VACLAV KLAUS Kako se u Evropi ne rastopiti – kao kocka šećera u čaju

Odabrala i priredila Ljiljana Bogdanović

Nadahnuto knjigama, rukopisima i govorima harizmatičnog i proslavljenog Čeha uz čije ime se vezuju neobična zvanja: Don Kihot evropske unije, večiti kontraš,  autentični evropski liberal…

Zašto imaginarni razgovor sa češkim predsednikom Vaclavom Klausom? Može li ovu odluku „opravdati“ pozivanje na aktuelne povode – Klausovu predstojeću posetu Beogradu, u kojem će boraviti 21. januara, ili pak predstavljanje srpskog izdanja njegove najnovije knjige „Evropa i EU“(Službeni glasnik, 2010)? Skloni smo da verujemo da bi za izbor ovog poželjnog sabesednika sasvim legitimno objašnjenje bilo već i u kontrapitanju: A zašto da ne? Nezavisni duh Vaclava Klausa, dragocenog posmatrača i komentatora našeg vremena, nesumnjivo je otvoren i za virtuelnu komunikaciju, a „razmena“ mišljenja i iskustava sa njim višestruko je korisna i zanimljiva ne samo profesionalcima, već i najširem krugu čitalaca.
Kao malo koji uspešni evropski političar, predsednik Češke republike Vaclav Klaus je u svojim člancima, knjigama i govorima, naprosto „rasuo“ fragmente i inspirativna promišljanja mnogih bolnih i „nerešivih“ pitanja savremenog života i uznemiravajućeg damara našeg sveta. Teme koje su Klausu bliske, problemi o kojima on superiorno piše i raspravlja, ne iscrpljuju se osvrtanjem na ekonomske i političke prilike njegove zemlje i Evropske unije, što su inače najvažnija polja decenijskog iskustva i profesionalnog delovanja našeg sagovornika. Čitalac nameran da turbulentni i silovito zaošijani univerzum globalnih promena razume, u njegovoj kritičkoj reči može naći odgovore i na niz vitalnih interesovanja i „intriga“– u domenu kulture, identiteta, ekologije… Za Srbe, jedinstveni Čeh je dragoceni sabesednik, budući da je tegobnim putevima i raskršćima na kojima je Srbija danas, Klausova zemlja već prošla, i da je to učinila daleko uspešnije i mudrije nego što se to, nažalost, naša država, i u najsmelijim snovima, može ponadati da će učiniti… Ovaj dijalog bilo je lako koliko i zanimljivo voditi, a pomenuto sadržajno bogatstvo i preciznost Klausovih tekstova oslobađa nas bojazni da će „izmišljena“rasprava, izneveriti duh i poruke našeg sagovornika.

Da li biste i danas ponovili stavove koje ste – govoreći o Evropi „kakva jeste i kakvu je želimo“ – saopštili u čuvenom obraćanju mladim konzervativcima u Pragu, na kraju prošlog milenijuma?
Čini mi se da danas pre svega moramo da se borimo da sačuvamo naše vlastito „ja“. Mnogo puta sam to u prošlosti parafrazirao rečima: „Ne smemo dozvoliti da se u Evropi rastopimo kao kocka šećera u čaju“. Molim da se to ne shvati kao moja dosetka, kao puka šuplja fraza. Muči me to da ustanovim šta Evropu oblikuje upravo danas. Verujem da je za Evropu veoma precenjen značaj pada komunizma i berlinskog zida. Zapad o tome doduše dosta govori, ali je to puka retorika, to zapravo na njega ne utiče mnogo. Istok Evrope mu ništa neposredno ne donosi, što je, uzgred rečeno, i razlog njegove ogromne lenjosti pri proširivanju Evropske unije. Evropu danas više oblikuje „demokratska dosada“. To znači odsustvo snažnih, izrazitih ideja, nesposobnost da se raskrsti sa hipetrofijom države blagostanja i podmetanje surogatnih programa. Nedostaju nosioci onog jedinog programa nade – ljudi koji bi u današnju socijalizovanu Evropu uneli ideje klasičnog liberalizma. Ne poznajem političke snage koje bi bile sposobne da ostvare ovaj cilj.

Kakav je to „surogatni program“ koji zamenjuje autentične ideje i izneverene nade?
Unifikacija Evrope je taj surogatni program. Današnje dominantne evropske tendencije su nekakav „Ersatzprogramm“. Ja prosto ne verujem u autentičnost tog programa u kojem ima malo kosmopolitskog intelektualizma, površnog, uprošćenog antinacionalizma, rđavog čitanja istorije, loše ekonomije (shodno tezi „big is beautifull“) i, ne na poslednjem mestu, malo ambicioznog antiamerikanizma. U celom tom „ersatz“ projektu evropske unifikacije, pre slutim ambicije tipične za velesile. A tu već govorimo o geopolitici. I bojim se da će kod nas u sledećim decenijama zavladati – upotrebiću namerno oštar termin – masthritski „Eintopf“, što bi, slobodnije prevedeno, značilo: nemački paprikaš. Bojim se „Eintopfa“jer mi se čini da se ispod površine tog lažno univerzalističkog koncepta može naći veoma specifična namera uticajne grupe profesionalnih aktivista sa elitističkim pogledom na svet. To su ljudi koji doručkuju u Veneciji, ručaju u Parizu, večeraju u Amsterdamu. A o tome je danas reč u Evropi. Mislim, takođe, da su ti ljudi okruženi izrazitim evropskim likom – a to je „Beamte“ – dakle lik evropskog činovnika.

Može li se u tom uticajnom društvu evropskih činovnika uočiti  još „tipičnih“ likova i predstavnika nekih nacionalnih ili nadnacionalnih grupa i aktivista?
Ako bih sada prešao u narednu dimenziju, govorio bih o ulozi „Beamtera“ koje podstiču kosmopolitski intelektualci levičarskog tipa. Oni veoma često bivaju istisnuti iz pojedinačnih država, u kojima ih više ne žele, u nadnacionalne institucije. Već slavni Hajekov članak „Intelektualci i socijalizam“ iz 1948, kada ovo bekstvo u organizacije tipa OUN, OECD ili OEBS još ni iz daleka nije bilo tako masovno, sadrži duboko razmišljanje o ovoj temi. Kada ti ljudi izgube pozicije u svojoj zemlji, odsele se dalje (zahvaljujući demokratskom deficitu). Posle deluju u nadnacionalnoj sferi. U kojoj na neverovatan način utiču na našu istoriju. Oni i „Beamte“ – to je, smatram, veoma snažan par, koji se trudi da nametne unifikaciju Evrope. Pri tom, tu vidim veoma malo uzvišenih ideja, reč je samo o šupljim frazama.

Sve češće kritički govorite o manjkavostima institucionalnog ustrojstva Evropske unije!
Istorija se ne završava. Smatrati status quo, u današnje doba postojeće institucionalno ustrojstvo EU, za zauvek datu dogmu koja se ne može kritikovati jeste zabluda koja se, nažalost, sve više širi, iako je u apsolutnoj suprotnosti kako sa racionalnim promišljanjem, tako i sa čitavom istorijom razvoja evropske civilizacije, što traje duže od dva milenijuma.

Kada pominjete „ krizu demokratije u EU“, na koje pojave posebno ciljate?
Današnji sistem odlučivanja u Uniji nije isto što i klasična parlamentarna demokratija proverena i dokazana u istoriji. U uobičajenom parlamentarnom sistemu postoji deo koji podržava vladu i deo koji pripada opoziciji, što u evropskom parlamentu nije slučaj, ovde se sprovodi samo jedna alternativa, i ko razmišlja o drugoj, smatra se protivnikom evropske integracije. U našem delu Evrope, donedavno smo živeli u političkom sistemu u kojem je bilo kakva politička alternativa bila nedopustiva i zato nikakva parlamentarna opozicija nije postojala. Stekli smo gorko iskustvo da tamo gde nema opozicije, sloboda iščezava. I ne samo to. Odnos građanina ove ili one zemlje članice i predstavnika Unije nije standardni odnos birača i političara koji ga predstavlja. Udaljenost, i to ne samo u geografskom smislu, između građana i predstavnika Unije suštinski je veća nego što je to unutar pojedinačnih država članica. To se označava raznim terminima – demokratski deficit, gubitak demokratske „accountability“, odlučivanje ne izabranih već odabranih, i slično.

Kako se „demokratski deficit“odražava na odlučivanje o pitanjima ekonomije i prosperiteta?
Treba otvoreno reći da je današnji ekonomski sistem Unije sistem potiskivanog tržišta i neprekidnog jačanja centralnog rukovođenja ekonomijom. Iako nam je istorija više nego jasno dokazala da u ovom smeru nikakav put ne vodi, mi danas ponovo idemo u tom smeru. Mera ograničenja spontanosti tržišnih procesa i mera političke reglementacije neprekidno rastu. Ovom razvoju  u novijem razdoblju doprinosi i pogrešna interpretacija uzroka današnje finansijske i ekonomske krize, kao da je tu krizu izazvalo tržište, dok je stvarni uzrok potpuno suprotan – a to je politička manipulacija tržištem.

Pominjete slavno pesimistično predskazanje Milana Kundere rečeno u romanu „Šala“: „Nijedna nepravda neće biti ispravljena i sve će biti zaboravljeno“. Zanimljivo da Vaši poštovaoci tvrde kako je upravo velika istorijska zasluga, Vaša lična,  i Vaše partije, to što se ovo proročanstvo nije u Češkoj i obistinilo!
Oni koje imenujete kao moje poštovaoce verovatno ciljaju na činjenicu da je ostvarena, verujem, autentična demokratija u mojoj zemlji, da se u njenoj materijalnoj osnovi ne nalaze monopolistički tajkuni, već obnovljena imućna buržoazija grada i urbanizovanog sela, kao i deo češke aristokratije. Svi oni dobili su zasluženu i trajnu satisfakciju. Za Srbe, čiju istoriju veoma dobro poznajem, a velike žrtve iz Prvog i Drugog svetskog rata ( koje su doprinele i čehoslovačkoj državnosti)  duboko poštujem, kao što respektujem i pamtim i podršku mnogih istaknutih Srba mojim sunarodnicima u vremenu Hladnog rata, nesumnjivo je u ovom nabrajanju važno pomenuti i miran, sporazumni  razlaz Čeha i Slovaka. Kada se pokazalo da je većina Čeha i Slovaka bila za samostalnu državu, i kada smo Mječar i ja primetili kako  strani faktor sve upornije počinje da se meša u naše pregovore, ubrzali smo razlaz. Rezonovali smo : bolje je da to obavimo sami. Na našu sreću, u bivšoj Čehoslovačkoj nije bilo sporova o granicama, nije bilo ožiljaka iz svetskih ratova, kao ni etnički pomešanog stanovništva.

Iako se užasavate briselske birokratije i njenog greha centralizma, svesno ste odbacili etiketu evroskeptika. U pogovoru beogradskom izdanju vaše knjige „Evropa i Eu“, čitamo da ste državnik koji „nije zakasnio na randevu sa istorijom“, i da ste zapravo  „izvukli“ maksimum „dobiti“ iz istrajavanja na ličnom ubeđenju da u Evropi članstvo u EU nema alternativu, ali da u samoj EU sve drugo ima alternativu!?
Kao odgovor na napomenu da smo mi Česi nagrađeni jer nismo „zakasnili“na susret sa silama koje danas pišu istoriju, što je pretpostavljam i snažna aluzija na upadljivo različito i traumatično iskustvo vaše zemlje, mogu da ponovim argumente pisca tog pogovora i mog dugogodišnjeg prijatelja doktora Aleksandra Ilića. Kada smo se, naime, opredeljivali za pristup NATO-u i Evropskoj uniji, zastupali smo stav da je svako savezništvo dvosmerna ulica. Otuda i sve ono što se, pogotovo iz perspektive vaše zemlje, može uočiti kao uspešna i ravnopravna saradnja: ulaskom u NATO dobili smo podršku zapadnih saveznika, a u drugačijem kontekstu i Rusije, za odbacivanje zahteva bavarske CSU i njenog tadašnjeg vođe Štojbera za revizijom odluka Postdamske konferencije kojima je uglavnom pronacistička nemačka manjina iseljena iz Čehoslovačke posle Drugog svetskog rata, i Benešovih dekreta, na osnovu kojih je toj manjini konfiskovana imovina. Može se reći da je suverenitet i teritorijalni integritet Češke  ostao neokrnjen u okviru evroatlantskih integracija, kao i da je češka politika odlučno zaustavila pokušaje autonomizacije Moravske. Ova iskustva bi vaši političari svakako trebalo da imaju na umu kada se obraćaju zapadnim saveznicima i kandiduju za članstvo u EU.

Ne samo da ste na jugoslovensku krizu gotovo uvek  imali drugačiji pogled od onog koji su vam, kako pišete „podastirala gospoda iz bližeg i nešto udaljenijeg – evropskog okruženja“, već se niste ustručavali da, bez dlake na jeziku,  to  javno i  saopštite! Snažno ste protestovali i tokom NATO bombardovanja Jugoslavije.
Govorio sam da nije istina da neslaganje sa bombardovanjem Jugoslavije predstavlja lak, oportunistički i možda čak i kukavički stav, kako su se neki naši političari i novinari trudili da nas ubede. Razumeo sam i tada, pre jedanaest godina, da čak i u slučaju da bombardovanje primora Miloševića da potpiše „mirovni sporazum“, da će tu biti reči samo o kapitulaciji sa kojom se Srbi, faktički, nikada neće pomiriti, što će Balkan samo pretvoriti u mesto novih konflikata. Oni koji su napad na Jugoslaviju bez razmišljanja branili, nisu samo tragično neodgovorni prema interesima svoje zemlje, nego sebi protivreče i „idejno“. To su, uglavnom, bili oni što u drugim prilikama tako glasno zastupaju shvatanje „manjinskih članova svojih zajednica“, koje su ovom prilikom – zaboravili. Formalna saglasnost sa nečim što ne mislim, direktan je poziv na licemerje. Na čijoj smo strani bili u osnovnom idejnom konfliktu na kraju 20. veka, jasno je. Samo nemojmo sebe uveravati da je konflikt na Kosovu baš spor između komunizma i slobode, i imajmo na umu da je primitivni antirusizam isto kao i zaslepljeni amerikanizam – samo različita strana istog novčića.

Kako iz savremene perspektive vidite interesovanje i „bitku“ za Slovensku epopeju Alfonsa Muhe, dragoceno umetničko i duhovno zaveštanje velikog češkog i svetskog umetnika? Pored spora muzelaca i kulturnjaka u vašoj zemlji, ovde je nesumnjivo važno pitanje razumevanja povesti Slovena. Da li je Muhino razumevanje slovenske duhovnosti danas tek jedna „romantična“ vizija i predimenzionirana interpretacija istorije velikog plemena Slovena?
Umesto neposrednog odgovora, budući da nisam „filozof“ umetnosti i istorije, ponoviću deo iz govora  koji sam u obraćanju Evropskom parlamentu, pre gotovo dve godine rekao u Briselu: „Došao sam ovde iz Praga, prestonice Češke republike i istorijskog srca češke državnosti, jednog od mesta gde su nastale i razvijale se evropska misao, evropska kultura i evropska civilizacija. Dolazim kao predstavnik češke države, koja je uvek u svim svojim oblicima bila deo evropske istorije, države koja je više puta direktno i značajno uticala na tok te istorije, i koja želi da u tom procesu nastavi da učestvuje i danas. Pošto ne postoji evropska nacija, evropski demos, problemi se ne mogu rešavati ni jačanjem uloge Evropskog parlamenta. Naprotiv, to bi samo pogoršalo probleme i dovelo do još većeg otuđenja između građana evropskih država i ustanova EU. Rešenje nije u jačanju vatre pod sadašnjim ‘loncem za topljenje’ evropskih integracija, niti u sputavanju uloge država članica u prilog novog multikulturnog i multinacionalnog evropskog građanskog društva. Ovakvi pokušaji su bili bez uspeha u prošlosti, jer nisu bili odraz spontanog istorijskog razvoja.“
Možda je u ovom citatu i  neka naznaka odgovora na vaše pitanje.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *