SLOBODAN MILOŠEVIĆ Istina u rađanju

Piše Prof. dr Željko Simić

Odasvud pothranjivani kolektivni zaborav i samozaborav onih koji ga podstiču, hrane i održavaju, skrajnuli su velike istine o Slobodanu Miloševiću kao pretemeljitelju srpske državnosti, obnovitelju srpske duhovnosti i liberalnom političkom delatniku koji je odsudno doprineo ukidanju komunističkog tribalizma u srpskom političkom i kulturnom životu

Slobodan Milošević predstavlja jednu od najparadoksalnijih ličnosti druge polovine XX veka i prve decenije novog. Prešao je put od najvoljenijeg sina Srbije, najpouzdanijeg jemca stabilnosti na Balkanu, do planetarno najomraženijeg državnika, na čijoj slici se vide ubodni tragovi kičica svih medijskih i političkih centara moći savremenog sveta. Njemu na ponos – nijedna se nije odvažila da uskrati svoj doprinos dizajniranju lika Slobodana Miloševića, koji se u svojoj neistinitoj odurnosti može razabrati i razumeti samo kao „autoportret“ našeg tužnog savremeništva. Njegov značaj za razumevanje vremena u kojem živimo može se najvećma meriti samo stepenom usredsređene i orkestrirane kampanje laži, koja je trebalo da na duži vremenski rok preuzme mesto istorijske istine. Doživeo je da na Gazimestanu pod blistavom svetlošću osvesti i uzdigne jedan narod na istorijskom izdisaju. Izdržao je kidnapovanje u mraku koje su izvršili ljudi bez lica i deportovanje u zapadnu „prokletu avliju“. U njoj je vaskrsao, jednako kao što je s njim vaskrsla i svest da Istina nije izgubila svoj smisao. Uzrastala je s njim i nesmetano nastavila svoj život i posle njegove nasilne smrti. Već danas on se može smatrati prvorazrednom ličnošću u istoriji srpske državnosti.

NA TRAGU TRUMANA KEPOTA
O predsedniku Miloševiću, pored dičnika nekadašnje opozicije danas etablirane kao osiona vlast, kao gola sila, najviše se može čuti od savetnika koji mu nikad nisu bili savetnici ili onih koji su nominalni savetnici bili toliko dugo da ga ni na hodniku nisu mogli sresti. Oni predsednika Miloševića svakog dana bacaju na imaginarni frojdovski kauč i tumače ga u „psihoanalitičkom“ ključu, dakle, ti i takvi tumači njegovog lika i dela niču danas kao pečurke posle kiše! Njegovi biografi postali su oni koji ga u svom iskustvenom životu nisu ni videli ni čuli. Od njegovih naknadnih neprijatelja montiranim anegdotama mržnje donosili su „istoriografske“ presude, bez prava na pravni lek, o leku istine da i ne govorimo. Čak i ne kriju da se iskazi o njemu ne mogu smatrati verodostojnim.
Paradoksalnost njegove pojave samo pojačavaju svedočanstva tada najmoćnijih reprezentanata Zapada: jedna, davana u trenucima kada su samo služili interesima države koju su zastupali, ili jedne alijanse, a koja odišu sramnom jednostranošću i klevetničkim tonom, i druga, koju su ti isti ispisivali posle svog službovanja, pred svojom savešću i bogom, a u kojima se bezostatno iznosi neskriveno poštovanje prema predsedniku Miloševiću, poštovanje koje katkad titra na granici nepatvorene adoracije. Taj psihološki odnos prema njemu i ne bismo pominjali da se u tim memoarskim spisima ne iznose ključni istorijski detalji svesno prećutkivani onda kada se kolažno konstruisala optužnica ne prema Slobodanu Miloševiću, nego prema jednom narodu i državi. Odsustvo svake mere i zrna objektivnosti u satanizaciji Slobodana Miloševića doprinelo je stvaranju zloćudne iluzije da se nijedan negativan prekretnički događaj na prostoru bivše Jugoslavije nije mogao odigrati bez njegovog sudbonosnog udela. Na planu unutrašnje politike, slušajući njegove današnje istrajne optužitelje, stiče se utisak da je ovaj harizmatski državnik poubijao čitavu opoziciju, posle petooktobarskog prevrata naprasno i volšebno vaskrsle. Odasvud pothranjivani kolektivni zaborav i samozaborav onih koji ga podstiču, hrane i održavaju, skrajnuli su velike istine o Slobodanu Miloševiću kao pretemeljitelju srpske državnosti, obnovitelju srpske duhovnosti i liberalnom političkom delatniku koji je odsudno doprineo ukidanju komunističkog tribalizma u srpskom političkom i kulturnom životu. Zaboravlja se, a ne bi smelo: u prvim godinama njegovog „režima“ objavljena su sabrana dela, decenijama u tmušu potisnutih mislilaca kao što su Slobodan Jovanović, Dragoljub Jovanović, Dragiša Vasić i Milovan Đilas, a u nastavu je vraćen jedan od najumnijih Srba našeg doba Mihajlo Đurić.
Na talasu te slobode koja se činila nedostižnom, Slobodan Milošević je doživeo slavu koju niko pre, ni posle njega nije doživeo. U svakoj berbernici mogla se videti njegova fotografija udenuta u useklinu između rama i ogledala. Obimna knjiga, uobličena od hvalospevnih ispovesti najuglednijih slikara, pisaca, istoriografa, kompozitora, filozofa, glumaca i sportista, lako bi se mogla objaviti, na iznenađenje mnogih utonulih u potpunu moralnu hibernaciju! Šok bi bio utoliko veći što većina takvih tekstova daleko nadilazi granice dobrog ukusa. Pouzdano se zna da ove panegirike Slobodan Milošević nije naručivao, niti im se divio. Vremenom, i bez njegove volje, ostalo je malo toga što se, povodom ključnih političkih poteza Slobodana Miloševića, ne zna, javno, a što se i u vreme njihovog donošenja nije znalo tajno, samo što je bilo prikriveno silinom industrije laži i opštom holivudizacijom istorije i politike.
Već danas, samo nekoliko godina posle ubistva Slobodana Miloševića u haškom kazamatu, opšte je mesto da je razbijanje Jugoslavije pripremano mnogo ranije no što je Slobodan Milošević i kročio na političku scenu, a da je realizovano u sadejstvu sa separatističkim snagama u zemlji potkraj osamdesetih godina dvadesetog veka. Nikom više ne pada na pamet da iza Merkala ili Račka vidi prste Slobodana Miloševića, koji je zapravo jedini istrajavao u naporu da se očuva država kao paradigma evropejstva ne da bi njom vladao, nego da bi u njoj svi narodi, pa i srpski živeli u miru i toleranciji. U tom apsurdnom svetu briga za narod izmetnula se u planetarni zločin, dok je (produženi) genocid nad srpskim narodom dobio blagoslov i duhovnih i svetovnih glavara savremene civilizacije. Na sudu nije dokazano da je izgovorio ili napisao ma i jednu tešku, opaku reč mržnje prema drugim narodima ili nacionalnim manjinama! Pala je u vodu i ideja da se optuži za početak rata koji je izbio u Sloveniji, tako što su poubijani jedva punoletni vojnici. Jer, pucalo se u kasarne, a ne iz njih! Skoro se na hrvatskoj televiziji vodio dijalog u kojem je novinar pitao visokog hrvatskog dužnosnika da objasni kako, recimo, u Istri nije bilo sukoba između snaga JNA i tamošnjeg stanovništva, posle čega je usledio bizarni odgovor da „velikosrpski projekt Miloševića nije podrazumevao izlazak na more“! Jedini njegov politički koncept bio je da se spreči repriza pokolja srpskog naroda izvan granica Srbije, a potom i da se očuvaju atribucije konstitutivnog naroda.
Ali, dalje nećemo navoditi primere paradoksa i dvostrukih standarda koji su obeležile politički život Slobodana Miloševića, jer bi spisak bio poduži. Svaku stavku znamo i ne bi bilo pristojno da daljim nabrajanjem vređamo zdrav razum svih nas koji smo preživeli milosrdno-anđeosku politiku Zapada prema Srbiji. Želim da budem ličan. Svoja skromna sećanja na susrete i razgovore sa Slobodanom Miloševićem želeo bih da uobličim saobrazno zahtevima jednog Trumana Kepota, dakle u maniru pripovedačkog žanra nazvanog nefikcijska priča, gde je udeo mašte sveden na minimum, a činjenice su sve.

PAZITE DA VAS NE ODUVA PROMAJA
Bezmalo svi pregovarači, medijatori, izaslanici generalnog sekretara Ujedinjenih Nacija i druge diplomate sa mandatom Evropske zajednice pod pazuhom, dolazili su u Beograd na prve susrete sa Slobodanom Miloševićem mahom pritisnuti teškim bremenom predrasuda, koje su se mogle svesti na to da je reč o jednom rigidnom, tvrdoglavom, neobrazovanom, pa i neuljudnom političaru. Tako je bilo i prilikom prvog susreta lorda Ovena sa predsednikom Srbije. Uštogljeni Englez, naglašeno aristokratskog držanja, privlačnih crta lica na kojem je dominiralo visoko čelo sa plitkim zaliscima i prosedom kosom kroz koju je, katkad, pomalo samodopadljivo, provlačio prste desne šake, otpočeo je razgovor dosta hladno, prekrstivši ruke, nesvestan da time otkriva svoju apriornu odbojnost prema Miloševiću. Rekao je da ga je u političko-diplomatske vode povukla njegova najintimnija vokacija, dodavši da je po obrazovanju i po humanističkom opredeljenju – lekar. „Ja sam neurolog!“ – i zastao po prvi put pogledavši Miloševića pravo u oči i posredno proveravajući da li ga je razumeo. „Ja se bavim mozgom… zapravo, moždanim funkcijama.“
„E pa, onda smo nas dvojica kolege!“, dodao je Milošević uz osmeh i tom upadicom potpuno promenio tok razgovora.
Prilikom jednog susreta sa lordom Karingtonom, Milošević je bio malko povijen od akutnih išijalgičnih bolova, što je lord odmah primetio i ironično, ali bez imalo zluradosti, prokomentarisao da mora biti da ga je negde uhvatila promaja.
Taj oniži, majušni Englez, imao je izrazit smisao za humor i njih dvojica su se vanredno dobro slagali i razumevali. Zadržavajući lordovu šaku u svojoj i tako produžavajući rukovanje, Milošević je dodao: „Da, u pravu ste: bila je promaja, ali se plašim da bi vas lako oduvala!“
Smeh je ovladao čitavom prostorijom. Posle razgovora, Milošević ga je pozvao u svoju kancelariju na prvom spratu, otvorio vrata lifta, pustio lorda da uđe i rekao mu da pođe sam, a da će se on popeti peške.
„Gospodine Miloševiću, ne budite smešni: pođimo skupa!“
„U pravu ste, dragi lorde: lift vas i ovako ne bi registrovao!“, odgovorio je Milošević, žovijalno aludirajući na lordovu krhku građu. Iza zatvorenih vrata klaustrofobičnog lifta mogao se čuti samo njihov praskavi, izmešani smeh, smeh nezlobiv, blagonaklon i spontan.
Početkom devedesetih, predsednik Milošević je jedva pristao da dâ intervju američkom magazinu „Tajm“, ponajviše zbog pristrasnih i zluradih komentara Džejmsa Grafa, obesnog i beskrupuloznog mladog novinara, koji nije birao sredstva da dođe do cilja. Bilo je to vreme neposredno pre priznavanja nezavisnosti Hrvatske. Graf ga pita, pošto je njegovu izjavu datu francuskim novinama upravo pročitao, na kog evropskog političara je mislio kada je rekao da je jedan od vodećih i najuticajnijih ljudi na Starom kontinentu svojim delovanjem presudno doprineo razbijanju Jugoslavije i utro put stvaranju samostalne hrvatske države?
„Ni na koga, da gospodin Genšer ne bi pomislio da mislim na njega!“, lakonski je odgovorio Milošević i ležerno nastavio da od sebe odbija klobukove dima tompusa koji je pušio.

JABUKA, SPAKOVANA U PRASE
Godinu dana nakon što sam smenjen sa funkcije potpredsednika Savezne vlade, a da u tom periodu Miloševića nisam ni čuo, ni video, pozvali su me iz protokola i obavestili da tog dana kod predsednika dolazi Sadako Ogata, međunarodni komesar za izbeglice UN, s kojom sam se u Ženevi, prethodnih godina, nebrojeno puta sastao, razmenjivao i zvanične informacije, ali i privatne pozdrave i čestitke o različitim praznicima, i saopštili da dođem. Dosta uzbuđen, otišao sam na sastanak, pozdravio se s gospođom Ogatom i predsednikom Miloševićem, kao da se ništa nije dogodilo, i kao da se nas dvojica viđamo svakog dana. Ona mi prenosi pozdrave gospodina Makadžime, predsednika Svetske zdravstvene organizacije, takođe sa sedištem u Ženevi, s kojim sam potpisao nekoliko sporazuma i dugo razgovarao o japanskoj kulturi i literaturi. U tom času, gospođa Ogato se pridiže i uruči mi dve koverte: u jednoj je knjiga Jasunarija Kavabate, poklon od gospodina Makadžime sa posvetom, a u drugoj njen dar, knjiga Tajiđuna Takadea, takođe sa posvetom.
„Gospodine predsedniče, sa gospodinom Simićem smo dugo razgovarali o haiku poeziji. Počastvovao nas je svojim znanjem i razumevanjem naše lirske književnosti!“
„Drago mi je da to čujem. Zna on i šta treba i šta ne treba. A kako sarađujete sa našim novim komesarom?“
Japanka milo odgovara da je zadovoljna saradnjom i da je gospođa, koja me je zamenila na toj funkciji, na prvom sastanku uručila pečeno prase sa jabukom, zaglavljenom u prasećoj njušci. Milošević se lecnuo, ali je hitro, nasmejavši se, dodao da je jabuka naše najznačajnije nacionalno voće.
„Ali, gospođo Ogata, mi vrlo često imamo problema sa ambalažom, pa je ponekad pakujemo i u prasiće!“
Kada se spusti makar i letimičan pogled na impozantno mnoštvo „meritornih“ analitičara njegovog lika i političkih učinaka, može se očas steći utisak da je iza njega stajao, u najmanju ruku, Institut političkih savetnika…
A nije bilo tako. Funkcionisao je kao izraziti individualac, sa još izrazitijim smislom za kolektivnu političku sinhronizaciju. To je jedan od paradoksa i njega kao političara, i kao državnika. Ne spadam u „autore“ istrgnutih listova iz „spomenara“, na kojima se smenjuju patetični izlivi ljubavi i groteskne erupcije mržnje. Zbog toga mi ne pada na pamet da domišljavam njegovu istorijsku ulogu, da doumljavam njegovu političku praksu – u jednu reč, da „predviđam prošlost“. Naprosto, činjenice govore same za sebe i nije im potreban nikakav komentator. Ako verujemo Crnjanskom da je „prošlost tamna provalija“ u koju, dodao bih, svako pljusne kad mu se ushte, mislim da je mnogo pametnije držati se poslovice: „Ne pljuj u bunar iz kojeg ćeš piti ili iz kojeg si pio.“ A svi smo mi u jednom vijugavom dugom redu koji je iscrtala žeđ, sve do unedogled, sa krčagom u ruci… I zato ću se, iz ove poetike, osvrnuti opet na njegovu paradoksalnu ali nepatvorenu duhovitost: pilot aviona je pred njim dosta ekstatično opisivao jednu prelepu mulatkinju, koju je na aerodromu uočio prethodnog dana: „Dragi predsedniče, kada biste samo znali kakvu nogu ima!“ Predsednik Milošević je bez ikakvog okolišanja uzvratio kontrapitanjem: „A je l’ ta ima i drugu nogu?“

BOSONOGI KOZIRJEV U BEOGRADU
Jednom me je iznenada posetio u prostoriji u kojoj sam radio i zatekao na stolu knjigu stranu i nepoznatu, na francuskom jeziku! Bila su to pisma koja je Flober svojevremeno uputio Žorž Sandovoj. Ne dovodeći prirodno u vezu ove spise sa aktuelnom političkom situacijom u zemlji, Milošević me je upitao iz kojih razloga tako studiozno proučavam tu dekadentnu prepisku nekih nepoznatih i davno umrlih ljudi. Ja sam mu precizno i sažeto ispričao kratak istorijat ove protivrečne intelektualne veze, otpočela je neskrivenim Floberovim prezirom prema knjigama Sandove, a posledičila velikim poštovanjem, ljubavlju, čak i divljenjem prema njenom delu i njoj, koja se jedina usudila da se pozitivno izrazi o njegovoj skandaloznoj „Madam Bovari“. Otuda veliki značaj i inspirativnost ove prepiske. Predsednik Milošević je primio k znanju ovu fusnotu iz istorije francuske kulture i napustio sobu.
Prošle su od tada dve godine. U svojstvu potpredsednika Savezne vlade bio sam domaćin jednoj evropskoj delegaciji, predvođene od strane ministra spoljnih poslova Francuske Alena Žipea i britanskog šefa diplomatije Daglasa Herda. Odlazimo kod Miloševića. On nas prima ljubazno, sa učtivošću koja se povremeno uspinje do granica prave srdačnosti. Sa poluosmehom, isprva postavlja pitanja protoklarno, ali ubrzo neusiljeno prelazi na probleme naše otežale komunikacije sa Evropom, za koju je smatrao da nema nikakvog razloga da se ne poboljša i ne unapredi. Žipe, koji sedi do mene, visok i vitak džentlmen, mada malo uparađenog držanja, bez oklevanja „saopštava“ presudu Miloševiću: „Gospodine predsedniče, moram da vam priznam da u mojoj zemlji niste nimalo popularni…“ Da bi ublažio ovu ne baš odveć nediplomatsku rečenicu dodaje: „Možda je to posledica predrasuda, ne znam, možda uticaja javnog mnjenja…“
Milošević vešto koristi tu naprslinu u razgovoru koji je krenuo neželjenim tokom, i kaže:
„Gospodine Žipe, ja se slažem da su u pitanju predrasude. Ali ovo je XX, a ne sredina XIX veka. Vi mnogo bolje od mene znate da vaš veliki pisac Flober nije govorio sa Žorž Sandovom ne zato što je ona bila otelovljenje Sotone, već zato što je on bio u vlasti predrasuda, da bi je kasnije obasuo divljenjem! Zašto nam taj slučaj ne bi bio poučan?“ Demodirani dugonja Daglas Herd naglas se nasmejao i razgovor je u trenu dobio mnogo ležerniji ton.
Juna meseca 1994. godine čekao sam na aerodromu ruskog ministra spoljnih poslova Andreja Kozirjeva, koji je u Beograd dolazio direktno iz Brisela. Na pisti žega. On se dugo ne pojavljuje iz aviona. Najzad se spušta niz stepenice i daje kratku izjavu novinarima. Sedamo u kola. Ovaj čovek, bazedovljevski izbuljenih očiju, ništa ne govori, do vozača sedi njegov posilni, ja sedim iza vozača, a do ruskog ministra. Otpočinjem konverzaciju pitanjem kako je putovao. „Fine, fine.“ A onda na ruskom od ađutanta traži da mu doda čarape, koje ovaj hitro vadi iz jedne kese. Kozirjev se izuva, zatim skida čarape i lagano razmrdava nožne prste. Žali se da je ovde nepodnošljivo toplo i na ruskom psuje meteorološke neprilike. Mene gotovo i ne primećuje, pa onda odlučih da i ja izujem cipele, i odložim ih na stranu. Potom skinuh čarape, negde na domak Geneksove zgrade i počeh da razgibavam prste na nogama, gledajući vozača pravo u potiljak. Kozirjev sedi već obuven, ali me gleda sasvim konsternirano. Ja bos. Ulazimo u Kneza Miloša, ja i dalje bos, lenjo razgibavam nožne prstiće, okrećem glavu ka njemu i kažem mu na engleskom: „Prosto sam se preporodio!“ Na stotinak metara od Andrićevog venca, na brzinu obuvam čarape, potom i cipele. Ulazimo u zgradu, on se pozdravlja sa Miloševićem, ali pre toga dugo razgovara sa ruskim ambasadorom u Beogradu ispred ulaza, a ovaj, posle toga, sa Miloševićem. Sloba mi prilazi i pita me šta je to bilo u kolima, jer Rusi naprosto lude. Ja mu opišem sve potanko. On samo što nije umro od smeha, i naglas se obraća svima:
„Well, everything is O.K. gentlemen, please let’s go in side“.
A unutra, Milošević započinje:
„Gospodine Kozirjev, čujem da vam je u kolima bilo pretoplo! Ovde, na sreću, imamo er kondišner!“
Kozirjev je ostao obuven. Ni ja se više nisam izuvao.

SVE SU KRIVE DRINE OVOGA SVETA KRIVE
Slobodan Milošević je u mom sećanju ostao kao jedna od najinteligentnijih ličnosti koje sam u životu sreo. Bio je moćan i na vlasti, a možda još više onda kada je bio u zatvoru. Mene on podseća na jednog junaka iz literature za koga je pripovedač otprilike zapisao da je bio pravi spektakl videti ga za govornicom ili u društvu gde prelazi s ozbiljnog na šaljiv ton, od poverljivog do jerihonskog objavljivanja nekog stava. A pojavi li se neko, kao što je to bilo u mnoštvu slučajeva u haškom zatvoru, ko mu protivureči, on prihvata taj mali izazov i, dok taj drugi razlaže svoj stav, širok osmeh se razliva po Miloševićevom licu – preuranjeni predznak jedne sverazarajuće primedbe koja će netom izazvati buru smeha i aplauza, a na sveopštu konfuziju sagovornika uhvaćenog u stupicu. Slobodan Milošević je bio i ostao uzor dostojanstvenog i gospodstvenog državnika koji će se pamtiti.
Mi, nažalost živimo u nedoba. Nedavno smo saznali ono što smo godinama znali. Čuli smo da su krajem devedesetih godina Albanci kidnapovali naše sunarodnike, ubijali ih, potom vadili organe i preprodavali ih po svetu. Stiče se utisak da se nismo mnogo uzbudili. Nedoba je i zbog toga što smo svedoci rasapa gotovo svih moralnih vrednosti, trošnosti ili nepostojanja temeljnih institucija sistema i pravne države, planetarnog trijumfa Laži koja na posmrtnim ostacima Istine stvara takav normativistički sistem koji više zbunjuje no što otrežnjuje, više gasi misaonu znatiželju no što je razgoreva i podstiče.
Pojavom na istorijskoj sceni Slobodana Miloševića Istina je ipak dobila šansu, zato što je progovorila kroz njega. Sve, ipak, ne mora biti toliko tragično koliko nam se čini, iz ove jaruge u koju smo gurnuti.
Priča se da je Ivo Andrić bliskom prijatelju poklonio primerak romana „Na Drini ćuprija“, s posvetom:
„Sve su krive Drine ovoga sveta krive.
Nijedna se kriva Drina ovoga sveta ne može ispraviti.
Nikad nemoj prestati ispravljati krive Drine ovoga sveta.“
Slobodan Milošević nikada nije prestao ispravljati krive Drine ovoga nakaradnog sveta. Kao uteha nama može da posluži saznanje, a još više ovo tegobno iskustvo kroz koje prolazimo, da će njegovo delo, poput stećka, preživeti sva naša previranja i sve naše drame, haos i dreku od kojih gubimo dah, a koji stvaraju prolazni i pomena nedostojni ljudi.
Slobodan Milošević – istina u rađanju.

Iz knjige Takvog ga znam, posvećene Slobodanu Miloševića

Један коментар

  1. Mudri Vatikan je znao da nemože napraviti veliku Albaniju ako su pravoslavni narodi Srbi, Crnogorci i Makedonci u jednoj državi .Pa se poslužio latinskim lukavstvom i pronašao prodane duše i sotonske sluge u makedonskom i crnogorskom narodu koji su sproveli secesiju od Srbije na svoju štetu . E pa sad braćo pravoslavci vreme vam je da se dignete protiv svojih izdajničkih vlast zamolite Srbe za oprost i ujedinjenje . Samo zajedno smo jači .

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *