Bunjevci ili priča o komunističkom hrvatstvu

Piše Ratko Dmitrović

Kada se već zaboravilo na muke koje su vekovima zbog svog porekla trpeli Bunjevci, oglasila se grupa vojvođanskih Hrvata koja od Tadića i Josipovića traži da urade isto ono što su 1945. godine komunisti

Krajem januara ove 2011. godine iz Subotice je na adrese vlastodržaca u Beogradu i Zagrebu, Tadiću i Josipoviću pa naniže, poslato jedno interesantno „Otvoreno pismo“. Potpisali su ga „bunjevački Hrvati“, odnosno, „Hrvati Bunjevci“, njih četrdeset, sa ciljem da se, napisali su, zaštiti integritet hrvatske zajednice u Vojvodini i da prestane logistička podrška određenih struktura vlasti u Srbiji „podjeli autohtonog stanovništva na sjeveru Bačke, radi lakše asimilacije vojvođanskih Hrvata“.

NACIONALNI KORPUS
Šta i ko je u pitanju? Bunjevci. Ali ne ovi koji su potpisali Pismo, oni po tom pitanju nemaju nikakvu dilemu, izjašnjavaju se kao Hrvati (svesni da su im se preci deklarisali kao Bunjevci), ali smeta im što Srbija dozvoljava svakome da se – ako se tako oseća – u nacionalnom smislu izjasni kao Bunjevac. To je, kažu oni, cepanje hrvatskog nacionalnog korpusa u Vojvodini. Oni bi Bunjevcima dozvolili negovanje tradicije, jezika, kulture, istorijskog sećanja… ali po kućama i na seoskim druženjima. Tu mogu da budu Bunjevci, javno ne mogu. Javno moraju da budu Hrvati. Posebno na popisu i u bilo kojem nacionalnom izjašnjavanju i svrstavanju.
A ko su Bunjevci? Otkud oni u Vojvodini? Šta kažu istorijska dokumenta? Otkud Bunjevci među Hrvatima i Hrvati među Bunjevcima?
Petnaestak kilometara nizvodno od Mostara u Neretvu se, sa leve strane, uliva reka Buna. Kao i sve vode krškog kraja i Buna je odraz lepote tog surovog i istovremeno lepog prostora. Duga je svega devet kilometara, izliva se iz vrela Bunice, a interesantno je da na neki način pripada rekama ponornicama; ustanovljeno je da Buna, pre izlaznog vrela, skoro dvadesetak kilometara teče ispod zemlje. Danas je to gotovo pust kraj, sa malo stanovnika, svega nekoliko stotina, većim delom vikendaša. Nekada davno nije bilo tako; hiljade porodica živelo je na tom prostoru Podveležja, kraj je bio gusto naseljen i život je tekao mirno, bez mnogo potresa. Onda su se pojavili Turci.

VELIKI ZULUMI
Snažna carevina, u naponu snage, gazeći sve što je bilo pred kopitama njene konjice i donoseći sa sobom novu veru, islam, ušla je 1464. godine u zemlju Bosnu, pa u Hercegovinu, i sve se promenilo. Jedno vreme je Mehmed Drugi Osvajač garantovao domaćem stanovništvu u Bosni i Hercegovini pravo na imanja, zemlju, stoku, ali se sve to menja za vreme vladavine Sulejmana Veličanstvenog. Počinju veliki zulumi, nameti na raju, odvođenje dece u janjičare, nasilno prevođenje hrišćana na islam…Vođe naroda sa prostora oko reke Bune donose odluku o iseljavanju. Što dalje od turske vlasti.
Najbliža im je bila Dalmacija. Krenuli su preko Gabele i Metkovića i vrlo brzo uvideli da je Dalmacija vrlo gusto naseljena, da su zaposednuta sva plodna polja, sve reke i izvori, i da moraju dalje. Najveći deo te grupacije krenuo je prema Kninu, u čijoj okolini mnogi ostadoše, ali veći deo se podelio na one koji su sreću i bolji život tražili još dalje na zapad, sve do Istre, i na one koji se spustiše dole u Liku.
Tu su, kažu italijanski i austrijski istoričari, našli svoje sunarodnike, pravoslavne Srbe. Otkud sunarodnici? Pa otuda što su u većini ti doseljenici iz Hercegovine, sa područja reke Bune i Podveležja, bili Srbi. Srbi katoličke vere. To potvrđuju svi popisi stanovništva koje je u Dalmaciji i Lici sprovodila austrijska administracija. Otac Ante Starčevića, „najvećeg sina hrvatske nacije“,  bio je Srbin katolik. Hrvatski povjesničari kasnije će potpuno ignorisati ovu činjenicu, navodeći samo da je Starčević stariji „porijeklom iz Hercegovine“. Da li treba reći da u vreme prodora Turaka u Hercegovinu na tom prostoru Hrvata gotovo da nije ni bilo? Bilo je katolika, oni su bili Srbi, ali ih hrvatski povjesničari sa kraja devetnaestog i početka dvadesetog veka, što je ostalo do danas, samo na osnovu verske pripadnosti podvode pod Hrvate.
Šta se sve događalo sa došljacima iz Podveležja i Bune na prostorima Like, Dalmacije i Istre, sjajno je svedočio Ivan Ivanić u svojoj knjizi „Bunjevci i Šokci“, štampanoj 1899. godine. Svega je tu bilo, a buna i oružanih sukoba najviše, jer turska granica se nalazila u neposrednoj blizini. Pomerala se često prema zapadu, tlačila je turska carevina i samu Liku, povlačila se i na kraju izgubila vojnu vlast nad narodom koji su Turci i Austrijanci zvali Vlasima (stočarima), a Mlečani Venecijanci, Morlacima. Niko od njih nije imao dilemu da se radi o Srbima.
Ostalo je zapisano da je 1699. godine, u Lici i Krbavi živelo 1.400 porodica pravoslavnih Srba, 160 porodica izjašnjavanih kao Bunjevci, 250 kuća Hrvata sa tzv. „Kranjcima“ i oko 100 kuća Turaka koji su sa islama prešli na hrišćansku veru, uglavnom katoličanstvo.
Želeći da način života i običaje donete iz starog kraja po svaku cenu sačuvaju, kao i sećanje na Bunu i Hercegovinu, Srbi prispeli sa tih prostora u Liku i Dalmaciju govorili su za sebe da su Bunjevci. Uostalom, tako su ih zvali i starosedeoci. Niko ih nije zvao Hrvatima. Isto je bilo i sa Bunjevcima koji su se vremenom, što zbog Turaka što u potrazi za lakšim životom, spuštali u nizinske krajeve; Slavoniju i Bačku, pre svega.
Antun Radić, brat Stjepana Radića, zapisao je da su putnici namernici iz zapadnih krajeva austrougarskog carstva, prolazeći kroz Slavoniju, u drugoj polovini 19. veka, posebno kraj oko Vinkovaca, često dolazili u situaciju da dobiju batine od lokalnog stanovništva samo zato što su ih, videći da se izjašnjavaju kao Bunjevci – nazivali Hrvatima.
Mađarski istoričar Ištvan Ivanji beleži da je Subotica bila glavno odredište Bunjevaca koji su dolazili u Bačku, a da se prva velika doseljavanja vežu za 1526. godinu. Tu postoje određena neslaganja jer ima tvrdnji da su Bunjevci u značajnom broju na taj prostor došli znatno kasnije – 1686. godine. Iz tog vremena postoje i danas zapisi u Gradskoj arhivi Subotice, gde se spominju „Rimokatolički Raci (jedan od naziva za Srbe, posebno u Vojvodini) bunjevačkog porekla“. Dakle, Bunjevce ni tada niko ne smatra Hrvatima.
Godine 1788. godine na prvom zvaničnom popisu koji je organizovala Austrougarska, Bunjevci su svrstani pod, zamislite, Ilire a njihov jezik nazvan je ilirskim. Da nije tužno bilo bi smešno. Tim popisom evidentirano je 17.000 Bunjevaca (Ilira).

POJEDINAČNA ISTUPANJA
Ne znajući šta da rade sa ovom grupacijom, a odbijajući mogućnost da ih prihvati kao Srbe, što su oni poreklom i bili, austrougarske vlasti na popisu stanovništva 1850. godine Bunjevce svrstava u novu grupaciju – Dalmate. Trideset godina kasnije, 1880, gle čuda, Bunjevci su na popisu evidentirani zajedno sa Srbima. Isto se dogodilo na popisu 1892. godine. Bunjevce još uvek niko ne povezuje sa Hrvatima. Istina, ti slučajevi beleže se u drugoj polovini 19. veka, ali samo kao pojedinačna istupanja karakteristična za Bunjevce koji su odlazili na školovanja u Zagreb i Beč, a bili su pod velikim uticajem „crkve u Hrvata“ koja upravo u 19. veku, uz ogromnu pomoć Beča, uspeva u nameri da politički uobliči ideju o postizanju višeg stepena hrvatske samostalnosti unutar Carstva sve do, ako je moguće, formiranja sopstvene države. Ante Starčević je kapitalni projekat tih napora i njihov najveći uspeh.
Da skratimo; kada i kako se dogodilo da Bunjevci postanu Hrvati. Najprecizniji odgovor glasio bi: Pitajte komuniste.
Iz razloga koji se mogu tumačiti samo i jedino kao slabljenje srpske biološke supremacije u zajedničkoj državi južnih Slavena, gde god i kako god je to moguće, rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije donosi 1944. godine odluku da Bunjevci budu Hrvati.
Bukvalno, partijskom odlukom Bunjevcima (i Šokcima, ali oni nisu predmet ove rasprave) naređeno je da se izjašnjavaju kao Hrvati.
Da ne bi bilo prigovora u smislu „Dmitrović i „Pečat“ izmišljaju“, skoknite do Arhiva Vojvodine i tamo ćete naći dopis, naređenje mesnim odborima od 14. maja 1945. godine Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine, u kojem piše: „Kako bunjevačke i šokačke narodnosti ne postoje, to vam se naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tretirati isključivo kao Hrvate, bez obzira na njihovu izjavu. U raznim okruzima i mestima, gde su oni do sada uvedeni kao Šokci i Bunjevci, ima se to ispraviti i označiti kao Hrvati, naročito u legitimacijama, biračkim spiskovima, putnim dozvolama i raznim drugim spiskovima po narodnosti. Ubuduće se imaju unositi samo isključivo kao Hrvati. Sve do sada izdate legitimacije i isprave, gde su označeni kao Bunjevci i Šokci, imaju se uništiti i nove izdati, izdavanje novih legitimacija ne sme se ponovo naplaćivati od stranaka. Stavlja vam se na dužnost da o ovome izvestite sve gradske i sreske, a preko ovih i mesne, da što pre bezuvetno sprovedu, a vi da se starate da se ovo svakako izvrši i da o učinjenom izvršite. Smrt fašizmu-sloboda narodu“.
Posle ovoga usledila su pisma sa gotovo identičnim sadržajem, ali potpisana od strane policije.
Postupajući po Zahtevu Bunjevačke i Šokačke stranke, Savezni zavod za statistiku SFR Jugoslavije iz 1991. godine uvodi šifru i rubriku za upis kod izjašnjavanja nacionalnosti – Bunjevac. Na popisu iste te godine, evidentirano je u Vojvodini 17.527 Bunjevaca. Toliko ih je, otprilike, i danas. Na nama je da im garantujemo i dalje obezbeđujemo pravo da se osećaju i izjašnjavaju kako oni hoće. A hoće da budu Bunjevci. Bez obzira na „Otvorena pisma“ Tadiću i Josipoviću.

74 коментара

  1. Bunjevci, Dmitrovic zna – Bunjevci su, danas, Srbi katolici. Neki istrazivaci kazi – dobili su ime po reci Buni, s cim se slaze i Dmitrovic. No, to bi mogla biti pocetna oznaka za Srbe katolike, ali nisu svi Bunjevci mogli stici s podrucja reke Bune. Jer, ovi Bunjevci iz Panonije nisu usamljeni. Sve katolike u Dalmaciji zovu pravoslavni Srbi Bunjevcima – tacnije: bunjevcima. I u Dalmaciji postoji definicija, da su to ljudi koji su iz pravoslavlja presli u katolicanstvo. Drukcije receno – bunili su se protiv svoje pravoslavne vere i prihvatili katolicku. Toliko Bunjevaca – u Panoniji i Dalmaciji, nije moglo stici s jednog uskog podrucja – oko reke Bune. U svakom slucaju, Bunjevci i bunjevci su Srbi katolici. Najveca potvrda njigove srpske pripadnosti je – srpski jezik. Niko od njih ne govori hrvatskim jezikom, kojeg lingvisti (po nalogu iz Beca, nazvase “kajkavskim dijalektom” i …. izbacise iz knjizevne i drzavne upotrebe. I, Hrvatima naredise, da koriste srpski jezik, a da ga zovu i hrvatskim).

  2. Janoš Varga

    Hrvati su majstori pretapanja drugih u svoj korpus nekada većinsko Mađarsko stanovništvo Slavonije i Baranje do danas je potpuno nestalo jakom asimilacijom Hrvata . Poslije Mađara do danas su na redu Srbi djelom genocidom , djelom protjerivanjem a djelom pokatoličavanjem Srbi se pretapaju u Hrvate . Što se pak tiče Bosne i Hercegovine tu izvorno žive Srbi koji su djelom primili Islam a djelom katoličanstvo nikada u BiH nije bilo nikakovih Hrvata . Isti je slučaj S Dalmacijom i Slavonijom koje su bile kraljevine i tek ih je kasnije Hrvatska mačem i prevarom priključila Hrvatskoj . Stoga se na početku i zovu Kraljevina Hrvatska s Kraljevinom Dalmacijom i Kraljevinom Slavonijom . Jedina prava Hrvatska je kajkavski dio Zagreb sa okolicom i Zagorje , Lubreg , Križevci i Vrbovec .

    5
    1
  3. Jos jedan svjezi primjer posljedica pogubne politike koja je sprovodjena sa potpisom ” Smrt fašizmu-sloboda narodu“.
    Iako ovih dana, iz sadasnje perspektive mozemo slobodno reci da se radilo o smrti narodu a slobodi fasizmu.

  4. Da, dok je bilo na snazi smrt fasizmu, bolje se zivelo, a sto si rovarila i rovaris i dalje, dovelo je i dovodi *smrt narodu sloboda fasizmu*. Uglavnom, organizatori, ratni profiteri,materijalno dobro nafatirani govore kao Senka..iz tame !!

    I nisu u pitanju Hrvati, u pitanju je katolicka crkva, kojoj vazan deo SPC ljubi skute, nudi ekumenizam, u *vunenim vremenima*, kada se sve placa…Arsenije III, Arsenije IV,Arsenije neki raski,Vojvodjanski…*vozi Senka miska*….

    1
    1
  5. Ja mislim , Lune da ti imas iluzije o vremenu koje je imalo parolu “Smrt fasizmu-sloboda narodu”.Ti imas iluzije ali te tvoje bolesne iluzije , na srecu, nisu prelazne.

    Ne rovarim ja nista nego analiziram ponudjeni tekst.

    I kao sto su parolasi “smrtfasizmuslobodanarodu” pravili Hrvate od Bunjevaca na silu i dekretom, tako su ti isti parolasi proglasili genocid nad srpskim narodom u Hrvatskoj- nepostojecim i te silne zrtve samo zrtvama fasizma a ne zrtvama hrvatskog genocida.

    Moji preci pobijeni u Jasenovcu nisu bili samo zrtve fasizma nego zrtve genocida.
    A to su dve apsolutno razlicite stvari.
    A znamo da su parolasi”smrtfasizmuslobodanarodu” uporno izbjegavali da daju odgovor ,i to sve do 60tih gdje nestadose svi ti srpski civili u NDH.
    Dotle je cijeli svijet vec cuo za Holokaust i genocid nad 6 miliona Jevreja.
    Ne mozes me ubijediti da postoji razlika u smrti jednog Jevreja u Evropi i smrti jednog Srbina iz NDH.
    I jedan i drugi su bili neduzni civili koji su proglaseni nepodobnim za zivot na ovom svijetu samo zato sto su ih Hitlerovi nacisti ili Pavelicevi Hrvati proglasili vrstom ljudi koja ne treba da bude ziva i ne treba da se bioloski obnavlja.

    A to sto si ti izgleda bolje zivio na plati parolasa nego sada , ne znaci da ja sada ne smijem da kazem istinu o vremenu koje je negiralo ucinjeni genocid.
    Da je bilo ispravnije- tj da je svijet cuo za genocid nad mojim precima , onda Hrvati ne bi uspjeli da taj genocid i dovrse u devedesetim.
    Onda bi svijet reagovao na cinjenicu da su Srbi iz tog dijela svijeta bili bioloski prepolovljeni u cetredesetim i onda svijet ne bi dopustio da taj genocid postane do kraja uspjesan sa rezultatom da od jednog naroda brojnog dva miliona prije 1940- ostane manje od dvesta hiljada ljudi.
    Ovako tvoje bolesne iluzije na indirektan nacin samo podrzavaju hrvatski neonacizam i hrvatsku propagandu o srpskoj ” agresiji” i hrvatskom “domovinskom ” ratu.
    Pitanje opstanka srpskog naroda na teritoriji nove drzave Hrvatske nikada nije ni bilo klasno pitanje ili pitanje utjecaja katolicke crkve nego je bilo pitanje hrvatske namjere genocida.
    I vec je krajnje vreme da se pocne govoriti o krivici obicnog Hrvata u genocidu nad Srbima.
    Da obican Hrvat nije u sebi imao mrznju prema Srbinu komsiji i da obican Hrvat nije bacio oko na imovinu obicnog Srbina- ni Paveliceva vlast , ni Tudjmanova vlast , ni Kosorkina( kuma ratnog zlocinca Purde) vlast , niti bilo koja vlast ne bi mogla da izvede sama genocid nad Srbima.
    E, to su ti tvoji parolasi “smrtfasizmuslobodanarodu”podrzavali .
    Obican covjek-Hrvat je kriv za genocid nad Srbima , a ovu tvoju filozofiju o klasnoj borbi mozes da okacis macku o rep skupa sa filozofijom da se u vreme parolasa bolje zivjelo. Zasto? Zato sto se zivjelo zabrani pricanja mojih umorenih u Jasenovcu a ti zbog tvoje plate zasluznog parolasa nisi dopustio da je trazim i kaznim krivca za njihovu smrt , niti da kazem svijetu istinu o njihovoj smrti.

  6. Srbi su svi. Ne samo Bunjevci, već i Japanci. Čak sam načuo da i Kinezi imaju srpske korene. O srpskim korenima Brazilaca da i ne govorimo.

    6
    7
  7. I ne govorim ja iz tame ,Lune, nego iz vjecnog prognanstva iz onog kraja na Zemaljskoj kugli gdje su mi preci zivjeli od pamtivjeka . I jedino sto sam uspjela ponijeti u to progonstvo je sjecanje na pretke pobijene u Jasenovcu i ovu zivu energiju da djeci i djeci njihove djece govorim zasto i kako su prognani i ko je za to kriv.
    A sigurno necu prestati o tome pricati samo zahvaljujuci tvojim lepim sjecanjima o dobrom zivotu u zajednici sa krvnicima koji su mi pobili pretke.
    I ja sam, svojevremeno, bila izlozena titoistickom ispiranju mozga i par puta bila na Saveznom takmicenju : Tito- Revolucija-Mir.( I sada ako se malo potrudim mogu ti deklamovati datume kongresa i odluke tamo donesene). Samo sam se ja ipak probudila iz te hipnoze ,i to na vrlo drastican nacin kad su me iluzorna “braca” Hrvati izbacili iz price o ” bratstvu i jedinstvu” ali ti ocigledno nisi a nemas namjeru kako mi se cini.
    Nije vazno koliko si odmakao na pogresnom putu nego je vazno da pronadjes pravi put makar se i vracao pogresnim putem jedno vreme.

    Cutanje o genocidu nad Srbima od strane Hrvata( obicnih Hrvata, ne samo hrvatske vlasti, tu ponavljam da nijedna vlast sama ne bi uspjela provesti genocid takvih razmjera) je definitivno pogresan put i svaki covjek na ovom svijetu treba da zna za istinu o genocidu nad Srbima , ne samo radi Srba i Hrvata nego zbog toga da se slicno ne ponovi nekom drugom narodu u nekom drugom buducem vremenu.
    Tito i kompanija su cutali a sada cuti i Evropa.
    A i ti cutis ako moje svjedocenje i misli klasiras kao rovarenje iz tame.

  8. *majstore majstore*..
    ———————–
    Posljednji premijer bivše Jugoslavije posvjedočio da je Milošević u tome imao ključnu ulogu

    “Naoružavajući bosanske Srbe, optuženi je u izbijanju rata u Bosni i Hercegovini odigrao glavnu ulogu”, rekao je danas Ante Marković kao svjedok na sudjenju Slobodanu Miloševiću.

    On je optužio Miloševića da je pripremao rat u Bosni i Hercegovini zajedno sa političkim šefom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem, koji sad živi u ilegali, bježeći od medjunarodne pravde.

    Kao osnova za ispitivanje tog dijela Miloševićeve odgovornosti, na sudjenju je danas pušten snimak jednog telefonskog razgovora. Marković je bez dvoumljenja potvrdio da su sagovornici Milošević i Karadžić i da se uoči samog rata dogovaraju o rasporedu vojnih snaga i prebacivanju oružja bosanskim Srbima, kao i o snabdijevanju helikopterima.

    “Više je nego jasno: oni su pripremali rat”, rekao je Ante Marković. Optuživši direktno Miloševića da je naoružavao bosanske Srbe, Marković je demantovao i tvrdnje beogradskih vlasti u vrijeme rata 1992-1995 da nemaju nikakve vojne relacije sa Srbima u Bosni.

    Govoreći o “genezi rata” u Bosni i Hercegovini, Marković je podsjetio na jedan susret sa Miloševićem u martu 1991. godine, malo prije poznatog razgovora u Karadjordjevu sa hrvatskim liderom Franjom Tudjmanom. “Bosna je vještačka Titova tvorevina i ne može preživjeti”, rekao je tada Milošević Markoviću i dodao da su Muslimani u stvari pravoslavci koji su prihvatili islam.

    “Poslije toga su se srpski i hrvatski lider saglasili da podijele Bosnu i Hercegovinu”, rekao je Marković i da “smijene saveznog premijera jer im je smetao u ostvarivanju te namjere.

    O Bosni i Hercegovini je Tudjman imao isti stav kao i Milošević. “Evropa nikad neće dopustiti da u njenom okrilju postoji muslimanska država”, rekao je Tudjman negdje u to vrijeme posljednjem jugoslovenskom premijeru.

    Prilikom svog svjedočenja Marković je napravio i duhovni portret Miloševića, čija je osnovna karakteristika bila sklonost poricanja stvarnosti. Marković je rekao da nikad nije bio siguran da li tu sklonost treba pripisati cinizmu, lažnoj svijesti ili posebnoj vrsti humora.

    Naveo je i primjere. Dok su sve televizije svijeta prikazivale kako artiljerija JNA, koja je potpuno prešla u srpske ruke, bombarduje dubrovačku luku, Marković je upitao Miloševića: “Kako ste to mogli dopustiti?” Odgovor Miloševića je glasio: “Ko bi bio toliko lud da bombarduje Dubrovnik? Dubrovnik se ne bombarduje.”

    Prilikom jednog od posljednjih susreta u decembru 1991. godine, kad je bjesnio rat u Hrvatskoj i bilo jasno da je neizbježan u Bosni i Hercegovini, Milošević je rekao: “Kakav rat. Nema rata niti će ga biti!”
    Prosledite izveštaj |

  9. Sto se tise *salda*, petoro mojih je zaklano u Jadovnu, petoro poginulo u NOB..itd. Sretao sam ljude u Beogradu sa tom pricom *da nisu culi* *da su komunisti*..posto se radi o mojim kolegama, kada ih potsetim da smo o tome zajedno pricali, kazu *nesecaju se*..ko *Draza na sudu*. Nije ni Jovam Raskovic *iz tame*, ali zahvalio *drugovima*..*Djujic-Babic-kontra revolucija mir* i dosao u Beogrd, slucajno sam ga sreo. Moji si takodje izbegli, ja sam bio dobrovoljac i imam nekakva saznanja..Nisam i ne ocekujem da me *Hrvati ili Srbi vole*..znam da su *patrioti SDS*..zdimili 3-4 dana pre pada Knina, i da nisu ispalili ni jedan metak..

  10. Da li su to iluzije, tesko je reci, ali tvoje iluzije *bez smrt fasizmu* su idiotizam,
    ————————————————————————————————————————————
    Zanimljivo je kako americki agenti tumace *sadasnji pogled cetnika
    na Pavelica*. Cetnici smatraju, pise u izvestaju, da Pavelica *ne
    treba zasad izruciti Titu jer bi takvo sudjenje bilo temelj za jos
    vise antiamerikanizma i islo bi u korist prokomunisticke propagande*
    Stoga je preporuka agenata da se *prihvate stavovi Vatikana i cetnika
    i neka Amerikanci ne poduzimaju policijsku akciju protiv pavelica*.
    Zanimljivo je da se stavovi antisrpskog Vatikana dovode u vezu sa
    stavovima *ravnogorskih cetnika*. Ali ni to necudi, jer ako su Pavelic
    i Stojadinovic po mnogim pitanjima delili isti stav, zasto onda o
    Pavelicu nebi delili Vatikan i cetnici? Osim toga, ne zaboravimo da
    izmedju ustasa i cetnika za vreme Drugog svetskog rata nije zabelezena
    niti jedna ofanziva, ali je zato zabiljezena njihova suradnja u
    neprijateljskim ofanzivama protiv partizana,..*
    (Pecat mgazin strana 59..broj 65/29.maj.2009)

    • Pera kojot genije

      To sve opovrgava cinjenica da je cetnik Blagoje Jovovic izvrsio atentat na ustaskog poglavnika Pavelica, koji je od posledica ranjavanja posle odredjenog vremena umro. Dok je Tito sa svojim komunistima odlagao smaknuce dase ne bi zamerio zapadnjacima i katolickoj crkvi.

  11. Treba da se nas Srba vrati što više naročito mladih na područje koje je pokrivala Republika Srpska Krajina . Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod i imali su pravo na razdruživanje i proglašenje svoje države baš kao i Hrvati , sve ostalo su laži.Hrvatska je pobjedila u ratu uz pomoć Nemačke ali najviše služeći se Gebelsovom propagandom. A to je ako više puta ponavljate laž ona u svjetu postaje istina i to im je odlično uspelo. Napravili su najgori zločin posle II svetskog rata i genocid nad Srpskim narodom , što su radili pod Pavelićem i u II svetskom ratu. Uništili su Republiku Srpsku Krajinu koja je bila proglašena voljom njezinog naroda koji je bio konstitutivni narod znači imao je pravo da se osamostali baš kao i hrvatski narod. Kod nas u srpskoj politici se o tome uredno šuti i prešućuje misleći se dodvoriti Hrvatskoj i svetu ne mi tako samo padamo još niže i od stvarne žrtve ( protjerivanje 280 000 Srba i genocid nad onima koji su ostali zabilježio kamerama UNPROFOR ) mi šutnjom postajemo agresori. Sve nade polažem u Savu Štrpca i njegovo zalaganje za Krajinu. Srpski narod nikada se nesmije pomiriti s činjenicom da Krajina ne postoji. Postojala je na oko 35 % teritorije današnje Hrvatske sve su to bili srpski etnički prostori i mi se za njih moramo boriti makar čekali 900 godina kao Hrvati svoju državu ali jednog dana Republika Srpska Krajina mora vaskrsnuti iz pepela kao ptica Feniks.

  12. G-din Varga je dobro izlozio cinjenice o stvaranju hrvatske nacije. No, Milos se ruga – jer se pojavljuju knjige o Srbima u Antici, sto je nekad bilo nezamislivo. Germani su bili nametnuli, preko Jireceka, istoriju Srba i ostalih Slovena – laznu. Sad se to razotkriva, a pojedinci u to ne veruju. Kako moze najbrojniji narod Evrope biti bez anticke istorije? To sebi gospodin Milos ne postavlja. A kad je to poceo objavljivati Milos Milojevic u 19. stolecu, Austrija je zapretila Srbiji i njegova dela su povucena i bunkerisana. Objavljena su tek 1994. Milojevic je nasao u Pekingu izvestaje kineskih granicnih komandanata o borbama sa Srbima. G-dine Milosu, nemojte upucivati poruge – objasnite, da takvog dokumenta nema u arhivama u Pekingu.

  13. Ne govorimo mi o nikakvom ” saldu” , Lune.Govorimo o tome kako se ko odnosi prema stradalim precima.I ne govorimo o plemenitoj ideji borbe protiv fasizma nego o ljudima koji su samo izvikivali parolu ” Smrt fasizmu” a u stvarnosti su postupali gore nego fasisti.
    Ja sam pronasla da su parolasi ” smrtfasizmuslobodanarodu” namjerno sakrili cinjenice o genocidu nad mojim i tvojim precima.I tako ih jos dublje zakopali i jos pljunuli po njima.A time su i omogucili Hrvate da u devedesetim prezentuju svijetu svoj separatizam i terorizam kao borbu za slobodu od srpskog agresora.
    Od tih parolasa moram izdvojiti jednog kretena Stevu Krajacica
    koji je bio toliko drzak da je recimo 1966 pri posjeti Jasenovcu izjavio kolegama : ” Malo smo vas ovdje pobili”
    E, sad da je svijet cuo o genocidu nad Srbima onda kad je svijet cuo o genocidu nad Jevrejima( opet tvrdim da su ta dva genocida vrlo slicna)i da su postojali zakoni shodni tom znanju -onda bi taj Krajacic zasluzeno zavrsio u zatvoru. Ali nije.
    Isto tako , ne treba zamjerati prosjecnom Srbijancu sto nije znao za genocid nad Srbima, nista vise ni manje nego prosjecnom Amerikancu . I prosjecan Srbijanac i prosjecan Amerikanac su bili obmanuti od strane Tita i njegove klike.
    Recimo o logoru Jasenovac Tito je samo jednom obavjestio Kominternu , a i to lazno .
    U depesi se navodi: ” Najstrasniji koncentracioni logor u Hrvatskoj nalazi se u Jasenovcu. U taj koncentracioni logor Hitlerov dzelat Pavelic bacio je vise od 10 000 najboljih sinova Hrvatske. Sada je ostalo svega hiljadu i po zivih ljudi, a svi ostali su bili podvrgnuti uzasnim mucenjima i ubijanjima”.
    A ovo sto ti pokusavas izravnavati cetnike i ustase – bas ti i ne sluzi na cast. Kad navodis razmisljanja kao ova :” Osim toga, ne zaboravimo da izmedju ustasa i cetnika za vreme Drugog svetskog rata nije zabelezena niti jedna ofanziva, ali je zato zabiljezena njihova suradnja u neprijateljskim ofanzivama protiv partizana,..*
    Zasto? Zato sto kad se raspravlja o genocidu nad Srbima -postojanje i djelovanje cetnika ima toliko veze koliko i moje pokojne babe zdravlje.Eto toliko veze ima. To je isto jedna ujudurma parolasa kao i Titove depese.
    A protunarodno djelovanje parolasa nije stalo samo na depesama koa ova o Bunjevcima i kao ova o Jasenovcu. Cinjenica je da su parolasi namjerno mjenjali nacionalnu strukturu podrucja koja su opustosena genocidom nad Srbima. Sa puno vise “depesa” su u Slavoniju koja je bila opustosena od srpskog stanovnistva naseljavali Hrvate iz drugih podrucja Balkana mjenjajuci nacionalnu strukturu a to je isto po medjunarodnim pravilima nedozvoljeno i nema nikakve razlike izmedju toga i onog sto su kauboji strpali Indijance u rezervate, zasta se Obama izvinio nedavno.
    Srpskom narodu se nikad niko ni zasta nije izvinio- nego se jos ocekuje od nas da se sibamo po ledjima ovakvi poubijani i prognani i da u glas vicemo: Mea culpa. A ti ako bas i hoces ,udri po svojim ledjima i vici da si kriv i udri po Milosevicu kao glavnom krivcu- ja necu , niti cu dozvoliti da se moja djeca sibaju po ledjima kad znam da su zrtve a ne krivci i da je cinjenica da je taj Milosevic – otvorio vrata Srbije da se i ja i moja djeca spasimo od hrvatskog terora bez obzira sta neki Ante Markovic lupa po Haskom Tribunalu. a i o tom Tribunalu imam jedno 5 metara komentara u slobodnom stilu ali sad mi se vise ne da kucati na kompjuteru.

  14. A SLobaMIlos treba da ucini uslugu i sebi i nama pa da se ne ruga naporima onih koji prezentuju istorijske cinjenice koje su bile apsolutno potisnute u zadnjih 70tak godina. Svaki narod ima pravo na poznavanje svojih korjena .I svagde dalje na svijetu takva istrazivanja i rezultati takvih istrazivanja su dostupni javnosti a samo kod Srba postoji mehanizam po kojem se bilo koje istrazivanje nacionalnih korjena – prikazuje kao sovinisticko, megalomansko i hegemonisticko. Dosta vise s tim ruganjem i ismijavanjem.Janos Varga ukazuje na jedan drustveni fenomen a Dmitrovic ukazuje na metode u provodjenju takvog i slicnih drustvenih fenomena.A ti nam nemoj podmetati gluposti o Japancima, Brazilcima i Kinezima kao antitezu o istorijskim korjenima Bunjevaca ili time maskirati fenomen hrvatskog hegemonizma i sovinizma u slucaju Madjara i Srba.

  15. Marks govori na briljantan način: „Vi se užasavate što mi hoćemo da ukinemo privatnu svojinu. Ali u vašem postojećem društvu privatna svojina ukinuta je za devet desetina njegovih članova; ona upravo i postoji zato što ne postoji za devet desetina. Vi nam, dakle, prebacujete što hoćemo da ukinemo svojinu koja ima za nužnu pretpostavku to da ogromna većina društva bude bez svojine. Jednom reči, vi nam prebacujete da hoćemo da ukinemo vašu svojinu. Doista, mi to i hoćemo“.

  16. „Otvoreno pismo“. Potpisali su ga „bunjevački Hrvati“, odnosno, „Hrvati Bunjevci“, njih četrdeset,
    Pazi ovo – Njih cetrdeset.Kazu da neko ko nema STIDA onda je ludo hrabar.Upravo ovi Bunjevci su ludo hrabri ali bez stida.Traze zastitu u Srbiji.Pa evo prijedloga : Dati im SVA prava koja uzivaju Srbi u Hrvatsko , ni vise ni manje.Pitam se ???? – sta bi gospoda Bunjevci tada kazali.????

    2
    2
    • Tekst izgleda nisi citao.Potpisuju ga bunjevacki izrodi,ne Bunjevci.Nas su komunjare delimicno ubili,no opet smo opstali uz nasu krilaticu Zvonka Bogdana iz pisme.Nasa grana mala,al’ je fina!!!

  17. Približavanjem srpske vojske granici monarhije, jačala je i politička aktivnost srpskog i bunjevačkog stanovništva u Vojvodini.[29] A kad je 13. novembra 1918. godine, glas o njenom približavanju stigla do subotičkih prvaka – nekoliko dana pre (10. novembra) formiranog Narodnog odbora Bunjevaca i Srba – na železničkoj stanici se skupila velika masa.[30] Vođa Bunjevaca, pop Blaško Rajić, pozdravio je srpsku vojsku sledećim rečima:
    Vikicitati „Gospodo! U ime bunjevačko-srpskog narodnog vića, u ime 70.000 Bunjevaca i Srba, koji u ovom gradu stanuju, čast mi je pozdraviti Vas, kao vođe pobedonosne srpske vojske, kao osloboditelje potlačenih naroda ispod teškog jarma. Zveket vašeg oružja, gospodo, to je glas zvona, što navišćuje vaskrsenje naše; tresak topova vaših, koji dolaze, porušiće kule i gradove u kojima je sazidana sila što nas je tlačila; dva krila slavne pobedničke vojske vaše mi smatramo kao dvi raširene ruke naše majke Jugoslavije. To su ruke krute i čvrste od više nego četverogodišnjeg ratovanja, ali ih se mi ne bojimo, već vas molimo da nas one prigrle i pritisnu na grudi materinske. Neka nas boli, ništa zato, ali će taj zagrljaj pokidati lance naše i srušiti jaram pod kojim smo dosad čamili, pa ćemo biti slobodna dica u krilu mile majke, naše majke Jugovića. Dobro nam došli, živjeli![31]“
    ({{{2}}})

    Ugarska vlast u Vojvodini nije imala snage za neko jače suprotstavljanje osnivanju vlasti Srpskog narodnog odbora, a u biranju između već prisutnih nevolja: zelenog kadra i Srpskog narodnog odbora, izabrala je ovu drugu.[32] Tako je 25. novembra u Novom Sadu Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca, Slovaka, Rusina i ostalih naroda iz Banata, Bačke i Baranje donela odluku o priključenju Kraljevini Srbiji.[33] U radu skupštine učestvovalo je 757 poslanika, od toga bilo je: 578 Srba, 84 Bunjevca, 62 Slovaka, 21 Rusin, 3 Šokca, 2 Hrvata, 6 Nemaca i 1 Mađar.[34] Odmah po prispeću u grad, srpska vojska, kojoj su se članovi Bunjevačko-srpske garde pridružili, počela je da zaposeda važne objekte.[35] Novinar Joso Šokčić je dolazak i boravak prestolonaslednika Aleksandra, kasnije kralja Jugoslavije, 1919. godine u Subotici, zabeležio do detalja.[36] Nakon predaje darova uz pozdrave, krenula je velika povorka kroz varoš, koja je završena uz klicanje regentu Aleksandru i jugoslovenskoj Subotici.[37]

    Govor regenta Aleksandra održan 26. jula 1919. godine u Gradskoj kući, koji je zabeležio Joso Šokčić, subotički novinar:
    Vikicitati „Dragi moji Bunjevci i Srbi! Vi ste ovde na severnoj granici naših prirodnih nacionalnih aspiracija sa velikim požrtvovanjem branili lepi jezik i dostojanstvo našega plemena. Običaji „Kraljice“, pa lepe navike iz naših zajedničkih praznika, kazivali su celom svetu da ovde živi krv naše krvi. Prvi talasi tuđinskog nasrtaja u životu ovih krajeva su kod nas, dični moji Bunjevci i Srbi, junačkog otpora. I ja smatram za moju dužnost, na ovom našem prvom sastanku, da vam na tome držanju izjavim moju i sve ostale braće toplu zahvalnost. Kada je došao dan našeg oslobođenja vi ste sa puno iskrenosti i ljubavi potrčali u zagrljaj naš. Moja vojska, koja je i vaša vojska, puna je hvale o prijemu koji ste joj vi pripremili, i ja vam i na tome od srca zahvaljujem. Ujedinjenje naše ne bi bilo potpuno, ako u krugu ostale braće ne bi bilo dičnih Bunjevaca sa lepom Suboticom na čelu. I ako je vaša radost danas velika, pri proslavi ovoga prvog bratskog sastanka našeg, i moja je ne manja što vam po ovom dočeku, po ovim izjavama vaše ljubavi vidim uz nas i dušom i telom. Ja sam srećan što u novoj otadžbini vidim uz ostalu braću i vas Bunjevce, a znam da ćete vi vašim odanim radom i vašom vrednoćom znatno doprineti da nam otadžbina bude napredna i čuvena. Prema nama stoji još neprijatelj koji, iako savladan, pokušava da nanese iznenadne podle udarce unutrašnjem redu nove otadžbine naše, čije je stvaralaštvo vekovima ometao. Ja sam uveren, dragi moji Bunjevci, da ćete dostojno i kuražno odbiti svaki udar toga neprijatelja u ropcu. Moja i vaša vojska, čiju je hrabrost taj neprijatelj dovoljno zapamtio, biće ovde uz vas na braniku dostojanstva narodnog kao i reda i slobode u novoj državi. Ja vam želim braćo Bunjevci i Srbi svaku sreću i svaki napredak koji ste potpuno zaslužili.[38]“

  18. U popisu, ma gde bili, Srbi u Hrvtskoj i *vaseljeni* treba da se izjasne kao Krajisnici, to je i Europski i Hrvatski zakon.
    —————————————————————————————————————————————-
    Sve veća podrška inicijativi ‘Budi Riječanin’
    VIDEO: http://www.youtube.com/watch?v=nFztwY8ZcmU
    Facebook grupu ‘Budi Riječanin – http://www.facebook.com/budirijecanin‘ kojom
    se građane informira o mogućnosti da se na predstojećem popisu
    stanovništva na pitanje o nacionalnosti opredijele po regionalnoj
    pripadnosti do sada je podržalo oko 700 Riječana. Dopredsjednik Liste
    za Rijeku Danko Švorinić za Kanal Ri je komentirao inicijativu
    ocijenivši kako osobno podržava svaku inicijativu koja građane
    informira o mogućnosti kako da ostvare svoja prava uključujući i ovu
    kojom se građane upoznaje s mogućnošću da se izjasne kao Riječani.

    Prema zakonu o popisu stanovništva građani se na pitanje o nacionalnoj
    pripadnosti ‘mogu slobodno izjasniti’, a isti zakon predviđa i
    mogućnost da se u tom smislu izjasne po regionalnoj pripadnosti,
    odnosno kao Istrijani, Riječani, Fijumani ili slično.

    Unatoč činjenici da je ovu opciju na zadnjem popisu iskoristilo svega
    30 Riječana, sudeći prema broju prijavljenih na facebook grupi, na
    aktualnom popisu bi ih trebalo biti znatno više.

    – Očekujem da će na ovom popisu regionalno opredijeljenih biti znatno
    više, prvenstveno iz razloga što su danas građani informiraniji o toj
    mogućnosti ali i zbog činjenice da u našem gradu živi znatan broj
    stanovnika s regionalnim identitetom jačim od nacionalnog, zaključio

  19. dobar dan braco i seste srbi sto se vi prepucavate kad mi bunjevci znamo i ko smo i odakle smo jer nasi preci su nas naucili da nikad ne zaboravimo kojem narodu pripadamo a sto se tice hrvata zvanih bunjevci bolje bi im bilo da ostanu samo hrvati a nas ostave na miru jer bogu hvala da je drzava Srbija ispravila istorijsku gresku i dozvolila da se izjasnjavamo onako kako je odvijekova bilo i kako se mi i osecamo jer nekako genetski nevolimo iste gospodare , naime nama su Rusi bliza brasa nego Germani kao njima.

    6
    1
  20. Povezuj mo se svuda i na svakom mestu !!

    Povezujmo se svuda i na svalhttp://www.jadovno.com/

  21. Janoš Varga ja jednostavno sam šokiran nemogu vjerovat sta ti pises koje su to gluposti. Prvo ja sam Slavonac i tu nije nikada bilo tvojih Mađara a i na ove područje ako se nevaram Mađari došli u 9 st ili 10 nezz sad tocno a Hrvati krajem 6 početkom 7 st.Pa sad ti malo razmisli ne malo nego mnogo više.A Mađari ak nisi znao kad su prodirali na ove područje osvajali sve i pustošili kralj tomislav ih je zaustavio na rijeci dravi zato mi sad imamo ove granice sa mađarima na dravi a u Slavoniji(u kojoj su od prije vec bili hrvati sam nisu bili spojeni sa ostalom Hr) se onda prikljucila Tomislavovoj Hrvatskoj,nema tu Mađara nit su ikad bili… . A za Bosnu i Hercegovinu pa malo pogledaj molimte ali molimte Hrvatsku za vrijeme kralja Tomislava ili Petra Krešimira..Za vrijeme kralja Tomislava(925-928. kralj) Hrvatska je zapremala površinu koji neki procjenjuju na gotoco 100 000 kilometara kvadratni pazi sad obuhvačajući SLVONIJU,istoćnu ISTRU do rijeke Raše, Gorski Kotar,Liku,DALMACIJU;BOSNU sve do Vrbasa zapadnu Hercegovinu,BOKU KOTORSKU SA ZALEĐEM I VEĆINU HRVATSKIH OTOKA.A za vrijeme Petra Krešimira Hrvatska je najmoćnija u svojoj povijesti a teritorijalno najveća.Obuhvaća SLAVONIJU,SRIJEM,ČITAVU BOSNU,ZAPADNU HERCEGOVINU,DALMACIJU,SVE OTOKE OSIM KORČULE,MLJETA I LASTOVA,IMALA JE LIKU,GORSKI KOTAR I ISTOĆNU ISTRU, a pretpostavlja se da je Hrvatska u to vrijeme zapremala površino od 105 do 110 tisuća kilometara kvadratni.A za Dalmaciju pogodio si bas u to vrijeme Hrvatsko srediste drzave(na prostoru između Zrmanje i Cetine, dakle to je na prostoru sjeverne i središnje Dalmacije)taj prostor i Slavonija bile su najgušće naseljeni…..I na kraju pretpostavljam da si Srbin jer vi se majstori u izmišljanju povijesti…

    1
    5
  22. A u povijesti znase da je Hrvatima oduziman prostor i asimilacije te mađarizacije,germanizacije….i ostale gluposti ….I samo da kazem za vrijeme Ante Pavelića ja priznajem oni su svasta radili ali i kazem da su to bila samo nekolicina budala, a kod nas se i zna da su silom Švabe i pogotovo Uštaše mlade ljude uvlaćili u svoju vojsku…..Nitko nije mislio i želio da tako bude od naroda …jedino sto smo se slagali jest da imamo svoju slobodu….Iako ta NDH nije bila sloboda nego Švaba…..Tako se mislilo da za vrijeme 1. svjetskog rata Hrvatska je bila u Austro-Ugarskoj da je na strani Centralni sila i da je bila za rat ali naši politićaru u to vrijeme išli su po svijetu i govorili kako Hrvatska nije za taj rat nego silom ljudi morali ic u taj rat jel moraju nisu slobodni i ne samo Hrvati nego Slovenci,Česi,Poljaci i ostali

    1
    4
  23. Ajme Kure koje si ti gluposti nadrobio čudo jedno . Prvo većina Hrvata , Slavonci , Dalmatinci , Ličani ,Kordunaši , Banijci ,Baranjci , Moslavci su ništa drugo do pokatoličeni Srbi . Bosna nije ništa drugo do Srbija sastavljena od Srba koji su sačuvali pravoslavlje , Srba koji su primili islam i pokatoličenih Srba u Hercegovini i Bosni . Samo budale kao Kure mogu reći da su prezimena Srb , Vlah , Petrović, Popović, Kovačević, Musić ,Matić , Janković,itd . Hrvatska ili Bošnjačka ne sve su to Srbi . Srbi u tri vere ratuju jedni protiv drugih a neprijatelji uživaju . Naprimjer Hrvati žele biti germani a koji je Nemac Popović ? Ili Bošnjaci žele biti potomci Turaka , a koji se to Turci prezivaju Kovačević, Marić, Musić, Milić ? Svi ste vi Srbi u prezimenima vašim preci vas proklinju što ste pobjegli od svojih korjena . Sjetite se Kunta Kinte i ne budite samo obični majmuni .

    4
    1
  24. Kure, sve to sto si napisao o “hrvatskoj istoriji” ne vredi ni pisljiva boba.
    To vam sada ispiru mozak ovi hrvatski politicari i nista od toga nije istorijska istina.
    I o Tomislavu i o Kresimiru – ovo sto ti sada tvrdis nema ni pisanog , ni empirijskog dokaza( to je samo slobodno tumacenje par zapisa na kamenu i ne smije se prezentovati kao istorijska istina, ovako kako ti prezentujes). Jednim potezom si izbrisao Habsbursku Monarhiju i austro-Ugarsko Carstvo i prodajes nam bajke o ” hrvatskim kraljevima” . Izgleda je stvarno doslo vreme da austrijski i madjarski istoricari( ako vec ne priznajes srpske istoricare) pogledaju malo istorijski sadrzaj koji Hrvati poturaju u svoje knjige i nastavne sadrzaje.To je obicno silovanje istorije i ne bi ga trebalo pospjesivati.
    A pogotovo ovo sto si napisao za politicare za vrijeme I svj. rata ( tada su vec postojali pisani dokumenti , koji se vjerojatno mogu naci u Beckoj arhivi) Koji to crni hrvatski politicari ( sa meko c)su se uopste izjasnjavali u I svj. ratu?Postoji samo dva za koje ja znam a to je Frank- Jevrej koji je napisao program koji je posle preuzeo Pavelic i Starcevic -Srbin koji je imao ozbiljan komplex antisrpstva , pa mu je tako jednostrano i politicko djelovanje i bilo.
    Srbi( vecina u Slavoniji) iz Austro-ugarske su mahom prelazili na stranu Rusije i Srbije i posle dobili tzv dobrovoljacku zemlju od kralja Aleksandra ( onog koga su ustase ubili 1934 u Marseju)

    I za tvoju informaciju ; genocid nad Srbima za vrijeme Ante Pavelica ne smije biti okarakterisan kao ” za vrijeme Ante Pavelića -ja priznajem oni su svasta radili” da si to napisao za stradanja Jevreja , ovako blago i nonsalatno : “da su svasta radili”- cekalo bi te sest mjeseci zatvora( nakon sto bi ti bila utvrdjena IT adresa).
    Cinjenica je da obican Hrvat nikada nije podigao glas protiv Paveliceve vlasti. Zasto? Zato sto su se obicni Hrvati slagali sa Pavelicevim programom. Ta cinjenica nikada nije u svijetu prezentovana i obican Hrvat nikada nije bio kaznjen za to . Zasto? Zato sto Titu nije odgovaralo da Hrvatska bude pod Protektoratom ( koji je trazio Ruzvelt) i da se na taj nacin obavi denacifikacija. Vise mu je odgovaralo da se denacifikacija ne obavi i da se sakrije genocid nad Srbima pred ocima svijeta. Ali to naravno ne znaci da je neobavljena denacifikacija i zaboravljena.
    Ja se zaista pitam zasto administratori Pecata pustaju nesuvisle komentare kao sto je tvoj- nama na uvid.Osim ako nemaju namjeru da nam sole rane.

  25. oh , pardon , napravila sam gresku u prethodnom komentaru kad sam odgovarala Kuretu na njegovo” ali naši politićaru u to vrijeme išli su po svijetu i govorili kako Hrvatska nije za taj rat”
    Nije bilo ni dva “hrvatska politicara”( sa meko c)u to vreme . Naime, Starcevic je umro 1896 a Frank 1911 – znaci prije 1914. Nije bilo politicara ( sa meko c) posto Hrvati nisu u to vrijeme ni imali razvijenu svijest o svom identitetu. Drugim rijecima,tad jos nisu ni znali da su Hrvati. Trebalo je da se pojavi Pavelic da im to objasni.Ali kako vidimo, Paveliceve instrukcije su se vrlo dobro primile u narodu , pa sad imamo situaciju da govore da su imali istoriju , identitet i teritoriju daleko napredniju nego Srbi i Madjari, zajedno. Srbe su: jednu trecinu pobili od 1941-45, drugu trecinu su kulturno ugasili( Srbi se izjasnjavaju kao Jugosloveni od 1945-90) a jednu trecinu su proterali u devedesetim.Za Madjare ne mogu da napisem jer bas nisam upucena kako su prosli sa budjenjem hrvatskog identiteta .

  26. E moj Kure. Verujem da nisi zlonameran, ali bi ti trebalo malo vise citanja i naravno razmisljanja. S obzirom da citas samo ono sto pisu hrvatski “istoricari” ubedjen si da Janos Varga pise besmislice. Isto tako si ubedjen da srpski istoricari pisu “bajke”. Pre nego sto uzmes nesto naredno za citanje probaj da stavis prst na celo i da se zapitas: odakle medju “hrvatima” toliko srpskih, madjarskih, italijanskih ili nenackih imena; kako to da Srbi, Hrvati, Bosanci i Crnogorci govore istim jezikom (ciji je to jezik?); odakle Hrvatima preko 250 vladara kroz “istoriju” (o kojima istina nemaju ni osnovne podatke, ali je vazno da ih ima) dok Englezi i Francuzi zajedno nemaju pola od tog broja; odakle dubrovacki pisci na spisku hrvatskih, kada su se oni sami izjasnjavali kao Srbi i kad tamo nije bilo Hrvata do dvadesetog veka, a i to u neznatnom broju; odakle hrvati u BiH kada tamo da pocetka dvadesetog veka nije bilo ni jednog hrvatskog mesta (istoricar Muhamed Filipovic); odakle toliko novih reci u jeziku od osamostaljenja ( cudjenje i sprdnja sigurno nisu razlog njihovog nastanka), odakle, odakle … Ukoliko stvarno zelis da saznas bar delic istine uzmi za pocetak pisanje italijanskog istoricara ( pisano u zadnjih desetak godina) Djankarla Ticijana. nakon toga ce ti biti jasni i bliski naslovi poput “Narod srpski istorija hrvatska”, “Kradja srpskog jezika” (a bogami i pisma) itd Tada ce ti biti jasnije zasto posecujes ovakve sajtove. Moguce je da i tvoje ime pokazuje drugu etnicku pripadnost pa si postao tragalac za korenima. Sta god pisali hrvatski “istoricari” ne mogu naci razloga za ponos; uvek su ratovali na strani okupatora, vrsili genocid i etnicko ciscenje, nasilnu asimilaciju stanovnistva itd. Ova smejurija od “domovinskog rata” je samo za internu upotrebu. Pogledaj sta se u svetu pise o tome. Sta predstavlja proglasavanje Stepinca za sveca i kome to sluzi na cast (narodu ili katolickoj crkvi). E pa neka je na cast I za kraj jedan podatak koji nikada neces cuti od hrvatskih “istoricara”. Ime Zagreba je u vreme rimskog carstva i dugo posle toga bilo SERVITIUM (SRBINOVO)

  27. Kada se u drzavi, kao sto je bila Jugoslavija, visenacionalnoj, pusti na volju, popovima,fratrima, odzama,..i kada se *oni* popnu izna *nacionalnog*, u stalnoj borbi *da povrate vlast kao sto je nekada bilo*, onda se dobije *obozen pokolj*. U SFRJ, su upravo popovi, fratri, odze, bili *zauzdani*, pa je doslo do 50. godina mira, ali *trazili ste gledajte*. Kada,ktome dodate, od vas *omrazeno*, *klasni polozaj* u drzavi i drustvu, srozan ispod *nacinalnog**verskog*..zivite u bedi, ispravljate kralja, predsednika,…i, trvete se na dalje onako *visenacinalno-visestranacki-verski*, a, ne *kopirate* vas *americki san*, koji vas je i napujdao, i tesno drzi samo dve partije na vlasti,,,da ne razvuku i razbucaju ameriku..

  28. Tito – Klasna podloga nacizma

    Sa dosljednim razvojem samo­upravljanja usko su povezani produbljivanje ravnopravnosti i dalji svestrani razvoj naroda i narodnosti Jugoslavije. Sva­ko odstupanje od toga vodi u nacionalizam koji je jedan od najopasnijih protivnika samoupravljanja i socijalizma uopće. A do toga je kod nas dolazilo do 21. sjednice Pred­sjedništva SKJ. Tom sjednicom i akcijama koje su slijedile mi smo nacionalizmu zadali odlučujuće udarce, ali borba protiv njega nije završena. Osnovno je da se Savez komuni­sta i progresivne snage čitavog našeg društva i dalje odluč­no bore protiv njega, bilo gdje i bilo u kom obliku se poja­vio, jer on je u suštini opasni klasni neprijatelj. A u toj borbi prednjači radnička klasa kojoj je zbog njenog jedin­stvenog klasnog interesa, tuđ svaki vid nacionalizma. Ona je ta snaga koja najčvršće povezuje naše narode i narod­nosti.

    Iz ekspozea na Prvoj sjednici Općeg sabora federacije, Borba 24. IV 1973.

    Više puta, osobito u posljednje vrijeme, isticao sam to da je podloga nacionalizma klasna, da se tu radi o borbi klasnog protivnika. Nacionalizam i socijalizam apsolutno ne mogu ići zajedno. To su dvije suprotne stvari. Naciona­lizam ima duboke korijene u buržoaskim vremenima, u po­raženom buržoaskom sistemu, gdje privatno vlasništvo ca­ruje. On se suprotstavlja socijalističkom razvitku u kome privatno vlasništvo ne može biti dominirajuće.
    Razne nacionalističke parole o takozvanom nacionalnom porobljavanju, o nacionalnoj opljačkanosti itd. — najpovolj­nije su za djelovanje klasnog neprijatelja. U suštini radi se o klasnoj borbi, što oni, dakako, neće da priznaju. Riječ je, dakle, o klasnom neprijatelju i s njim treba obračunati.
    Htio bih tu još nešto da kažem. Ja sam govorio o nacio­nalizmu, o tim negativnim antisocijalističkim i klasnim as­pektima. Ja, dakako, ne govorim o pozitivnim nacionalnim tekovinama koje treba da budu doprinos našem daljnjem društvenom i kulturnom razvitku. Mi moramo težiti i ka uje­dinjavanju na kulturnom planu, to jest međusobnoj prisnoj suradnji i ispomaganju, a ne razdvajati naše narode. Nama je potrebno da se i kultura — i u Srbiji, i u Hrvatskoj, i u svim drugim republikama — razvija što je moguće ravno­mjernije.
    Mi prihvaćamo pozitivne tekovine prošlosti, ali odba­cujemo ono što je negativno. A negativno je i to ako se stalno vraća u prošlost. Mi moramo gledati u budućnost, a ne glorificirati stalno ono što je bilo. Historija je često i krivotvorena, pa moramo oživjeti ono što je doista najpozitivnije, što je u svijetu bilo priznato kao pozitivno, i u kul­turi i u povijesti naših naroda. Na tim osnovama valja raz­vijati i suradnju među našim narodima: sa pogledom napri­jed, a ne unazad.
    Sada je na nama komunistima, u prvom redu, da se amandmani, koji su usvojeni i kojima se upotpunjuju i na­cionalna prava, pravilno sprovedu, bez ikakvog skretanja. Onda se ja ne bojim ništa. To će učvrstiti naše društvo, djelovat će kao koheziona snaga. Naša zemlja će, i prema svijetu, i unutra, biti solidna tvorevina.

    Iz intervjua za Vjesnik: »Moramo imati avangardnu i jedinstvenu Partiju«, Vjesnik 8. X 1972

    Pored toga, rekao sam da se ne slažem da je stalno na jeziku taj unitarizam pa sam tražio da se jedanput utvrdi o kakvom unitarizmu je riječ. Ako se radi o unitarizmu versajske Jugoslavije, ja sam, razumije se, također najoštrije protiv njega. Ako se, pak radi o ostacima dogmatskog, ja sam naravno, isto tako protiv njega. Ali, ako se radi o jedin­stvu naše zemlje, o Jugoslaviji kao nedjeljivoj cjelini — onda sam ja za takav »unitarizam«, za takvu jedinstvenu Jugosla­viju. A onda to nije unitarizam, nego jednostavno — naše jedinstvo.
    Ali, dobro je da razlikujemo dvije stvari: nacionalizam i šovinizam i — unitarizam. Ja ne vjerujem da hrvatskih unitarista ima više od nekoliko stotina. Međutim, nacionali­sti i šovinisti imaju široku bazu i oni to iskorištavaju. Osim toga, amandmani su dali najjače oružje za borbu protiv uni­tarista i njih se ne treba bojati. Oni se ne mogu postavljati kao neka paralelna snaga, jer pored političkih, mogu se ko­ristiti i administrativna sredstva. Ali, nemojte se zavaravati i oslabiti budnost prema zbilja najopasnijem klasnom nepri­jatelju, a to su šovinizam i nacionalizam koji su baza klasnog neprijatelja. To je osnovna opasnost. Meni se čini da bi mnogi i iz drugih republika trebalo da izvuku izvjesne pouke iz svega o čemu smo govorili. Jer toga ima i drugdje.

    Izlaganja na 21. sjednici Predsjedništva SKJ, Komunist 9. XII 1971.

  29. ODLIČAN PRIMER ZA SVE MUSLIMANE BOSNE I RAŠKE OBLASTI NIJE SENAD NEGO BOBAN

    16. Mart, 2011.| Autor: MILANKA ERAKOVIĆ
    Senad Avmedov, koga je ratni vihor kao trogodišnje siroče doveo u Srbiju, zavoleo svoje hranitelje i promenio ime u Slobodan – Boban Gajić

    ŠABAC – Životna priča Senada Avmedova, danas Bobana Gajića, liči na filmsku priču.

    Ratni vihor u bivšoj Jugoslaviji mnogima je potpuno izmenio život. Trogodišnjem dečaku, koga je još 1994. godine vojska ostavila u blizini šabačke pijace „Živinarnik“, sudbina je odredila trnovit put. S pijace je odveden u Centar za socijalni rad.

    Dete nije mnogo govorilo o sebi. Prošlost kao da je bila izbrisana. Nije znao ni kako se zove ni odakle dolazi.

    U traganju za njegovim identitetom, čime su se bavile nadležne službe, stigla je krštenica iz Srebrenice u kojoj je stajalo ime Senad Avmedov. Ni nakon priče objavljene na televiziji niko se nikad nije javio. Senada niko nije tražio.

    A Milica i Ljubiša Gajić, skromni ljudi iz Mačvanskog Pričinovića, uvek su želeli dete. Centar za socijalni rad smešta malog Senada u njihov hraniteljski dom.

    – Kad su nam ga dali, rekli su nam samo – dajte mu ljubavi, to je ono što mu nedostaje – kaže Milica Gajić.

    Senad je odrastao u Pričinoviću. Živeli su skromno, onako kako se moglo i moralo. Sve je nekako išlo dok je Ljubiša radio u „Izgradnji“. U međuvremenu Senad je završio srednju mašinsku školu u Šapcu, a kad je rešio da uzme ličnu kartu, odlučio je da bude ono što je jedino znao, sin Milice i Ljubiše.

    – Rešio sam da promenim ime i prezime. Da se zovem Slobodan – Boban, kako su me i moji novi roditelji zvali, i da nosim njihovo prezime – kaže nam Boban.

    Želja da sazna ko je odavno ga je napustila.

    – Nikada nisam išao u Srebrenicu. Imao sam prilike, ali ne želim. Ovde sam otkad pamtim, volim Milicu i Ljubišu, oni su mi jedini roditelji – kaže ćutljivi Boban.

    Iako se život surovo poigrao s njim, Boban ne gleda u prošlost već, zagledan u oči svoje verenice Andrijane, razmišlja samo o budućnosti. Kako Gajići jedva sastavljaju kraj s krajem otkako je Ljubiša otišao u penziju, nije bilo mnogo nade da će mladi uspeti da saviju svoje gnezdo.

    Zato je pisao Ruži Popović, predsednici fonda „Humano srce“, u kojem je moli da im pomogne.

    Ružu je priča dirnula do te mere da nije mogla da ne reaguje.

    – Kada sam pročitala pismo, nisam mogla da spavam mirno. Odmah sam došla i obećala pomoć. I ja sam iz okoline Srebrenice, ali nije to presudilo – kaže Ruža, koja je uspela da za manje od dva meseca obezbedi krov nad glavom Bogdanu i Andrijani.

    Ruža obećala i svadbu

    Nova kuća je podignuta. Ostali su još finalni radovi i novi, srećniji život može da počne.

    – Kad nam je Ruža došla i obećala da će pomoći, tri noći nismo spavali. Bili smo presrećni, nismo verovali da nam se to dešava – opisuju radost Boban i Andrijana.

    Kad sve bude gotovo, kuća useljiva, Ruža Popović je obećala i svadbu mladencima.

    Milica i Ljubiša, koji su godinama živeli u siromaštvu, kažu da su im se svi snovi ispunili.

    – Neka Ruži bog da zdravlja i sreće koliko je kose na glavi – poručuje Milica. Seade nisi ti ništa pogrešio samo si se vratio u veru svojih predaka baš kao i Nemanja Kusturica većina muslimana u Bosni ima srpske korene ali su pod pritiskom primili Islam . Ti si se samo vratio i srećno ti bilo Srbine .

  30. Lune odi već jednom truj svoje hrvatske forume pa niti deca ti ne veruju da si Srbin sa tim tvojim protusrpskim stavovima .

    1
    1
  31. politico ekonomska *ORJUNA*..??

    PROSVJED U SPLITU Tri osobe branile Crkvu od prosvjednika, jedna od vikanja ostala bez glasa pa plakala

    U srijedu u 18 sati na dnu splitske Marmontove sakupilo se 20 prosvjednika s jednim transparentom “Živio socijalizam, dole robovlasnički kapitalizam”.

    – Ljudi su se napokon organizirali da kažu što misle i o gradskoj vlasti i o vlasti u državi. Mnogi gladuju, ostaju bez posla, mladi nemaju perspektive i narod je shvatio da se samo izlaskom na ulice može nešto učiniti. Ovo je dogovoreno da bude mirni protest, no to ne znači da će i u budućnosti biti mirni – kazao je Vojko Ivica iz nevladine organizacije Altruist centar.

    U 18.05 sati na Rivu je stiglo nešto više od 10 radnica propale tvrtke Uzor sa svojim već poznatim transparentom o svom vlasniku Brunu Orešaru.

    Pet minuta kasnije bilo je ukupno 40 prosvjednika koji su se zbog kiše sakrili u Ilićev prolaz.

    U 18.20 sati krenuli su preko Marmontove. Pratilo ih je nekoliko policajaca.

    – Ne postoji loše vrijeme već samo loši ljudi i loši postupci – kazao je jedan govornik kada su se prosvjednici zaustaviti ispred robne kuće Maja.

    Također, svi su minutom šutnje odali počast žrtvama u Japanu.

    – Građani očekuju šire i jače društveno-političke promjene. Mi to osjećamo u vidu financijske i političke regionalizacije Hrvatske. Vidimo potrebu da se zaštite zajednički resursi: voda, šume, more. Želimo jačanje malog i srednjeg poduzetništva u kojem vidimo osnovu otvaranja radnih mjesta i to na način da država smanji poreze i davanja – kazao je Lovro Rumora.

    Krenuli su potom u prosvjed preko Pjace i Peristila do Biskupove palače. Tamo ih je dočekala druga skupina od troje prosvjednika koji su branili Crkvu.

    – Di su sada kad ih narod triba – vikali su ispred Biskupove palače facebook prosvjednici. Kristina Ćurković koja je bila među troje prosvjednika sa suprotne strane među ostalim je facebookvcima vikala da nemaju što ovdje raditi. Od vikanja je ostala bez glasa te je plakala.

    Facebook prosvjednici su joj pokušavali objasniti da su oni uz Crkvu i da traže da Crkva bude uz njih. Kristina Ćurković je posebno uzrujala radnice Uzora koje su joj vikale: Di ti radiš? Zatim su se obratile osmorici policajaca koji su stali ispred Ćurkovićeve: Ja neću na biro. Ja hoću raditi. Nas čuvajte – vikala im je radnica Uzora.

    Otišli su potom do Zavoda za zapošljavanje gdje su skandirali: “Ovdje ćemo završiti!”, a onda su se uputili put Županije i Županijskog suda.

    Prosvjed je završio un 19,45 sati,a policija je potvrdila da nije zabilježen niti jedan incident.

  32. Ivane, ako ti smeta, ti samo *prekrizi* hrvatsko ime i stavi srBsko.., i resices sve probleme.
    ……………………………………………………………………………………………………………………
    Andriju Hebranga prosvjednici su uspjeli ušutkati povicima ispod prozora, a Vladimir Šeks poručio vam je da su poruke koje mu izvikujete ispod ljudskog dostojanstva.

    – A ono što oni rade nije ispod ljudskog dostojanstva? Zašto meni nitko ne dolazi pod prozor i viče mi “lopove”? Mi nismo nikakvi divljaci, ne razbijamo, mi smo samo ljudi koji upozoravaju da je narod obespravljen, a da su privilegirani pojedinci. A njima to nije drago čuti. Ovo što mi imamo je tiranija i želimo to glasno reći, makar se Šeksu to ne sviđa.Podmeću svašta, govore da smo plaćenici. Ali ljudi nisu budale. Ovo je naša zemlja i ne pristajemo da naša djeca budu nosači golf-opreme bogatašima.

  33. U životu nisam imo niš protiv Srba no sad imam i vidm kakvi ste ustvari….Vase mora bit sve di je bar jednom srbski opanak stao.

  34. Lune, ja mislim da su Titove rijeci ” šovinizam i nacionalizam -su baza klasnog neprijatelja.” ne samo neispravne nego i zlonamjerne.
    Vidimo da su iz govora iz 1971, znaci mislio je na Maspok.U Maspoku se definitivno nikada nije radilo o klasnoj borbi i klasnim neprijateljima nego o hrvatskom mentalitetu da su obicni ljudi Hrvati- srecni jedino u etnicki cistoj drzavi, znaci drzavi bez Srba.
    I samim time sto je Tito taj pokret sveo na klasnu borbu- time je stvorio uslove za ” domovinski rat ” iz devedesetih. A to mu nije bilo prvi puta da tako stiti taj hrvatski mentalitet. Naime , prvi puta je zastitio taj mentalitet onog trena kada je srpske zrtve iz NDH proglasio za zrtve fasizma.
    Da je bio ispravan, ko sto nije -on je trebao srpske zrtve iz NDH nazvati genocidom Hrvata nad Srbima ( kao sto je njemacko-nacisticki genocid nad Jevrejima svjerski priznat pod imenom Holokaust)
    Ali nije bio ispravan , nego je prodavao muda za bubrege naivnim Srbima , pa je uvijek nalazio neko drugo objasnjenje za taj genocidni hrvatski mentalitet a budale Srbi mu vjerovali.Ali dobro od tebe sto nam na te njegove podvale ukazujes, jer bi mi vec i zaboravili na koji nacin mu je uspjevalo da prevari Srbe. “Klasna borba kao objasnjenje za genocidne namjere”- dobra fora. Da nije tragicno , bilo bi smjesno.

  35. Znaci , sada imamo situaciju oko ovih ” prosvjeda” da Hrvati vicu : ” Ja neću na biro. Ja hoću raditi. Nas čuvajte – vikala im je radnica Uzora.”
    Pa sto ta radnica Uzora nije u devedesetim vikala: “Ja necu da tjerate moje komsije Srbe i da ih nazivate “cetnicima ( sa meko c) . Ja hocu da zivim u dvonacionalnoj drzavi. Nas cuvajte.”
    Nije vikala , nego je onda sutila imislila kako ce dobiti bolje radno mjesto i biti vise placena kad otera Srbina ili Srpkinju, pa se onda uselila u stan koji su ti Srbi za sobom ostavili i nije ih cuvala nego ih jos i ona sama pogrdno nazivala i gadjala s cim je stigla.
    A sad se ispostavlja da je i to sto je onda radila protiv komsija Srba bilo nedovoljno i da je sad jos vise gladna i nezadovoljna.
    A Lune bi mozda htio da klasni prijatelji Srbi sad pomognu ovoj klasnoj prijateljici iz Uzora. Mozda bi klasnu prijateljicu iz Uzora zadovoljilo da ju zaposlimo i nahranimo u nekoj klasno-prijateljskoj fabrici u Srbiji a da isteramo klasne neprijatelje iz te klasno-prijateljske fabrike u Srbiji.Malo morgen, klasni prijatelju Lune.

  36. dok mi prosvjedujemo Rvati odose u Japan..?

    Noć. Kadar prikazuje nepreglednu masa protuvladinih prosvjednika koja se valja ulicama Zagreba. Kolona ljudi zaustavlja se pred zgradom japanskoga veleposlanstva, kamera kadrira bijelu zastavu koja se vijori na vrhu zgrade. Staje sav žamor, svi povici… Kamera hvata prizor prosvjednika koji šutke pale svijeće pred zgradom veleposlanstva dok nad masom vlada tišina, gotovo grobna tišina. Minuta ili dvije šutnje u kojima se ne čuje ni žamor mase, ni prolazak automobila s obližnjih ulica, samo tihi šapat nekolicine ljudi koji očito mole za stradale u Japanu.

    Potom gromoglasni uzvici “Jaco, odlazi”! Prosvjedi se nastavljaju, a masa odlazi dalje… Prizor je to amaterske videosnimke, očito načinjene mobitelom, koja je prije dva dana dospjela na YouTube, snimke koja je u posljednja 24 sata postala hit među Japancima. Iako pogođeni potresom i tsunamijem, iako se bore s kataklizmom kakvu nisu iskusili još od završetka 2. svjetskog rata, Japanci su iskreno dirnuti postupkom zagrebačkih prosvjednika. U manje od jednog dana, snimka je pogledana više od 60 tisuća puta, a više od 500 puta je komentirana.

    – Hvala vam što mislite na nas, Japan vam ovo nikada neće zaboraviti. Borimo se s nevoljama, ali vaš postupak pokazuje da hrvatski narod zaslužuje divljenje. Arigato – samo je to jedan od niza komentara što su ih ispod videosnimke ostavili gledatelji iz Japana. U cijeloj poplavi komentara nema nijednog koji sa sarkazmom ili ironijom govori o postupku hrvatskih demonstranata, a uradak s YouTubea postao je hit i među posjetiteljima Facebooka, kako japanskima tako i hrvatskima, koji ga masovno objavljuju na svojim profilima.

    – Ništa nije bilo dogovoreno, kada smo došli do zgrade veleposlanstva, kao jedan smo iskazali poštovanje – kaže Andrea, jedna od sudionica prosvjeda.

  37. Ja, samo navodim primere,poruke..ne zbog *juce*, nego obratno, da vidimo sta i kako sutra..znamo ko su i sta su hrvati,nismo vise u zajednickoj drzavi, vlast mi smrdi da ce mo da budemo,.. ali, ja nevidim ni jednu podrsku zahtevima prognanih Srba, 100 udruzenja je prikupilo 45.000 potpisa, a mi danas o Pavelicu itd..gde je bunt Srba i Srpkinja sto se ignorisu zahtevi o povracaju imovine..Srba iz Hrvatske, Kosmeta…? Ajede budi u pravu, evo Tito je kriv za sve ! zadovoljna si..? Ajde sada lepo predlozi-te …*kaj * dalje. Ovo takmicenje u pljuvanju nevodi nikakvom resenju, niti je doprinos istoriji Srpskog naroda.

  38. Tamo ili ovamo narod gladan.danas na tv, *srpski i hrvatski privrednici izjavili*..nisu li to narucioci rata, ratni i poratni profiteri..kapitalisti..*privrednici*, iza kojih ne ostaje nista, ni nadnica, ni doprinosi…? Kako, to kod *njih* nema nacionalizma i sovinizma,a posredstvom napominjem preko medija, njihovih privatizovanih medija nas drze i dalj *u semi*..* da s vlasi ne dosete*..pa, hajde, bez hrvata mi da *mrzimo njih*,,,lopovcine, izrabljivace, udarne pesnice imperijalista…??

  39. Lune odi više u tvoju Hrvatsku nemoj ju stalno stavljati kao odličan primer srbima jer nas barem 500 000 protjeranih što Srba što Jugoslovena nemožemo se složiti s tobom nikako .

  40. Lune beži i ti i tvoja desničarska novina slobodna dalmacija .

  41. Bunjevci su jedna od najbrojnijih grana hrvatskog naroda čija je kolijevka zapadna Hercegovina i kontinentalna Dalmacija, odakle su se u kasnijim vremenima naselili na području Velebita, dijelovima Like i Gorskog kotara (Lič) i kasnije po Vojvodini, odnosno po Podunavlju i Potisju. Život ranih Bunjevaca u područjima Zagore, Ravnih Kotara, na područjima Dinare, Promine i Svilaje, nije bio lagan. Živjeli su od stočarstva, po malenim kamenim kućicama poznatim kao “bunje” (jedn. bunja). Ove nastambe od suhozida sačuvale su se sve do danas i najvjerojatnije su dale Bunjevcima svoje ime.
    Bunjevci su plemenita grana hrvatskog naroda koja se, tijekom i poslije kršćansko-turskih ratova u našim krajevima, naseljavala na širokim, uglavnom opustjelim, područjima središnje i sjeverne Dalmacije, Like i Hrvatskoga Primorja, te sjeverne Bačke. Pripadnici su Rimokatoličke crkve, a govore štokavsko-ikavskim dijalektom. Bunjevci su se doselili u te krajeve iz Dalmacije odnosno nekadašnjeg Hercegovačkog sandžaka, to jest zaleđa Zadra i susjedne Hercegovine.
    Bunjevaca najviše ima u velebitskom području i sjevernoj Bačkoj, te u Lici i istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu.
    Najveći bunjevački grad u Bačkoj je Subotica. Osim u subotičkoj ima ih i u somborskoj općini, te u mađarskom gradu Baji i okolici. Nekada je Segedin bio bunjevački grad (pretpostavlja se da su se Bunjevci pomađarili tijekom 18., 19. i 20. stoljeća). Ostala mjesta u kojima žive bački Bunjevci jesu Tavankut, Stari i Novi Žednik, Đurđin, Bajmok i druga.
    Najviše podataka o Bunjevcima može se pročitati u radovima Ante Sekulića, Rikarda Pavelića i drugih.
    Bunjevačka “himna” je Kolo igra.. To je preljska pjesma Nikole Kujundžića koji ju je napisao za Veliko bunjevačko prelo 1879. u Subotici.
    Srbijanska (ranije jugoslavenska) statistika ih tretira kao posebnu etničku skupinu.
    Područje koje su nastanjivali u 16. stoljeću (tada nazivan Hercegovački sandžak) bio je pod masovnom islamizacijom koju su širili Turci i vjerojatno su bili glavni uzrok što se bunjevački puk (nazivali su se Krmpoćanima) krenuo prema sjeveru i naselio zaleđe Senja. Na svom putu do Senja su se nastanili u području Zagore, od Imotskog do Pozrmanja.
    1605. godine prvi Bunjevci dolaze u tvrdi grad Senj. Iste godine dobili su i privolu grofova Nikole i Jurja Zrinskog da se mogu naseliti u Liču kod Fužina. Bila je to prva seoba Bunjevaca u Lič u kojoj je sudjelovalo 49 obitelji. Bunjevačka plemena na Velebitu kasnije osnovaše više naselja od kojih su najpoznatija Krivi Put, Krmpote i Alan u senjskom i novljanskom zaleđu. Ovdje Bunjevci Krmpoćani nastaviše živjeti starim načinom života. Stada ovaca ovih ljudi često zalaze na polja Senjanima što dovodi do sukoba i čestog sporenja na sudu. Bunjevačke kuće i ovdje su malene, bave se proizvodnjom vrhnja i sira škripavca, a od divljih šumskih plodova (kupina) izrađuju sok poznat kao trambuva. Svoja Malena polja opasavali su kamenim zidovima kako bi ih zaštitili od erozije. Čvrsti i snažni ovi ljudi uspjeli su se prilagodoti divljoj prirodi Velebita. Obitelji su velike, s mnogo djece.

    Bunjevci u Bačku i Mađarsku sele u prvoj polovici 17. stoljeća (negdje 1620.) pod vodstvom franjevaca Andrije Dubočca (sa 2700 duša), Mihovila iz Velike sa 2300 ljudi, Ivana Seočanina (1500 ljudi), zatim Ilije Dubočca, Josipa Rančanina i Šimuna iz Modriča sa 6500 ljudi koji su poveli i svoju stoku, zatim Grge Zgonščanina iz područja Mostara sa 4500 ljudi i Jure Turbića sa 5,300 ljudi. Gotovo 23.000 Bunjevaca nasaelilo je Podunavlje i Potisje. Naseliše gradove i mjesta u krajevima od Deronja preko Sombora i dalje do Pešte i Ostrogona. U starim rukopisima nazvaše ove ljude ‘Dalmatincima’ (Dalmatinima) navodeći da s njima pod vodstvom franjevaca došli i Bunjevci iz Hercegovine. Bunjevci u Bačkoj usprkos teškoj političkoj situaciji sačuvaše također svoj jezik, kulturu, pjesme i pisanu riječ.
    U starijim dokumentima se bunjevački Hrvati nalaze i pod imenima Dalmatinaca, Bunjevaca i Ilira.
    U samoj Bačkoj se tek u 19. stoljeću pojavljuje ime Bunjevac, a Bunjevcima su to ime radije davali drugi nego što su ga Bunjevci davali sami sebi. Mnogi Bunjevci su se mađarizirali za vrijeme Habsburškog Carstva odnosno Austro-Ugarske. Kod nekih je to bilo izrazom vlastitog interesa otuđene elite, a u drugim slučajevima je to bilo posljedicom agresivne antimanjinske asimilatorske politike Kraljevine Ugarske koja je nastojala pomađariti sve manjine, a posebice su im na meti bili Bunjevci i Šokci. Dio Bunjevaca se posrbio pod utjecajem velikosrpskih ideja Vuka Karadžića. Dio tih Bunjevaca je do propasti Austro-Ugarske bio žestokim pristašama mađarizacije, a kad su ostali bez jednog gospodara, priklonili su se novom gospodaru. 1990-ih, režim Slobodana Miloševića je promicao “posebnu” “bunjevačku naciju” “koji nisu Hrvati”, a uz potporu tog režima se formirala Bunjevačko-šokačka stranka koja je koalirala sa Socijalističkom partijom Srbije, JUL-om i SRS-om.
    Za buđenje hrvatske nacionalne svijesti kod Bunjevaca je bilo podosta pogubno to što su bunjevački Hrvati se 1848. stavili na stranu Mađarima u njihovoj revoluciji. Uz okolnost nedovoljnog broja škola na hrvatskom jeziku i zaluđenost bunjevačkih intelektualaca mađarskim nacionalnim životom i kulturom te sjajem i raskošem mađarske aristokracije, su samo išle na ruku pomađarivanju viših slojeva bunjevačkih Hrvata.
    1868. su se sastale bunjevačke čelne osobe i izaslanici. Odlučili su da će se i dalje držati nadimka Bunjevaca, jer su procijenili da bi u slučaju uzimanja svog pravog nacionalnog imena, hrvatskog, da bi bili izloženi još ustrajnjijem pritisku i progonu od strane mađarskih vlastiju, čiji su se mađarizacijski potezi iznimno razmahali nakon austro-mađarske nagodbe 1867.
    U tom pravcu objašnjava zašto je u preporodno doba bila takva razlika između Srijema i Bačke. Dok su po Srijemu, koji je bio u Kraljevini Hrvatskoj, nicale ustanove sa hrvatskim predznakom, u Bačkoj se pokretalo čitaonice i sl. ustanove pod neutralnim, eventualno bunjevačkim imenom. Primjerice, Pučkoj kasini je odobren rad tek kad je iz izvorno predloženog imena izbačen pridjev “Bunjevačka”. Neutralne nazive se koristilo jer bi uporaba hrvatskog ili do tada često zastupljenog dalmatinskog imena za Bunjevce, moglo povući teške političke optužbe za nelojalnost, panslavizam i sl., pa su sa neutralnim imena trebali vlastima dokazati da su odani mađarskoj državnoj ideji.
    26. srpnja 1945. je subotički dnevnik “Hrvatska riječ” napisala podulji članak naslovljen “Mi smatramo da su Bunjevci po narodnosti Hrvati”, u kojem su obrazložili nacionalnom podrijetlu Bunjevaca. Od bitnijih djelova, valja istaknuti ove: “Takozvano «necionalno pitanje» Bunjevaca postoji… Ono postoji još samo kao zabluda, ostatak u mišljenju, navika, a negdje kao zlonamjerna tendencija da stvori jedno pitanje više i u tome prave teškoće. Starije ljude, koji još žive u tradicijama, mi razumijemo. I nama je ime “Bunjevac” drago, ali kao oznaka porijekla, a ne kao nacije, jer po naciji mi smo Hrvati. Mi smo samo protiv onih koji ovakav naš stav zlonamjerno tumače kao zabranjivanje imena “Bunjevac”, kaže se u indikativno objektivnom pisanju tadašnjih novina.”
    Velikosrpskim krugovima nije nikako odgovaralo buđenje hrvatske nacionalne svijesti u Bunjevaca. Raspadom Austro-Ugarske snažno se krenulo sa pokušajima srbiziranja Bunjevaca. Unatoč pokušajima srpske administracije, koja je brojne Bunjevce klasificirala pod kategoriju “katolički Srbi”, vrlo ih se malo deklariralo katoličkim Srbima. Zbog neuspjeha te akcije, krenulo se sa politikom vezivanja Bunjevaca samo za regionalno ime odnosno držanja što dalje od hrvatstva.
    Da bi mogli doći na visoke dužnosti, Bunjevci su se morali odreći svoje hrvatske nacije i prijeći u režimske stranke. Primjer za to je gradonačelništvo nad Suboticom. Starješina Hrvatskog sokola prije 1. svjetskog rata i HSS-ov član Ivana Ivković Ivandekić je za dolazak na mjesto gradonačelnika morao pristupiti Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci, te kasnije zatim Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici.
    Isticanje Hrvatstva u Subotici nije godilo ni Srbima ni vladinim krugovima. Oni su htjeli da Bunjevci i nadalje ostanu Bunjevci i da budu most između Srba i Hrvata za stvaranje Jugoslavenstva. Međutim Bunjevci su vidjeli da od njih hoće da naprave most zato da gaze po njemu.
    Vojna obavještajna služba iz Subotice je 1934. izvijestila šefa u Beogradu o buđenju hrvatske svijesti među Bunjevcima poglavito zahvaljujući svećenstvu i inteligenciji (spominju i književnika Petra Pekića, autora povijesti Bunjevaca-Hrvata, čiju su knjigu zabranili jer “širi plemenski separatizam”), navodeći da je “sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta”, tako da “Na severu naše države… mi imamo danas 100000 novih Hrvata”.
    Projekt stvaranja umjetnog bunjevačkog naroda, na štetu Hrvata je bio dijelom projekta, kojim se išlo zatrti trag postojanja Hrvata uopće. Promicanje bunjevačke nacije, sve u cilju smanjenja broja Hrvata i stvaranja umjetne nacije Bunjevaca, sve u cilju pripisivanje iste Srbima (“Srbi katoličke vjere”) je bilo izraženo za zadnjih desetljeća Jugoslavije, a u pojedinim srpskim političkim i jezikoslovačkim ekspanzionističkim krugovima još i prije.
    Sliku o dekroatizacijskim nastojanjima vladajućih krugova u Srbiji je najbolje dao bunjevački Hrvat, filozof Tomislav Žigmanov: “Milošević je odlučio Hrvate u Vojvodini umjetno podijeliti, pa je financijski podupirao organiziranje Bunjevaca, davao im je novac za izdavanje knjiga i novina, a oni su kao sluge za uzvrat lovili Hrvate po Vojvodini kako bi ih Milošević mogao slati na frontove. Dolaskom Koštunice Bunjevci proživljavaju renesansu. Hrvatska politička elita u Vojvodini i vodstvo DSHV-a nisu dorasli rješavanju toga problema, a vlasti u Hrvatskoj za njega su posve nezainteresirane”. Naglasio je i da se brojni vojvođanski Hrvati i danas izjašnjavaju kao Bunjevci zbog straha za svoju egzistenciju, jer biti Hrvat u Srbiji nije baš popularno.
    Jedna od najboljih potvrda da je nacionalno izjašnjavanje kao “Bunjevac” vid kriptohrvatstva je i podatak, kojeg je dao generalni konzul RH u Subotici, Davor Vidiš, u emisiji Otvoreni studio Radija Subotice 26. rujna 2007.:”U interesantnoj smo situaciji, jer smo svjesni da neki od pripadnika takozvane bunjevačke nacionalne zajednice imaju hrvatske dokumente koje su stekli temeljem činjenice da su prezentirali dokumente u kojima su se izjašnjavali kao Hrvati.”
    Poznati Bunjevci su ovako izrekli svoje hrvatstvo:
    • Blaško Rajić, 23. travnja 1939.: “…priznajemo se za česti i uda onoga naroda koji živi u Međimurju, u Zagorju, u Lici pod Velebitom, na Hrvatskom Primorju…koji s nama isti jezik govori…iz kojeg je ustao Ante Starčević i Stjepan Radić…Priznajemo se za česti hrvatskog naroda”.
    • Blaško Rajić, 10. studenoga 1939.: “Izrekli smo nebrojeno puta jasno i glasno i to su svi morali čuti, da smo mi Bunjevci članovi hrvatskog naroda…što smo od iskona bili…”
    • Josip Đido Vuković, 10. studenoga 1939.: “Nama Bunjevcima Hrvatima može se zahvaliti što postoji Vojvodina u sklopu naše državne zajednice.” (op. č., govori o ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji)
    • Blaško Rajić i Josip Đido Vuković, prosvjedujući na izjavu ministra N.Bešlića, da “Bunjevci nisu ni Srbi, ni Hrvati već Jugoslaveni…neka samo i dalje ostanu Bunjevci”, idućeg dana, 13. rujna 1939. brzojavom premijeru D. Cvetkoviću odgovaraju “Protiv ove njegove izjave odlučno prosvjedujemo, jer Bunjevci su bili i ostaju ono što jesu, Hrvati”
    • Ive Prćić, 11. studenoga 1939.: “…tko neće da prizna hrvatstvo Bunjevaca, taj je neprijatelj integriteta državne cjeline” (govoreći o Jugoslaviji)
    • Blaško Rajić, 14. travnja 1940.: “Braćo Hrvati u hr. domovini… da znadete, da smo i mi sinovi Bačke isto što i vi: Hrvati oduvijek…da su bačke krajeve ovoj državi (Jugoslaviji, op.č.) spasili samo bački Hrvati. Kad se krojila sjev.granica, baš mi, subotički Hrvati, nas 70 tisuća smo digli svoj glas…”
    • Aleksa Kokić, u pjesmi: “Hrvati bili smo uvijek – Hrvati odsad biti” (stih na ploči u Subotici postavljenoj povodom 250. obljetnice doseljenja bunjevačkih Hrvata)

  42. BUNJEVAČKA PLEMENA: Baleni Balene poznajemo još od ranog 17. stoljeća kao Balenoviće, 1605. sele u Lič, četiri godine kasnije (1609) nalazomo ih u selima Šator i Podomar, gdje su se još zadržali. Dio Balena kasnije odlazi u Balensku Dragu, a kasnije i u Lovinac (Lika). 1745. dolaze u Skočaj i Sveti Rok. Baleni su snažno bunjevačko hrvatsko pleme koje danas nalazimo po mnogim mjestima. Mnogo ih je (kao Balenovića) kod Slavonskog broda.
    Blaževići Ovo pleme veoma se razgranalo po Gorskom kotaru, Primorju i Lici, osobito u Mrkoplju, Sungeru, Smokvici, Starom Selu, i Mrzlom Dolu. Pleme kasnije odlazi u Lovinac i Gračac, pa u Bužim i Smiljan, na koncu i Sibinj kod Slavonskog Broda gdje su odselili i mnogi Pavelići.
    Budisalići ili Budiselići Veoma poznato hrvatsko bunjevačko pleme koje 1605. nalazimo u Liču. Prenapučenost ih tjera u Liku (Lovinac). Ovi se uskoro se šire po Lokvama, Sungeru i Mrkoplju, na koncu polaze tragom Balena i Pavelića u Sibinj kod Slavonskog Broda gdje ih nazivamo Budisavljevićima. Pleme je veoma plodno a šire se i nadalje pod imenom Budiselići.
    Butorci Ovo je jedno od najpoznatijih plemena Bunjevaca, selili su se u Lič ali su odselili u Mrkopalj, Tuk i Sunger. Odlaze i u područje Ledenica.
    Cvitkovići Cvitkovići su porijeklom iz Hercegovine (područje rijeke Neretve), također sele u Krmpote, (Klenovicu) i više naselja u Lici.
    Krmpotići Pleme Krmpotića, nalazimo još u 15. stoljeću u Hercegovini. U Lič dolaze 1605. odlaze a neki u naseljavaju Veljun, dio Krivog Puta. Jedno od najmnogoljudnijih plemena Bunjevaca naseljavaju i područja Senjske Drage, Stolca, Senja, zatim u Pazarište, Bilaj pa i u Udbinu.
    Krpani Pleme Krpana također je snažno, od 1627. mnogo ih je u Mrkoplju. Osobito ih ima u Krmpotama, i to Drinku i Ruševu, otuda neki sele u Liku, Lovinac i Lipe kod Gospića. Mnogi odlaze u Zagreb, Rijeku, Crikvenicu, Novi Vinodolski i Slavoniju.
    Matijevići U Lič 1605. seli dvije obitelji, napustili su ga kao i Pavelići. Matijevići sele u područje Prizne, a otuda kasnije i Pazarišta, Lovinac i Kanižu u Lici.
    Miletići Ovo pleme također seli 1605 u Lič, ali ih više tamo nema. Pleme kasnije odlazi u krmpotsku Klenovicu, pa i u Smiljan, Pazarište i Lovinac.
    Pavelići Paveliću su jedno od najsnažnijih i najpoznatijih bunjevačkih plemena, najpoznatiji pripadnik zasigurno je poglavnik bivše NDH dr. Ante Pavelić, čija je obitelj u Bradine (BiH) došla s područja Krivog Puta. U zaseoku Serdari Pavelići su sebi podigli dom. Sam Ante rodio se u Bradini -Kuće u Serdarima više nema. Pavelići u Lič sele u drugoj seobi (1627.) ali se tamo nisu dugo zadržali i tamo više nema nijedne njihove obitelji. U Poljicama podno Mosora (po R. Pavelićevim) podacima postoje 3 obitelji. nadalje ima ih u selu Čaporice kod Sinja gdje žive kao Pavelići i pod prezimenom Pavel. Iz Liča Pavelići se vraćaju natrag i naseljavaju se u spomenutom Krivom Putu, točnije u Mrzlom Dolu i Serdarima, a jedna grupa odlazi u Krmpotsko selo Bilo. U 18. stoljeću dio Pavelića naseljava Zabukovac i Podbilo. Pavelići se dalje šire u Liku , pa dolaze u Smiljan, Otočac i Lovinac. otuda mnogi odlaze i u Sibinj kod Slavonskog Broda.
    Pavličevići Iz Liča Pavličevići sele samo u Krmpotsku Luku i Drinak. Neke obitelji sele u Slavoniju. Od ovog plemena poznat je povjesničar dr. Dragutin Pavličević, autor knjiga o porijeklu Bunjavaca Like i Hrvatskog Primorja.
    Pećanići u Lič dolazi 1605. jedna obitelj, odlaze zatim u Šator pa u Pazarište u Lici.
    Peričići doseljavaju se u trećoj seobi na područje Zagona.Naseljavaju se i u Novi Vinodolski i u Crikvenicu.
    Petrovići Pleme Petrovića porijeklom je od krmpotskog kneza Damjana Krmpotića koji ih 1605. dovodi u Lič. Danas žive u Mrkoplju, Sungeru i Fužinama.
    Pilipovići Pilipovići ili ponekad Filipovići su iz Hercegovine došli u Dalmaciju, pa u Lič. 1626. naseljavaju Bilo, Podomar i Ruševo. Ovo pleme snažno se razvilo pa su mnogi naseljeni u Zagrebu, Senju, Novom Vinodolskom, BIH i Slavoniji.
    Prpići Ovaj snažan rod Bunjevaca u 17. stoljeću naseljava Primorje i sve do Karlobaga. Veoma se brzo šire, pa odlaze u Mrkopalj, Švicu, Gospić. Ima ih po svim kontinentima. Jedan od Prpića (Rudi Prpić; tamo poznat kao Rudy Perpich, bio je i guverner države Minnesote. Radoševići Druga najjača bunjevačka grupa u Liču. Ima ih dosta u Mrkoplju i nešto u Tuku i Sungeru. Preko Primorja neki Radoševići odlaze u Pazarišta a kasnije sele u Slavoniju. Starčevići Oni su uz Radoševiće najbrojniji stanovnici Liča, 107 kuća (1933), nadalje tridesetak kuća u Mrkoplju, nešto u Sungeru i Tuku. Starčevići su brojni i u Lici, osobito u Gospiću i Smiljanu. Najpoznatiji im je pripadnik dr. Ante Starčević iz Žitnika (1823-96.) Šojati Šojati također sudjeluju u područje Liča gdje ih još ima. Dio Šojata naseljava kasnije i Senjsku Dragu, neki prelaze i u Liku, osobito u Gospić. Između dva svjetska rata mnogi odlaze u Slavoniju. Danas su brojni u Zagrebu.
    Tomičići Ovo pleme 1633. iz Liča odlazi na Stanića Brig, zatim dolaze bliže moru, kod Tomišine Drage, i na koncu se za stalno nasaeliše u naselju Rupa. Veliki dio Tomičića danas živi u Senju, Rijeci, Novom Vinodolskom i Zagrebu.
    Tomljanovići Ponekad se nazivaju i Tomljenovići, sudjeluju u seobi u Lič a neki odlaze i u Sunger. Obitelji Tomljanovića 1633. prelaze na područje između Ledenica i Senja pa i na područje Karlobaga, Lukovog Šugarja i Crnog Dabra, neki odlaze i u Sunger. Naseljavaju se i u Lici u Smiljanu i Lovincu. Tomljanovići su veoma brojni, mnogo ih je danas u Zagrebu. Tomljenovići su u današnje vrijeme naseljeni najviše na području grada Zagreba, u inozemstvu u Vancuveru, Illinoisu, Chichagu, Sidneyu, Nebraski, Michiganu, Kaliforniji. Jedan od najpoznatijih Tomljenovića bio je izabran 2 puta za Hrvatskog bana 1919. – 1920. dr. Tomislav Tomljenović i 1920. – 1921. godine.
    Vrkljani Vrkljani iz Senja naseljavaju Lovinac (1691) pod vodstvom Petra Vrkljana. Njegovi potomci potom naseliše Sveti Rok i Pazarišta u Lici. Neke obitelji Vrkljana postaju plemićke. U Hrvatskom Zagorju 1828, barun Vrkljan sagradio je dvorac Januševac u Prigorju Brdovečkom kraj Zaprešića.
    Vukelići Veoma su brojan rod, nalazoimo ovaj plemeniti narod hrvatski u Drežnici gdje ima i Srba Vukelića. Vukelića ima nadalje u Vukelić Dragi, Kuterevu (odakle je i pleme Rončevića), zatim u Klancu, Melnicama, Žutoj Lokvi.
    Sva su ova bunjevačka plemena pokazala veliku reprodukcijsku moć i snagu za održanjem.

    • Mi smo Bunjevci,najveci neprijatelji Bunjevaca su Rvati.Prije su bili Madzari.Tako da nama ne divanite ko smo mi.Mozda Srbin,nikad Rrvat,uvik Bunjevac!

  43. @ Senka: od srca vas pozdravljam. Vasi komentari su od
    interesa i puni nepobitnih istoriskih cinjenica na cemu vam cestitam.
    Moja iskustva, kao deo srpskog naroda, se podudara sa vasima. sa tom razlikom sto sam ja iz starije generacije, koja je zapamtila Genocid nad srpskim narodom i bila zrtva. Mene je mimoisla ista sudbina ovaj, put posto ne zivim u Hrvatskoj, gde mi je gotovo sav rod stradao u 1941/45. Verujem da bi mogle biti iz istoga kraja?? Posto zivim na strani i kada se pojavi neko ko pise o srpskim temama ili je pisac Srbin tada se pojave hrvatske ekipe
    koje na sve nacine, bez cinjenica (tipa prikazivanja istorije ‘ala CNN’) stupaju u napade. To je vec poznata stvar. Ja ne vidim da Srbi lutaju hrvatskim sajtovima kao sto to Hrvati rade. Oni idu cak tako daleko da da po svetskim bibliotekama cepaju stranice koje se odnose na hrvatske zlocine. U tome su vrlo slozni.
    Jos da spomenem jednu stvar; hrvatski Genocid nad srpskim narodom se zataskavao: Kada me pitaju o mojoj familiji i ja kazem da je skoro sva stradala za vreme drugog svetsko rata. Oni mi pitaju zbunjeno da nisu znali da sam ja Jevrejka, i onda im kazem sto se i nama desilo. Ne zelim ovde dajem svoju licnu istoriju. Jedino dajem na znanje da nas jos ima zivih sa dobrim pamcenjem i zeljom da se stvari postave na svoje mesto. Senka je u glavnom (i vise) rekla ono sto bih i ja mogla reci samo ne na tako elokventan nacin. Dokle god imamo Senke i memorije
    nasa istina mora da se cuje. Sto se tice Luneta – ko je taj gospodin tako opsednut Srbima? Ja mislim da on zloupotrebljava slobodu i prostor medija u zemlji Srbiji. Srbi u Hrvatskoj ogu samo da sanjaju o nekakvoj Hrvatskoj demokratiji.

    P.S. Jos nisam videla u komentarima nesto od interesa u vezi
    Hrvata, gde veliki nemacki pisac-pesnik F.v. Schiller pise u
    “Wallenstein” drami – trideset godina rata i o Hrvatima …….

  44. Pa, i ovo je neka proslost…? (pozajmljen komentar)
    …………………………………..
    Моја маленкост ће морати да се укључи у ову полемику из једног разлога. Разлог је тај што сам у предности над тобом Sovereign а односи се на следеће. Ја сам сведок оба времена и оног и овог за разлику од тебе који о “оном” времену имаш појма управо онолико колико си прочитао нешто и негде, или су ти причали неки старији људи чије мишљење може а и не мора да буде валидно.

    У “оно” време једини за кога сам знао а био је из политике био је Јосип Броз. Појма нисам имао ко је председник владе, ко је који министар у неком министраству а знаш зашто? Зато што ме савршено није занимало. Живео сам лепо од свог рада, бавио се неким другим много лепим стварима, као што је читање, учење, јурење женскица. За политику нисам имао времена, а право да ти кажем није ни било потребе да се њоме бавим.

    Интересантно и веома индикативно је да сам у “оно” време пропутовао пола света а у ово време од 2000 године нисам нигде крочио из ове земље. Нису у питању финансије већ административне баријере. Распитај се мало о црвеном пасошу из “оног” времена. Једина земља за коју ми је била потребна виза је била смрдљива америка и нигде више! Мени је много жао што ти никада нећеш доживети искуства и слободу кретања коју сам ја имао и моји савременици. Навешћу ти једну цртицу из мог живота. Једног недељног поподнева уз кафу диванимо жена и ја, и падне ми напамет да одем тог момента у Француску. Управо нам је требало 45 минута да се спремимо и седнемо у Ладу 1600, којом смо отперјали у поменуту земљу. Ајд то да пробам данас. Нема чак ни теоретске шансе. Домен фантастике. НСП, “демократске вредности”, долазак нечастивог.

    Немој само неко да почне да се просерава о правима Цркве у “оно” време, јер ћу му рећи да је тада Црква била Црква, далеко поштованија него што је то данас! Нису се качили узајамно. Била је као шатро фол забрањена а имала је више права и правих верника него данас.

    И да закључим, у “оно” време свако је могао да ради ако је хтео.

  45. Bilo bi dobro da nam Jure malo bolje dokumentuje sledecu tvrdnju:”Dok su po Srijemu, koji je bio u Kraljevini Hrvatskoj,”
    Mislim ta Kraljevina Hrvatska- o kojem to istorijskom vremenu pricamo i ko je onda bio kralj ,ako je vec postojala kraljevina?
    Vidim da spominjes preporodno doba. To bi vjerojatno bilo ovo doba:” Po uzoru na Maticu srpsku utemeljenu 1826 , i u ostalim se slavenskim narodima osnivaju matice s narodnim imenom (Matica češka 1831, Matica slovačka 1863, Slovenska matica 1864), kao ustanove za promicanje narodne svijesti i kulture. Pod utjecajem ilirskih ideja, 10. februara 1842.grof Janko Draškovic predlaže utemeljenje Matice ilirske, koja je do 1850. djelovala u okviru Ilirske čitaonice u Zagrebu.Pokret se gasi 1843., kad je bečki dvor, u strahu od jedinstvenog nastupanja južnih Slavena unutar Monarhije, zabranio upotrebu ilirskog imena.
    Kako vidimo u to vreme je postao becki dvor ( Habsburgovci-kraljevi) , znas ,Bec je i dan danas u Austriji , uz najbolju volju nisam pronasla nista o Hrvatskoj kraljevini, osim toga evidentno je da Hrvati bas i nisu imali identitet kao Hrvati nego su se lomili izmedju dal’ da budu Iliri ili da budu Slaveni.
    Hrvati su pronasli svoj hrvatski identitet tek nakon tekstova Starcevica koji je krajem 19. veka napisao sledece: „Napokon, o Slavoserbima koje mislite predobiti. Oni su sužanjska pasmina, skot gnjusnii od ikojega drugoga. Uzmimo u čoveku tri stupnja saveršenstva: stupanj životinje, stupanj razbora, i stupanj uma, duševnosti. Slavoserbi nisu podpuno dostignuli ni najniži stupanj, a iz njega ne mogu se dignuti. Oni nemaju svest; oni ne znadu kao ljudi čitat; njih se nikakav nauk ne prima; oni ne mogu biti ni bolji ni gorji nego li su; oni su, izuzev okretnost i prepredenost koje daje vežbanje, svi u svemu posve jednaki; oni o sebi, biti siti, bili gladni, ne mogu mučat ni lajat, mirovat ni skakat, nego se u svemu vladaju kako im njihovi pastiri određuju.“
    I posto dotasnji Iliri ili Slaveni nisu htjeli da budu tako ruzna „pasmina“- odlucili su da od tada budu Hrvati.
    Prema tome, zakljucak se namece : ako sami Hrvati nisu znali da su Hrvati u to neko preporodno vreme- onda su Bunjevci mogli jos manje da znaju za sebe da su Hrvati.
    Ali ti nam , Jure, svejedno napisi o kakvoj mi to Kraljevini Hrvatskoj pricamo- ako nista drugo bar se mozemo do sita nasmijati na temu „ nove hrvatske povijesti“ .

  46. Gospodji Rad Vuckov zahvaljujem na komplimentima i podrsci.

  47. Gospođo Senka ovaj tekst nisam namjenio vama, nego sadašnjem Srbinu, a bivšem hrvatskom pravoslavnom vlahu Dmitroviću čije pretke je Karadžić kalemareći srpsku naciju po Balkanu uvjerio da pravoslavac=Srbin. Sa vama i takvima kao vi bezpredmetno je polemizirati jer se sve na kraju svede na Jasenovac i milione pobijenih Srba (kao da ih je ko Kineza)i “urođenu” genocidnost Hrvata. Imate vi čini mi se ovdje dovoljno svojih sumišljenika za koje vam nisu potrebne nikakve činjenice pa se međusobno lažite do besvijesti.

  48. http://www.likaworld.net/forum/index.php?topic=1075.0

    nevidim, sopstveno prezime, i druga prezimena koje licno poznajem, a da su poDrijetlom..Crna Gora, Hercegovina, sandzak..Srpska.

  49. Рецимо, аутономаши заступају мишљење како је обнова Српске Војводине 1918. године била „нелегитимна”, пошто у њој нису учествовали представници Немаца, Мађара и Румуна. Они игноришу чињенице да су све наведене мањине касније, својим учешћем у демократском поретку краљевине СХС, признале легитимитет њеног поретка. Аутономашима данас није „нелегитимна” „принудна управа” над Буњевцима, састављена листом од лица која су се изричито, оставком одрекла свог учешћа у демократски изабраном Буњевачком националном савету. На том примеру се види унутрашња супротстављеност аутономашког става, која је “решива” једино бирократским насиљем власти. Једино што аутономашима никад није било “нелегитимно”, била је комунистичка Брозова диктатура у Југославији и “уставни” положај САП Војводине у тој диктатури.

    „Принудна управа” над Буњевцима наступила је у јеку вербалних напада хрватских националиста у Војводини на оне који не деле осећај припадности хрватском народу. У најосетљивије време, кад се припрема посебни бирачки списак буњевачке националне заједнице, буњевачким националним установама одузета је самосталност.

    Политички и културни представници хрватске мањине, видели смо из приложеног, наступили су организовано и агресивно према национално изјашњеним Буњевцима. Они још нису спровели изборе за хрватски национални савет и нису утврдили посебан бирачки списак за ту установу. Може ли се очекивати да на посебном списку буду пријављени и Буњевци и они који се тако национално не осећају, али би се у њему нашли ради остварења већине по вољи политичара војвођанских Хрвата, унутар буњевачких самосталних националних установа? Никола Визин, којег сам ради овога непосредно контактирао, сматра да је то могуће и упутио је на одредбе Закона о Националним саветима националних мањина из 2009. године.[46]

    Иде ли дан када ће хрватски националисти превладати у буњевачкој матици и вратити буњевачки језик и писмо на она „три салаша”, на којима Дујо Руње признаје постојање буњевачког језика?
    Не.
    Преживеће Буњевци и ову брижљиво разрађену „асимилациону политику”, коју су им генерацијски припремали хрватски националисти, баш као што су преживели и вековну асимилацију коју су им приређивали мађарски националисти.

    Персоналним изменама које је извршило Чиплићево министарство, из буњевачких националних установа одстрањени су, управо, протагонисти буњевачке националне посебности. Досадашњи председник Националног савета Буњеваца, Никола Бабић је отворено упозорио на форму злоупотребе: „Било би погубно да се Савет бира електорским системом, јер би то довело до постепене асимилације Буњеваца у Хрвате”.[47]

    Положај буњевачких националних установа потврђује да уставно-правна архитектура Војводине одавно више није само усамљена карикатура. После усвајања „Корхецовог статута”, у регији, чија се бирократија на сва уста хвали „европскошћу”, „мултикултуралношћу”, „мултиетничношћу”, „демократскошћу” и „антидискриминацијом”, догађа се управо супротно.

    “Завејан је пут за салаш наш, еј да знаш!”

    Сви Јужни Словени су сродни народи, а језик, менталитет и обичаји Срба, Хрвата и Буњеваца толико су слични да је прављење поделе по том основу права иронија историје. Буњевци су, пре више од сто година, насилно асимиловани у Калочи, граду где су некада били најбројнији, баш стога што им је тамо ефикасно забрањено да говоре својим језиком и онемогућено удруживање по основу њихове сопствене културе. Током историје, Буњевци су једино у државном поретку Србије били политички прихваћени као сасвим равноправан и самосвојни партнер. Уз српски народ, у матичној им држави Србији, Буњевцима је коначно призната и национална посебност. Гнусна је лаж говорити како је “Буњевце створио Милошевић” и како су они били његова „ударна песница”. Још гнусније је то што ову лаж шире исти они који ћуте о насилном административном уписивању Буњеваца, а учествују у зидању војвођанског „уклетог салаша”, лажног грађанског друштва, на тековинама комунистичке друштвено-политичке заједнице из доба Брозове диктатуре.

    Хрватски националисти у Војводини нису имали такта, деловали су простачки, примитивно и насилно, откривши на време Буњевцима своје агресивне намере, уместо да се тактички, неприметно и (најважније) без српске помоћи министра Чиплића неприметно увуку у БНС.
    С обзиром на политичке и културне односе с Хрватском (постоји Хрватски конзулат у Суботици), веома је чудно с колико је провинцијализма и аматеризма вођена хрватска политика према Буњевцима.
    Агресивна хрватска политика према Буњевцима у Војводини је и са становишта хрватске националне ствари била потпуно нецелисходна, пошто је довела до трајне поделе, на Хрвате и оне који то нису, међу свима који су буњевачког порекла.

    На жалост, данас су Буњевци изложени новом облику бирократске диктатуре, заведене одлуком Чиплићевог Министарства за националне мањине. Уколико, захваљујући томе, хрватски политичари у Војводини спроведу ефикасну злоупотребу бирачког права, које се прибојава већ Никола Визин, могу пресудно утицати на формирање персоналног састава буњевачких установа “подобних” за асимилацију Буњеваца у Хрвате. Тада се, изигравањем демократије, може догодити да оне и званично „самоутопе” националну посебност Буњеваца у велико-хрватски националистички сан који се сања у Загребу, веома далеко од Суботице.

    Иде ли дан када ће хрватски националисти превладати у буњевачкој матици и вратити буњевачки језик и писмо на она „три салаша”, на којима Дујо Руње признаје постојање буњевачког језика? Не. Преживеће Буњевци и ову брижљиво разрађену „асимилациону политику”, коју су им генерацијски припремали хрватски националисти, баш као што су преживели и вековну асимилацију коју су им приређивали мађарски националисти.

    Хрватски националисти у Војводини нису имали такта, деловали су простачки, примитивно и насилно, откривши на време Буњевцима своје агресивне намере, уместо да се тактички, неприметно и (најважније) без српске помоћи министра Чиплића, неприметно увуку у БНС. С обзиром на политичке и културне односе с Хрватском (постоји Хрватски конзулат у Суботици), веома је чудно с колико је провинцијализма и аматеризма вођена хрватска политика према Буњевцима. Агресивна хрватска политика према Буњевцима у Војводини је и са становишта хрватске националне ствари била потпуно нецелисходна, пошто је довела до трајне поделе, на Хрвате и оне који то нису, међу свима који су буњевачког порекла. Хрватска политичка брљотина је почела да заудара у матичном граду Буњевцима под носом, баш кад је српска национална политика у Војводини најслабија у последњих 20 година. С те стране би српски националисти могли да буду веома захвални Петру Кунтићу, Дују Руњи и Томиславу Жигманову и њиховим покровитељима. Без обзира на то колико ће предстојеће формирање буњевачких културних установа бити извршено по вољи хрватских националиста, подела народа буњевачког порекла и говора по националистичком шаву остаће јасна и трајна заслугом ове тројице.

    Буњевци ће опстати, у партнерству, међусобном признању и добросуседству уз оне са којима су опстајали вековима. Уз Србе, чија је држава матична држава и Буњеваца и уз Мађаре и Хрвате са којима деле вероисповест, иако њихове националне државе Буњевце још увек не признају као посебну нацију.

  50. Jure,kao prvo, nemoj se sada ovako bijedno izvlaciti, podvijena repa. Tekst koji ovde pisemo ne moze biti namjenjen ni meni , ni tebi niti bilo kome od nas pojedinacno, nego svima koji citaju postove. Ako si napisao tvrdnju o “Kraljevini Hrvatskoj” u neko nepostojecem vremenu i nepostojecem mjestu u istoriji – onda se i ovde a i na bilo kojem drugom portalu ocekuje dodatno objasnjenje. To su opce prihvacena pravila ponasanja i komunikacije na internetu.

    A kao drugo, ove uvrede koje upucujes Dmitrovicu bi trebale biti pravilno adresirane i kaznjene. Nadam se da ce administratori Pecata reagovati onako kako je zacrtano u pravilniku administratora interneta. Time sto Dmitrovica vredjas nazivajuci ga “bivšim hrvatskim pravoslavnim vlahom”- vredjas i stotine hiljada nas koji smo isto kao i Dmitrovic- Srbi sa teritorije koja se sada naziva novom drzavom Hrvatskom.I svima nam je zajednicko – patnja i stradanje dokumentovano u istorijskim dokumentima . I Dmitrovic i stotine hiljada nas koji smo prezivjeli hrvatski teror imamo isti zadatak pred samima sobom a i pred svijetom- a to je da raskrinkavamo hrvatski neonacizam i upozoravamo svijet na taj trend u Hrvata.
    Zasto? Zato da bi svijet postao bolje mjesto za sve ljude, da ne bi neki drugi narod u neko drugo vrijeme dozivio istu ovu sudbinu kao i srpski narod sa teritorije nove drzave Hrvatske.

  51. Onda mi molimvas protumaćite tu povijest za vrijeme kralja tomislava i ostalo da cujem istinu. Hrvatsku je Mađarska preuzela 1102. u vrijeme kada je izumrla Hrvatska dinastija Trpimirovići koji su prema nekim izvorima bili preci dinastije Nemanjića…I nemože se nešto samo tako izmislit….Vidite mi smo u sk ucili o tim glupostima sta je radio Ante Pavelić i nisam za njega ali ucimo i to sto su srbi radili a vi ucite u sk da smo mi i sad kad bi doso neki Talijan koji razumije nas reko bi koje tu upravu..ali neko mora da je u krivu..A ono za politicare sta su isli po svijetu nije tu bio Ante Starcevic…nego mislim da je Trumpić i njegova kompanija neda mi se sad tazit.A ovo sta kaze Senka da smo se mi dvojili ocemo bit iliri ili slaveni nego se u to vrijeme smatralo da su Hrvati potomci Ilira ali danas se zna da nismo.A ja nisam nista izbacio Mađarsku vlast i Austo ugarsku samo sam smatrao da to nije tema o kojoj bi pricao.A kazete da nije bilo nikakve kraljevine Hrvatske a sta je onda Kralj Dmitar Zvonimir o njemu ipak ima dokaza…

  52. Ima još dosta toga sto bi komentirao ali jednostavno sam srdit i neda mi se…

  53. Pa, *cika kure*…tako mu dodjes na SMS,.,,da li je bitno, koje je vere ili nacije..narod koji je proteran..? pa, fasizam ne priznaje nacionalnost ni veru,.samo zloupotrebljava svoju, .kapital ne priznaje…mi nismo *ucili* sta je radio Pavelic, mi smo saznavali, a neki bogami *potvrdili*, znanja i saznanja. Po tebi *cika kure*,,,moze se zakljuciti, da su eventualno, Srbi, ili Vlasi.. bili katolici, ne bi im falila dlaka sa *kureta* i glave…?

  54. I kad vec kazete da su svi Srbi… pretpostavljam da onda imate jos manje dokaza od Hrvatski kraljeva mi imamo barem kamenje kako je jedan odvas reko nezz sad ko…Ali mi imamo ipak nes o Tomislavu u zabilješci ispred teksta zaključaka crkvenog sabora u Split 925. godine stoji “…consulatu peragente in provincia Chroatorum et Dalmatiarum finibus Tamislao rege…..”u prijevodu “…vladao je u provinciji Hrvata i granicama Dalmacija kralj Tomislav”,,U pismu pape Ivana X. navodi se “Tamislao, rege Chroatorum”;,,,13. poglavlje djela Historia Salonitana Tome Arhiđakona navodi “godine Gospodnje 914. u vrijeme kneza Tomislava.”;….Ljetopis popa Dukljanina ili Regnum Sclavorum, piše:”Umjesto njega, vladao je njegov brat Tomislav… Za Tomislavova vladanja pokrene kralj Ugra imenom Atila vojsku da ga svlada. Ali je kralj Tomislav, hrabar mladić i snažan ratnik, vodio s njime mnogo ratova i uvijek ga natjerao u bijeg. I rodi Tomislav sinove i kćeri, i trinaeste godine svoga kraljevanja umre.”….
    Tomislav je vladao u doba prodiranja mađarskih konjanika, prema zapadnoj i južnoj Europi. Nakon osvajanja Panonske, Mađari su napali i Primorsku Hrvatsku, ali Tomislav ih je odbio.

    Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet piše[3] da je za u to doba

    “Hrvatska mogla dići 60 000 konjanika i 100 000 pješaka; da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakome do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova (kondura), na svakome 10-20 mornara-ratnika.” On navodi i sljedeće podatke:

    “Krštena Hrvatska ima ove naseljene gradove: Nin, Biograd, Velicin, Skradin, Hlijevno, Stup, Knin, Kori, Klobuk. Veliku takvu moć i množinu naroda imaše Hrvatska do arhonta Krasimera. Pošto ovaj umre, a sin njegov Miroslav vladaše 4 godine, od ruke bana Pribine pogibe, i u zemlji nasta raskol i razdor veliki, umanji se broj i konjaništva i pješadije i sagena i kondura, što imahu Hrvati. Danas imade sagena 30, male i velike kondure, i konjaništvo i pješadiju.”

    U djelu je car Konstantin također zapisao:

    “ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne, nego s tim brodovima hrvatski trgovci plove od luke do luke po neretvanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije.”

    Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom pobjegao u Hrvatsku.

    Bugarski car Simeon je 926./7. nakon osvajanja Srbije, poslao ogromnu vojsku na Hrvatsku, koja je katastrofalno poražena Bitka u bosankim visoravnima Bosni. Poraz bugarske vojske, u to doba jedne od najjačih u Europi, pokazuje moć hrvatskih vojnih snaga u to doba.
    Naslijedio ga je Trpimir II. (928. ili poslije – oko 935.)Njega je naslijedio Krešimir I. (oko 935. – oko 945.)Krešimir I. bio je hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića. Najstariji je sin kralja Trpimira II.. Vladao je od 935. do 945. godine.

    Prema Ljetopisu popa Dukljanina, njegov mlađi brat Petar je postao vojvodom Duklje.

    Krešimir I. je imao sinove, starijeg Miroslava i mlađeg Mihajla Krešimira II. Djed je Stjepana Držislava.
    Njega je naslijedio Miroslav (935.-949.).Miroslav hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića. Miroslav je bio stariji sin kralja Krešimira I., a vladao je od 945. do 949. godine.

    Tijekom njegova vladanja Hrvatska je stradala u građanskom ratu Miroslava protiv njegova mlađeg brata Mihajla Krešimira. Hrvatska mornarica je spala na 30 brodova, a konjica i pješaštvo je pretrpjelo velike gubitke. Građanski rat je iskoristio srpski veliki župan Časlav Klonimirović, koji je zavladao istočnom Bosnom (do Vrbasa) i južnom (Crvenom) Hrvatskom. Časlava je u tome podupiralo Bizantsko Carstvo, čiji je bio vazal, zbog težnje za obnovom vlasti nad hrvatskom obalom. Rat završava Miroslavovom smrću i preuzimanjem vlasti njegova brata Krešimira II. uz pomoć bana Pribine 945. godine.
    Njega je naslijedio Krešimir II. (949. – 969.)Mihajlo Krešimir II., hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića, vladao je od 949. – 969. godine. Donekle je obnovio hrvatsku moć i održavao je dobre odnose s dalmatinskim gradovima, posebno sa Zadrom. Krešimirova žena Jelena Slavna dala je sagraditi u Solinu dvije crkve. Crkva sv. Stjepana na Otoku služila je kao grobnica kraljeva, a crkva Blažene Djevice Marije u Solinu kao krunidbena bazilika.
    Nakon uspješnog kraljevanja Trpimira II. i Krešimira I., godine 945. kraljem postaje Miroslav najstariji sin Krešimira I. Odmah na početku njegova vladanja ban Pribina izaziva unutarnje sukobe za prijestolje, koji će nakon velikih nereda završiti Miroslavovom smrću. Kako u svom djelu O upravljanju carstvom navodi suvremenik ovih događanja, Konstantin VII. Porfirogenet, Hrvatska je u razdoblju nakon Tomislava oslabila, smanjila se njezina vojska, mornarica se prepolovila, a granične su se zemlje od nje odijelile. Tako su se otoci Brač, Hvar i Vis opet pridružili neretvanskoj oblasti, a dalmatinski gradovi i otoci Bizantu. Od Hrvatske se tada vjerojatno odcijepila i Bosna, malena zemlja oko izvora rijeke Bosne koja se zajedno s Dukljom pridružila zajednici pod srpskim velikim županom i bizantskim vazalom, Časlavom Klonimirovićem.

    Na hrvatsko prijestolje godine 949. dolazi Mihajlo Krešimir II. koji je uspio donekle obnoviti hrvatsku moć. U Ljetopisu Popa Dukljanina navodi se kako je hrvatski kralj Krešimir opustošio bosanske župe Uskoplje, Luku i Plevu, te zauzima cijelu Bosnu. Bosanski ban vidjevši da se ne može s njim boriti, pobjegne ugarskom kralju. Da je Hrvatska ojačala na moru svjedoči bitka hrvatske mornarice i arapskih gusara kod talijanskoga poluotoka Monte Gargano 969. god., gdje su Hrvati “stekli sjajnu pobjedu”Svetoslav Suronja, hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića i začetnik poddinastije Svetoslavića. Najstariji je sin kralja Stjepana Držislava, brat Krešimirov (kasniji Krešimir III.) i Gojslavov. Vladao je kratko, od 997. do 1000. godine, a skoro cijelo vrijeme je vodio borbu za vlast sa svojom braćom.

    Da je ban Pribina zadržao znatnu moć za njegove vladavine vidi se po darovnici kralja Mihajla Krešimira II. kojom on daruje zemljište samostanu sv. Krševana u Zadru. I Konstantin Porfirogent spominje da tadašnji hrvatski ban drži vlast u tri županije: Gacka, Lika i Krbava.

    Krešimir II. umro je oko 969. god.Njega je naslijedio Stjepan Držislav (969. – 997.)Stjepan Držislav je hrvatskim banom proglasio župana Godimira. Kako je u Srbiji oko god. 960., bez pravoga nasljednika, umro veliki župan Časlav Klonimirović koji je nakratko pod svojom vlastu ujedinio župane Raške, Duklje, Paganije, Zahumlja, Travunje i Bosne. Već 971. god. Srbija postaje pokrajinom bizantinskog carstva. Vjeruje se da je tada Bosna, s većim dijelom Crvene Hrvatske (ali bez Duklje, gdje je krajem 10. stoljeća zavladao Ivan Vladimir, rođak Časlava Klonimirovića) došla opet u okvir kraljevine Hrvatske.

    Bugarski car Samuilo (980.-1014.) uspio je za nekoliko godina proširiti svoju vlast na Bosnu, Srijem, Srbiju i današnje srpsko Podunavlje, te na cijelo jadransko primorje južno od rijeke Cetine, osvojivši Duklju, Travunju, Zahumlje i neretvansku područje (Paganija). Tako je postao opasan susjed hrvatskoj državi između godine 986. i 989. Car Samuilo provalio je i u Hrvatsku, ali ju nije uspio pokoriti, što dokazuje da se je Hrvatska za vladanja Krešimira II. i njegova sina Stjepana Držislava uspjela oporaviti od posljedica unutarnjih sukoba. Samuilo je tijekom ratova progonio i neke svoje rođake koji su često spas tražili upravo u Hrvatskoj. Kralj Držislav ih je gostoljubivo primao i njih 14 nastanio u podgrađu grada Klisa. Kako su ovi bugarski bjegunci pripadali rimokatoličkoj crkvi, po savjetu splitskoga nadbiskupa Martina, skupili su 994. god. novce za izgradnju crkve sv. Mihajla u Solinu.

    S ciljem da što više učvrsti savezničke odnose, Bazilije II. je ustupio Stjepanu Držislavu na upravu dalmatinske gradove i otoke (kao nekad Tomislavu). Samom Držislavu, Bizant je priznao kraljevski naslov i obdario ga kraljevskim znakovima: krunom, žezlom, plaštem i zlatnom jabukom, te ga je odlikovalo titulom carskog “eparha i patricija”[6]. Stoga se Držislava smatra prvim hrvatskim okrunjenim kraljem, a tom je prigodom Držislav uzeo ime Stjepan.

    Dugi mir u 10. stoljeću između Hrvata i Mlečana omogućio je razvoj trgovine na moru. Međutim Mlečani koji su najviše profitirali tom trgovinom, nakon što su uspostavili dobre odnose s Bizantom i njemačko-rimskim carstvom, odlučili su prestati plaćati “uobičajeni danak” (“solitus census”) Hrvatima i Neretvanima, što je dovelo do novih sukoba na moru.Uz kralja Stjepana Držislava veže se legenda o nastanku hrvatskog grba. Legenda kaže da je kralj Držislav dosta ratovao s Mlečanima koji su htjeli osvojiti hrvatsku obalu Jadrana. I u jednom takvom ratu kralj je pao u mletačko ropstvo i bio bačen u zatvor u Veneciji. Mletački dužd Petar II. Orseolo dočuo je nakon nekog vremena da kralj Držislav dobro igra šah. Zato mu je uputio sljedeći izazov: ako ga u tri partije šaha pobijedi, bit će oslobođen i može se vratiti u svoju zemlju. Kralj Držislav je prihvatio izazov i u sve tri partije pobijedio mletačkoga dužda. Dužd je održao riječ i kralj se mogao vratiti kući. Držislav je tada iz zahvalnosti u sjećanje na taj trenutak uzeo šahovsku ploču kao svoj grb i grb svoga naroda. Taj grb ostao je do danas.

    Njega pak je naslijedio Svetoslav Suronja (997. – 1000.)Svetoslav Suronja, hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića i začetnik poddinastije Svetoslavića. Najstariji je sin kralja Stjepana Držislava, brat Krešimirov (kasniji Krešimir III.) i Gojslavov. Vladao je kratko, od 997. do 1000. godine, a skoro cijelo vrijeme je vodio borbu za vlast sa svojom braćom.

    Vjeruje se kako je nadimak „Suronja“ (mračan, hladan) zaslužio zbog svog fizičkog izgleda, no vjerojatnije je to bilo zbog hladne naravi. Neki autori navode da je nadimak „Surinja“ zapravo imao njegov brat i nasljednik, Krešimir III.Njegov otac, kralj Stjepan Držislav, ga je još za života postavio za vojvodu i proglasio ga prijestolonasljednikom, s tim da je, prema starom slavenskom običaju, vlast trebao dijeliti s braćom koji bi vladali svatko u svome dijelu države. No, nakon kraljeve smrti (997.) Svetoslav se nije pokorio očevoj želji i prisvojio je vlast u cijeloj Hrvatskoj,[2] a za bana je postavio župana Gvarda (Varda).

    Smjenu vlasti je iskoristio mletački dužd Petar II. Orseolo da prekine plaćati danak koji su mlečani već 100 godina plaćali hrvatima za prolaz prema Carigradu. Naime, od 992. god. Venecija je uživala povlaštenu trgovinu s bizantskim Carigradom, što je dovelo do bogaćenja Venecije i jačanje duždeve vlasti, ali i ljubomoru dalmatinskih trgovačkih gradova. Kada je Svetoslav počeo smetati mletačkim brodovima Petar II. Orseolo je poharao otok Vis (oko 996.) i porobio njegovo stanovništvo, čime je započeo Hrvatsko-Mletački rat. Mletački dužd je iskoristio trgovačku ljubomoru na mletačke povlastice kako bi dalmatinske gradove privolio da se odmetnu od Hrvatske i priznaju mletačku vlast čime bi i oni ostvarili uvjete za bogaćenje.

    Ubrzo su se Svetoslavova braća, Krešimir III. i Gojslav, ujedinili kako bi uz pomoć Bugara svrgnuli Svetoslava Suronju. Bugari su rado pomogli svrgavanje kralja koji je bio saveznik njihova neprijetelja, Bizanta, te je bugarski car Samuilo izvršio invaziju 998. god. zauzevši dalmatinsko zaleđe i veći dio Bosne[3]. Nakon vojnih operacija, Samuilo je osvojena područja dao na upravljenje braći Krešimiru III. i Gojslavu, na što su se oni zavjetovali na savezništvo s Bugarskom umjesto s Bizantom.[4]

    Mletački izvori pak navode da je Krešimir III. za svrgavanje Svetoslava podršku pronašao u moćnome mletačkom duždu Petru II. Orseolu koji je 1000. god. iskoristio borbe za hrvatsko prijestolje i redom zauzeo gradove Zadar, Split, Trogir i Biograd, te otoke Krk, Osor, Rab, Korčulu i Lastovo.

    U Trogiru, koji je bio pod mletačkom vlašću, dogodio se susret Petra II. Orseola i Krešimira III. gdje je, između ostalog, dogovorena ženidba Krešimirova sina Stjepana s duždevom kćerkom Joscellom (Hicela) Orseolo , ali i prognanstvo Svetoslava i njegove obitelji koji su otišli u Veneciju. Nakon državnog udara u Veneciji, Svetoslav Suronja je prebjegao u Mađarsku, gdje je i preminuo.Kada je 1020. god., kralj Krešimir III. optužen za ubojstvo brata Gojslava[7] Svetoslavov sin Stjepan Svetoslavić je, uz podršku mađarskog kralja Stjepana I. napao i osvojio Posavsku Hrvatsku i osnovao Slavoniju koja će kasnije postati hrvatskom banovinom. Njegov potomak, Dmitar Zvonimir, će naposljetku 1074. god. postati hrvatskim kraljem.
    Njega nasljeđuje Krešimir III. (1000. – 1030.) i Gojslav (1000. – 1020.) Krešimir III. hrvatski kralj iz dinastije Trpimirovića i osnivač poddinastije Krešimirovića. Krešimir je bio srednji sin kralja Stjepana Držislava, te je vladao od 1000. do 1030. godine nakon svoga starijeg brata Svetoslava Suronje. Do 1020. god., suvladar mu je bio mlađi brat Gojslav.

    U doba njegove vladavine Bizant je proširio svoju vlast nad Dalmacijom, a mađarski kralj Stjepan odvojio pogranične krajeve i stvorio od njih samostalnu oblast Sclavoniu (Slavonija).

    Nakon što je kralj Stjepan Držislav preminuo 997. god., njegov sin Svetoslav Suronja je postao hrvatskim kraljem. Ubrzo su se njegova dva brata, Krešimir III. i Gojslav, ujedinili da bi uz pomoć Bugara svrgnuli Svetoslava Suronju. Bugari su rado pomogli svrgavanje kralja koji je bio saveznik njihova neprijetelja, Bizanta, te je bugarski car Samuilo izvršio invaziju 998. god. zauzevši Dalmaciju i veći dio Bosne[1]. Nakon vojnih operacija, Samuilo je osvojena područja dao na upravljenje braći Krešimiru III. i Gojslavu, na što su se oni zavjetovali na savezništvo s Bugarskom umjesto s Bizantom.

    Tijekom posljednje dvije godine borbe za prijestolje (999.-1000.), Svetoslav Suronja je bio primoran pobjeći u Veneciju. Iste godine je mletački dužd Petar II. Orseolo, dokinuo dugu tradiciju prijateljstva Mletačke Republike i Hrvatskog Kraljevstva, i započeo vojne intervencije na hrvatskoj obali koje su završile njegovim osvajanjem Dalmacije. Najprije je zauzeo Kvarner i Zadar, potom Trogir i Split, te Korčulu i Lastovo, da bi mu se naposljetku predala i hrvatska prijestolnica, Biograd na Moru.

    Krešimir III. i njegov brat i suvladar Gojslav su cijelu vladavinu pokušali vratiti vlast nad dalmatinskim gradovima. Nakon propasti Prvog bugarskog carstva, god. 1018., na diplomatsku intervenciju bizantskog cara Bazilija II., zaključen je mir s Venecijom koja je zadržala dalmatinske gradove, a Gojslav i Krešimir III. su prihvatili biti bizantskim vazalnim kraljevima Hrvatske.Venecija, Bizant i Kraljevina Ugarska iskoristili su situaciju i potpomogli Stjepana Svetoslavića (sina Svetoslava Suronje) da 1027. god. iz Mađarske zauzme Posavsku Hrvatsku koja je od tada postala kneževinom Slavonijom u vlasti dinastije Svetoslavića. Ona je još uvijek bila de jure dio Hrvatske, ali njeno pravo ujedinjenje s Hrvatskom dogodit će se tek za vladavine Petara Krešimira IV. koji je za nasljednika odabrao Dmitra Zvonimira iz dinastije Svetoslavića (okrunjen 1074. god.).

    Krešimir III. je preminuo 1030. god. i najvjerojatnije je sahranjen u crkvi sv. Stjepana na Otoku u Solinu koja je tada bila kraljevskim mauzolejom.

    Slijedeći nasljednik je bio Stjepan I. (1030. – 1058.)Stjepan I. Krešimirović, sin kralja Krešimira III. iz dinastije Trpimirovića, bio je hrvatski kralj koji je vladao od 1030. do 1058. godine. Iako je prije njega i kralj Stjepan Držislav nosio ime „Stjepan“, on ga nije primio po krunidbi kao Držislav (što je bio običaj većine srednjovjekovnih vladara kako bi izrazili svoju kršćansku odrednicu), nego mu je ono bilo dato po rođenju. Stoga je pravo da se on smatra „prvim“ hrvatskim kraljem Stjepanom.

    Za svoje vladavine povratio je upravu nad cijelom Bosnom i Dalmacijom, osim Zadra koji je potpao pod mletačku vlast. Također, za njegova vladanja prvi put se 1042. god. spominje poseban hrvatski biskup kao sufragan splitskog nadbiskupa.
    Stjepan I. se najprije posvetio obnovi hrvatske pomorske snage i već 1032. god. poslao je svoje brodove u pomoć bizantskoj mornarici u njihovom ratu protiv Arapa. Naime, sukobi između Bizanta i arapa su ekslirali nakon što muslimani u Jeruzalemu ništili Bazilika Svetog grobabaziliku svetog groba. Ovim činom Stjepan je želio učvrstiti bizantsko-hrvatske veze i istovremeno onemogućiti bizantsku pomoć Mlečanima koji su željeli okupirati hrvatsku obalu.

    Trgovina i gospodarstvo su procvale za Stjepana I., te se javlja aristokratska buržoazija u gradovima kao što su: Zadar, Biograd, Knin, Split, ali i drugim priobalnim gradovima. Također je vrlo vjerojatno kako su u to vrijeme stasali i gradovi u Slavoniji, osobito na rijeci Savi, kako je pučanstvo imigriralo na sjever i istok u potrazi za obradivom zemljom. Najveći gradovi u to vrijeme bili su Zagreb i Sisak.

    O njegovu savezu s koruškim vojvodom Adalberonom (1035.) protiv cara Konrada II. nema detaljnijih podataka. No, zabilježeno je kako Stjepan I. iste te godine šalje svoga rođaka Dobronju u Carigrad, da se pokloni bizantskom caru Mihajlu IV. Paflagoncu. No, kako je Stjepan ratovao s najvećim bizantskim saveznikom, Mletačkom Republikom, Dobronja je bio zatočen i naposljetku je preminuo u Carigradu.

    Za Stjepanove vladavine, Hrvati i Srbi u Duklji, Travunji i Zahumlju su se 1034. god. pokušali osloboditi bizantske vlasti pod vodstvom dukljanskog kneza Stjepana Vojislava. U tome i uspjevaju, te je 1042. god. Stjepan Vojislav osnovao samostalnu državu Duklju. Iste godine na vlast u Carigradu dolazi Konstantin IX. Monomah i bizantska politika prema Hrvatskoj se mijenja. Kako bi očuvao dijelove Dalmacije, car je imenovao hrvatskog bana Stjepana Prasku za „carskog protospatora“ (počasni zapovjednik carske vojne ispostave). On je nominalno radio za Bizant i stolovao je u Zadru, ali je isposlovao da ostali gradovi dođu pod vlast kralja Stjepana I. U Zadru je, zajedno sa suprugom Marijom, darivao posjedima samostan sv. Krševana 1042. god.

    Kao odraz svoje samostalnosti, Stjepan I. je u Kninu 1040. god. osnovao biskupiju, koja je na sjeveru dopirala sve do rijeke Drave. Kninski biskup nosio je naslov »hrvatski biskup« (episcopus Chroatensis), a prvim biskupom u Kninu 1042. god. navodi se biskup Marko.

    Promjena se ponovno dogodila 1046. god. kada je iz Ugarske morao bježati kralj Petar Mlečanin, sin bivšeg mletačkog dužda Otona Orseola i nećak kralja Stjepana I. Stjepan je potom provaljivao i ratovao po Ugarskoj, a na istok je proširio svoju vlast sve do Drine. Te prilike su iskoristili Mlečani kao razlog za ponovno opsjedanje dalmatinskih gradova. Mletački dužd Dominik Kontarini je poveo krvavi rat protiv Hrvatske u kojemu je 1050. god. uspio osvojiti i Zadar.

    Za vrijeme Stjepanove vladavine u južnoj Italiji je Robert Guiscard osnovao nezavisnu normansku državu, što će kasnije imati utjecaja na hrvatske prilike za Petra Krešimira IV.

    God. 1050., kralj Stjepan I., kao vladar Bosne i Dalmacije, izdao je potvrdu kojom donira zemlju od Zatona do grada Dubrovnika (oko 16 km) samome gradu, čime mu osigurava izvor svježe vode s rijeke Omble (najkraće rijeke na svijetu) koja se nalazi u tom pojasu.[1] Ova donacija je također uključivala luku Gruž, koja je danas komercijalna luka grada Dubrovnika.

    Stjepan I. je vladao do 1058. god. kada vlast preuzima njegov stariji sin, Petar Krešimir IV.. Njegov mlađi sin bio je Častimir koji je opet bio otac kasnijeg kralja Stjepana II.
    Nasljedio ga je Petar Krešimir IV. (1058. – 1074.)Petar Krešimir IV. Veliki hrvatski kralj, vladao je od 1058. do 1074. godine. Iz vladarske je dinastije Trpimirovića.Hrvatsko kraljevstvo je zbog međusobnih sukoba Držislavovih sinova jako oslabilo. Kralj Stjepan I. započeo je s obnovom koju je uspješno dovršio njegov sin Petar Krešimir IV., jedan od najslavnijih hrvatskih vladara, koji je obnovio snagu starog kraljevstva i ostvario snažno jedinstvo hrvatske države. Za vrijeme njegove vladavine prostor Crvene Hrvatske (Paganija, Travunija, Zahumlje) došao je pod vrhovnu vlast hrvatske krune.

    Bizant koji je tada ratovao u Aziji s Turcima-Seldžucima, a u južnoj Italiji s Normanima, ustupio je kralju Krešimiru IV. dalmatinske gradove i otoke. Petar Krešimir IV. tada nije uzeo naslov carskog prokonzula ili eparha, te je tako tim lukavim diplomatskim potezom ostvario stoljetni san hrvatskih vladara, da spoje dalmatinske gradove i otoke s hrvatskom državom. Otada “regnum Dalmatiae et Chroatiae” nije bio samo formalni naslov, nego je označavao jedinstveni političko-upravni teritorij.

    Da bi čvršće vezao dalmatinske gradove za svoju državu, kralj Krešimir IV. ostavio je samostalnost gradskim upravama i obvezao se zasebnim ispravama da će im poštovati slobodu i stara prava kako ih je prije zatekao. Pristao je na još neke druge obveze, kao što su: potvrda po kanonskim propisima izabranog biskupa, slobodno sudovanje i trgovanje. Gradovi su se pak obvezali kralju Petru Krešimiru IV. da će mu davati jednu trećinu od lučkih prihoda, “danak mira” i da će ga pomagati svojim brodovljem ukoliko dođe do rata.

    Gradski su prihodi jačali vlast Petra Krešimira, koju je on još više učvršćivao poticanjem razvoja hrvatskih gradova Biograda, Karina, Skradina, Šibenika i Nina, te osnivanjem brojnih samostana i darivanjem zemljišnih posjeda Crkvi. Tako je i 1066. izdao povlasticu samostanu sv. Marije u Zadru, u kojemu je utemeljiteljica i prva opatica bila Čika iz roda Madijevaca, njegova polusestra. Taj je samostan važan kako u hrvatskoj kulturnoj baštini, tako i za održavanje hrvatskog značaja Zadra, za kojim je bilo stalnih mletačkih i kasnije talijanskih prisvajanja.

    Sve te velike promjene kojima mu je državne granice “svemogući Bog proširio na kopnu i moru” (“quia Deus omnipotenus terra marique nostrum prolungavit regnum”), odlučio je kralj Petar Krešimir IV. izraziti svoju zahvalnost u Ninu 1069. darovanjem otoka Mauna samostanu sv. Krševana u Zadru. Prigodom tog događaja Krešimir IV. je istaknuo da je to “naš vlastiti otok što leži na našem dalmatinskom moru” (“nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que vocatur Mauni”), što je ujedno i dokaz da su tada Hrvati gospodarili Jadranskim morem.

    Godine 1071. kod Manzikerta Turci-Seldžuci zadali su težak udarac Bizantu, pa su to pokušali ustankom iskoristiti Bugari i Dukljani, kojima su se pridružili i Hrvati. Bizant je uspio usprkos velikim neprilikama i nevoljama razbiti ustanak i nakon što su vrlo brzo sredili Bugare, odlučili su srediti račune i s Petrom Krešimirom IV. Tako je normanski knez Amiko pristaša Bizanta, navalio s mora, te je potkraj travnja i početkom svibnja god. 1074. opsjedao Rab ali bez uspjeha. Međutim nekako su uspjeli zarobiti kralja Krešimira IV. na nepoznatom mjestu, pa je tako došlo do nagodbe po kojoj su gradovi Split, Trogir, Zadar, Biograd i Nin ustupljeni Normanima. Normane su već iduće godine protjerali Mlečani, kada je kralj Petar Krešimir IV. već bio mrtav.

    Godine 1075. kralj Petar Krešimir IV. pokopan je u crkvi sv. Stjepana, gdje su bile grobnice knezova i kraljeva hrvatskog roda. Nažalost, Turci su kasnije crkvu sv. Stjepana razorili, redovnike koji su čuvali grobove protjerali, a grobnice uništili.

    Kako Petar Krešimir IV. nije imao sina nego samo kćer Nedu i kako mu braća nisu bila više na životu, naslijedio ga je dotadašnji slavonski ban Dmitar Zvonimir.
    Prvo je bio Kralj Slavac (1074. – 1075.)iako je trebo prvo dmitar Zvonimir.Kralj Slavac ili Kralj Slavić je prema nekim izvorima (Ivan Lučić) bio hrvatski kralj uzurpator nakon smrti hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. koji je vladao južnim dijelom hrvatskog kraljevstva od 1074.-1075. god. Prema nekim hrvatskim povjesničarima crkva sv. Petra na Priku u Omišu, na desnoj obali rijeke Cetine prvi put se spominje 1074. godine, za vladanja kralja Slavca. U njoj je kralj Slavac, prema sačuvanom dokumentu, presudio spor oko nekih zemalja.

    Istraživanja su pokazala da Slavac nije živio 1074.-1075. Nego kasnije i da je on na prijelazu iz 11. U 12. stoljeće bio vladar hrvatskih Neretljana (Mariani) čiji su vladari nosili naziv rex, judex ili dux, kao Berigoj, Jakov, Rusin i Slavac u 11. st. Godine 1074. Normanski knez Amiko od Giovenazza napao je Hrvatsku i zarobio, ne Slavca, nego Petra Krešimira IV.Odmah po smrti kralja Petra Krešimira hrvatsko plemstvo se podijelilo u tri tabora. Dalmatinski gradovi i latinsko svećenstvo je želilo za kralja Stjepana (Stjepan II., hrvatski kralj), Krešimirova sinovca, kraljevski mađarski rođaci su htjeli bana Zvonimira (Dmitar Zvonimir), a većina hrvatskog naroda, kojemu nije bilo poćudno što je pokojni kralj Petar Krešimir toliko ugađao latinskim žiteljima, župana Slavca od plemena Svačića (porijeklom iz Trstenika kod Omiša).[1] Narodna stranka hrvatskog naroda je odnije prevagu i hrvatskim kraljem postade Slavac, no protiv njemu su se pobunili stanovnici dalmatinskih gradova i latinsko svećenstvo, a i sam papa ga nije želio priznati. Čini se, da je papa Grgur VII. htio na hrvatsko prijestolje postaviti danskoga kraljevića Magna mjesto kralja koji se naklanja slavenskom bogoslužju, što se vidi iz njegova pisma češkomu knezu Vratislavu II.

    U Hrvatskoj nastadoše smutnje i nemiri, te su Slavčevi protivnici pozvali u pomoć Normane iz južne Italije. Slavac je pokušao da otjera Normane, ali mu to nije uspjelo. Normani pod knezom Amikom su ga zarobili i odveli u Normansku Italiju gdje mu nestaje trag, a dalmatinskim gradovima zavladaše Normani.

    Crkvenom saboru u Splitu 1075. god., uz hrvatske biskupe (Hrvatske, Splita, Nina, Zadra, Raba, Biograda, Trogira i Osora) nazočio je i papin poslanik, nadbiskup Gerard. Mlečani su se usprotivili normanskom vladavinom nad dalmatinskim gradovima zbog straha zatvaranja izlaza iz jadranskog mora, jer su ovi već vladali južnom Italijom. Stoga su inzistirali da predstavnici nekih dalmatinskih gradova (Splita, Trogira, Zadra i hrvatskoga Biograda) duždu Dominiku Silviju obećaju da u buduće nikada više ne će u Dalmaciju zvati niti Normana niti bilo kojih drugih tuđinaca. To su 8. veljače 1076. god. potpisali redom crkveni dostojanstvenici, i to: splitski nadbiskup Lovro, ninski biskup Formin i biogradski biskup Prestancije.

    Dmitar Zvonimir (1075. – 1089.)Dmitar Zvonimir hrvatski kralj, vladao je od 1075. do 1089. godine.O Zvonimirovom podrijetlu ne zna se gotovo ništa. Najvjerojatnije je bio potomak kralja Svetoslava Suronje, dakle rođak kralja Petra Krešimira IV., iako ima povjesničara koji smatraju da nije bio Trpimirović nego pripadnik nekog od uglednih hrvatskih rodova odnosno plemena.[1] Jedino je poznato iz jedne sudske presude iz Šibenika godine 1078., da se Zvonimirov ujak zvao Streza.[2]

    Zvonimir se u izvorima prvi put spominje godine 1070. kao ban i suvladar Petra Krešimira IV. Inače se pretpostavlja da je prvobitno vladao Slavonijom koju je, nepoznato je točno kada, dobio od mađarskih Arpadovića. Veliki dio Slavonije bio je naime do toga doba pod njihovom vlašću (osvojio ju je ugarski kralj Stjepan I. Sveti oko 1027. otevši je Krešimiru III.). Kako je Zvonimir s Arpadovićima bio u rodbinskim odnosima (njegova žena Jelena Lijepa bila je kći ugarskoga kralja Bele I. i sestra Ladislava I.), oni su mu prepustili u vlast to područje (najvjerojatnije sjeverozapadnu Hrvatsku, točnije krajeve između današnjih gradova Varaždina i Zagreba te porječje Kupe). Povjesničar Ivo Goldstein pretpostavlja da se Zvonimirova vlast možda protezala čak i do Srijema.[3] Zvonimir je od rodbinskog odnosa s Arpadovićima imao višestruke koristi (ali oni još i više, jer su upravo na temelju Zvonimirova braka s pripadnicom dinastije Arpadovića Jelenom, nakon njegove smrti pretendirali i na kraju stekli hrvatsku krunu). Negdje poslije godine 1067. zamolio je Zvonimir, kako stoji u izvorima, ugarskog kralja Salomona i vojvodu Gejzu da mu pomognu istjerati istarsko-kranjskog vojvodu Ulrika II. s područja tzv. Marke Dalmatinske (područja Kvarnera, Hrvatskog primorja i dijela Istre od današnje Rijeke do Labina) koji je to područje osvojio oko godine 1064. Oni su to i učinili, a zauzvrat od njega dobili darove te je Zvonimir tako zavladao i tim područjem.

    Sve to zasigurno je itekako utjecalo na kralja Petra Krešimira da 1070. Zvonimira uzme za svoga suvladara i prijestolonasljednika (kao takav se od te godine i spominje u izvorima zajedno s Petrom Krešimirom) što se u hrvatskoj historiografiji također tumači i kao ponovno sjedinjenje Slavonije s Hrvatskom koja je tako ponovo postala ujedinjena i moćna. Dotadašnji Krešimirov prijestolonasljednik njegov nećak Stjepan skinut je s tog položaja i zatvoren u samostan Sv. Petra pod Borovima u Splitu.[4]

    Dok je Zvonimir sve više jačao i pripremao se za zadobivanje kraljevske časti na Jadranu se pojavljuje nova sila, Normani. U izvorima tako stoji da je godine 1074. normanski vojvoda Amiko iz Apulije s juga Italije u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku zarobio “hrvatskog kralja”. Ne kaže se kojega, ali najvjerojatnije je riječ o Petru Krešimiru IV., iako ima mišljenja da je možda riječ i o neretvanskom knezu Slavcu. U takvim, prilično nejasnim okolnostima, na prijestolje je stupio Zvonimir.
    Zvonimir je odmah po dolasku na vlast počeo rješavati problem obnove vlasti onih gradova koji su bili pod Mletcima.

    Kralj Dmitar Zvonimir dobro je procijenio tadašnju vanjskopolitičku situaciju: položaj Bizanta čija je moć slabila i Mlečana koji su se pridružili protivnicima sve jačeg papinstva. Tako je Zvonimir stao uz papu Grgura VII. (1073. – 1085.), prihvaćajući suvremenu doktrinu da papa ima pravo dijeliti krune i priznavati posjed zemalja.

    U rujnu 1075. ili 1076. papa Grgur VII. poslao je svoje legate Gebizona i Fulkona, s glavnom svrhom da se riješi pitanje o priznanju samostalnosti jedinstvene hrvatsko-dalmatinske države. Nakon što je Dmitar Zvonimir prisegnuo da će biti vjeran podanik papi, poslanik Gebizon okrunio ga je u nedjelju 8. listopada 1075. ili 8. listopada 1076.kraljevskom krunom i predao mu druge znakove kraljevske vlasti i papinsku zastavu.kraljevskom krunom i predao mu druge znakove kraljevske vlasti i papinsku zastavu.Novi kralj Dmitar Zvonimir obećao je Svetoj Stolici, da će: pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će paziti da se Crkvi daju prvine i desetine, da će sprječavati prodaju ljudi, štititi siromahe, udovice i siročad. Ujedno je Dmitar Zvonimir ustupio papi samostan svetoga Grgura u Vrani kao hospicij za njegove poslanike. U tom samostanu, po prijepisu prisege Dmitra Zvonimira, nalazile su se dvije zlatne krune s draguljima. Pretpostavka je da su to krune kralja Tomislava i Stjepana Držislava.

    Za krunu kralja Tomislava ne zna se odakle je. No za krunu Stjepana Držislava se zna da je došla iz Bizanta kao priznanje Bizanta Stjepanu Držislavu kao vladaru. Dmitar Zvonimir je okrunjen trećom krunom koja je donešena iz Rima. Te krune su izgubljene u mračnom periodu okupacije od stane Turaka i Venecije (područje Vrane su držali i Turci i Mlečani). No nije isključena mogućnost da je jedna od tih kruna završila u Napulju poslije krunjenja Ladislava Anžuvinca, sina Karla Dračkog, 5. kolovoza 1403. godine u Zadru. Povijesno se ne zna kojom se krunom okrunio Ladislav Napuljski.

    Tako je kralj Zvonimir, kao i neki drugi europski vladari, prihvaćanjem papinske političke doktrine, podržavanjem reformnog pokreta, te pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj i obećanjem brige o vjerskom i obiteljskom životu, osigurao politički i obrambeni savez sa Svetom Stolicom, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njen stabilan međunarodni položaj.

    Kralj Zvonimir stolovao je u Kninu, a kako za njegova vladanja nije bilo većih ratovanja, ojačao je razvitak gospodarstva i kulture. Zvonimir koji je bogato darivao crkve i samostane, dao je izgraditi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, a od svih njegovih darova najpoznatiji je dar samostanu svete Lucije u Baški na otoku Krku. Naime redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira.

    Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana i kćer Klaudiju udatu za plemenitaša iz plemena Lapčana, Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II., sinovca kralja Krešimira IV. Hrvatski narod stoljećima je pamtio razdoblje mira i blagostanja koji su vladali u doba kralja Zvonimira. To se spominjalo na Cetingradskom saboru, ali i stoljećima poslije.
    Nasljednik je Stjepan II. (1089. – 1091.)Stjepan II. hrvatski kralj, vladao je od 1089. do 1091. godine.

    Sin je Gojslava, mlađeg brata Petra Krešimira IV.. Unuk je Stjepana I., hrvatskog kralja.

    Kako mu je sin Radovan umro još za njegova života, kralja Zvonimira naslijedio je 1089. Stjepan II., posljednji Trpimirović. Nakon svog neuspjeha da preuzme vlast u razdoblju nakon smrti Petra Krešimira IV., Stjepan II. bio je prisiljen živjeti u samostanu sv. Stjepana pod borovima u Splitu (na poluotoku koji se danas i zove po tom samostanu, Sustipan; današnji gradski predjel).

    Formalni razlog za život u samostanu postaje navodna bolest, tako da u svojoj darovnici iz 1078. Stjepan piše: “Ja Stjepan, nekad svijetli herceg Hrvata, shrvan teškom bolešću dozvah k sebi časne svećenike hrvatskoga kraljevstva da mi nađu lijeka za moje grijehe. Po njihovu savjetu pobrinuh se, te se dadoh prenijeti u samostan sv. Stjepana. Tu se odrekoh svih svojih časti i odabrah grobnicu, preporučivši se glavaru samostana da me spominje u svojim molitvama.”

    Nakon povlačenja Stjepana II. u samostan, za njega se više nije čulo sve do Zvonimirove smrti 1089., kada ga je hrvatski narod doslovno izvukao iz samostana, te svečano okrunio za kralja.

    Stjepan II. nazivao se kao i veći broj svojih prethodnika “Božjom milošću kralj Hrvata i Dalmatinaca”. Oko njega se okupilo visoko svećenstvo i velika većina hrvatskih velikaša i plemića, što dokazuje da je cijela hrvatska država bila u njegovoj vlasti. Kralj Stjepan II. vladao je manje od dvije godine tijekom kojih vanjskopolitički protivnici nisu stvarali probleme očekujući smrt staroga kralja bez djece.

    Budući da pitanje svoga nasljednika nije riješio tijekom života, oružani sukob koji usljeđuje nakon njegove smrti nije nikoga iznenadio. Odmah nakon njegove smrti početkom 1091., žena kralja Zvonimira Jelena Lijepa, uspjela je, pozivajući se na pravo posljednje živuće osobe dinastije Trpimirovića i bratove vojnike, postaviti za kralja Hrvatske svoga brata ugarskoga kralja Ladislava.

    Sljedeći kralj Hrvatske je Petar Svačić (1093. – 1097.) Kralj Petar je poznat još i kao Petar Svačić ili Snačić, a navodno je podrijetlom iz tvrdog grada Kamičca s padina Miljevačkog platoa uz rijeku Krku gdje je u njegovu čast podignut veleban spomenik. Međutim nema nikakvih dokaza da je Petar bio član obiteljske loze Svačića, nego je to posljedica neosnovane tvrdnje jednog našeg povjesničara iz druge polovice 19. stoljeća.Iako se ne može sa sigurnošću tvrditi, pretpostavlja se da je kasniji kralj Petar bio na funkciji hrvatskog bana u vrijeme kralja Zvonimira.[1]

    Poslije smrti kralja Stjepana II., posljednjeg izdanka dinastije Trpimirovića, jedan dio plemstva i naroda izabrao je oko 1093. godine, Petra za novog hrvatskog kralja, usprotivivši se time tendenciji jednog dijela hrvatskog plemstva koje je htjelo prihvatiti za vladara člana ugarske dinastije Arpadović.

    Kralj Petar stolovao je u Kninu i pretpostavlja se da je u njegovoj vlasti bila stara jezgra hrvatske države, bez dalmatinskih gradova i područja između Save i Drave. Zasigurno nikad nije okrunjen za kralja, jer se Zvonimirova kruna nalazila u rukama splitskog nadbiskupa Lovre koji je umro 1099. godine (nadbiskup od 1059.-1099.).

    Nakon smrti ugarskog kralja Ladislava 1095. godine, na prijestolje dolazi njegov najstariji nećak Koloman, koji je nakon pomirbe s papom Urbanom II. krenuo u vojni pohod na Hrvatsku.

    Potkraj travnja, odnosno početkom svibnja 1097. godine došlo je do bitke na sjevernom podnožju Gvozda u kojoj je kralj Petar izgubio život na bojištu i tako ostao zapamćen kao posljednji hrvatski kralj “narodne krvi”. U spomen na nesretnog hrvatskog junaka planina dotada nazivana Gvozd, naziva se Petrov gvozd odnosno Petrova gora.

    Koloman 1097. godine ugarska vojska je krenula na Hrvatsku. Ugarskoj se vojsci tada ili možda na povratku suprotstavio hrvatski kralj Petar Svačić na planini Gvozdu. U bitki su Hrvati pretrpjeli poraz, a kralj Petar je poginuo. Normanska princeza Buzila je stigla u Biograd, a dočekao ju je Merkurije, koji je vjerojatno bio vojskovođa tog pohoda, te je otpratio na vjenčanje u Ugarsku. Vojska nije išla južnije. Naime granice Ugarske su na poticaj Bizanta napali Kumani. Bizant, kome je pripadao Dalmatinski temat, predao ga je zbog smutnji u Hrvatskoj na upravu Mletačkoj Republici. 1098. godine sklopio je s Mlečanima ugovor, kojim je njima pripala Dalmacija, a njemu Hrvatska.

    Koloman se nije mogao posvetiti hrvatskim prilikama. jer se u Mađarskoj protiv njega 1098. godine pobunio njegov brat Almoš. On je smatrao da on treba vladati u Hrvatskoj, a Koloman u Ugarskoj. Kraljeva i pobunjenička vojska srele su se na obalama Tise, no do bitke nije došlo. Velikaši su nagovorili braću da se pomire. Kralj je oprostio Almošu.

    Kralj se tada umješao u ruske poslove. Koloman je na poziv kijevskog velikog kneza Svjatopolka prešao Karpate i opsjeo Prezmysl 1099. godine. Gradu je u pomoć pritekao vladimirsko-volinjski knez David i Kumani. Mađarska vojska pretrpjela je težak poraz, a sam je Koloman jedva spasio živu glavu. Bojeći se da češki knez s kojim je bio u zavadi ne iskoristi taj poraz, odmah je s njim sklopio mir i savez. Vratio se u Ugarsku, preko koje je 1101. godine prošla još jedna križarska vojska. Tek 1102. godine mogao se posvetiti prilikama u Hrvatskoj.

    Dok je Koloman bio zauzet u Hrvatskoj se formirao protumađarski pokret. Koloman je uvidio da neće moći pokoriti Hrvatsku, pa se 1102. odlučio nagoditi s Hrvatima. Sklopio je ugovor Pacta Conventa s predstavnicima 12 hrvatskih plemena, koji su ga priznali za kralja, pa je tako Hrvatska ušla u personalnu uniju s Ugarskom. Obvezao se da neće dirati u njihove posjede te da će poštovati plemićke povlastice i prava Hrvatskog Kraljevstva. Hrvati su se tom pogodbom obvezali na vojnu pomoć do granica Hrvatske o svom trošku, a izvan granica o njegovom trošku. Koloman se obvezao i na zasebnu krunidbu za hrvatskog kralja. Iste godine okrunio se za hrvatskog kralja u Biogradu.
    Evo tko voli povijest sigurno ce ovo procitati.Ima puno ali eto….

    1
    1
  55. Kure , potpuno te razumijemo sto si “srdit” i frustriran. Zaista nije lako objasniti stvaranje etnicki ciste drzave u danasnje vrijeme i opravdati stvaranje takve drzave danas . Pogotovo kad se stvaranje etnicki ciste drzave temelji samo na nekim zapisima koje su prije hiljadu i nesto godina zapisali neki putopisci u par rijeci a postoje nebrojeni pisani dokumenti o pravim razlozima za stvaranje takve etnicki ciste drzave samo sedamdesetak godina prije danasnjice.I sto je najgore za tebe, postoje zivi svjedoci danas i svijet zna za svjedocenje tih zivih svjedoka danas a da ne racunamo silne dokumente kojim je taj proces dokumentovan. Nije ti lako….

  56. Nemoj se ni ti ljutiti ali ima dokaza nekih….u arhivu Hrvatske. Ali neda mi se sad trazit….Ja samo ocu dokazat da je ipak imala Kraljevina Hrvatska.

  57. Evo Kure , ja sam se malo potrudila pa sam nasla podatke o “Kraljevini Hrvatskoj”.Doduse nije iz arhiva Hrvatske nego uglavnom iz priznatih svjetskih arhiva.Ovo su istorijski podaci o kraljevstvima i kraljeva na podrucju sadasnje nove drzave Hrvatske:
    Hrvatsko Kraljevstvo je uspostavljeno 925 godine, kraljevi iz dinastije Trpimirovica , Hrvatsko Kraljevstvo traje do 1102 godine od kad imamo Arpadoviće koji su ugarska dinastija. Dinastija je dobila ime po vojvodi Arpadu (890 – 917).U toj dinastiji imamo kralja Kolomana i Andriju III Mlečanina a posle dolazi na vlast Karlo I Robert iz dinastije Anžuvinaca. Kada je Luj IX, kralj Francuske, pripojio svom domenu Anjou, darovao je ovaj posjed svom bratu Karlu (1266-1285). Tako je nastala dinastija Anžuvinaca.Posle Anzuinaca imamo Habsburšku monarhiju između 1526. i 1867/1918. godine.( Od Ferdinanda I do Marije Terezije) Glavni grad je bio Beč. Od 1804. do 1867. godine, na monarhiju se često odnosilo kao na Austrijsko carstvo, a Austro-Ugarska je osnovana juna 1867. Austro-ugarskom nagodbom, kojom je osigurana ravnopravnost Mađarske u državnopravnim odnosima s Austrijom.
    Zato je moj savjet kad se jave neki obmanjivaci iz redova novohrvatskih-povjesnicara koji pricaju gluposti o nekoj nepostojecoj Kraljevini Hrvatskoj- samo ih pitajte za ime kralja u toj kraljevini i iz koje je dinastije bio.I sve ce vam biti jasno .Takvi novohrvatski-povjesnicari jednim potezom negiraju Arpadovice , Anzujce i Habsburge. Cak i o tim Trpimirovicima ( 925-1102) ne postoje obilni istorijski dokazi.Za taj period se uzima ” Ljetopis popa Dukljanina” kao malte ne jedini istorijski dokaz.
    A znajte da se iza lazi novohrvatskih-povjesnicara kriju dve dimenzije :
    1) negiranje postojanja Srba pa samim tim i negiranje genocida nad Srbima
    2) teritorijalne pretenzije Hrvatske na teritoriju Srbije( Srijem-Hrvatskoj)

  58. Lune ne banovina Hrvatska nastala je sporazumom Cvetković-Maček

  59. Knez Pavle Karađorđević je rekao Cvetkoviću da se dogovori s Mačekom jer je Mačekova stranka HSS osvojila puno glasova na tim izborima.Pa su zajedno imali vlada tak nes mislim vec sam zaboravio..

  60. a, verifikovana sporazumom Stojadinovic-Pavelic 1954.godine, a konacno, *pecacena* 1990.godine…* u komunistickim granicama*…??

  61. Hmmm…. stim nisam upoznat…

  62. Sam mogu rec za sporazum Cvetković-Maček jer s tim drugim sta spominjes nisam upoznat znam da je Maček ovim htio jos nes ali nismo dobili.Znam da je hrvatska usla u SHS s cijelim Srijemom i Bokom Kotorskom mislim barem zab sam i Hrvati su bili ogorceni nes stim stali.A i znam da je Pavle Karađorđević bio malo i žalio Hrvate nes je tako bilo i bio je prvi politićar sa srpske strane koji je malo razuimijevao Hrvate i njihove kako bi reko interese.

  63. postovani,
    ako uzmemo u obzir kako vi kazete, ko je nativista a ko dosljak, ili muhadjir. to jest duga prica, koja eksluzivno pripada istoriji. no te je relikt. naravno ilro -dardanci su nativisti ovih krajeva, na primer od istre (brijuni) pa sve do dardanelja – turska. i time hocu da vam skrenem paznju i to sasvim prijateljski jer to sto prepricavate, predstavlja “rekla kazala” iz daleki proslost. a sto se tice komponentu (nocion) ili nacija: i to je davnina. nacije su osnovane valjda pre 7- 8 vekova; znaci prilikom razbijanja vizatijskog carstva. a jezici su bezdatumski, … stari predmet. no kultura, isto i tradicija pa zakoni, ponos obicaji itd. na pretek kosova vama treba da vam sluzi kao model ljudskog suzivota i dostojanstva. prema tome vi ostavite nase bunjevce, neka se izjasnjavaju po tome kako se osecaju sami. oni sami i jedini znaju put resenje nacije. a gotovo vise evoluirani procesi demokratije i decentralizacije sviju regiona to nema predaha. imajuci u vidu globalizaciju sada svaka opstina jest: sastoji se od sve elemente drzavnosti. bunjevci imaju sva potrebna nacionalna obelezja, kao na primer: grb, zastava, himna, svoje praznike i sve posebnosti koje cine narod. ovde samo je u pitanju faktor vremena, bez obzira hocete vi ili necete, to je zavrsena stvar u zavrsnoj fazi. a ja iz ovog mesta zelim sve najbolje dragim Bunjevcima. srecno ja samo ocekujem tren da dizem case sa mojim bunjevcima, u cast priznavanja nacionalnog statusa. prica o komunizmu je mrtva slova na pairu.
    pozdrav, drini prizren.

  64. Pozdrav, htio bih samo podijelit par riječci. To sto odredjen broj Srba, da ne kazem vecina, ignoriraju tudju povijest kako bi nesmetano velicali svoju, nije razlog za neuke tvrdnje kako ovi i oni dokazi ne postoje. Za glupost i neuklost nema opravdanja. Najlakse je pravit se pametan u vezi teme o kojoj se nema pojma kao sto cini doticna Senka II. O postojanju hrvatske ranosredovjekovne drzave postoji sasvim dovoljno podataka. Nazalost, takodjer postoji sasvim dovoljan broj ignoranata koji ce bez ikakvog prethodnog znanja i provjere tvrditi suprotno. Daljnji je problem sto takve nit najstameniji izvori ne bi uvjerili u suprotno. no to vise govori o takvim ljudima, nego o povijesti.

  65. Drini lijepo pises. Lijepo je biti tolerantan, osobito kad pises u svoju korist. Pozelis li tako sve najbolje i svu srecu tzv. Srbima katolicima i Srbima muslimanima, koji isto tako imaju svoju himnu, zastavu i grb? Ako jesi, tek onda si covjek na mjestu.

  66. Ignacije Parčetić

    Ime naroda Bunjevci prvo je bilo Bunijevci, a ne Bunjevci, pogledajte knjigu vladike Manojla Grbića “Karlovačko vladičanstvo”, devedesetih je izišao reprint, a verovatno ga ima u pdf-u na internetu. Tu sam pravoslavni vladika, ne unijatski, da ne bude nesporazuma, za Bunievce (kako ih navodi) kaže da su to najhrabriji ljudi ! Velika većina ličkih graničarskih generala poreklom su Bunjevci, što je za skoro sve autore nepoznato. U austrijskim zabeleškama takođe stoji bunievishe, dakle i a ne y. U jednom vrlo starom austrijskom štampanom tekstu naišao sam pod navodnicima štampano car “Stipan Mali” a ne “Šćepan Mali” kako mi danas znamo. Kako je to moguće? Vrlo jednostavno, poreklo Bunjevaca je starinom sa prostora oko Skadra, koji se zvao Skenderija, a svaki crnogorski vladika se zaklinje osim na Crnu Goru, Brda,…i na Skenderiju, od Njegoša do danas. Odatle srpskom vlastelinu u vazalnom odnosu sa Turskom ime Skender-beg, pa njegov je otac bio vlastelin u predtursko vreme toga područja. Ali otkud onda ime naroda Bunijevci u starini? Pa zar reka Buna ne razdvaja Crnu Goru od Albanije? Razdvaja! E to je činjenica o kojoj sam u našoj javnosti do sada jedino ja pisao. Ta činjenica otvara sasvim druge horizonte i osmišljava sasvim drugačiji pristup. Znate li da je bunjevačka plemićka ličko-dalmatinska porodica Rukavina zapravo genetski ista sa plemićima Vladimirovićima, a time i sa kasnijim Nemanjićima? Da, Vladimirović je bilo njihovo prezime u starini, sve do seobe 1623. u Kotare, Krbavu, Liku, Dalmaciju. Ova tema krije veliko područje za istraživanje.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *