Milorad Vučelić: Stalo Moki, stalo!

Piše Milorad Vučelić

Kao da je obilazio ceo svet da bi nam baš zato kao niko pre njega dočarao Beograd, Dubrovnik, Budvu, Sarajevo i ono suštinsko iz njihove atmosfere i čari ili kobi koje poseduju

fValter Benjamin je, kažu, poput Mome Kapora, jedan od najvećih poznavalaca gradova i veštine gradskog hodanja. Gradovi i mesta mogu se razumeti i shvatiti samo tumaranjem i pretraživanjem. Pariz je, kažu, najpogodniji da se čovek nauči i „umeću zagubljivanja“. Nije bez razloga Bodler za onoga ko se „smuca ulicama bez određenog cilja“ rekao da je to čovek koji hoda ulicama da bi doživeo i spoznao grad.
Naišao sam na jednu, takođe Benjaminovu, podelu pripovedača kojima je priznavao kazivanje istinite i verodostojne priče. Reč je o dve vrste pripovedača: „stalno nastanjenom pripovedaču koji poznaje sve tajne Mesta“ i „putujućem kozeru koji deli s ljudima priču iz njima nepoznatog drugog prostora“. Izbori dopadanja su različiti i stvar su ukusa (ako ukusa kao nekog sistema vrednosti danas uopšte ima) ili se on tretira samo kao ljudsko pravo po kojem se i poslednja budalaština, nedarovita škrabotina i glupost moraju, u ime neotuđivih prava, tolerisati i uvažavati kao razlika. Te se, tako, valjda, u vremenu potpunog odsustva ukusa, može objasniti i takva niskost da je Kaporove romane redovno zaobilazila NIN-ova nagrada, bez obzira na to ko je sedeo u žiriju. Upravo zbog tog dobrog ukusa, ne samo da postoje i trajno vrede Kaporove knjige već i sve one brojne anegdote čiji je on autor, koautor, a veoma često i glavni junak.
Kapor je na odista impresivan način umeo da vodi čitaoce u nova mesta, muzeje, crkve, na izložbe, u kafane, po predelima kojima je neumorno putovao posedujući izuzetan i redak dar zapažanja. Uvek je stoga, kada mu je nešto prepričavano, insistirao na detaljima, imenima, na preciziranju: kako je nešto izrečeno, kakva je tačno bila formulacija, gde je to bilo, i pamtio do detalja ili preko detalja događaj, prerađujući ga svojim darom i naizgled lakim, nepretencioznim postupkom uvodio u život nekog svog literarnog junaka ili, pak, u dramsku i dijalošku situaciju. Pamtio je i proizvodio anegdote i ljudske zgode kao malo ko.
Ipak, Kapor se, „putujući meridijanima duše“ i geografije, uvek nalazio na nekoj liniji povratka u „Mesto priče u kojem je, pošto je duša otišla u svet, upoznao drugačija iskustva i gledišta, vraća se i postaje podsetnik i reinterpretacija“. Kao da je obilazio ceo svet da bi nam baš zato kao niko pre njega dočarao Beograd, Dubrovnik, Budvu, Sarajevo i ono suštinsko iz njihove atmosfere i čari ili kobi koje poseduju.
Zato je Kapor u odlučujućem istorijskom trenutku za svoj narod, kao takav putnik i sveznadar, stamen i stabilan, daleko od toga da bude samo mrzovoljni ili razočarani čovek, izabrao svoje Mesto i svoju ulogu u njemu. Kada se srpski narod našao na istorijskoj razmeđi, on je nepokolebljivo izabrao da bude na njegovoj strani i da na strašnom mestu stoji i postoji. Cena za takav izbor nije ga interesovala. I posle svih putovanja meridijanima ove planete i putevima koji kojekuda vode, ostao je najtajanstveniji i najnerešiviji put dolaska u Miriloviće u Hercegovini, koji je prvo bio često prepričavana Kaporova anegdota „od škole ili Bajčetića kuće“, da bi kasnije prerastao i ostao ovekovečen u Bećkovićevoj pesmi „Put kojeg nema“, posvećenoj Kaporu; a taj naslov ponela je i cela Matijina zbirka pesama objavljena na sedamdesetu godišnjicu njegovog rođenja u redovnom kolu Srpske književne zadruge.
Nedavno sam pročitao roman jednog, sada već veoma poznatog, trendističkog i visokotiražnog francuskog pisca. I lako sam uočio da se gotovo polovina romana sastoji od navođenja raznih toponima, naziva plaža, vila, dvoraca, ulica, kafana, bistroa, i da se iz njih izvlači veliki deo značenja tog dela. Manje je stvarnog sadržaja i literarnog dara od pomenutih naziva i onoga što oni znače nekome ko je to video i prošao, a pogotovo onoga ko to zamišlja i dorađuje maštom ili nadograđuje osećanjem inferiornosti, koji se tako sistematski, već više od decenije, neguje u našoj javnosti. Poznato je da su „pariski pisci uvek davali imena ulica gde stanuju njihovi likovi, kao da svi čitaoci poznaju Pariz tako dobro da bi samo stvarna adresa mogla da udahne život nekom liku, kao da su se same pripovesti i priče smestile po ulicama širom grada“.
Moma je često koristio ovaj metod, ali je to činio sa daleko više dara za stvarnu priču koju je pleo i  koja je nadilazila istorijsko ili anegdotsko značenje koje isijavaju takva mesta i njegovi istorijski prepoznatljivi posetioci. Kapor ih je više u svojim pričama i romanima uspostavljao nego što se služio njima, da bi svojim delom od njih preuzeo neki višak značenja i važnosti koji bi se prelio u vrednost njegove literature. Za tako šta, odista je potreban jedinstven i ogroman dar, koji je on posedovao.
Momo je bio velemajstor ironije, ona mu je bila efikasno sredstvo kritike, izrugivanja i napada na stereotipe, bilo da su autentično naši ili su o nama iz neprijateljskih razloga sačinjeni i zlikovački zloupotrebljavani. Kaporovo ironisanje nije bio neki manir stalnog zauzimanja stava i onda kada ga nema ili kada povodom nečega zanemi ili nema šta da kaže. Nije to gotovo nikada bila „ironija bez uporišta“. Kapor je gotovo uvek bio glavni glumac u društvu, a tu je ulogu zadobijao darom pričanja, pažljivim slušanjem, znatiželjom, grohotnim smehom i često autoironičnim komentarom, bilo da je reč o njemu samom ili o njegovom narodu. Snalazio se u samoironičnosti kao riba u vodi, ali ona nikada nije bila u funkciji prikrivanja neke vlastite nemoći da nešto zna ili kaže. Ili pak da pukom ironizacijom, često pribegavajući i samoironiji, prikrije ignoranciju ili da obezbedi sebi ključnu ulogu u društvu, nemajući o nekoj temi šta da kaže. U razgovorima Kapor je uvek bio znatiželjan i nikada se kod njega nije mogla primetiti bilo koja doza potcenjivanja. Kod Kapora je samoironija bila izraz lične kreativne superiornosti, ali nikako neke besmislene nadmoći koja tobože prikriva neko znanje koje se, eto, ne može izreći.
Već danas je očigledno da će nas nadživeti delo Moma Kapora, baš kao i brojne anegdote u kojima je on glavni ili sporedni junak ili čiji je autor. Ali, evo, na kraju ove beleške na godišnjicu Momove smrti, prisećam se dana od pre dvadesetak godina kada je on upoznavao Budvu, njen Trg pjesnika, Stari grad, Drobni pijesak… Dok se na plaži Jaz nedaleko od nas Momo kupao, ja sam sa nekolicinom nama bliskih ljudi i prijatelja igrao karte. Neviđeno mi je išlo i stalno sam pobeđivao. Momo bi mi svakih desetak minuta dovikivao pitajući: „Kako ide, Vuki?“ Uvek je sledio šaljiv i za moje saigrače pomalo uvredljiv odgovor: „Stalo, Moki, stalo“!
Trajalo je to tako nekoliko sati. Moki i ja smo jedan drugom povremeno dovikivali „Stalo, Moki, stalo“, „Stalo, Vuki, stalo“.
Ne ide nam danas baš ništa, Moki, ne pobeđujemo ni u čemu, niti smo u šansi da nekog pobedimo. Ali bi ti i danas, ako možeš da čuješ, a možeš, dovikivao istim pobedonosnim tonom teške reči: „Stalo, Moki, stalo“!
Nije to tek onako, Moki. Rekao bi to s velikim pokrićem. Verujem i znam da smo mi i dalje jedan nepokoreni narod. Zahvaljujući i tebi i tvom delu i svemu onome što si učinio, dragi prijatelju.

Ekskluzivno za Pečat iz još neobjavljene knjige “Legenda Kapor”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *