Velika knjiga i „male sablazni“

Piše dr Milo Lompar

„Srpska enciklopedija“ („Matica Srpska“ i „SANU“) predstavlja rezultat kojim se svaka sredina može ponositi: naša posebno. Ona je nama neophodna sa stanovišta naučnih razloga, sa stanovišta – širih od naučnih – kulturnih razloga, ali su – ne na kraju – državni razlozi oni koji treba da nas vode ka stvaranju „Srpske enciklopedije“

Bio je suton XVII veka kada se srpski narod – prešavši Savu i Dunav – ponovo pojavio na svetskoistorijskoj pozornici. Premda je – u prvi mah – izgledalo da stupaju kao begunci, pokazalo se – što su potvrđivale carske privilegije Leopolda I – da oni koji se pojavljuju pred očima zapanjenih posmatrača dolaze – noseći svoje knjige i svetitelje, svoje pesme i besede – kao jedan narod sa svešću o sebi, koji neguje kolektivno pamćenje, svoje običaje i veru. Nisu samo bežali pred nadirućom Otomanskom silom, nego su iz tame turskih vekova stupali u novo istorijsko i kulturno kretanje, pa su potom počeli koračati samosvojnim korakom kulturnog samopotvrđivanja: ne tek u pukom održavanju nego u samorazvijanju i samonadmašivanju.

SJAJ SRPSKIH  POLIHISTORA
Čitav XVIII vek pojavljuje se u tom preticanju između onoga što su oni doneli sa sobom i onoga što im je nalog vremena tražio. Jer, XVIII vek je s pravom imenovan kao doba razuma: u mnogo čemu najsrećniji od svih vekova evropske istorije, on se pojavljuje u sjaju misli koja ustoličuje prosvećenost. U to vreme nastaje najčuvenija od svih enciklopedija „Francuska enciklopedija“, kao simbol doba prosvećenosti: i sama polihistorski poduhvat, ona je naznačila kretanje modernog vremena sve do istorijskih vektora sadašnjosti.
U ritmu tog vremena deluju i srpski polihistori. To su oni srpski pisci koje Milan Kašanin – u jednoj nezaboravnoj rečenici – opisuje kao prve i potonje polihistore, kao ljude koji se ponašaju kao da su na kulturnom hadžiluku, pa sami i siromašni štampaju knjige – od Sankt Petersburga do Trsta i od Vijene do Londona – za jedan narod koji nema ni svoga jezika, ni vladara, ni otadžbine. Srpski prosvetitelji i polihistori osećali su, dakle, damar vremena i osećali su da je put onoga što se mora spojen sa onim što se može: u tom odnosu neophodno je i neko samopreticanje. Upravo je samopreticanjem srpska kultura uspevala da pređe stoleća u decenijama, da spoji epiku i simbolizam, neuređenost gradskih površina i pojavu filma, tradicionalizam i modernizam, patrijarhalnost i nadrealizam, sitnosopstveništvo, pauperizaciju sela, građanski svet i komunizam: tako je na neki način uspela da uhvati ritam modernog evropskog kretanja.
Od značaja je da uočimo kako je – između tolikih raznorodnih poduhvata – uvek izostajao jedan sistematski poduhvat vezan za enciklopedijsko nasleđe. Šta to znači? Da je izostajala celovita i utemeljena srpska kulturna politika. Kao da smo uvek bili spremniji za bunu nego za mastionicu; kao da više verujemo u kuburu nego u pero; kao da nas uvek opsesivno obuzima moć, a ne ličnost, iako je svaki autentični znak naše egzistencije plod ličnosti, a ne moći. Upravo enciklopedija, kao reprezentativni polihistorski poduhvat, u mnogo čemu obeležava i pečati opštu i naučnu zrelost jedne kulture. Kao nesumnjivi znak dosledne i logične kulturne politike jednoga naroda, ona očituje kolika su naučna saznanja postignuta, stepen opšte naučne snage jedne kulture. Ali, sa druge strane, pak, ona obeležava ka kojem cilju je upravljeno celokupno kulturno kretanje kao kretanje mnogo šire od usko shvaćene naučne specijalnosti. Enciklopedija se sastoji od specijalističkih odgovora na čitav niz pitanja koje nauka postavlja pred čoveka. Ona, istovremeno, predstavlja zbir odgovora koji obeležavaju ono što jedna kultura može da ponudi svom vremenu.
Nije dobar znak što „Srpska enciklopedija“ na Sajmu knjiga nije ponela onu pažnju koja joj pripada. Jer, to kao da nagoveštava kako je nezvani gost u našoj razdešenoj stvarnosti, kako nema kulturne politike koja bi joj obezbedila zaslužen i privilegovan položaj u javnoj svesti. Nesumnjivo reprezentativna knjiga naše nauke i najznačajniji ovogodišnji izdavački rezultat, ona je – na više predvidivih načina – stavljena u senku: i u programima organizatora, i u prilozima o sajamskim susretima. Ma koliko da je to bilo predvidivo u situaciji zvanično podsticane neozbiljnosti, koja deluje kao radosno pirovanje usred opšte nesreće, moramo i danas kazati da se tome protivimo. Ako pogledamo evropske sredine sa kojima ima smisla da se poredimo, vidimo da smo u enciklopedijskim poslovima u velikom zaostatku. Zašto onda ne dati tim poslovima prvenstvo u našoj javnoj svesti?
„Srpska enciklopedija“ predstavlja rezultat kojim se svaka sredina može ponositi: naša posebno. Ona je nama neophodna sa stanovišta naučnih razloga, sa stanovišta – širih od naučnih – kulturnih razloga, ali su – ne na kraju – državni razlozi oni koji treba da nas vode ka stvaranju „Srpske enciklopedije“. Ukoliko to ne razumemo, ukoliko ne bude imala prioritetno mesto u svakoj kulturnoj politici, utoliko će se povećavati nepovoljne okolnosti kada je reč o razumevanju naših istorijskih okolnosti, o recepciji naše umetnosti, o mogućnostima da se naša državna politika osloni na nesporne i lako proverive istorijske i umetničke činjenice.

NEVOLJE SA IMENOM
Ponekad se čini da bismo sve to lakše prihvatili kada se ona ne bi zvala srpska. To nam pokazuje prvi tom „Srpske enciklopedije“, reprezentativan po svom pregnuću. Jer, ko je zajedljivo i zlonamerno, nadasve „hrabro“, pominjao uvek velike troškove i moguće omaške? Bili su to isti oni ljudi koji su uvek velikodušno prelazili preko svih troškova, manjkavosti i zlonamernosti što ih je donela „Enciklopedija Jugoslavije“. Kao da bismo želeli da istina koju je „Enciklopedija Jugoslavije“ oblikovala i razasula u svetu ostane što duže: možda i zauvek.
Od posebne je važnosti obrada leksikografskih jedinica koje spadaju u područje književnosti. Jer, književnost ima poseban položaj u srpskoj kulturi. Zbog neravnomernog ritma naše istorije, zbog izostajanja dugotrajnih institucionalnih formi kako naše države tako i naše kulture, zbog pomanjkanja univerzitetskih i opšteobrazovnih institucija, zbog potrebe za funkcionalnim oblicima opšte i istorijske svesti, srpska književnost je u sebi sažela čitav niz mitskih, istorijskih, prethrišćanskih i hrišćanskih simboličkih formi nacionalne egzistencije. Čitavi slojevi naše istorijske svesti postali su vremenom književni, pa su se kroz mutni domašaj simbola protegli do našeg vremena. Književnost je u izvesnom smislu obavljala ulogu i naše istorijske i egzistencijalne samosvesti.
To nije neka samorazumljiva i nužno povoljna okolnost. „Srpska enciklopedija“, pak, treba da sve vrste književnog pamćenja i simboličke forme nacionalnog identiteta modifikuje sa kritičkog stanovišta. Tu postoje dve sablazni koje valja da budu izbegnute: sablazan samoprecenjivanja i sablazan samoponištavanja. To znači da – kada je reč o srpskoj književnosti – ne treba odgovarati neodređeno i mutno. Posebno u onim slučajevima u kojima čak i reprezentativni evropski leksikoni i enciklopedije daju jasne i precizne odgovore. Tako „Der Brockhaus literatur“ (2007) određuje Andrića kao „srpskog pisca“. A u odrednici o Meši Selimoviću, u kojoj piše da je i on „srpski pisac“, još se dodaje kako je „uz Ivu Andrića, jedan od najznačajnijih pisaca posleratne srpske književnosti“. Ta vrsta odgovora koje daje „Der Brockhaus literatur“ predstavlja sumu enciklopedijskog znanja, proističe iz višedecenijskog interpretativnog i istraživačkog rada, ali –  nota bene – nije nužno zajamčeno, posebno ukoliko mi o njemu ne budemo brinuli.

PRIORITET NACIONALNE KULTURNE POLITIKE
Otud sam sa velikom pažnjom i zainteresovanošću pročitao odrednicu o Ivi Andriću u „Srpskoj enciklopediji“. Ona u mnogo čemu reprezentativno iskazuje naučno saznanje koje ova sredina može da ponudi kao prvi momenat svačijeg obaveštavanja i kao neki opšti okvir za Andrićevo delo. Jer, tu je podrobno opisano i ono što Andrićevo delo određuje kako u njegovoj univerzalnoj, tako i u njegovoj posebnoj komponenti. Ne samo da je predočen spisak svih značajnih dela i radova o piščevim pripovetkama, romanima i poetici nego je Andrić predstavljen kao pisac koji u mnogo čemu oličava jednu dalekosežnu rezultantu srpskog pripovedanja. I dok je s razlogom naglašeno kako je „u pismu Mihovilu Kombolu (1933) odbio da uđe u ‘Antologiju novije hrvatske lirike’ “, možda je šteta što nigde nije naglašeno kako je pisac – već oko 1924. godine – prešao sa ijekavice na ekavicu.
Kao i klasični pisac poput Andrića, tako je u „Srpskoj enciklopediji“ detaljno i iscrpno opisan i savremen pisac kao što je David Albahari. On je, takođe, prikazan u skladu sa onim što je njegovo poetičko određenje. Prikazan je njegov jezički minimalizam, priroda pripovedne deskripcije, promene i doslednosti u njegovoj poetici. Ako uzmemo i samerimo ono što je rečeno o Andriću sa onim što je rečeno o Albahariju, vidimo da je „Srpska enciklopedija“ zadovoljila oba neophodna uslova. Ispunila je naučni uslov i opisala istorijske i poetičke mene kojima je obeleženo književno delo i piščeva ličnost. Ona je – takođe – ispunila i opšti kulturno-istorijski uslov, jer je pokazala putanju kojom su se kretale i menjale kako književna misao tako i kritička svest u srpskoj književnosti. Naporednim čitanjem ove dve odrednice, uočavamo smerove književnih promena u modernom srpskom pripovedanju.
U ova dva primera, u prikazivanju dvojice različitih pisaca, „Srpska enciklopedija“ otkriva kako nastoji da zadovolji i enciklopedijski zahtev, da bude sveobuhvatna, obaveštajna, da na izvestan način opiše ono što se pojavljuje kao reprezentativno za srpsku kulturu, ali i da istovremeno otkrije i kritičku i racionalnu i informativnu komponentu te kulture. Otud je pojava prvog toma „Srpske enciklopedije“ izuzetna činjenica našeg javnog života. Okolnost da su naše najuglednije institucije, „Matica srpska“ i „Srpska akademija nauka i umetnosti“, stavile svoj znak na ovu enciklopediju, trebalo bi da nas podstakne da oblikujemo javnu svest koja bi postavila zahtev da srpska kulturna politika u narednim godinama za jedno od svojih osnovnih težišta ima upravo pojačavanje rada na „Srpskoj enciklopediji“. Bilo da smo sa vladarom ili bez njega, sa svešću o srpskom jeziku i ćiriličnom pismu ili bez nje, bilo da se pitamo o tome da li postoji naše otadžbine ili nje više nema.

Један коментар

  1. Да ли је то крај овог текста?Чини се као да је начео више тема а ни на једној није ставио тачку.Текст о Андрићу и Албахарију, наравно, јер су им презименас на прво слово наше азбуке али некако глухо, некако као без инвенције и без праве спознаје напоређени.Први дубок, други често само паучина.Један хоће да буде градитељ српске а други белосветске литературе.Један зјап судбине који , у контексту кад се унишштава мит и све у литераљтури постаје некакав општи самит, није случајни и није из нас него отуда у нас увезен.Ломпар у тај зјап не залази, ни енциклопедија не мора али ми можемо. Ломпар пре тога све окончава.Мило Ломпар је мудар момак, уме да примети, зна да стане на неки браник али овде хоће да подржи енциклопедију и као да то чини без правога даха и на пречац своје виђење окончава.Штета.Онде где је стао разговор је тек могао да почне.Или ово није цео текст

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *