PREMIJERA „HEDE GABLER“ Bez saglasja sa duhom vremena

Piše Raško V. Jovanović

Pretpostavljamo da se u izboru ovog komada pošlo od činjenice da u ansamblu ima glumicu koja nije bez predispozicija za tumačenje naslovne uloge, što se, istina samo donekle, može prihvatiti kao jedan od razloga njegovog stavljanja na repertoar

Premijera Ibzenove „Hede Gabler“ u Narodnom pozorištu odvela nas je u nordijsko podneblje. Još je 1909. godine u svojoj kritici Milan Predić, ukazavši da predmet ove  drame Henrika Ibzena  ima sličnosti sa temama još nekih njegovih dela, kao što su „Lutkina kuća“ („Nora“), „Gospođa s mora“ i „Rosmersholm“, zaista tačno zaključio sledeće: „‘Heda Gabler’ je već od početka neistinita i lažna, i svodi se na pakosnu ženu, na spletkašicu ili trovačicu. Ona je bedna, slaba i nije savršena ni kao čudovište, ni veliki bolesnik jedne ideje. Ceo komad sa svojim konvencionalnim ili naivnim sporednim tipovima izgleda kao slabo ponavljanje ‘Rosmelsholma’.“  Ako znamo da je u beogradskom Narodnom pozorištu  „Rosmelsholm“ bio kratkog veka (to delo izvedeno je 1923. godine tri puta i nikad više!), onda se moramo upitati zašto Narodno pozorište kad se već opredelilo za Ibzena nije prikazalo tu njegovu  dramu, koja iskazuje kako je pisac sa melanholijom ustanovio koliko je pobeda lične slobode nad kolektivnim autoritetom teška, jer smo svi duboko zariveni u prošlost dubokim korenima, tako da je san o oplemenjenom, slobodnom i jakom čoveku neostvarljiv! Ali, vodi li iko u Narodnom pozorištu računa o tome šta gledaocima treba ponuditi na repertoaru?  Ako znamo da, pored  „Rosmersholma“, ima još na našoj pozornici i  neizvedenih Ibzenovih  tekstova, na primer „Kad se mi mrtvi probudimo“, kao i kada znamo da je poslednje beogradsko izvođenje „Hede Gabler“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu (1975) u režiji Mate Miloševića uglavnom proteklo u znaku nesporazuma, odnosno oscilovanja između realističke drame i vodvilja, moramo se upitati zašto je Narodno pozorište stavilo „Hedu Gabler“ na repertoar i režiju toga dela poverilo mladoj rediteljki Snežani Trišić, koja se dosad uglavnom bavila samo postavljanjem savremenih tekstova? Pretpostavljamo da se pošlo od činjenice da u ansamblu ima glumicu koja nije bez predispozicija za tumačenje naslovne uloge, što se, istina samo donekle, može prihvatiti kao jedan od razloga njegovog stavljanja na repertoar.
Sama predstava, uprkos tome što je izvedena bez pauze, protekla je ne bez izvesne tromosti, ali i neujednačenosti, delom zbog pogrešne podele naročito manjih uloga. Glumci su stilski neusaglašeno i nedosledno tumačili svoje uloge. Nataša Ninković  u naslovnoj ulozi je bila zagonetna, ali ne  uvek i  dostojanstvena: „branila“ je lik Hede, ohole i ponosite kćeri generala, nedovoljno iskazujući nezadovoljstvo svojim statusom gospođe Tesman u otmenoj vili. Nebojša Dugalić tumačio je Ejverta Levborga razbarušenog i prenaglašeno naivnog intelektualca, dok je Aleksandar Đurica kao Jirgen Tesman  bio nedovoljno određen, pa čak  i suviše suzdržan u odnosu prema Hedi. Nasuprot njima, Ljubomir Bandović (Sudija Brak), koji je podsećao na palanačkog trgovca, Olga Odanović (Julijana Tesman), koja kao da je proizišla iz familije „Gospođe ministarke“ i, unekoliko, Anastasia Mandić koja se kao Gospođa Elvsted uzaludno trudila da igra naivku, odvodili  su predstavu u koordinate Nušićevog teatra, pri  čemu su im izdašno pomagala neadekvatna kostimografska rešenja Katarine Grčić Nikolić. U osnovi prikladna crno-bela scenografija Aleksandra Denića bila je nepotrebno ispresecana stepenicama, jer su sužavale prostor za igru i otežavale kretanje na sceni. Ibzen nije u Narodnom pozorištu imao prikaz koji bi ovu njegovu dramu lišavao uobičajenih osporavanja i dovodio u saglasje sa duhom našeg vremena.

2 коментара

  1. Mislim da ne treba da nas iznenađuje zašto glumci Narodnog pozorišta igraju svaku predstavu kao da je u pitanju Nušić: to je konvencija na koju su navikli i koju uspešno realizuju. Probajte slučajno da uvedete moderan balet u NP! To je nemoguće!Jedna mlada i relativno neiskusna rediteljka ne može to da promeni. Verovatno su stvari otišle u pogrešnom pravcu pa je rediteljka digla ruke i prepustila glumcima da rade po svome. Naravno, tada je neuspeh neizbežan.
    Zašto “Heda Gabler”? Zato što je to nekada neko režirao u Narodnom pozorištu? Zašto ne nešto mnogo aktuelnije? Stubove društva? A ne, previše je rizično. Može izbiti revolucija.

    Pogledao sam predstavu “Samoudica” u režiji iste rediteljke i dopala mi se. Mlada nada srpskog pozorišta. Hedu Gabler planiram da pogledam u martu i nadam se pozitivnim utiscima bez obzira na kritiku.

    Dejan Janković,
    student pozorišne režije

  2. Žao mi je što nisam u mogućnosti da pogledam srpsku verziju Hede Gabler. Gledala sam dve verzije Norveške Hede i one su bile vrlo različite jer su imale različite režisere i različite glumce. Pre dve-tri godine sam na Ibzenovom festivalu gledala Nemačku i Kinesku verziju. Naravno da su i one prikazale Hedu jako različito u odnosu ne Norvešku ali i između sebe.
    Nemačka Heda je bila hladna, bez emocija, ugušena dosadom i snobizmom. Malograđanski mentalitet i potpuna praznina takozvane elite su dominirali scenom.
    Kinezi su Hedu prikazali kao toplu, požrtvovanu i jako nesrećnu ženu. Ona je zbog okorelih društvenih nepisanih pravila živela nesrećnim životom, životom sa obavezama i bez prave ljubavi.

    Koja Heda je prava Heda? Različite oči je različito vide.
    Da bi se razumelo o čemu Ibzen piše moralo bi se uroniti duboko u Norveško društvo pre više od 100 godina. Njegove socijalne drame oslikavaju tadašnje ali delom i današnje norveško društvo u kome su strast i uopšte emocije nešto zabranjeno i bez prava na javni život. Ovde se o javnim suzama diskutuje kao o zlu. No, emocije se nedaju sakriti i javljaju se u različitim oblicima depresija, nervnih bolesti kao i u vidu, za naša shavatanja, besmislenih poteza. Socijalne drame se obično završavaju tragično. strast nije dozvoljena, za nju se kažnjava smrću. Bolje rečeno, društvo svojim ponašanjem navodi grešnika na samoubistvo.

    Pročitajte kako Isidora Sekulić u svojim “Pismima iz Norveške” opisuje diskusiju samih Norvežana o Ibzenu i Nobelovcu Bjørenu Bjørnsonu. Norvežani ni tada ali ni danas nisu sasvim prihvatili kako ih Ibzen opisuje. On je u svojim socijalnim dramama svoje likove izvajao tako da liče na kreature kao što je Nušić od svojih junaka napravio karikature. Jedan je pisao drame drugi komedije i zato se liovi Nušića čine površnijim, ali svakako to nisu.

    Kritičar traži i ne nalazi dubinu u Hedi. Da bi se razumela dubina njene praznine i bolne usamljenosti treba da se oseti Norveško podneblje. Potrebno je provesti pod ovim nebom više zima i osetiti neprekidnu hladnoću, nedostatak komunikacije i nedostatak ritma. Ovde su i misli zaleđene, ništa se ne mrda kao kod nas u Srbiji. Ništa ne miriše kao dole i molim vas ne mojte se smejati što naši glumci igraju pomalo Nušića. Sigurno je jako teško preorijentisati se sa komedije na tragediju bez dobrog poznavanja društva iz koga lik koji oni igraju dolazi.Potrebno im je više pripreme i rada na likovima nego što su uložili.

    Vida Ognjenović je režirala norveški komad “Nepozvani gost”(Nina Valsø, Ubuden gjest)i prikazala ga u Norveškoj 2007 godine. Dve godine kasnije je njena poznanica glumica Grethe Ryen postavila isti komad na scenu sa norveškim glumcima. To su bila dva sasvim različita komada. Uprkos velikom režiserskom iskustvu Vide Ognjenović njen komad je bio srpska verzija kako u režiji tako i u glumi i jako različita verzija od one koje je 2009. godine napravila Norvežanka. Ono što je ona prikazala nimalo nije ličilo na Norvežane kako ih ja doživljavam i osećam dok sa njima živim.

    Bez obzira kako kritičari doživljavaju Hedu koja se odigrava na daskama Narodnog pozorišta, mislim da je važno da se ona igra. Ona je dašak jedne druge kulture i možda pokazuje Balkancima da su srećni što ne osećaju takvu genuinu dosadu i usamljenost koju Heda u sebi nosi.
    U Norveškoj ljudi boluju od nedešavanja dok im je na Balkanu previše dešavanja.
    Te dve grupe ljudi se možda ne mogu lako razumeti.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *