Uspon kineske imperije i američko propadanje

Piše Milica Ostojić

Jasno je da će XXI vek biti azijski jer je za kratko vreme Istok napravio takav skok da se može reći da je Kina već postala gospodar svoje budućnosti; lansirana modernizacijom postiže munjeviti uspeh dok se Amerika vuče u teškom naporu da izađe iz tunela. Pre samo koju godinu Kina je još bila učenica koja se naprezala da oponaša američkog maestra.

Amerika je na izmaku snage zbog najveće ekonomske krize, posle Velike Depresije 1929. godine, krize koju je Kina izbegla na maestralan način koristeći poluge državnog kapitalizma i tako je njena istorija dobila iznenadno ubrzanje.
Tako je video Ameriku u koju se vratio 2009. godine iz Pekinga, gde je boravio od 2004. godine kao dopisnik lista „La Republika“, pisac, novinar i intelektualac zavidnog nivoa Federiko Rampini i ta svoja zapažanja zapisao u knjizi sa naslovom „ Ekstremni Zapad“, sa nadnaslovom: „Naša budućnost između uspona kineske imperije i propadanja američke snage“. Rampini slovi za dubokog poznavaoca makroekonomske dinamike, radikalnih ekonomskih svetskih promena i istovremenog uspona onoga što je definisano kao „kineska imperija“, odnosno kinesko lansiranje sa maksimalnom brzinom prema industrijskoj i ekonomskoj nadmoći od apsolutnog značaja.
Amerika je u propadanju – to je činjenica. Razvojni put američke imperije nije različit od puta drugih imperija koje su se zbog prekomernog teritorijalnog širenja i hegemonističkih ambicija pretvorile u dramatični faktor slabosti prema spoljnom svetu i u slabost u svojoj unutrašnjosti.

AMERIKA U GAĆAMA
Rampini je bio učenik poznatog francuskog sociologa Rajmonda Arona, karijeru je započeo 1977. godine u „Ćita futura“, nedeljniku Federacije mladih italijanskih komunista, od 1979. godine je pisao za list „Rinašita“, potom je bio zamenik direktora dnevnog lista „Il Sole 24 Ore“, posle čega započinje karijeru dopisnika „La Republike“ iz Pariza, Brisela, San Franciska, Pekinga i od 2009. godine iz Njujorka. Bio je predavač na Berkli univerzitety u Kaliforniji i u Šangaju na Univerzitety za finansije i ekonomiju. Sarađivao je sa više francuskih listova, bio je savetnik Francuskog instituta za međunarodne odnose, „Ekstremni Zapad“ mu je dvadeset i prva knjiga. Dobitnik je velikog priznanja za novinarstvo nagrade „Luiđi Barzini“ 2005. godine i „San  Vinsent“ 2006. godine.
Boraveći u Pekingu pet godina „dugih kao jedan vek, ali ne za mene već za odnose snaga između Azije i Zapada“, prisustvujući plahovitom kineskom porastu vratio se u Ameriku 2009. godine i zatekao „u gaćama“, posle rušenja zida Vol strita, posle izvoza „demokratije“ u Irak i Avganistan, Ameriku u kojoj su javni dug i surova kresanja učinila svaku infrastrukturu oronulom, gde se ulice, autoputevi, podzemne železnice, bolnice ne mogu porediti sa onima napravljenim u velikim azijskim gradovima, gde Kina ima dominantnu težinu u tačkama koje su izvan svake sumnje. „Fabrika sveta“ se ubrzano transformiše u „fabriku ideja“, sa više nego ambicioznom ekonomijom, a Kina postaje sposobna da bude konkurentna i na područjima kreativnosti, projektovanja kao i kulture. Rampini je u knjizi „Ekstremni Zapad“ (asocijacija na najudaljeniju tačku zapada San Francisko gde je živeo i radio) sačinio mozaik realnosti dve imperije koje se nadmeću, jedan rezime sa obiljem pojedinosti; budućnost Istoka što se otvara pred nama i sumrak američke imperije koju tek 2012. godine očekuju nepremostive teškoće.
Sva predviđanja upućuju da će pre ili posle najveća ekonomija sveta biti ona kineska. Precizan datum preticanja se ne zna, ali je takva predaja primata neizbežna. Rat u Iraku i Avganistanu (dosadašnja cena 3.000 milijardi dolara) već je osiromašio Ameriku, lišio je veoma bolno i opasno resursa za javnu potrošnju što je dovelo do toga da sve i na prvi pogled izgleda oronulo. Amerikanci podnose žrtve i iako svesni ovog urušavanja ništa ne čine da se trgnu i naprave skok i promene kurs istorije. Najtragičnija ličnost jeste predsednik Barak Obama od samog početka mandata, jer mu je najverovatnije sudbina dodelila okrutni zadatak da vodi što bolje vekovno propadanje zemlje sa zastrašujućom ekonomskom krizom koju je prouzrokovao neko drugi. Kinezi bi rekli da je nestrpljenje u politici veoma loš savetnik, ali Obama više voli da bude „dobar predsednik u samo jednom mandatu nego osrednji u dva“. Analitičari smatraju da je Obamin poraz neizbežan jer se između njega i poraza zapadne levice može staviti znak jednakosti.

OFANZIVA NA ZAPAD
U međuvremenu protivnik-rival pravi čudesne skokove prema svojoj budućnosti. Kineska trgovinska aktiva dostigla je rekord juna meseca ove godine, uvećana je za 140 posto, izvoz u odnosu na uvoz dostigao je razliku od 20 milijardi dolara, jer je zapravo povećan za 44 posto u odnosu na isti mesec 2009. godine. Vrednost mesečnog izvoza „made in China“ jednak je 137,4 milijardi dolara. Dakle, živimo u veku istorijske tranzicije, sa povratkom na centar događaja na Istok. Ali takmičenje je tek započelo i svi učesnici su primorani da menjaju ponešto sa samim sobom.
Autor knjige, s obzirom na to da je i vrstan ekonomista, analizira ponižavajuće stanje američkog državnog blaga prepušteno na milost i nemilost kineskim odlukama. Kineski premijer Đen Điabao  godinama je upozoravao na rizik da visoki američki dug može da podstakne inflaciju i da bi Vašington u tom slučaju mogao da vrati Kini dug u otpacima hartije, pa je zato Kina počela da menja strategiju i pravi diversifikaciju u investicijama. Umesto da kupuje u američkim obveznicama ona kupuje direktno američka preduzeća. La Kik („China Investment Corporation“), Suvereni fond Vlade iz Pekinga, objavio je listu velikih preduzeća gde je postao akcionar, za sada manjinski. Ima li šta bolje u američkom kapitalizmu od: „Apple“, „Citigroup“, „Coca-Cola“, „Bank of America“, „Viza“, „Johnson&Johnson“. I po „slučajnoj koincidenciji“ u vreme najviše napetosti između dve zemlje otvorena je u Kineskom Institutu u Njujorku velika izložba posvećena slavnom kineskom filozofu Konfučiju (živeo između VI i V veka pre Hrista), izložbu je finansirala kineska država da pokaže kako njena ofanziva ne preskače ni kulturološki nivo – na taj način izaziva Zapad i na terenu ideja.
Kada se pojavila vest da upis učenika u američkim osnovnim školama na kurseve kineskog jezika doživljava bum, što je potpomogla Vlada iz Pekinga (stipendijama, obrazovanjem nastavnika, poklonima u didaktičkom i audiovizuelnom materijalu), u „Njujork tajmsu“ su se pojavili protesti roditelja jer je „neprihvatljivo da o školskoj politici SAD odlučuje  strana vlada“! I to koja! Kakva okrutna šala sudbine, Narodna Republika Kina finansira studije kineskog jezika u američkim školama u trenutku kada je Amerika na rubu bankrota od Kalifornije do Floride.  I kada reže plate nastavnicima i redukuje broj časova u školi.

UTAKMICA DVA MODELA DRŽAVA
Veoma je mnogo primera, iznetih u knjizi, iz svakodnevice američkog pada i raspada: 2010. godine Obama potpisuje konačno da se iz federalnog fonda uzmu pare i započne projekat gradnje železnice visoke brzine u Kaliforniji i Floridi. I to je trebalo da bude predsednikov cvet na reveru, kao jedan od velikih infrastrukturnih radova koje je najavio još od sedanja u stolicu u Beloj Kući. Ali Novu 2010. godinu kineski putnici su svečano dočekali u vozu puštenom u promet, 664 milje u tri sata, a do 2012. godine linija visokih brzina u Kini biće 42, tako da će biti povezana čitava Kina. Kakvo gorko upoređenje, konstatuje autor knjige. U pitanju je utakmica između dva modela država i Amerika se očigledno nalazi u seriji B. Možda niko toga nije toliko svestan koliko Obama. Zbog toga je njegovo poređenje sa Kinom postala konstanta, tema kojoj pribegava često u obraćanjima. Kina mu je postala referencijalna tačka u nadmetanju, on se nada da će poniženje preokrenuti na pozitivnu stranu, pretvorivši ga u adrenalin, u stimulaciju kako bi se povratio leadership. Opominje da Kina osvaja poene takođe i na terenu Zelene ekonomije, proizvodi više solarnih ploča i energije na vetar od Amerike. Eksperti za energiju međutim iscrtavaju uznemirujuću sliku. U budućnosti, ne tako dalekoj, Amerika može da postane dvostruko zavisna: od arapske nafte i zelenih tehnologija koje proizvodi Kina. Ali američki establišment i institucionalni sistem izgleda da su otupili i nesposobni su da reaguju na predsednikove udarce bičem. A reforme su blokirane zbog političkog veta i lobističkih otpora. Naspram kineskog autoritarizma američka demokratija se batrga.
Amerika prolazi i kroz duboku krizu identiteta, nije više sigurna u samu sebe, u svoju ulogu u svetu, u ispravnost zapadnog modela gde je držala jedan vek titulu ekselencije. Pisac knjige podseća na neke godine iz prošlosti kada je jedna zemlja u razvoju bivala u ekonomskoj krizi i bila prinuđena da pozove hitnu pomoć Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i kada su tehnokrate ove institucije nosile u ruci kofer s pravilima. Zvali su ih „odobrenje Vašingtona“ , pre svega zato što su iza tih pravila stajali principi i vrednosti koje su odgovarale američkom modelu. Vašington je diktirao svoje uslove. Trebalo se potčiniti „jedinoj misli“ kako ekonomskoj tako i tržišnoj, trebalo je privatizovati, kresati javne troškove i šta sve ne da bi stigla hitna pomoć MMF-a. Primenjujući u političkoj i ekonomskoj nauci Darvinovu teoriju Amerika se ukazivala kao najnaprednija u evoluciji vrste. Ali danas, piše Amerikanac Halper, „u velikom delu sveta zemlje u razvoju pomaljaju se sa velikim potencijalom, a kineski model se pojavljuje kao atraktivniji od našeg. S jedne stane postoji demokratija tržišta sa svojim slobodama. S druge strane postoji autoritarna tržišna ekonomija koja garantuje snažan razvoj, političku stabilnost, poboljšanje života stanovništva. Kada bi mogli da biraju jedan veliki deo nezapadnih nacija birali bi kineski model“.

Barak Obama ne može ništa da uradi u zaustavljanju Kine koja prodire u preduzeća jer je ona apsolutno glavni američki kreditor

SAMORAZARAJUĆI MATERIJALIZAM
Raste broj azijskih, afričkih i latinoameričkih zemalja, polako ulaze u kinesku orbitu i Kina tako pravi jednu maršrutu evolucije koja zaobilazi Zapad, čini ga manje bitnim. „U stvarnosti, piše Halper (koga citira Rampini) Kina smanjuje Zapad“. Evropa želela to ili ne, zaključuje autor knjige, bez obzira na to da li su Evropljani proamerikanci, antiamerikanci ili nešto drugo, ne može ostati ravnodušni posmatrač ovog dešavanja, jer ako se ne reaguje na raspad vrednosti Amerike ona će nas povući sa njom. Halper smatra da „ako se ostane bez odgovora to će suštinski izmeniti fizionomiju sveta“. A bez preporoda američke demokratije, koja bi se oslobodila od tereta teškog ekonomskog lobija i redukovala socijalnu nejednakost – Obama će ostati u sećanju kao efemerna ličnost, iluzija bez budućnosti.
Federiko Rampini navodi brojne primere potpune neuračunljivosti kako u načinu življenja, ishrane, tako i u posledicama iskazanim u ceni za lečenje tih istih Amerikanaca, toliko debelih da zauzimaju dve stolice u bioskopu, oboleli od dijabetesa koji je direktna posledica prekomerne težine. Zašto se ne započne, smatra autor, sa zabranom unošenja hrane u bioskope? Odgovor: oni koji vode poslove vezane za hranu pobunili bi se i niko ne sanja da tako nešto zabrani. Preterana težina predstavlja ujedno, na plastičan način izraženo, jedno društvo sa raširenom potrošnjom koje je postalo tromo, bolesno, izludelo. Jedan materijalizam samorazarajući i stalno na ivici smrtnog kolapsa. Čak 190 miliona Amerikanaca, od ukupno 300, preterane je težine, debljina kod dece je utrostručena u poslednjih trideset godina i to nije više problem pojedinca već predstavlja propratnu pojavu antropološke dekadencije „Homo Amerikanus“. Cena nacionalne epidemije je zastrašujuća: 344 milijarde dolara godišnje odlazi na lečenje bolesti čiji je direktni uzročnik preterana gojaznost, što iznosi 9 posto od ukupnih troškova u zdravstvu, a za osam godina će se povećati na 20 procenata. Reč je o jednoj vrsti kolektivne sramote, koja je obeležje sveukupne slabosti. I pitanje je doslovno nacionalne sigurnosti: Pentagon je objavio da trećina mladih ne može da bude regrutovana u vojsku zbog preterane težine, to su oni što su postali invalidi već sa dvadeset godina. Amerika klizi sve niže. Usisana od sopstvene težine.
Kako izgleda svakodnevica u Americi? Padne sneg, a Vašington je na kolenima, sedam dana nisu u stanju da ga očiste, sve je blokirano, zbog toga ne rade javne službe, zatvorene su radnje; leti udari grom, nestane struja (malo je gradova gde su kablovi stavljeni ispod zemlje) i nema je tri dana, pa se ili sedi u mraku ili se sele u neki hotel gde je ima ali najpre isprazne frižider i zamrzivač. U Americi nije retkost da železnica prolazi centrom grada, trgovački vozovi takođe, naravno i ljudi prelaze tim ulicama bez zaštitnih rampi, na hiljade je takvih nezaštićenih mesta, ispred samoposluga, škola, crkvi, banaka; pa narod treba sam da obraća pažnju ili da eventualno čuje zvižduk voza. Kao na Divljem zapadu! A svakodnevna vanredna stanja koja čine život sve stresnijim bezbrojna su: tehničar za TV, kompjuter, službenici na šalteru u banci; jedna vojska neukih i nekompetentnih mladih ljudi. Da li je američka budućnost u izvrsnim diletantima? U Kini ako sam imao problema, zaključuje autor knjige, sa softverom ili sistemom interneta u hotelu dolazi sobarica koja kao da je diplomirala na Harvardu  razreši mi problem u rekordnom vremenu. „2009. godine vidim u Njujorku, postindustrijskoj metropoli, post u svemu, jednu formu neoanalfabetske mase“.

APOKALIPSA 2012.
Kao primer do koje mere je sve degradiralo u Americi autor „Ekstremnog Zapada“ navodi slabost u bezbednosti na aerodromima, gde bi Amerikanci osetljivi na mogućni terorizam trebalo da budu ako ne perfektni, a ono makar obazrivi. Čovek je već prošao kontrolu i izgubio se u masi, a neko se naknadno dosetio da bi u njegovoj torbi nešto moglo biti sumnjivo (bila je kutija „il foie gras“) i nastaje haos, evakuacija aerodroma, sledi zahtev da se pregledaju snimci putnika koji su prošli ali se konstatuje da kamere ne rade više dana, ne rade deset dana posle ozbiljnog alarma od atentata na letu Amsterdam-Detroit; dakle trebalo bi da je budnost na najvišem nivou. To je zemlja diletanata ili je drugačija interpretacija: Amerika ubira ono što je posejala. Najbolji talenti su negde drugde, tamo gde se plaća mnogo bolje, na aerodromima kontrolori se smatraju jednim od najmanje cenjenih poslova. I logika; zašto bi davao dobre rezultate kada je malo plaćen. Tako je u mnogobrojnim javnim službama, male plate, a s druge strane opšte nepoverenje građana za javnu birokratiju; malo plaćeni, necenjeni. Srediće se kamere na aerodromima, možda, ali ostaje nešto mnogo dublje u kolektivnoj psihi, stvarne slabosti zemlje. Da ne govorimo o katastrofama kakva je bila ona u Nju Orleansu, kada je žestina uragana Katarina odnela 1500 života i  dva miliona izbeglica u regionu ili ona o „crnoj mrlji veka“ gde državna administracija pokazuje svoj nehaj, nestručnost, dezorganizaciju. Čini se spektakl trećeg sveta.
Sve je to i mnogo i malo u odnosu na ono što očekuje Ameriku 2012. godine. Reč je o još jednom apokaliptičnom scenariju, koji može da postane mora Vol strita; lavina obveznica stiže za isplatu u 2012, pa će sve nas pokopati ako preduzeća blagovremeno ne preduzmu mere predostrožnosti. Naime, 2012. je godina ubitačne konvergencije, gde se podudaraju dospeća: istovremeno dospevaju na naplatu državne obveznice, obveznice solidnih preduzeća i obezvređene obveznice („junk bonds“), u ukupnoj sumi koja skoro osam puta prevazilazi svotu koju tržišta apsorbuju u nekoj normalnoj godini. Samo Ministarstvo finansija SAD primorano je da u 2012. godini emituje državne obveznice u iznosu od gotovo dva biliona dolara da bi finansiralo tekući državni budžet i refinansiralo dospele privatne obveznice. Reč je o količini bez presedana i sve je koncentrisano u 2012. godini. U 2012, međutim, obezvređene obveznice koje dospevaju na naplatu odjednom će da dosegnu svotu od 155 milijardi dolara. Od te godine pa nadalje biće još gore: 212 milijardi u 2013. godini, 338 milijardi dolara u 2014. Zašto Apokalipsa dospeva baš počev od kobne 2012. godine? Uzrok je zapisan u istoriji poslednje finansijske krize. Tržišta su počela da osećaju prve napade strave u drugoj polovini 2007, a potpuni kolaps su doživela u toku 2008. godine. Do početka 2007. godine svet je još plivao u optimizmu, a lak dolazak do novca bio je pravilo. Zbog toga datiraju u 2007. godini poslednja maksi emitovanja sada već obezvređenih obveznica kojima su finansirane mnoge kupovine, a to su naročito činile kompanije specijalizovane za ulaganje kapitala izvan berzi („private equity“). Te su obveznice sa visokom kamatom emitovane najčešće na pet ili sedam godina. Eto zašto u 2012. godini. Oko 2012. godine se usredsređuju i nadoknade koje se odnose na državne deficite proizvedene radi spašavanja banaka i antirecesijskih mera. To se odnosi i na Ministarstvo finansija SAD: čak ako i ne bude više rupa u državnom bilansu, Vašington zna već sada da će morati da izloži na tržištu 1800 milijardi u 2012, te po 1400 milijardi u naredne dve godine.

NOVI MODEL RAZVOJA AFRIKE
Još jedno poglavlje toka propasti nekadašnje imperije.
Kabul, aerodrom, američki oficiri posmatraju, nesposobni i obeshrabreni, kofere sa novcem koji svakodnevno dolaze i bivaju utovareni na letove u predele fiskalnog raja, gde avganistanski predsednik Karzai i gospodari rata deponuju novac na sigurno mesto. Kolaps američke imperije, angažovane u preskupom ratu na drugom kraju sveta, a koja negira svojim građanima osnovne potrebe i usluge. U tim koferima što kreću ka Kabulu pa potom prema Dubaiju, Singapuru, Hong Kongu, nalaze se dolari, evri, saudijski ryal, norveške krune – prolazi sve ispred nosa američkih vojnika i oni ne mogu ništa da učine. Jedan visoki američki oficir koji istražuje korupciju, kaže: „To je novac od opijuma, ali i ima mnogo novca od američkih poreskih obveznika“. Sve blagosloveno od strane Karzaia.
Persijski zaliv, 2010. godine, ulaze dva vojna broda Narodne Republike Kine u luku Abu Dabi: to je prvi put u pet vekova da se vide vojna plovila sa kineskom zastavom u tim vodama. Za vrh američke mornarice počinje mora: dokle će se rasprostreti Kina da bi se suprotstavila morskoj američkoj hegemoniji? Admiral Robert Vilard, komandant snaga SAD na Pacifiku, govori o „rastućoj agresivnosti“ kineske mornarice. Raspad jedne imperije i uspon njenih rivala i naslednika projektuje se još jednom; spektakularno na okeanu. Admiral definiše „dramatičnim“ ojačavanje kineske vojne mornarice: „Kina i SAD su u punoj krizi u sudaru na Pacifiku. Mnogo pre nego što možemo uopšte očekivati Kina će dosegnuti vojni paritet“.
Kina, inače, konstruiše 75 novih podmornica. Po CRS (Congressional Research Service) za 15 godina Kina će biti opremljena sa pomorskom flotom mnogo većom od američke. Uz to investira u pomorske radare, satelite, mrežu podvodnih zvučnih lokatora, ima balističke rakete uperene ka moru: hakeri mogu zaslepiti američki satelitski nadzor u slučaju napada na Tajvan, na primer. Po jednoj studiji (Rand Corporation) do 2020. godine Amerika neće imati mogućnosti da odbrani Tajvan od jednog mogućnog vojnog napada Republike Kine, koja projektuje i novu snagu ciljajući na pravac Indijskog okeana, tako da je već konstruisala novu pomorsku bazu na ostrvu Hainan gde će dislocirati 20 nuklearnih podmornica.
Ovo premeštanje odnosa snaga ne znači neophodno i oružani sukob. Ali, 2007, tadašnji šef Us Pacific Command, admiral Timoti Kiting, prima jedan šok-predlog od Kineza: podeliti Pacifik u dve uticajne sfere. „Bilo jednom jedno vreme kada su Amerika i evropske kolonijalne snage imale „The China Station“, luku sa specijalnim pravima pristupa na kineskoj obali. Kina će završiti tako da će imati svoju „American Station“ na američkim obalama. To je logičan ishod putanje te snage“.
Već 2007, Kina se nametnula kao najznačajniji trgovinski partner Južne Afrike. Oktobra iste godine Amerika je davala prve znake velike finansijske krize i upravo u to vreme ICBC (Industrial and Commercial Bank of China) kupila je za 5,5 milijardi dolara 20 procenata južnoafričke „Standard banke“ i tom operacijom nadmašila istorijski rekord u bilo kojoj finansijskoj operaciji na tom kontinentu. Kina čisti putem svog uticaja Zapad sa poslednjeg kontinenta na kojem se još duboko ukazuje period kolonijalizma.
Evropa i Amerika kinesku ekspanziju denunciraju kao novu formu imperijalizma, podvlačeći da ona pljačka prirodna bogatstva, uz podršku diktatorskih režima. Sa kojim se to kredibilitetom Zapad podiže u odbranu interesa Afrike, pita se autor knjige. Još jedan emblematičan uspešni kineski test: ulaganje 700 miliona dolara za konstrukciju prve rafinerije i prve hidrocentrale u Nigeru, stotine miliona dolara u korisne javne radove, puteve, škole, bolnice; sve made in China; u Nigeru sa francuskom dominacijom koja je počela da se ruši u 2007. godini – pod kineskim udarcima. Isti lajtmotiv prati svekoliko prodiranje Kine u Afriku. Godine 2010. trgovinski promet između azijske supersile i crnog kontinenta premašio je granicu od 100 milijardi dolara. Kineske ruke se pružaju ka Africi, Kinezi prave ugovore na duge periode, za naftu u Angoli, Nigeriji, Alžiru, Sudanu, kupuju rudnike u Zambiji i Kongu, Gabonu.
I kineska diplomatija ide u potragu za velikim prostranstvima koja kupuje u Africi za poljoprivredna dobra, terene koji će postati žitnice jer Kina treba da prehrani narod i ima interesa za tim. Ali u razmenu Kina nosi novi tip razvoja, konstruiše u tim zemljama infrastrukture jer između 1970. i 1988. godine, u periodu kada je Zapad imao dominaciju u Africi, iako je američka i evropska pomoć dostigla visok nivo, siromaštvo u Africi se od 11 posto uvećalo na 66 procenata. Kinesko dejstvo međutim donosi samo pozitivne rezultate. I afrički političari treba da se probude i shvate da Africi nije potrebna pomoć, nju treba postepeno eliminisati, već razvoj: „Najbolji trenutak da se zasadi drvo bio je pre dvadeset godina. Drugi najbolji trenutak jeste sada“.

AVGANISTAN U RUKAMA KINEZA
Avganistan, rat, a kineski poslovi. U Avganistanu je skriveno blago; nalazište rude, tajno bogatstvo koje može promeniti tok istorije. Hiljade milijardi dolara vredan veoma redak mineral ispod tla, nadziran: ili 80 puta veći od bruto nacionalnog proizvoda današnjeg siromašnog Avganistana. Ova šokantna vest procurila je iz Pentagona, izneo ju je „Njujork tajms“ 14. juna 2010. godine. Vojni eksperti kažu: „Avganistan može postati Saudijska Arabija po dragocenim mineralima“. Komandant, šef vojnih snaga NATO-a, general David Petrus potvrđuje: „Postoji jedan nečuven potencijal“. Stižu na teren naučnici „Geological Survey“, istražuju, pored njih vojni zvaničnici Pentagona, i na njihov rad se stavlja pečat Obamine administracije. U studiji spisak dragocenih resursa, počev od litijuma (dragocen za kompjuterske baterije i mobilne telefone), potom zlato, kobalt, gvožđe, bakar. General kaže da je to otkriće neizmerno.
I dok se Amerikanci dogovaraju kako da nauče Avganistance da izvlače rudu, ministar rudnika biva optužen da je 2009. godine stavio u džep 30 miliona dolara dodelivši Kini pravo iskopavanja rezervi bakra u provinciji Logar. Ministar je izbačen, a rudnik je ostao Kinezima. Osim toga, Kina je već pokazala značajnu sposobnost probijanja u avganistansku ekonomiju ispred očiju snaga NATO-a. I što je još važnije, u mnogim zonama američke trupe su redukovane i postaju lična pratnja kineskih menadžera, tehničara i radnika. U konstruisanju puteva, mostova, tunela Kinezi su izvanredni i konkurentni. Kako god da se završi rat, Avganistanu će oni biti potrebni.

NOVI GLOBALNI POREDAK
Planeta dobija sasvim druge obrise. Globalno dejstvo Kine i Indije, Rampini definiše neologizmom KINDIA. Dok je u SAD nezaposlenost ogromna, a država paralisana javnim deficitom (10 procenata od ukupnog bruto nacionalnog proizvoda), farmaceutski kolos kalkuliše da bi njegova prodaja u Americi u narednih 5 godina mogla da raste 3 procenta, a u Indiji i Kini između 15 i 17 procenata. Dakle, krenulo se u ekspanziju prema Istoku. Pedeset procenata američkih multinacionalnih kompanija priznaju da njihove azijske filijale daju profit daleko veći od onoga u SAD i Evropi. Dok američki bogataši investiraju u Kindiji, Kina zasađuje korenje i u Latinskoj Americi. Juna 2010. godine prvi put u istoriji big mek u San Paolu i Rio de Ženeiru košta više nego u „McDonald’s“ restoranima na Menhetnu. Brazil je imao porast bruto nacionalnog proizvoda za 9 procenata, magazin „Time“ je izabrao njegovog predsednika Lulu da Silvu za „najuticajnijeg svetskog lidera“. On je mogao sebi da dozvoli da na Samit G 20 pošalje svog vicepremijera. Brazil nema više potrebe za priznanjima, izgubio je svaki kompleks inferiornosti, smatra se u svakom pogledu supersilom; u osam godina izvukao je broj Brazilaca iz siromaštva sa 50 na 30 miliona. Latinskom Amerikom kruži kineska lokomotiva. A Argentina je potpisala dugoročni ugovor sa Kinom o finansiranju od 10 milijardi dolara za kupovinu argentinske soje.
Kada je u pitanju nadmetanje američkih i azijskih studenata, Barak Obama neumorno ponavlja: ako mladi Kinezi i Indijci nauče matematiku i razne nauke bolje od naših sinova, budućnost će pripasti njima i naš zalazak je nepovratan. Međutim, u svetskim klasifikacijama azijatske nacije prednjače, Amerikanci su daleko iza njih. Dosta je posetiti čuvene univerzitete: Kolumbiju, Harvard, Berkli ili Stanford i videti kakva je invazija azijatskih studenata. Američki roditelji su zabrinuti. Ali zašto ne izračunaju koliko vremena njihova deca provode u školi. Otkriveno je da mladi Kinezi pohađaju školu 41 dan više u godini u odnosu na Amerikance; mereno satima pred profesorima provedu 30 posto više vremena, a na testovima iz Obaminih opsesivnih predmeta pokazuju sistematski bolje znanje.
„Kada će Kina vladati svetom?“ Naslov je koji udara u stomak kao pesnica. Da li je to kraj zapadnog sveta i rađanje novog globalnog poretka? SAD su veoma teško i opasno nepripremljene naspram kineskog uspona. A prioriteti kineskih lidera u Pekingu su veoma jasni: na prvom mestu ekonomsko ojačavanje, kako bi se iskorenilo siromaštvo, na drugom mestu kinesko održavanje što povoljnijih međunarodnih odnosa upravo zato što se stremi prvom cilju, uračunavajući tu i SAD. Činjenica je da je Kina sada sigurnija u samu sebe, odlučnija, ali njena strategija traje 30 godina; Kinezi su izuzetno strpljivi! I imaju dugoročnu viziju. Amerika praktično počinje sa 1620. godinom i danas računa na četvorogodišnju administraciju. Kina ima drugačije rezone; sa tradicijom, istorijom i kulturološkim blagom dugim preko 2000 godina.

AMERIKA U ULOZI TREĆEG SVETA
Kakva sramota, Amerika još nije otkrila diferencirano sabiranje đubreta. Zato postoje oni Kinezi što čiste Menhetn i bave se diferenciranim otpadom, sabiraju limenke ili boce od plastike (svaka se naplati 1 cent). Ali i oni Kinezi koji su već napravili invaziju na Vol stritu; generalni direktor ICBC  Vu Bin sedi na dvadesetom spratu „Trump Tower“, i upravlja trenutno najrentabilnijom bankom na svetu. Njena dobit u 2009. godini iznosila je 19 milijardi dolara, tri puta veća od one „Bank of America“. U Americi je u toku prava invazija kineskih banaka. ICBC je inaugurisana oktobra 2008. godine, tačno onda kada je svetski finansijski sistem ušao u duboku komu. Već u decembru iste godine ICBC finansira 307 miliona dolara grupu iz Šangaja koja kupuje lanac američkih hotela. „General Electric“, glavna kineska banka, hvali se da je među njenim klijentima američka informatička grupa „Dell“, logistički gigant „Ups“, vazduhoplovna kompanija „Southwest Airlines“ i Univerzitet Harvard.
Harvard? Zaboga! Univerzitet sa najvećim brojem dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju naslanja se na banku čiji su akcionari lideri Komunističke partije Kine. Kakva lepa šala istorije.
Kina je odlučila da igra otvorenim kartama, ne skriva ništa u vezi sa investicijama na Vol Stritu. Suvereni fond Kine objavio je listu svih akcionarskih učešća kupljenih na američkoj berzi. I tako je izašla na videlo mapa veoma značajnih prodiranja Vlade iz Pekinga u najlepša imena američkog kapitalizma. Fond ima na raspolaganju 300 milijardi dolara, jedan deo je investiran u kineska preduzeća (ponajviše banke), a ostalo u obveznice američkog javnog duga. Danas Obama ne može ništa da uradi u zaustavljanju Kine koja prodire u svoja preduzeća jer je ona apsolutno glavni američki kreditor, zahvaljujući sumi od 2.500 milijardi dolara valutnih rezervi pod kontrolom Kineske centralne banke.
A pre 150 godina preci tih Kineza direktora velikih kineskih banaka stizali su u Ameriku parobrodima, tretirani kao stoka, polurobovi; ljudsko meso koje je išlo na klanicu na jednoj od najvećih gradilišta te epohe; izgradnju velike transkontinentalne železnice. 150 godina kasnije Kinezi opet grade železnicu u Americi, ovoga puta mnogo ih je manje; samo menadžeri, inženjeri i bankari. Konkurisali su za projekat železnice visokih brzina koja povezuje San Francisko sa Los Anđelesom, konkurisali poslednji ali su pobedili jer su sposobni da je izgrade u rekordnom roku, specijalizovani za nadvožnjake, tunele, čak su i vagoni made in China. I Kina ima ono što Americi nedostaje; javni kapital u izobilju. Direktor izgradnje je Kinez i zaključuje: „Mi smo najnapredniji na mnogim planovima i srećni smo da možemo ponuditi naše sposobnosti SAD“.
Istim tonom to saopštava kao nekada Amerikanci kada su govorili o Trećem svetu i samoj Kini. Danas Amerika ima stare železnice, dotrajale, kao da su preistorijske, a takođe ima i malo linija. Inženjeri i top menadžeri su Kinezi, a radna snaga je lokalna. „I dajemo dobre plate, zaključuje direktor, poštujući američke sindikalne ugovore“.

ZAPAD NA ISTOKU
Posle pokazivanja ekonomske moći, kao i političke i vojne, režim iz Pekinga pokazuje i instrument za kulturološku hegemoniju na svim kontinentima; otvara TV na engleskom jeziku („Njuz 24 sata“), CNC World (Cina Network Corporation) za koju je vlada dala milijardu dolara.
A Amerika, iz usta gradonačelnika Njujorka Blumberga, živi sa 13 procenata stanovništva ispod granice siromaštva (njih 40 miliona od 300), socijalne usluge su u akutnoj ekonomskoj krizi, finansije za javnu potrošnju u katastrofalnom stanju, od Njujorka do Kalifornije otpuštaju se nastavnici, Amerika je redukovala 10 posto broj radnih sati zbog čega je izgubilo posao 8 miliona osoba, zadužene su porodice sa kreditima i bankrotirale, zatvaraju se bolnice, linije metroa i autobuski saobraćaj, električna mreža je u raspadanju, autoputevi u degradaciji. Javni dug je dosegao cifru od 10 procenata bruto nacionalnog dohotka: istorijski rekord od Drugog svetskog rata.
Senzacionalno preticanje predviđa se u ovoj godini, ali po istraživanjima „Finenšl tajmsa“ američki građani su uvereni da se preticanje već dogodilo poslednjih meseci 2008. godine. Gubitak američkog primata nije samo udarac na zapadni ponos, već istinski udarac na ekonomiju jer tamošnji kapital migrira prema Istoku gde su investicije sigurnije.

7 коментара

  1. Odličan tekst!
    Dodao bi samo nešto lokalno.
    Kina je u svojoj strpljivoj strategiji odredila Srbiju kao zemnju u Evropi u kojoj će razvijati proizvodnju, naravno stići će i banke, pa će sve to zajedno sa političkim uticajem predstavljati njenu kopču sa EU.
    Ne sumnjam da će ova za nas prijateljska zemnja ostvariti i politički uticaj koji će našoj privredi omogućiti fer uslove spram zapada.
    Doviđenja do osobođenja!

  2. Велики број књига и текстова је написан у последње време на ову тему. Ја бих то више схватио као провокацију за западну јавност него као стварно веровање да ће доћи до таквог преокрета у односу снага у свету мирним путем. САД то неће дозволити. Не сме се потценити потенцијал Америке, не само привредни него и рушилачки. Америка није држава која има војску, то је војска која има државу. На челу те убилачке машине налазе се често недоучени генерали спремни на најтеже злочине ради очувања доминације у свету. Са друге стране, Кина и остале земље БРИК-а имају и даље много проблема: демографски (пренасељеност Кине и Индије, недовољна насељеност Русије), недовољна производња хране за сопствене потребе, огромне социјалне разлике и разлике у развијености између села и града, међунационални проблеми, још увек много нижи животни стандард од земаља Запада. Кина је заиста остварила импресивне резултате, али њој је потребно још много година развоја у миру да би постала развијена земља. САД ће настојати да јој такав развој онемогуће свим средствима, укључујући и војна. На жалост, Кина ће са САД имати још много проблема.

  3. Mojoj radosti nikad kraja… Procitacu ovo jos jednom.
    Odose NATO-fasisti, propade Klinton imperija. Sad stakori kradu i iznose iz zemlje dok ne bude kasno. Kao u zemljama u kojima su Ameri skidali i postavljali vlade. Ima boga …moga

  4. Nemci (u novinama) postavljaju pitanje odnosa Kine i SAD-rivali ili
    partneri? Nema sumnje, danas su partneri i rivali istovremeno.
    Sve sto je navedeno u clanku, istinito je ali ne i potpuno.
    Niti je se u SAD toliko crno (iako se od dana licnog iskustva mnogo
    toga promenilo) niti je kineska ekspanzija bez “crva”.
    Ciljevi americke strategije su imperijalisticki – ovladavanje
    prirodnim bogatstvima sveta, samo u korist SAD. Za ostvarenje
    cilja “otkrili” su rat (potvrdjeno u I sv. ratu koji im je doneo
    najvece profite i redukovao konkurente), odnosno jedinstvo
    “meke sile” (marketinga, svedenog na “sto SAD nude, jedino je …)
    vojne sile (takodje reklama – “mi smo naj…”) i ekonomije (svedene
    na proizvodnju i prodaju naoruzanja). To “sveto trojstvo” je
    jedino od drzave-sjedinjenih (federalnih) drzava. “Ekonomiju”,
    pored vojne industrije, nesto elektronike, avijacije, …
    transformisali su trgovinu, gde dominiraju “placebo” proizvodi –
    od farmaceutskih do fiktivnih finasijskih (uljucujuci dolar).
    Proizvodnju – glavni generator novostvorene vrednosti, prepustili
    su drugima – Kini, Japanu, Koreji, …, Brazilu, Indiji, odakle dolazi osnovna neravnoteza. Kako su SAD, kao drzava, svedene na
    tvrdoglavi sistem nametanja “svih vrednosti” ostalom svetu, svoj
    narod su zaboravili i sve manje mogu da integrisu napore da
    dalje razvijaju zemlju.
    [Ogromno, retko naseljeno prostransvo SAD donosi visoke troskove
    infrastrukture i transporta ali i neosvojivost teritorije.
    Smanjenje industrije, smanjuje transport, pa nema interesa ni
    za odrzavanje infrastrukture. Smanjena proizvodnja ne donosi
    sredstva za “nadgradnju”-obrazovanje, zdravstvo, …(a korporacije
    i banke, rasute po svetu, imaju mogucnost da manipulisu profitima,
    ostavljajuci drzavni budzet kratkih rukava.]
    Nasuprot SAD, Kina ima mehanizme koordiniranog i celovitog razvoja
    zemlje. Ne sme se zaboraviti da je Kina uspesno upravljala drzavom-
    carstvom toliko vekova. Jasne funkcije drzave i drzavne uprave i
    zdrav izbor (i reizbor) drzavnih “cinovnika” na svim nivoima,
    pored devijacija, ocuvale su carstvo, “Maovu” Kinu i ovu sada.
    [U razmiljanjima o Kini i SAD, treba se podsetiti SSSR-a i
    Jugoslavije – njihovih uspona i raspada, a nije na odmet ne
    zaboraviti Singapur (mala zemlja, daleko vrednija od velicine,
    a dovedena do ovih dana pravom-neskrivenom diktaturom.]
    S. Savic

  5. Knjiga “Ekstremni Zapad” – (Federiko Rampini) argumentovano uporedjuje napredak Istoka (Kina) i zaostajanje Zapada (Amerika). Danasnji svet je suocen sa dva razlicita pogleda na svet. Jedan je liberalno kapitalisticki, tj. planetaarno globalisticki, a drugi, pretezno drzavno kapitalisticki, s teznjom humanije raspodele kapitalistickog profita. Kina ide u susret Marksovom predvidjanju da ce “pravedno (socijalisticko) drustvo prvo nastati u najbogatijim kapitalistickim zemljama”. Tu sadasnju kapitalisticku zemlju vodi Komunistickaa partija Kine. Ona je, nasuprot bivsem socijalizmu, uvazila istinu – da je raspodela drustvenog bogatstva uvek IZA rentabilne proizvodnje.
    Kina danas svojim bogatstvom sprecava koncept planetarne i neogranicene eksploatacije putem totalnog globalizma.

  6. nasilno i dan danas sprecavanje demokratskih procesa..!!
    ———————————————————
    1947.
    U SAD je usvojen Taft-Hartlijev zakon, kojim je
    ograničeno pravo radnika da organizuju štrajkove i primoran
    sindikat da isključi prokomunističke rukovodioce. Šefu države
    je dato pravo da na 80 dana suspenduje svaku štrajkačku akciju
    koju oceni opasnom za nacionalnu bezbednost.

  7. Sveukupni potencijali i resursi ovozemaljskog sveta moraju se utrošiti u izgradnju jedinstvene i sveobuhvatne katoličko-kapitalističke imperije sa večitom garancijom da bi bogati bili još bogatiji i time obezbedili neotuđivo pravo da bogati mogu večito da pljačkaju siromašne.
    Taj sistem se zasniva na tri snažne institucije a to su profit, sila i vera.
    Taj pohod od milijarde katolika, katoličko-kapitalističke imperije, koju predvodi angloamerički imperijal fašisti, u rukama razarujićih potencijala nato pakta i još razornijim dejstvom rimokatoličke klerikalne dogme, srušiće sve civilizacije, njihove narode i institucije, opljačkati ih, osiromašiti, pokatoličiti ih i prevesti u ropstvo.
    To je pravilo »Svetog Trojstva« Kapitalizma.
    Ovaj degres mogu osujetiti samo nove ideje, ideje koje donnosi novo vreme, vreme novih ljudi…
    I Zapad ima ljudi sa novim idejama…
    A Srbija, ako se nekim novim generacijama osvesti i okrene sebi i iskustvima socijalističke revolucije i samoupravljanju, imaće šansu da opstane kao nacija i država…

    Če je živ!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *