Iranski Berlinale

Piše Vladislav Panov

Iransko Berlinare ili „Slučaj Panahi“ drugi deo, donelo je nagrade i egzaltaciju prisutnih na račun novog ostvarenja iranskog autora Asgara Farhadija, njegov socijalno angažovani porodični dramski film „Nader i Simin, rastanak“. Dobio ga je, doduše, mnogo više zbog utamničenja slavnijeg iranskog sineaste Džafara Panahija koji je trebalo da bude u žiriju

Na prošlog vikenda završenom 61. Berlinskom filmskom festivalu, sasvim predvidljivo, slično zapletu holivudskih limunada, pobedio je Iranac Asgar Farhadi sa svojim petim igranim filmom u karijeri „Nader i Simin, rastanak“. Ne samo da je on dobio „Zlatnog lava” kao autor najboljeg filma festivala, već je istim priznanjem nagrađena i kompletna glumačka ekipa.

VIDLJIVO „IZ AVIONA“
Ovakav ishod glasanja nepotpunog žirija bio je vidljiv „iz aviona“ još pre početka festivala, kada je predsednica žirija koji odlučuje o nagradama, glumica Izabela Roselini, snishodljivo, jeftino zabrinuta i afektirano „strašno uznemirena“ izjavila da im jedan član žirija nedostaje pošto je slavni iranski režiser Džafar Panahi izostao sa svog posla jer je u svojoj zemlji osuđen na šestogodišnji zatvor i dvadesetogodišnju zabranu bavljenja režijom, pisanjem i sličnim aktivnostima, kao i putovanjem u inostranstvo zbog svoje javne podrške opoziciji i propagande protiv države. Surova odluka iranskog pravosuđa je, naravno, prenerazila svet, posebno zapadni, koji je odmah aktivirao uobičajene sirene za zaštitu ljudskih prava i prozivanje diktatura, odnosno državnih uređenja koja ih ne poštuju. Panahi je ubrzo postao mučenik, a njegovo delo je dobilo hrabru i trijumfalnu dimenziju koja donedavno nije spominjana, ni posebno primećivana.
Panahijev kolega Farhadi, i dalje slobodan da radi, na festivalu u Berlinu prisutan sa pomenutim filmom koji je sve samo ne dokaz da u toj zemlji vladaju cenzura, pritisci i sputavanje sloboda, odnosno ljudskih prava (što ne znači da ih nema, ali Farhadijev film je sa škakljivom socijalnom tematikom služi kao dokaz da možda i nije baš sve tako). Otuda je Farhadijevo trijumfalno ostvarenje koje se bavi pričom o rastanku bračnog para iz naslova i dodatnim komplikacijama u njihovim životima, kao i životima još jedne porodice, kada Nader unajmljuje trudnu devojku, pobožnu i tradicionalno vaspitanu, da brine o njegovom bolesnom ocu pošto ga je žena napustila, dobilo bekgraund iz snova. Više nije bilo bitno o čemu se u tom filmu radi i šta sa njim autor želi da poruči. Važno je da dolazi pod zloglasnom iranskom zastavom i da kritikuje tamošnje odnose, običaje i život.
I baš nasuprot te zloglasnosti, kao odgovor na nepodnošljivo kršenje ljudskih prava jednog umetnika, njegovo sputavanje i praktično uništenje, barem kada je reč o daljem radu, žiri je doneo i morao je da donese ovakvu odluku. Na ovom mestu je zanimljivo postaviti jedno sasvim suvišno pitanje. Da li bi nagradu Farhadi i ostali Iranci dobili da se na festivalu, u žiriju, kako je odavno planirano, ipak pojavio nesrećni Džafar? Odnosno, da li bi bez „slučaja Panahi“ Berlin danas imao nekog drugog, neiranskog
laureata?

STVARNA CENA BERLINSKOG „ZLATA“
Možda baš iz razloga što je to pitanje bacalo senku na odluku o nagradama, osećao se značajan pritisak na Farhadija kada je počeo da se zahvaljuje i komentariše „Zlatnog lava“. On nije nepoznat Zapadu i, posebno, festivalskoj publici i kritici. Njegova ostvarenja su prethodnih godina bila prisutna na njima, pa tako i Farhadijeva ponuda komplikovanih međuljudskih odnosa, posebno porodičnih, slika o rigidnom iranskom svetu uklještenom između tradicije i nastojanja da se njen diktat ublaži, pa i izbegne, da se društvo približi nekim savremenijim merilima, što je sve bio obavezni mizanscen i tema svega što je do sada snimao. Berlin ga je ipak najviše cenio jer ga je i pre dve godine, za njegovu slično koncipiranu porodičnu dramu (mada i sa elementima trilera) „O Eli“, nagradio „Zlatnim lavom” za režiju.
Na ovogodišnjem festivalu atmosfera i motivacija žirija, kao i zainteresovanost medija za Farhadija bili su sasvim drugačiji. Nisu se svi novinari i Farhadijeve kolege iz drugih zemalja histerično hvalospevno dičili nivoom u filmu, diskretno demonstrirane prozapadne političke agitacije ovog sineaste, zahvaljujući kojoj je „hrabro“ baš njemu uručena nagrada i time poslata poruka zaostalom režimu u Iranu. Zahtevao se njegov otvoreni komentar i direktno političko zalaganje. Na dijalektu arapskog koji se govori u Iranu jedan od iranskih novinara, koji bezbedno rade na Zapadu, ga je na postpobedničkoj konferenciji za novinare  spopao tražeći da se konkretno izjasni o slučaju Panahi i da osudi njegovo utamničenje. Farhadi je stavljen na tipične zapadne demokratske muke. Zahtevali su da stane na stranu onih koji su se pobrinuli da bude nagrađen. Iako je želeo da se sve završi pristojnim stereotipnim zahvalnicama, sada je odjednom morao da održi i politički govor! To je bila cena „Zlatnog lava“. Uklješten, dakle, još neprijatnijim „slobodama“ od onih nesloboda kod kuće, prvo je uporno izbegavao da pruži zahtevane komentare na račun bilo kakvog političkog opredeljenja svog filma izjavivši da mu je jedini naum bio da natera ljude da razmisle o „izvesnim stvarima“. Ali to nije bilo dovoljno. Pritisak da se konkretno opredeli i izjasni je nastavljen. Posebno od strane pomenutog iranskog disidenta novinara. Farhadi je izabrao da ne bude heroj, pa je pokušao da se spasi ovim rečima:
„Pitate me da li će ova nagrada da mi napravi probleme kod kuće? Kad god snimam film uvek se suočavam sa raznim problemima. Terate me da se izjasnim. Ali ako kažem ono što želite da čujete i mene će dočekati nevolje i verovatno neću moći više da snimam. Druga mogućnost je da kažem tačno ono što smem da kažem i da nastavim da snimam. Ja više volim da snimam filmove i da preko njih izražavam svoje stavove i osećanja. Ja nisam heroj! Ja sam samo filmmejker! Da sam ustao protiv Panahijevog slučaja, šta bi se promenilo?“
Iranski berlinski lav, dakle, nije heroj. Svi koji su razočarani takvim njegovim priznanjem svakako se ne bi posebno uzbudili da je izabrao da bude heroj i da se zato u zatvoru pridružio Panahiju. Zapravo, to su od njega i očekivali.

2 коментара

  1. Da li je “zlatni lav” ili “Zlatni medved”?

  2. Natalija Milosavljevic…hm, hmm
    ———————————–
    Srpski izbor za predstavnika na Eurosongu jedan je od najgledanijih nacionalnih izbora u Evropi, samim tim i kod nas – jedna od najgledanijih emisija. Šta je trulo u zemlji seljaka? To što smo imali mrtav izbor, (koliko god on bio „live“ ) ili to što je od milionskog auditorijuma presudilo 15 000 poruka (čitaj još manje gledalaca)?!

    Nepunih sedam dana pre ovog našeg, desio se isti izbor u Bosni i Hercegovini. Lepo se okupili televizijski ljudi i skromno, ali sa mnogo srca i entuzijazma, napravili „koliko para toliko muzike” show, koji je gledalo milion uživo, a već sutradan još pola miliona glava na you tubeu! Doduše i tamo je otprilike Fata vodila program, Haso režirao a Mujo pobedio, ali sve je zaista bilo na svom. I što je najvažnije, bilo je atmosfere. One prave, evrovizijske. Oni nisu morali da časte publiku bingo listićima da im se raduje i da maše zastavicama npr. Makedonije kao kod nas u subotu….E te Mujove atmosfere ovde nedostaje! Ovde, ko god da pokuša da punog srca ode na Eurosong, ako se takmičenje odvija u studiju, u kom prethodno Suzy izvlači bingo kuglice a Žika Seljak priziva folklor i kišu, zaboraviće i gde je došao. Lepa Maja radi sve što je napisano (a hvala Bogu „idiot” nije zakazao), drugačije ne ume a i zašto bi. Problem i jeste u onom što je napisano. I u onom što Erteesovci misle da je interesantno. Sigurna sam da početak show-a niste ni mogli da naslutite. Scena prva. Nemica Lena Majer, prošlogodišnja pobednica, na sceni Eurosonga u Oslu. Lepa Maja kaže „prisetili smo se te sjajne pobede” . Skoro pa sam pomislila da sam u sred Berlina, Dizeldorfa, Minhena….Nemačke svakako. Ovaj sjajni početak ni Švabo ne bi smislio! Onda smo prešli na kandidate. E, nemojte sad tako. Kakvi takvi – naši su! Onda je kod svakog Srbina proradio srpski inat, pa smo počeli da razmišljamo ko bi tu sad stvarno mogao da pobedi. I u inat sestri ili komšinici opredeljivali smo se za suprotno. Nije nas ni inat mnogo držao. Broj poruka govori dosta. A onda revijalni deo. Pojavili su se tu manje više iskusni pevači. Čast Novkoviću, Radovićevoj, Badrićevoj i Tomaševićevoj ali avaj….da onakve Batine pesme peva glumački sastav Kalinić versus Lazarević featuring Bulatović?! Ne brinite se, nije samo vama. NIKOM nije jasno pa ni Batici Kovaču zašto ovi kvaziglumci pevaju tako lepe njegove pesme poput one „Zvao sam je Emili”. A ovi opet, ni glumci ne mogu da budu kako dolikuje a kamoli pevači zabavljači. Tu mi je puko film. Za šta ja plaćam pretplatu?! Ma idi Bato dodjavola, ja bolje na karaokama pevam tvoje pesme.

    Proglašenjeg pobednika je bilo više nego službeno. Sledeći put, Erteesovci, ako ste baš imali nameru da izostavite uzbuđenje i napetost, dajte Miri Adanji Polak da proglasi pobednika. Ona to bar dostajanstveno radi. Ne smeje se a i svakom gostu našla bi Mira razlog zbog čega je tu.
    Iako sam lično „zagrizla” za pesmu Aleksandre Kovač, u celoj večeri obradovalo me je samo lice pobednice. Debitanta, male Nine, nežno i nevino. Slatka Nina možda bude iznenađenje a možda i neće ništa uraditi (čitaj neće biti među prvih deset, jer mi dalje ne računamo da smo učestvovali). No, koga to posle pa i zanima?! Nas toliko zamori ovaj nacionalni izbor, da nam se posle Evrovizija i ne gleda! Kamo lepe sreće da nas izbor nije umorio, Nina bi dobila 150 hiljada glasova, a ne 15, Aleksandra 50 hiljada a ne 5, a Brizi 40 a ne 4 hiljade. A RTS bi na porukama zaradio dovoljno da sledeći put malo bolje plati za atmosferu u „bingo studiju”.

    Razumem ja da ima Srba koji ne vole i ne gledaju Eurosong. Njima je to „festival lakih nota” i tu se svaka dilema završava. Ipak, mnogo je više onih koji su Eurosong pratili iz godine u godinu, detaljno, zapisujući dvanaestice ili bar pevajući sa takmičarima pored tv-a. Problem je što je zagriženih fanova sve manje, zbog čega bi mogli opet postati problematična zemlja za čelnike Eurosonga. Upravo zbog nedostatka popularnosti, atmosfere i euforije, što je u zabavnom programu najvažnije i što donosi zaradu, ne bi čudilo da nam ubrzo stigne pismo iz direkcije Evrovizije: „Srbi, izvin’te na smetnji. Ne bi vas više zadržavali!”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *