MOMO KAPOR Dobrica Ćosić: Otišao a ostao u nama

Piše Dobrica Ćosić

Prošle zime i proleća preminulo je nekoliko značajnih srpskih stvaralaca, među njima i najznačajniji filozof srpski, ali ničiji nestanak na početku prve decenije nije bio toliko istorijski značajan kao patrijarha Pavla ni toliko savremenicima vidljiv i setan kao Momin

Kada umre pisac i slikar, žive njegove knjige i slike. Kada je proletos umro Momčilo Kapor, ostao je u sećanju čovek koji je samo na sebe i Beograd ličio. Onaj Beograđanin koji je od svojih savremenika najtačnije video i najbolje poznavao taj i prošlošću i izgledom dramatičan, lepo ružan grad, u kome je najlepše ono što je najstarije, a najružnije sve ono što je novo, a Moma Kapor došljak, kakvi su u većini svi Beograđani, poznavao ga je kao starosedelac i voleo više od svih njegovih žitelja.
Jugoslavija, rodno Sarajevo i Dubrovnik, koji mu je u mladosti darivao ljubav i more, nestali su sa Jugoslavijom, sa svim njegovim u njoj – neizbrojivim prijateljima i čitaocima; nestali su pre njega; on se romanima, ljubavlju i setom, oprostio od njih. Ali je ostala Republika Srpska, u njoj presečena njegova Hercegovina, pa sad sa Beogradom, Srbija i Republika Srpska bez jedinog Mome Kapora.
Prošle zime i proleća preminulo je nekoliko značajnih srpskih stvaralaca, među njima i najznačajniji filozof srpski, ali ničiji nestanak na početku prve decenije nije bio toliko istorijski značajan kao patrijarha Pavla ni toliko savremenicima vidljiv i setan kao Momin. Njegov nestanak toliko je opustošio ostatak beogradskih kafana, on je ovekovečio one koje su nestale, da mi se više ne ulazi u preostale. Ada je puna mladog sveta – lepotica i lepotana, koji čitaju na tabli između plaže i staze, na kojoj je Moma nacrtao srce i napisao „Volim Adu”. To je grafit zaljubljenog Mome Kapora u Adu, Ljiljanu i sve dugonoge lepotice. NIN i mnoge druge novine nemaju više tekst koji je umeo samo Moma da piše, i to svake nedelje. Opusteo je Karađorđev park i Kotež-Neimar gde je on šetao sa svojim ’sibircem’. Utihnule su ulice i bašte u kojima se nekad brđanski smejao, potom pogureno sa Ljiljom prolazio idući u svoju „Konobu” ili nekom prijatelju ili prijateljici, a sve su mu lepe Beograđanke bile prijateljice. Prošlog leta i jeseni, Nebojšinom ulicom i Beogradom najsporije je koračao čovek sa najpoznatijim imenom i prezimenom u gradu, koji čita knjige i novine. Meni je za šetnju i razgovor o smrti ostavio Košavu, mog najomiljenijeg sugrađanina.
Toga pisca i slikara, Momu Kapora, nisu voleli jedino oni koji mrze Srbe.
Oni koji su ga voleli, to je mlad narod koji je odrastao u sredovečan, lepe žene kojima su prva štiva bila pisma Ani i Momine knjige Provincijalac i Foliranti. Ljudi su ga voleli zato što je sve što je pisao bilo istinito, duševno, duhovito, elegantno, beogradsko, naše; i ono što je nekad bilo i nestalo, pa je sada ljudima lepše no što je bilo. A sve što je nacrtao bilo je čarobnjački jednostavno, originalno, neponovljivo; sve što je naslikao – adske pejzaže, dečje školice, gradove, ringišpile, starce, devojke, anđele i drveće koje je raslo u njegovu Ljilju i bukete cveća kojima je kitio glavu žene koju je voleo i apsolutno jedinstvene portrete Desanke Maksimović i Tina Ujevića – zapamtio je svako ko je te crteže i slike video.
Njegovi romani, priče i putopisi bili su obrazovanom i kulturnom svetu zanimljivi, uverljivi, uzbudljivi, kao i sve knjige koje je napisao. On nije bio filozof i teoretičar, on je bio bogomdani pripovedač. Nezaobilazni književni autoritet i odavno poslovičan Ivo Andrić, i on je voleo Momu Kapora. Kada sam ga, opuštenog i za šalu raspoloženog, jednom novinarski upitao: „Druže Andriću, ko je za vas najdarovitiji živi srpski pisac?”, bez razmišljanja mi je odgovorio: „Branko Ćopić. On ima zlatna usta. Pa sve što kaže duhovito je i lepo.” Sa odgovarajućim podrazumevanjem, i ja smem da kažem: „U mom vremenu, zlatna usta i zlatnu ruku imao je Momo Kapor.” Takvu spontanu darovitost, sjedinjenu sa istinoljubljem i duševnošću, sa pamćenjem svega što je video, a mnogo je video i čuo, sa umećem da ispriča i nacrta sve što je zamislio, ne znam ko je to bolje i lepše mogao i umeo od Mome Kapora.
A rekoh da neki Srbi i Srpkinje nisu voleli, nego su i prezirali i mrzeli Momu Kapora. Oni nose takva osećanja i svoje ideje zato što je Moma Kapor bio istinski patriota; zato što se borio za slobodu i prava svog naroda u Bosni, Hercegovini, Krajini, pa je i na bojišta kao reporter odlazio i rovovima prolazio; zato što je ostao veran prijatelj Radovanu Karadžiću i svima koji su se časno borili za slobodu i prava svog naroda.
Od pisaca, Moma Kapor je bio jedini i istiniti hroničar svih narodnih nesreća i patnji u svom vremenu. Njegova svakidašnja hronika „011” u Politici čitana je kao lek koji je našem stradanju davao dostojanstvo. Svagda i svuda u svom vremenu gde se branio jezik, sloboda, pravda, istina, ugrožen, slab, nemoćan i siromašan čovek, dobar čovek – rečju, tekstom, simpatijama – bio je i Moma Kapor. Za svakim stolom u kafani gde se smejalo, najglasnije se smejao Moma Kapor. A ni sa kim se nije svađao; uvrede je trpeo i gospodski podnosio; svađe i prepirke sabesednika i prijatelja prekidao je vicem, šalom, smehom.
Pišući poslednji, prijateljski tekst o Momi Kaporu, ne mogu da ga ne podsetim na naše večere kada smo jedan drugom uvek donosili istu flašu sa belim vinom koje nismo pili. Za večerom smo pili belo vino iz bokala, a ona doneta flaša ostala je kod domaćina da je on odnese za večeru onom koji ju je njemu doneo. I tako je ta flaša belog vina nekoliko godina nošena od Mome do mene i od mene do Mome, vršeći tu pozorišnu ulogu, ostala neotvorena, pa su je popili radnici koji su me selili kada sam prodao kuću u Branka Đonovića 6. A naše porodične večere imale su uvek isti jelovnik i isti ritual. Uvek smo večeravali u kuhinji i uvek kajganu od dvanaest jaja sa mnogo ljutih papričica, stari sir i toplu proju od belog brašna. Kada Ljiljana i ja ogrebemo tiganj, oznojeni od leskovačke papričice, i nas troje prepolovimo bokal vina, Božica donese knjigu Gogoljevih pripovedaka, pa nam Ljilja čita fantastične Gogoljeve priče, koje nas oduševljavaju čudesnim imenima i zasmejavaju još čudesnijim naravima i običajima Gogoljevih junaka, dok nas troje ispijamo dva bokala rizlinga. Ako zbog ponoći treba da se rastajemo, ili Ljilja promukne, a neka pripovetka nije dočitana, nastavljali smo je iduće večere posle ljute kajgane, starog sira i belog vina. Tako smo nekoliko godina provodili zimske noći u Branka Đonovića 6 i Nebojšinoj 18 i nikad nismo razgovarali o politici, jer politiku je istinski prezirao Moma Kapor.
Naše večeri su okončane. Gogoljeve pripovetke su nedočitane. Od našeg života i prijateljstva ostale su Momine knjige u mojoj biblioteci. Momina vaza sa plavim cvećem – cveta u Aninoj sobi; Momin anđeo leti po stanu moje unuke Milene; Momin ringišpil vitla se u sobi mog unuka Nikole; Momin portret Dobrice Ćosića iz trsteničke biblioteke strogo gleda svoj zavičaj…
E pa doviđenja Kapore!

Avgust 2010, Zlatibor

Ekskluzivno za Pečat iz još neobjavljene knjige “Legenda Kapor”

7 коментара

  1. Zoran Tošković

    Da parafraziram Bećkovića : Kada bi meni bilo namenjeno i pola ovakvog teksta sutra bi umro.

  2. Tekst Dobrice Cosica o Momi Kaporu je izvanredan,iskren,zraci ljubavlju i postovanjem prema najboljem piscu,hronicaru,Beograda,kojeg je ovekovecio.Proci ce jos mnogo vremena dok se ne pojavi neki novi “veciti decak” koji ce nam opisati i naslikati novo lice Beograda i neke nove ljude koje necemo prepoznati,jer ni mo ,citaoci,necemo vise pripadati tom novom vremenu.Ovim secanjem ili ovom reportazom Dobrica Cosic se lepo oduzio pesniku Beograda,Momi Kaporu.Veliki pisac Dobrica Cosic rekao je prave reci o velikom i nezaboravnom Momi Kaporu.

  3. Momo Kapor! Naravno da živi među nama , zauvek.Momo je ljudi ČOVEK,ČOVEK,ČOVEK,sve je manje ljudi iz njegovog zavičaja za koje bi mogli reči ČOVEK!

  4. vise bih voleo tekst o Dobrici Cosicu, Vuku Draskovicu, Zoranu Djindjicu i demokratiji doleteloj sa *milosrdnim andjelima*..pricu o *samanima* iz kluba knjizevnika..

  5. ponosan sam što sam te poznavao.

  6. Simeun Jelić

    Ne znam ko je objavio fragment iz pomena u POLITICI koji sam dao povodom prve godišnjice Momine smrti, ali sam mu NEIZMERNO zahvalan! Posle ovako lepog Dobričinog slova o Momi, strah me je i od pomisli da bilo šta dodam! Ipak, moram reći da me je Momo, posle progona iz Zagreba, povratio u život! Naime, osujećen U SVEMU, smešten, sa porodicom, u žarkovačkoj kasarni, bio sam i intelektualno, i mentalno i duhovno MRTAV!. Momu sam upoznao “na prepad” i zamolio ga da mi pomogne organizovati izložbu fotografija o Adi. Momo je, sa zadovoljstvom, odabrao fotografije i napisao BOŽANSTVENU kritiku! Izložba je uspela, ja ponovo živnuo. Zato sam, Momo, druže, PREPONOSAN što sam Te poznavao! Iskreno Tvoj, Mornaričkotehnički pukovnik mr sc. Simeun Jelić, dipl. maš. inženjer

  7. Simeun Jelić

    Ne znam ko je objavio fragment iz pomena u POLITICI koji sam dao povodom prve godišnjice Momine smrti, ali sam mu NEIZMERNO zahvalan! Posle ovako lepog Dobričinog slova o Momi, strah me je i od pomisli da bilo šta dodam! Ipak, moram reći da me je Momo, posle progona iz Zagreba, povratio u život! Naime, osujećen U SVEMU, smešten, sa porodicom, u žarkovačkoj kasarni, bio sam i intelektualno, i mentalno i duhovno MRTAV!. Momu sam upoznao “na prepad” i zamolio ga da mi pomogne organizovati izložbu fotografija o Adi. Momo je, sa zadovoljstvom, odabrao fotografije i napisao BOŽANSTVENU kritiku! Izložba je uspela, ja ponovo živnuo. Zato sam, Momo, druže, PREPONOSAN sam što sam Te poznavao! Iskreno Tvoj, Mornaričkotehnički pukovnik mr sc. Simeun Jelić, dipl. maš. inženjer

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *