Šta (ni)je bilo skriveno iza teške zavese

Piše Dejan Đorić

Stvaralaštvo Istočnog bloka bilo je izuzetno nepopularno na Zapadu, smatrano ispraznom, sladunjavom i lažnom umetnošću čiji je jedini smisao propagandni, dok se istovremeno beleže i  neutralna mišljenja da je to isto bila i zapadna umetnost pedesetih i šezdesetih, apstrakcija i ekspresionizam u raznim vidovima kao vid psihološkog rata, totalitarni oblik zapadnog soc. realizma

Jedna od najzanimljivijih izložbi u Beogradu koja se mogla videti ove zime (otvorena decembra 2010. godine i traje do 15. februara ove godine) priređena je  u Muzeju istorije Jugoslavije, u njegovom odeljku poznatom kao Muzej „25. maj“. U pitanju je institucija u kojoj se uspešno, na muzeološki savremen način, predstavlja i prevrednuje nasleđe jugoslovenskog i evropskog modernizma, kao i umetnost epohe socijalizma. Sadašnja koncepcija Muzeja zasniva se  ne samo na ideji istorizacije umetnosti do pada Berlinskog zida, već i na dovođenju iskustva socijalističkog i visokog modernizma (umetnosti između 1950. i 1970. godine) u kontekst današnjeg stvaralaštva.
Može se reći da je Titova kulturološka harizma posle Staljinove smrti nadilazila značaj drugih vođa socijalističke revolucije, pa je umetnost Titove epohe most između istorijskih avangardi i postsocijalističkih postavangardi. Izložbe sa kojima se jasno potcrtava uticaj politike na umetnost najbolje izražavaju sadašnju koncepciju ovog Muzeja. Takva je i monumentalna postavka „Iza gvozdene zavese. Zvanična i nezavisna umetnost u Sovjetskom Savezu i Poljskoj 1945-1989“, koju je organizovala Poljska fondacija za savremenu umetnost. Dela su pozajmljena iz privatnih zbirki, a manifestaciju prate tri kataloga, obimni u formi knjige, na četiri jezika, sa brojnim reprodukcijama u boji i dva manja stručna, na srpskom i engleskom jeziku, kao zbornici teorijskih tekstova.

LIKOVNI ZAPIS(I) O TRIJUMFU IDEOLOGIJE
Postavka izložbe i poglavlja u katalogu rešeni su tematski. Umetnost sovjetskog i poljskog socijalističkog realizma prikazana je u segmentima „Trijumf ideologije“, „Revolucija“, „Lenjin-Staljin“, „Veliki otadžbinski rat“, „Kovaćemo od mačeva plugove“, „Masa“, „Srećan čovek“ i „Inteligencija“. U drugom delu ove u osnovi hronološki zasnovane izložbe-teze su celine posvećene sovjetskoj i poljskoj apstraktnoj, figuralnoj i avangardnoj umetnosti do 1990. godine.
U prvom, istorijskom segmentu postavke, posetilac može videti dela koja slave sovjetsku stvarnost, navodnu ili realnu sigurnost življenja u socijalističkom društvu rada, vedrine i discipline. Socijalistički realizam je bio zvanična umetnost, podržana od vlasti, stručnih škola i Akademije nauka. Za pojedince je ta estetika bila vid samorealizacije, a za druge oblik najgore umetničke opresije  pa su postojali slikari koji nisu hteli da koriste ni iste četke za svoje privatno slikarstvo sa kojima su malali portrete Marksa, Engelsa, Lenjina i Staljina. Globalnu scenu iza gvozdene zavese ne možemo ipak sagledavati crno-belo, podeliti je na loše soc. realiste koji slave kult vođe, tela, rada i rata i na dobre, demokratične avangardiste koji pružaju očajnički otpor režimu i na kraju pobeđuju.
Stvaralaštvo Istočnog bloka bilo je izuzetno nepopularno na Zapadu, smatrano ispraznom, sladunjavom i lažnom umetnošću čiji je jedini smisao propagandni. Postoje neutralna mišljenja da je to isto bila i zapadna umetnost pedesetih i šezdesetih, apstrakcija i ekspresionizam u raznim vidovima kao vid psihološkog rata, totalitarni oblik zapadnog soc. realizma. Mogu se u tom smislu pronaći podaci o organizovanju izložbi u Evropi i SSSR-u Marka  Rotka, Džeksona Poloka i apstraktnih ekspresionista pod patronatom CIE, koja je u cilju slamanja sovjetske ali i evropske samobitnosti organizovala i prve koncerte američkog džeza. Nasuprot tome upravo su u najeminentnijim zapadnim intelektualnim krugovima još pre prelomne 1989. godine započeta ozbiljna istraživanja socijalističkog realizma  i umetnosti iz perioda fašizma i nacizma. Vodeći američki i evropski istoričari umetnosti i teoretičari, neki i jevrejskog porekla, bavili su se tom umetnošću pa nisu samo Rozalind Kraus i Boris Grojs već i istoričari arhitekture počeli totalitarnu umetnost šire da posmatraju kao deo moderne dvadesetog  veka, zanemarujući sasvim njen antimodernistički smisao.

AVANGARDE I TOTALITARIZAM
Strogo gledano, pojedina dela iz perioda socijalističkog realizma predstavljena na ovoj izložbi uopšte nisu u duhu isključivo politički dirigovanog Kurbeovog realističkog zaveštanja. Umesto da dosledno podražavaju stvarnost slikari su koristili slobodniji stil, pod uticajem istorijskih avangardi. Na sličan način u postmoderni globalni umetnički projekat uveden je totalitarni duh i to ne samo na ironijskom planu. Radovi Erika Bulatova, Komara i Melamida, slovenačke grupe NSK i nekih drugih umetnika oslanjaju se na totalitarno iskustvo. U sovjetskoj, kineskoj i severnokorejskoj umetnosti donedavno je bio najbolje očuvan, nekada i u evropskoj umetnosti prisutan, herojski duh  stilski oslonjen na starogrčku estetiku i visoka umeća figuralnog predstavljanja. Bez tog upliva se ne može razumeti slikarstvo anahronista i novih kineskih pop artista koje su predstavili Čarls Dženks i Edvard Lusi Smit. Beogradska izložba je jedan u nizu priloga o brisanju granica između nas i njih, visokog i niskog, istočnog i zapadnog, mejnstrima i andergraunda, službenog i alternativnog, likovno svedočenje da se kulturni svet ne može lako podeliti što u krajnjoj perspektivi vodi postmodernom mešanju svega i svačega. Idila topioničara čelika, boraca iz otadžbinske vojne, lepih snaha sa sela, koji su simbolički označavali od Zapada nezavisan i nedirnut svet, nije se mogla održati. Posle posete Hruščova Americi, u Moskvi je održana 1959. godine „Nacionalna izložba SAD“ sa radovima Džeksona Poloka, Marka Rotka, Vilijema de Kuninga, Aleksandra Kaldera, Iv Tangija i drugih. U kulturnom smislu geopolitička izolacija na liniji Istok-Zapad,  u oba smera se pokazala neodrživom. Posle pada Berlinskog zida pojavili su se zapadni kolekcionari sovjetske umetnosti, a nakon perestrojke se paradoksalno i u Rusiji po drugi put, posredstvom Zapada, prepoznao značaj socijalističkog realizma što je dovelo do nedavne obnove najvećeg spomenika te vrste koji je u Staljinovo vreme izvajala čuvena umetnica Muhina.

Nikolaj Jerohin: Sergej Ajvacijev

IZOSTAO PRAVI ANDERGRAUND
Estetski gledano, poljska i ruska nezavisna umetnost iz perioda ilegale u mnogo čemu je slabija od jugoslovenske iz tog perioda, što se ne može objasniti samo udaljenošću od zapadnog modela tim pre što se umetnost tih zemalja u postmoderni pokazala kao nadmoćna  zapadnoj. Posle pada gvozdene zavese ostao je originalni ruski konceptualizam sasvim drugačiji od našeg, drugorazredni u odnosu na evroamerički. Rusku i poljsku postmodernu su kako vidimo na ovoj izložbi obeležila i figuralna nastojanja, ponikla na sjajnim zanatskim poukama istočnoevropskih likovnih akademija. U srpskoj umetnosti osamdesetih preovlađivali su amateri kao Nada Alavanja, Tahir Lušić i njima slični, vinovnici opadanja likovnog umeća na našim stručnim školama. Rusi i Poljaci su u tom periodu pronašli način kako da naslikaju ljudsku figuru, a da budu u duhu vremena.
U ovakvim selekcijama uvek se previđa jedna estetska činjenica i time potvrđuje jedinstvo prividno suprotstavljene avangardne i partijske umetnosti. Pravi andergraund je možda na sasvim drugoj strani i ne može se videti u ovakvim kolekcijama. U epohi socijalizma su na državnim granicama SSSR-a plenjene monografije posvećene Salvadoru Daliju, za sovjete najozloglašeniji predstavnik dekadentnog buržoaskog i religioznog estetizma. Tragom Dalija, nadrealista (koji su bili vodeći marksisti na umetničkoj sceni) i umetnika još starije fantastične  škole, stvarale su generacije čeških, poljskih i ruskih grafičara, slikara i crtača, ne pripadajući ni socijalističkom realizmu, niti progresivnom avangardizmu. Albin Brunovski, Jirži Anderle i Zdislav Beksinski su pre svega na Zapadu prepoznati kao vodeći u svom domenu, ali su drugi ostali potpuno nepoznati, ostavljeni da tavore izvan istorije umetnosti. Tek bi se sa prikazom te treće struje stekao potpun uvid u umetnost iza gvozdene zavese. Savremeno imaginarno slikarstvo je prognano sa umetničkih smotri i iz istorije poratne umetnosti, pa se u režimu državnog avangardizma može smatrati poslednjim vidom otpora politički uslovljenoj likovnoj sceni.

Један коментар

  1. Један бравурозан текст нашег најбољег ликовног критичара!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *