Mirko Cvetković i 114 poslanika

Piše Nikola Vrzić

Pošto je Vlada Srbije, uz blagoslov ambasadora Nemačke, preživela izbacivanje Mlađana Dinkića iz Nemanjine 11, ostaje još samo da Srbija preživi najavljenu rekonstrukciju Cvetkovićevog kabineta. Šta za Beograd znači izbor Hašima Tačija za premijera Kosova, i šta će nam doneti predstojeći dolazak ruskog premijera Vladimira Putina

Možemo da odahnemo. Imali smo, kako to reče premijer Srbije Mirko Cvetković, „mračnu alternativu u kojoj se ne zna ko vodi Vladu“, štaviše, „mogao sam možda i ja (Mirko Cvetković) da budem rekonstruisan“, ali smo umesto rekonstruisanog Cvetkovića i one mračne alternative u kojoj se ne zna ko vodi vladu, saznali kako stvari zaista stoje. „Moja je odluka, to je apsolutno moja odluka“ zakleo se premijer da je baš on bio taj koji je presekao, i potpredsednika Vlade i lidera G17 Plus prošle nedelje isterao iz svog kabineta. Kabineta koji je, ako nismo znali, „angažovao sve naše stručne potencijale“ i „kada pogledate statistiku, mi uopšte ne stojimo toliko loše“. Cvetković je svim nevernim Tomama i obrazložio svoja epohalna otkrića: „Imamo pozitivan razvoj. U prošloj godini mnoge zemlje su imale minus. Godinu dana pre toga imali smo pad, ali manji nego većina zemalja. Prosečna plata nam uopšte ne pada uprkos tome što se priča. Ona čak realno raste. I to je sad jedan virtuelni svet. Kad pitate čoveka kako živi, on kaže užasno. I ja sam došao do zaključka da su u suštini i statistike i ljudi u pravu.“ Sve u svemu „ovo što mi radimo možda nije idealno, ali jeste nešto najbolje što ova država ima. To je ono što smo mi, to je ono što mi možemo i to je ono što mi znamo. Bolje od toga u ovoj državi ne postoji.“

KRIZA KOJE NEMA
I prosto čovek da se u čudu upita otkud, onda, onih 400.000 ljudi koji su (prema MMF-u) u poslednje dve godine ostali bez posla, ali i čemu rekonstrukcija Cvetkovićevog tima, kad je već on nešto najbolje što postoji u ovoj državi… A upravo je rekonstrukcija reč koja je obeležila nedelju u kojoj je Srbija ostala bez Mlađana Dinkića – ministra ekonomije i regionalnog razvoja, Vlada Srbije makar na jedan dan bez većine u Skupštini, a novih nekoliko hiljada građana ove zemlje bez posla. Po stopi od 555 radnika dnevno, u čemu smo lider u Evropi.
Bura koju je izazvao Mlađan Dinkić napadom na Mirka Cvetkovića, a Cvetković nastavio napadom na Dinkića, završila se (zasad) u čaši vode. „U Srbiji ne postoji politička kriza“ ocenila je predsednica srpske Skupštine Slavica Đukić-Dejanović, dok je ministarka finansija Diana Dragutinović, valjda zato što svaki dan dolazi na posao, primetila da joj se „čini da vlade ima, a vreme će pokazati da li sam ja u pravu ili neko ko misli drugačije“.
Mir koji je zavladao posle Dinkićeve odluke da, na Cvetkovićevu odluku da ga smeni, odgovori time što će podneti ostavku, ipak, samo je prividan. S jedne strane, Demokratska stranka odustala je od frontalnog napada na šefa G17 Plus, u koji je krenula kada su premijer Cvetković i gradonačelnik Beograda Dragan Đilas optužili ministra ekonomije da je lično kriv za stotine hiljada nezaposlenih u Srbiji. Prihvatili su u DS-u, uostalom, i da Skupština ovog ponedeljka samo konstatuje ministrovu ostavku, umesto da ga poslaničkom raspravom i glasanjem o njegovoj smeni (što je bila prvobitna intencija) propuste kroz toplog zeca.
Da je mir samo prividan, pak, svedoče svi bočni udari na stranku eksperata i najvećeg eksperta među njima, Mlađana Dinkića, udari za koje može osnovano da se posumnja da su spakovani negde na  Andrićevom vencu…
Nimalo slučajna, a izvesno iskoordinisana, tako, bila je odluka Aleksandra Radonjića, šefa poslaničke grupe G17 Plus u Vojvođanskom parlamentu i osnivača ove partije u Vojvodini, da napusti Dinkićevu stranku i priključi se DS-u. Dobronamerni koalicioni partneri, jednostavno, jedni drugima ovo ne rade. „Zadržaću poslanički mandat, ali pošto napuštam ovu partiju priključiću se poslaničkoj grupi Demokratske stranke ‘Za evropsku Vojvodinu’,“ rekao je Radonjić, objašnjavajući da G17 Plus napušta jer ova stranka „nestaje sa političke scene Vojvodine“.
Kao jedan od bočnih udara na Dinkića i njegove rezultate mogla bi da se shvati i iznenadna medijska zainteresovanost za položaj radnika u fabrici južnokorejske kompanije „Jura“ u Rači Kragujevačkoj. „Jura vratila život u Raču“, izveštavali su ovdašnji strogo kontrolisani nezavisni mediji prošlog leta, da bi ove zime odjednom došli do saznanja o „fizičkom i psihičkom maltretiranju zaposlenih“. Da li su ta saznanja tačna ili ne, savršeno je nebitno u odnosu na to što će, posle takvih javnih optužbi, Dinkić morati dvaput da razmisli pre nego što se još jednom pohvali da je kao ministar ekonomije „Juru“ doveo u Srbiju…
Vrhunac medijskog spinovanja, ipak, dostignut je u slučaju  Zorana Stankovića, kandidata G17 Plus za novog Tomicu Milosavljevića. DS se uzdržala od direktnog odgovora na indirektnu provokaciju Dinkićeve stranke, koja je Stankovića predložila za novog ministra zdravlja uprkos njegovom sukobu sa predsednikom DS-a i Srbije Borisom Tadićem, koji datira još od 2005. godine. Ili je Stankovića G17 predložio baš zbog tog sukoba? Kako god, tek, iako Stanković kao kandidat figurira još od početka februara, mediji ove nedelje odjednom dolaze do saznanja da kandidat na duši ima neoprostiv greh – ambasade zemalja Evropske unije protive se Stankovićevom izboru zbog „njegovih veza sa haškim optuženikom Ratkom Mladićem“, objavljuje beogradska štampa, ne nalazeći pri tom ništa čudno u tome što strani ambasadori odlučuju o tome ko u Srbiji može da bude kandidat za ministra, a ko ne. Na štampu se, s istom entuzijastičnom neupitanošću, nadovezuje Nada Kolundžija, šef DS-ove poslaničke grupe „Za evropsku Srbiju“, koja na pitanje novinara da li bi DS mogla da zbog EU prigovora postavi uslov da G17 Plus odustane od Stankovića, odgovara da bi DS „uvek išla toliko daleko da otkloni svaku prepreku na putu Srbije ka EU“. I bez obzira na sve Dinkićeve dokaze da Stanković nije kriv, da ambasadori nemaju ništa protiv njega, cilj je postignut; na G17 Plus je pala antievropska ljaga i makar deo Dinkićevih potencijalnih birača gurnut ka pouzdanijim evroentuzijastima DS-u i LDP-u.

PORUKA IZ AMBASADE
Dinkić, pak, sa svoje strane odnosi jednu malu, ali pažnje vrednu pobedu – u Skupštini Srbije nije objedinjena rasprava o zakonima o davanju garancije u korist Srpske banke za obaveze JP „Jugoimport“-SDPR i o zaduživanju Srbije kod „Sosijet ženeral“ banke, uz garanciju „Svetske“ banke. Nije, naravno, bitno da li je raspravu trebalo objediniti ili ne, niti je uopšte i važno šta je bilo predloženo, već to što je predlog stigao od DS-a, a nije prošao zato što bez Dinkićevih poslanika vladajuća koalicija nije uspela da sastavi kvorum za odlučivanje. Sveli su se na prisutnih 114 poslanika. Potonja objašnjenja Jelene Trivan (DS) i Branka Ružića (SPS) da se ništa strašno nije desilo, da su za sve krive objektivne okolnosti i sezona gripa, bila su samo pokušaj kontrole štete. Dinkić je pokazao da bez njega, kako stvari sada stoje, ne mogu, makar dok mu se ne rasturi poslanička grupa i pride sklopi dil sa LDP-om ili nekim od manje verovatnih partnera, poput radikala ili naprednjaka.
No, to što se Vlada Mirka Cvetkovića svela na 114 sigurnih poslanika, što je pokazala da je sklona padu, ne znači da će ona i pasti. Neće (još) ako se o tome pitaju naši zapadni prijatelji, a koliko se pitaju sasvim lepo nam je demonstrirala Nada Kolundžija povodom (izmišljene) afere sa Stankovićevom kandidaturom. Elem, Volfram Mas, ambasador Nemačke u Beogradu, bio je ovog ponedeljka i više nego direktan: „Vanredni izbori u Srbiji bi omeli evropske integracije i u interesu je Srbije da ih odloži što je moguće više, do redovnog termina. Vladajuće stranke jasno razumeju da bi nestabilnost vlade u najmanju ruku skrenula Srbiju sa puta ka EU. Smatram da je bilo pozitivno iznenađenje što je pronađeno rešenje koje je u osnovi omogućilo Vladi da nastavi sa svojim poslom.“
Kako se ambasadorska u Srbiji ne poriče, skoro da je i izlišno primetiti da je ovo nediplomatsko mešanje u unutrašnje stvari jedne suverene zemlje prošlo bez ikakvog odgovora. Tema vanrednih izbora stavljena je ad akta.
Tako da je sveobuhvatna medijska operacija, započeta pretvaranjem Mirka Cvetkovića u čoveka koji o nečemu odlučuje – kako bi, valjda, na kraju on ispao krivac za sve neuspehe Vlade Srbije, a ne, ne daj Bože, predsednik Tadić – nastavljena operacijom šminkanja leša, odnosno rekonstrukcijom Cvetkovićevog kabineta.
Na maksimalno godinu dana do izbora, u ekonomskoj situaciji u kojoj nam ne mogu pomoći ni sav novac od „Telekoma“, duh iz Aladinove čarobne lampe i štapić čarobnjaka Merlina zajedno, jasno je da rekonstrukcija ne može da proizvede bilo kakve konkretne rezultate. Te je, stoga, gledano sa opšteg stanovišta, i potpuno beznačajna, osim što strankama na vlasti služi da bi narodu (biračima) pokazale da ipak nešto rade.
Utoliko je otužnije videti koliko je muke i cenkanja potrebno da bi se učinio i tako beznačajan, kozmetički zahvat. Da stvari ne idu sasvim glatko, pokazuje već i to što je po prvobitnim najavama rekonstrukcija već trebalo da bude obavljena, pa je taj rok produžen za kraj ovog meseca, pa se ispostavilo da se ne zna ni da li će se ići na smanjenje vlade ili samo na promenu nekolicine ministara… Ali ni puka promena ministara – po sistemu u narodu poznatom kao „sjaše Kurta da uzjaše Murta“ – ne ide tako jednostavno. Zašto? Zato što svaki od ministara ima lobi iza sebe da ga štiti (uzgred, otkriva se time za koga ministri zapravo rade), što smenu ma koga od njih to pretvara u skoro nemoguću misiju, često i nezavisno od volje partije koja je ministra postavila. Može se naslutiti, tako, da nepopularnog DS-ovog ministra trgovine Slobodana Milosavljevića štiti neko kome popularnost DS-a i nije prva briga, Dianu Dragutinović bankarsko-finansijski lobi u čije džepove niko ne dira bez obzira na svu dubinu krize i mađarski primer dodatnog oporezivanja banaka; Petra Škundrića tobože štite Rusi s kojima ministar energetike ima dobru saradnju, Milutina Mrkonjića pozicija u partijskoj bazi, Sašu Dragina i Svetozara Čiplića njihov politički pokrovitelj, vojvođanski poglavar Bojan Pajtić…
Uz sve te isprepletane interese, kao i tradicionalno konstruktivnu ulogu zapadnih ambasadora, koji po Vladi Srbije kadriraju i kad ne kadriraju, dodatnu će nepoznanicu u srpsku političku jednačinu uneti i predstojeći dolazak premijera Rusije Vladimira Putina u Beograd, najavljen za 23. mart. Putin će, prema očekivanjima, u Srbiju doneti prvenstveno ekonomske zahteve i predloge, od Južnog toka do mogućeg dovođenja još jedne ruske banke i osiguravajuće kuće. Jačanje ruskog ekonomsko-energetskog prisustva u Srbiji, po prirodi stvari, nužno će se, makar na duže staze, odraziti i na jačanje političkog uticaja Moskve na Beograd.
Dok se to ne dogodi, međutim, a s obzirom na energiju uloženu u najave rekonstrukcije vlade, ipak, neko će sa ovalnog stola u Nemanjinoj 11 morati da odleti, i to veoma brzo, inače će ispasti da reč premijera Cvetkovića i nema neku težinu. A taman smo mu poverovali da je ozbiljan.

TAČI I KANTRIMEN
Slaba, ali zato klimava Vlada neuverljivog premijera dodatni će balast Srbiji predstavljati i zbog predstojećih pregovora Beograda i Prištine. Pregovora u koje Priština ulazi konsolidovana i značajno jača nego, recimo, mesec dana ranije kada su i Kosovo i njegovi lideri bili ugruvani izveštajem Dika Martija.
Razloga su tome makar dva. Najpre, završen je period izbora i političke nestabilnosti i Kosovo je dobilo organe vlasti, novog predsednika Bedžeta Pacolija i novog-starog premijera Hašima Tačija, uz sramno učešće redovnog posetioca Skupštine Srbije, Slobodana Petrovića i njegove Samostalne liberalne stranke. I možda i važnije od toga, izborom Hašima Tačija za premijera – pošto ga je pre dve nedelje u Prištini posetio zamenik pomoćnika državnog sekretara SAD Tomas Kantrimen – pokazano je da miljeniku Medlin Olbrajt i Bila Klintona izveštaj o trgovini ljudskim organima Dika Martija, izvestioca Saveta Evrope, nije naškodio nimalo. Uostalom, to je „pravno, a ne političko pitanje“, rekao je Kantrimen u Prištini 11. februara, izrazivši zadovoljstvo zbog toga što mu „vlade, ovde i u Beogradu, pristupaju kao pravnom pitanju i shvataju da on nije predmet koji treba da bude deo razgovora o nekim drugim temama“. Drugim rečima, o Tačijevim monstruoznim zločinima raspravljaće se koliko i o statusu Kosova. Dakle, nimalo.
Tako da i inicijativu Vuka Jeremića, srpskog ministra spoljnih poslova, da bi istragu Martijevih optužbi trebalo sprovesti pod okriljem Ujedinjenih nacija i Saveta bezbednosti, treba shvatiti na pravi način – da je namenjena za unutrašnju političku upotrebu – i kao takvu je unapred i otpisati.
Upravo su to, uostalom, učinili i naši prijatelji na Zapadu, čije je ćutanje pred Tačijevim zločinima postalo još očiglednije kada je ovih dana otkriven izveštaj Unmika iz oktobra 2003. godine. „Sredinom 1999. godine (a možda i ranije) između 100 i 300 ljudi bilo je oteto i kamionima i kombijima prebačeno u pritvorske jedinice u severnoj Albaniji,“ stoji u ovom izveštaju, zasnovanom na razgovorima sa nizom bivših pripadnika OVK koji su učestvovali u poduhvatu. „Većina ovih ljudi bili su Srbi s Kosova, zarobljeni između juna i oktobra 1999. godine. Zarobljenici su, u malim grupama, odvođeni u privatnu kuću južno od Burela, koja je bila preuređena u kliniku. Tamo je medicinsko osoblje vadilo organe iz zarobljenika, koji su potom umrli.“ U izveštaju se dalje objašnjava da je prebijanje zarobljenika bilo strogo zabranjeno (nasuprot uobičajenoj praksi), da su dobro hranjeni i izvođeni na svež, planinski vazduh kako bi im se popravila krvna slika… Sve je, dodaje se, činjeno uz znanje tajne službe tadašnjeg albanskog premijera Salija Beriše, kao i šefova OVK na čelu sa Hašimom Tačijem…
No sve su to, kako reče američki diplomata Tomas Kantrimen, čisto pravna pitanja i njihovu istragu, prema najsvežijoj preporuci Fransoa Gzavije Denija, francuskog ambasadora u Srbiji, trebalo bi prepustiti Euleksu. Beograd pak, za to vreme, shodno preporuci nemačkog ambasadora Masa, treba da se posveti „izgradnji odnosa punog međusobnog poverenja sa EU“, u okviru kojeg neće postavljati neugodna pitanja o otetim sunarodnicima, otetoj teritoriji, sastavu sopstvene vlade ili datumu izlaska na naredne izbore. O tome ima ko da brine, a do neke sledeće ambasadorske preporuke, Mirku Cvetkoviću će i onih 114 poslanika biti dovoljno…

3 коментара

  1. Vlast je veoma često kritikovana u Pečatu i to sa punim pravom. Međutim rekao bih da postoji jedan problem koji se previđa a to je, kako se meni čini, kohabitacija vlasti i opozicije. Kao osnov za istinitost ove moje predpostavke mogu biti uzeta i događanja na jučerašnjoj sednici Skupštine na kojoj su poslanici postavljali pitanja premijeru i nekolicini prisutnih ministara. Kako shvatiti činjenicu da poslanik opozicije postavi nekoliko pitanja a da dobije nekakav “odgovor” samo na jedno od njih i to na ono o kome već dosta znamo a da ona o kojima ništa ne znamo ne zasluže ni da se reč o njima kaže. Ili poslanik pita jedno a dobije odgovor na nešto što nije pitao. I šta se onda dešava? Tišina. Poslaniku ne pada na pamet da se javi i kaže: “Izvinite gospodo ali nisam to pitao”, ili na primer, “Izvinite gospodo dgovorili ste samo na deo mog pitanja, šta je sa ostalim?”
    Sa ovakvom opozicijom režimu možda nije potrebno ni 114 poslanika.

  2. Dobar je zajčarac, sluša radi sve kao dok je bio (ili je možda i ostao) službenik MMFa. Kući je fin domaćin žena ne brine o cenama i nestašicama, sve novo, deca čista zadovoljna i obezbeđena. Domaćin za primer. Posao mu je prljav, ali ugledan i stalno je u odelu i kravati, druži se sa moćnim drugarima kod nas i u svetu. Nije izneverio roditelje, a narod…naroda će uvek biti dok je veka i sveta.

  3. Dok narod uz ogromne napore sastavlja kraj sa krajom premijer i vlada ga zamajavaju presipanjem iz praznog u suplje samo da bi i dalje bili na vlasti i izvrsili naredbe zapadnih nalogo davaca *ambasadora.Dinkic ce svoje ciljeve i dalje ostvarivati, samo sad preko kolega iz stranke koje ce on odabrati i koji ce raditi kako im on kaze to jerst ko i dosad.Ako su smene ozbiljne sto nisu pokrenuli postupak za utvrdjivanje stete nanete postupcima i ponasanjem ministara.Jer premijer dobro zna da je sve jedno dali je ministar Dinkic ili neko njegov kome on kaze sta ce i kako raditi.Mada mu i te gluposti prolaze kod naroda jer jos uvek veruje onom sto mu kazu pesednik premijer i politicari.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *