DŽIN ŠARP O nenasilnoj revoluciji

Piše Mara Knežević Kern

Džin Šarp, autor uputstava za sprovođenje svetskih revolucija, smatra se čovekom čije je delo bilo odlučujuće u stvaranju strategija za rušenje egipatske vlade

Džin Šarp, autor trenutno veoma aktuelnog seta uputstava za sprovođenje nenasilnih revolucija, rođen je u Ohaju 1928. godine. Trenutno je počasni profesor političkih nauka na Univerzitetu u Masačusetsu, a svoje projekte sprovodi preko neprofitne organizacije „Albert Ajnštajn Institut“, koju je osnovao 1983, kako bi radio na unapređenju sistema praktičnog izvođenja civilnih nenasilnih akcija u konfliktima širom sveta.

SVRGAVANJE VLASTI U 198 LEKCIJA
Dug je put prešao gospodin Šarp, od devetomesečnog utamničenja zbog učestvovanja u protestima protiv regrutacija mladih Amerikanaca zbog odlaska u Korejski rat, do vodećeg čoveka CIA (nominacija za Nobelovu nagradu 2009. godine pride). Džin Šarp danas živi u zapadnom Bostonu, među retkim orhidejama i labradorom Sali, ne skrivajući ponos što ga smatraju autorom strategija za rušenje egipatske vlade.
„Iako je nepoznat široj javnosti, njegovo delo je imalo blagotvoran učinak po svetsku demokratiju“, tvrdi Ruaridh Arrow, pišući članak o „junaku našeg doba“, čiji je vodič kroz nenasilnu revoluciju preveden na 30 jezika.
Idealan spoj Šarpove teorije i prakse bio je vidljiv upravo u Srbiji, posle uspeha u svrgavanju sa vlasti „omraženog diktatora Slobodana Miloševića“, pa je ovaj čin proglasio svojim remek-delom. Ni Viktor Janušević u Ukrajini nije bolje prošao, što je osokolilo mlađane borce za demokratiju diljem Istočne Evrope da pohrle u Masačusets po savete kako da sprovedu autentični lokalni kalambur – „bez ikakvog uticaja spolja“.
„On nije Čegevara“, uzvikuje Arrow, „ali je sigurno jedan od najuticajnijih političkih teoretičara svoje generacije“. Njegova osnovna poruka je da se snaga diktatorskog režima nalazi u volji podanika da je trpe. Ako narod razvije tehnike otpora, on će pasti.
To sjajno zvuči, metode su nedvojbeno delotvorne, samo što imaju jednu manu: nikako da se presade na diktatorske zapadne demokratije, pa trenutno samo mladi Egipćani, Tunišani ili Libijci imaju zadovoljstvo da slede njegove instrukcije, dok „u senci tenkova“ čekaju zoru slobode u kojoj će omražen domaći diktator napraviti mesto globalnom.
Šarpov recept za revolucionarnu kašu je jednostavan: ubaciti 198 nenasilnih metoda, od korišćenja boje i simbola, do lažnih sahrana i bojkota, kako bi one koji tu kašu budu kusali što pre poslali u večna lovišta. Lekciju o sponzorima, nalogodavcima, kontrolorima, onima koji daju znak za početak i gase svetla za fajront, revolucionari će morati da nauče sami.
Lista uspeha je impresivna: u „spontanom narodnom buntu“ u Iranu korišćeno je 100 metoda, a Šarpov najuspešniji „pismeni zadatak“ odnosi se na nbso online casino reviews podršku burmanskim pobunjenicima 1993. godine, kada se društvo prevodilo iz „diktature“ u „demokratiju“. Iz Gabona su, takođe, dolazili aktivisti tražeći savete na samom izvorom mudrosti, iako mesija u tom trenutku nije bio siguran ni gde se na mapi nalazi Gabon. U početku se činilo da je njegovo nepoznavanje istorije, kulture i socijalne strukture naroda kojima je „pomagao“, nedostatak, i da će morati da piše „recept“ za svaku zemlju ponaosob. Međutim, instant civilizacija ima instant rešenja, pa je Šarp primao na čaj „amerikan-frendli“ pobunjenike, dajući im programe upotrebljive na svim meridijanima. I to se začudo pokazalo delotvornim, a na upražnjeno „diktatorovo“ mesto uskakali bi već spremni japiji demokratije.
„Vest o njemu se širila od usta do usta, od Burme, preko Tajlanda do Indonezije, a uspeh njegovih metoda u obaranju Miloševića 2000. godine uveo ga je na velika vrata u Istočnu Evropu, Južnu Ameriku i Bliski istok“, uzvikuje Arrow, vajkajući se što je Rusija bila tvrd orah, čak i za Šarpove predatorske zube. Sovjetske obaveštajne službe, koje su (na sreću) ostale kao miraz ojađenoj „demokratskoj“ Rusiji, upale su u štampariju i prodavnicu pamfleta i spalile je do temelja.

ŠIRENJE IDEOLOŠKOG HAOSA
Srbi  su,  kao dobri đaci, osnovali organizaciju „Centre for Applied Non Violence“ (CANVAS), kako bi na osnovu sopstvenih inovacija razradili metode otpora, snabdevši desetine zemalja neophodnim uputstvima. Srđa Popović, direktor CANVAS-a, nedavno se pohvalio da je njegova organizacija zakuvala i egipatsku čorbu, ne zaboravljajući da podseti na Šarpove zasluge.
Egipatski „revolucionari“ pred kamerama Ruaridh Arrowa u početku nisu hteli da govore o Šarpu, u strahu da bi saznanje o umešanosti američkih savetnika moglo da upropasti „revoluciju“ (iako je njegov tekst prevođen na arapski bio naširoko distribuiran). Umesto toga razlegli su se uzvici: „Ovo je naša autentična revolucija, Amerikanci nam nisu govorili šta da radimo!“
Posle svega, nameće se pitanje na koje možda i nećemo dugo čekati odgovor: kad će robovi koji beru paradajz na njivama „Publix supermarketa“ na Floridi dobiti od Šarpa uputstva za skidanje okova? Istražitelji su 2008. godine na njihovim plantažama pronašli desetine zarobljenih ljudi koji su bili primorani da spavaju u prikolicama i straćarama magacinima, radeći danonoćno bez plate, uz seksualno nasilje i premlaćivanje. Trgovci ljudima su im oduzimali lična dokumenta, a izmišljene dugove nikad nisu mogli da vrate. Robovlasnici su ih navlačili na alkohol kako bi mogli da rade. Ali, to je neka druga priča.
Šarpa brine skoro stopostotna pismenost Libijaca, socijalni program koji besprekorno funkcioniše i medicinska usluga o kojoj Amerikanci mogu samo da sanjaju. Brinu ga možda i na hiljade srpskih medicinara i građevinara koji zahvaljujući Gadafiju dobijaju šansu da nahrane gladna usta u „slobodnoj Srbiji“, a naročito mu smeta „socijalizam na Libijski način“, kojeg nikako da se otresu.
Kad Ruaridh Arrow kaže: „Šarp nije Čegevara, ali je najuticajniji politički teoretičar svoje generacije“, samo se nadovezuje na sistematsko relativiziranje svake političke ideje, doprinoseći širenju ideološkog haosa pobunjene mase. Ni menadžera Šarpa, sa njegovim proizvodima širokog spektra, ne možemo smestiti u bilo koji ideološki koncept, sem onaj neoliberalistički po kojem „para vrti gde burgija neće“. Kad bi bar Čea ostavili na miru.

5 коментара

  1. Љубомор

    Надајмо се да ће се Шарпов смрад осетити кад тад и у њиховој кући. Ваљда ће вирус што га направи Бжежински, Кисинджер, ЦИА и Шарп закачити робље широм те труле америчке фашисоидне демократије. Биће то кад тад, али се бојим да ће ти изопачени амерички сатанистички умови покушати повући у пропаст цео Свет.

  2. Zar zaista ima Srba koji bi se dicili jednim Sarpom?! Pa to bi bili (i su) pravi bednici)! Kao sto Siptari uzdizu spomenike onima koji su ubijali i njihovu decu!
    Mozemo uzeti clanak dobar sto nam opisuje jos jednu mustru.
    Neznam zasto “Pecat” i daje prostora tim individuama!

  3. Sve se zna na ovom svetu.I NIKOM NIŠTA ,to je ono što je strašno !Šta treba da se desi da bi se svi ljudi ovog sveta dozvali pameti?Ne mogu da verujem da neko ne vidi da se sve dešava po jednom istom scenariju već decenijama !!!Nada je jedina koja je večna ,ničija nije gorela do zore!!!

  4. hvala bogu da je ovo postojalo jer da ga nije bilo mi bismo pod slobom i mirom stali pod jednu sljivu

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *