OLIVER ANTIĆ Što se grbo rodi vrijeme ne ispravi

Reagovanje na tekst Dragomira Anđelkovića „Poigravanje (ne)istinom“

Piše Oliver Antić, član Predsedništva SNS

Stranke sa potpuno različitim programima, politikom, istorijatom (članovi socijalističke internacionale, monarhisti, regionalisti i centralisti, nevernici i vernici, tajkunisti, socijalisti, nacionalisti i internacionalisti…) posle izbora paktiraju oko fotelja i dogovaraju „neprincipijelnu“ koaliciju, o kojoj glasači nisu mogli ni da sanjaju
Inicijalni tekst „Naprednjačko poigravanje ustavom“ od 24.12.2010. g. imao je takav ton da je zahtevao odgovor.
Odgovor na odgovor pod naslovom „Poigravanje (ne)istinom“ od 21. 1. 2011. godine, najviše zbog poštovanja čitalaca koji imaju pravo na istinu, takođe zahteva odgovor.
Bilo je novina i u starom Rimu. I tada su neki novinari, pisali po volji mentora, potpisivali se za druge i slično. Tada je i nastala maksima koju je tako lepo (i shodno) preveo na naš jezik profesor Valtazar Bogišić: „Što se grbo rodi vrijeme ne ispravi“. Takav je slučaj sa još jednom latinskom izrekom, koju je ovaj ugledni pravnik takođe znalački odabrao i u duhu našeg jezika odenuo: „Ko samo riječi zakonske znade, taj još zakona ne zna, dok mu ne shvati razum i smisao“. Pouka je, naravno, šira – ako je neko pismen to ne znači da valjano razume smisao napisanog. Čini se da potpisnik teksta naslovljenog „Naprednjačko poigravanje ustavom“ upravo najbolje svedoči o takvoj mogućnosti da raspoznavanje slova nije dovoljno za ispravno shvatanje prava i politike.
MALA ISTORIJA MENJANJA USTAVA
Iz inicijalnog teksta, a znamo ko se tome oštro suprotstavlja, proizlazi da se sadašnji Ustav ne sme ni pipnuti. Pogledajmo, ipak, činjenice. U ustavnoj istoriji naše zemlje od 1804. godine do danas, bilo je mnogo nacrta ustava, ustava, izmena ustava, sve naravno u zavisnosti od promenjenih okolnosti kako međunarodnih, tako i unutrašnjih. U stvari, imajući u vidu položaj zemlje i geostrateške interese velikih sila, promena međunarodnih i unutrašnjih okolnosti bila je i ostala u organskoj vezi. Za našu ustavnu istoriju relevantno je, verovali ili ne, gotovo stotinu ustava, nacrta ustava, amandmana. U vreme Kneževine i Kraljevine Srbije bilo je dvadeset nacrta ustava. Prvi, Sretenjski ustav 1835, zbog pritiska velikih sila, važio je svega mesec dana. Turski ustav iz 1938. menjan je tri puta i to putem tzv. organskih zakona. Potom slede Namesnički ustav od 1869, pa Radikalski od 1888, koji kralj Aleksandar ukida, a vraća pravnu snagu Ustavu iz 1869. Potom sledi Oktroisani ustav iz 1901, ali posle puča sledi Ustav iz 1903, koji u stvari, uz male izmene, predstavlja povratak na Radikalski Ustav iz 1888. Posle stvaranja Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije od 1918. do 1921. bilo je nekakvo stanje ustavnog vakuuma ali su se primenjivale neke odredbe Ustava iz 1903, iako tom Ustavu nije formalno vraćena pravna snaga. Godine 1921. donosi se Vidovdanski ustav, važi do 1929, kada kralj Aleksandar raspušta Skupštinu i suspenduje Ustav (dvogodišnji period tzv. šestojanuarske diktature). Sledi Septembarski ustav od 1931. koji je dva puta neustavno promenjen. Posle Drugog svetskog rata Srbija je, kao jugoslovenska federalna jedinica, imala tri ustava (1947, 1963, 1974). Ustav iz 1947. nije menjan. Ustav iz 1963. je tri puta izmenjen sa 16 amandmana. Ustav iz 1974. menjan je u dva navrata sa ukupno 49 amandmana (1981. godine osam, a 1989. godine 41 amandman). Srbija, i dalje kao jugoslovenska federalna jedinica, 1990. dobija novi Ustav. Zakonom o načinu i postupku promene Ustava učinjen je pokušaj promene tog Ustava, ali ga je Ustavni sud proglasio neustavnim, pa je 2006. donet ustav u skladu sa predviđenom procedurom Ustava iz 1990, dakle uz poštovanje ustavnog kontinuiteta, mada se nemali broj političara zalagao za diskontinuitet.
A potpisnik inicijalnog teksta veli, sadašnji se Ustav ne sme menjati!
Promenjene okolnosti u pravu (ne samo ustavnom, već i građanskom i dr.) uvek nameću određene korekcije, usklađivanja koja treba da omoguće racionalnija, pravičnija, rečju bolja rešenja. Neblagovremeno reagovanje u toj oblasti je neretko dovodilo do tzv. „pobune fakta protiv prava“, što je u ustavnoj uporednopravnoj istoriji, dovodilo do buna, ustanaka, revolucija i drugih „događanja naroda“ po pravilu i nažalost praćenih nasiljem.
NAPAD NA NARODNJAKE
Srpska napredna stranka se zalaže da se, uz poštovanje svih demokratskih pravila i u skladu sa Ustavom, broj poslanika u našem parlamentu uskladi sa brojem stanovnika u našoj zemlji, dakle onih koji te poslanike biraju i izdržavaju, što bi uz izvesnu korekciju izbornih propisa, dovelo i do pročišćenja političke scene, u kojoj se nakupila gomila onih koji umesto da vode računa o izbornoj volji građana, strančare i trguju mandatima.
A potpisnik inicijalnog teksta (u daljem tekstu „Potpisnik“) doslovno ističe: „ciljna grupa naprednjačke inicijative, bar neposredno, nisu naši birači, već inostrani gospodari Srbije. Oni žele da sadašnji Ustav bude promenjen kako bi iz njega bili izbačeni delovi u vezi sa Kosovom i Metohijom, odnosno hteli bi da se trasira put za regionalizaciju, tj. (kon)federalizaciju Srbije“. Ne sećam se da se neko usudio da uputi težu laž i klevetu na račun jedne političke stranke, koju pri tom u ovom trenutku podržava najveći broj građana Srbije! „Potpisnik“ se posle odgovora, izgleda, ipak uplašio (i krivične odgovornosti), pa kaže da nije tu mislio na naprednjake, već na inostrane gospodare Srbije! Međutim, ceo članak je posvećen naprednjacima, sve je postavljeno tako da su naprednjaci izdajnici koji slušaju i dodvoravaju se „evropskim gospodarima“… Sistematsko i ciljno tumačenje jasno pokazuje da „potpisnik“ u članku ne napada „evropske gospodare“, već isključivo naprednjake. Treba, zaista biti lakoveran pa poverovati „potpisniku“ da u ovoj monstruoznoj optužbi nije obuhvatio upravo naprednjake. Da nije tako, zašto bi „potpisnik“ o odgovoru naveo da je njegov tekst „posvećen ustavnom egzibicionizmu SNS-a“, ili čak da SNS „demagoški, igrajući se sudbinom nacije“ hoće da iskamči još koji glas! Činjenice su tvrdoglave, tako da „diskvalifikacije i podmetanja“ jesu u stvari čista projekcija („Potpisnik“ podsvesno govori o sebi), mada bi bilo mnogo poštenije da je u pitanju samokritika.
„Potpisnik“ i dalje ne shvata šta je to konfederalizacija, niti ustavnost. Možda da ga podstaknem na razmišljanje kroz primere, jer za apstrakcije, kako je dokazao, nije spreman. Švajcarska u svom imenu i prema Ustavu jeste konfederacija, ali po svojoj pravnoj suštini nije konfederacija, već federacija; zadržala je ovu „formu“ iz istorijskih razloga, jer je jedno vreme to i bila, ali je polovinom pretprošlog veka, to prestala da bude. Poslednji elementi „konfederalizovanih“ evropskih država nestali su 1848. godine. Ili, Velika Britanija nema ustav, ali to je (nesporno) ustavna država, mnoge države u svetu imaju ustave, ali nisu ustavne države. „Potpisnik“, dalje, suvereno tvrdi kako Srpska napredna stranka…„koja pretenduje da spasonosno po zemlju uzme vlast, još nema ni pravi program“…
Da li će neka stranka da svoju zakonsku obavezu već pri registrovanju nazove „Programska načela“ ili „Program“, to je njena unutrašnja stvar. Naime, već hiljadama godina važi princip  falsa demostratio non nocet, tako da samo ime (šire ili uže, precizno ili neprecizno, čak i pogrešno) ne može da promeni suštinu pravnog akta. Ko je proverio (sajtove), lako se uverio da su Programska načela SNS preciznija, jasnija i kvalitetnija od raznih „programa“… Uzgred, ne znam šta je radio „Potpisnik“ kada sam osamdesetih godina prošlog veka, u doslovno „vunenim vremenima“, vodio i dobio ustavni spor protiv obe pokrajine zbog njihove uzurpacije nadležnosti Republike Srbije. Ako je za potpisnika ovo davna istorija, priznajem, nisam pročitao neki njegov tekst kojim kritikuje vojvođanski Statut, pa ga, za slučaj da nije, upućujem (permanentno obrazovanje je u nekim zemljama i u mnogim profesijama obavezno) da je moja obimna (ustavnopravna) kritika i tada, kao i danas dostupna javnosti.
IZVRNUTA LOGIKA
„Potpisnik“ u odgovoru ističe da je on logičan, a da onaj ili oni (više voli množinu jer umišlja da polemiše sa kolektivitetom onih koji žele napredak Srbiji) na koga ili koje se odnosi njegov tekst, nisu logični! „Potpisnik“ uzima računaljku i izvodi računicu: naprednjačka inicijativa bi uštedela 5 miliona evra godišnje, a referendum bi koštao 12-14 miliona, te „logično“ zaključuje, pod marginalnim naslovom „Raskorak sa logikom“ da tu nema logike. Naravno, i osnovcu je jasno da bi ovakvom promenom, uz sve navedene iznose, samo za vreme trajanja jednog skupštinskog četvorogodišnjeg mandata bilo ušteđeno preko 5 miliona evra, a u dva, tri ili dvadeset dva-tri mandata? Ali „potpisnik“ produbljuje svoju logiku i, dalje pod istim marginalnim naslovom, tvrdi da je moja malenkost „političar zapada“, pala u kontradiktornost jer se SNS, tobož, zalaže za uklanjanje malih ucenjivačkih stranaka, koje čine veliku štetu, sa političke scene, a istovremeno pravimo koaliciju sa patuljastim partijama. Logika je zaista izvrnuta, ali od strane „potpisnika“. Naime, kada se gradi predizborna saradnja, koalicija i sl, onda građani glasaju upravo imajući u vidu tu političku grupaciju i svesni su da će se njihovi glasovi ubrojati u njihov jedinstveni fond; tu se unapred zna koji se glasovi sabiraju. S druge strane imamo aktuelnu situaciju, da stranke sa potpuno različitim programima, politikom, istorijatom (članovi socijalističke internacionale, monarhisti, regionalisti i centralisti, nevernici i vernici, tajkunisti, socijalisti, nacionalisti i internacionalisti…) posle izbora paktiraju oko fotelja i dogovore „neprincipijelnu“ koaliciju, o kojoj glasači nisu mogli ni da sanjaju. Volja glasača je, na taj način, poštovana isto koliko i pri „izbornoj krađi“. Zato se, dragi ljubitelju logike, sve veći broj građana, ma koliko za Vas i vaše nalogodavce to bilo nelogično, opredeljuje za Srpsku naprednu stranku.
„Potpisnik“ je, ipak, opsednut mnome i ceo odgovor odiše ličnim odnosom. On očito smatra da sam se u svom tekstu bavio njime. Opet je u zabludi. Bavim se pojavama ne pojedincima, raskrinkavam prividne nosioce, da bih otkrio čitaocima (političke) nalogodavce. A „Potpisnik“ se toliko uzdigao, smatrajući da raspravlja sa vrhom SNS, koji, kao, meni daje nalog da se bavim njime, da sa te visine, verovatno zbog oblaka ispod njega, više ne vidi kako Srbija stvarno izgleda. U optičkoj obmani svog (duhovnog) oka ističe ključni argument: kakve su to evropske vrednosti i standardi o kojima govori Antić, kada je 2008. rekao da je Evropska unija za Srbe isto što i Treći rajh za Jevreje. Dakle on (ja), zaključuje čuveni etičar, nema kredibilitet. Kada su, naime, neke od moćnih država u EU 2008. otpočele sa otvorenom politikom otimanja Kosova i Metohije, dok se „Potpisnik“ tada borio sa njima u svojim snovima, smatrao sam (i držim i dalje da nisam pogrešio) da se mora upotrebiti i neka jaka reč, kao reakcija na takvo nasilje. A takvih reči i rečenica, za razliku od nekih koji se sada busaju u grudi, dao sam više, pored navedene npr. i sledeću (u vreme kada je samo Slovenija od bivših federalnih jedinica priznala „državu Kosovo“) – …pošto Slovenija ne priznaje ustavni poredak Srbije, onda ne treba dopustiti da njihova preduzeća posluju u Srbiji i izvlače profit… Hrvatska je, npr. čekala gotovo desetak dana da vidi reakciju Srbije, ali kako nikakve ozbiljne reakcije od strane naše države nije bilo, „nezavisnost“ dela teritorije Srbije priznala je i ona i domino-efektom i pravoslavna „braća“ iz bivše SR Makedonije, pa uz prinudu, pretnju i prevaru glasačkog tela i veliko razumevanje i pohvale iz inostranstva i „dična“ Crna Gora.
JEZERCE NEMORALA
U samoj završnici teksta, naravno ponovo sa tendencioznim marginalnim naslovom „Moral i poštenje“, „potpisnik“ veli da sam ja nekad bio gorljivi zagovornik ideologije SRS, ali sam korenito izmenio svoje stavove, a Vojislav Šešelj nije. Otuda, „potpisnik“ zaključuje da tu ne može biti morala i poštenja, te, valjda, zbog ove moralno-političke nepodobnosti sve pada. „Potpisniku“ ne ide u prilog da se zapita da ako je tačno da sam bio „gorljivi zagovornik“ ideologije SRS, zašto nikada nisam bio ni član te stranke. Naravno da sam podržavao, kako u javnim istupanjima tako i u naučnim radovima, mnoge patriotske aktivnosti koje je ta stranka organizovala (npr. raskrinkavanje nelegalnih i nelegitimnih haških procesa, ne samo u odnosu na zaista ekstremnu nepravdu prema Slobodanu Miloševiću i Vojislavu Šešelju, već i mnogim drugim neosnovano utamničenim). Međutim, nikada nisam podržavao sve elemente ideologije i sve političke poteze Srpske radikalne stranke, to je vrlo lako zaključiti upravo iz mojih javnih nastupa, članaka, kao i činjenice da nikada nisam pristupio stranci, a što se tiče SNS-a tu sam jedan od osnivača.
„Potpisnik“ pod punom „projekcijom“ tvrdi da sam nateran da pišem odgovor. To je tačno, jer me je naterao „Potpisnik“ svojom drskošću da piše o nečemu o čemu malo zna, a još manje ume da sakrije zlu nameru svojih nalogodavaca.
Ipak, „Pečat“ je toliko dobar nedeljnik da ga čak ni ovakvi „potpisnici“ uz sav napor, ne mogu uniziti. Konačno, niti jedna moja reč nije napisana zbog „Potpisnika“, već isključivo zbog prava čitalaca na istinu, koja mora biti osnov svake poštene politike. A čitaoci neka ocene kakva je pozadina politike koja istura nestručnost, a neznanjem obmanjuje javnost. Politike koja klevetama pokušava da sruši ono što strpljivo grade neistomišljenici, ali pri tome ne nudi svoje rešenje, već kada treba nešto konkretno da učini beži u konfuziju, kontuziju i neobaveštenost. Neka se čitaoci zapitaju, pored ostalog, ko je bio duže vreme u vladi sa DS-om, ko je, protivno svim demokratskim, političkim i moralnim pravilima, u svega nekoliko časova, smenio Tomislava Nikolića sa mesta predsednika Narodne skupštine Republike Srbije? Ko je pogazio reč da će Vučić biti gradonačelnik? Ostaje nejasno zašto se isti kvaziargumenti tako istrajno pokušavaju da podmetnu čitaocima „Pečata“, kao nedeljnika koji je za kratko vreme uspeo da izgradi odgovarajuću reputaciju u krugovima intelektualaca. Poigravanje sa (ne)istinom bila bi anđeoska nevinost u odnosu na Anđelkovićevo pisanje neistina i njegovo služenje neistinama.
No u svakom slučaju, „Potpisnik“ neka bude uveren da će ubuduće – na njegovo brčkanje u njegovom jezercetu (ne)morala, (ne)poštenja, (ne)kredibilnosti, (ne)logičnosti i fascinantnog (ne)znanja materije o kojoj piše – naići na potpunu tišinu, jer on zapravo, u hegelijanskom smislu, i ne postoji.
Za razliku od njega i uprkos njemu, visoko cenim „Pečat“ i njegove čitaoce.

9 коментара

  1. Poštovana redakcijo,
    nesumnjivo je profesor Antić ovim stavio definitivno tačku na sasvim proizvoljnu i nebuloznu kritiku Srpske napredne stranke, od strane Dragomira Anđelkovića. Ako, međutim, ponovo ustupite prostor, sada za odgovor Anđelkovića, onda imate prostora za bacanje, čime narušavate osnovnu uređivačku koncepciju lista i podstičete novinarski voluntarizam. A, bojim se, postajete i “stranački obojeni”, što bi bila katastrofalna šteta za najbolji politički nedeljnik u Srbiji!

  2. Hvala Prof. Anticu za odlican odgovor jednom zlonamjernom novinarcicu. Ne vjerujm da ce vas razumjeti jer vam nije dorastao, ali zato vjerujem u citaoce novina koji ce znati da razlikuju puku zelju za senzacijom od cinjenica koje ste naveli i od Vase iskrene borbe za istinu i dobrobit naseg naroda.

  3. За професора Антића: не вреди Вам ни један Ваша титула, јер нисте у праву. Отварати Пандорину кутију измене Устава због треанутно небитног разлога смањења броја посланика, јесте једнако клати вола због кила меса. Да ли је разлог СНС–а био публицитет или су погрешно (по ко зна који пут) проценили ситуацију, заиста не знам. Али, придуживати се Чеди и осталим квислинзима у нападу на Устав, је срамотно. Устав се мора мењати, али тек када се разреше животне ствари, као што је одбијање уласка у нови Совјетски Савез звани ЕУ. Вероваћу у добре намере СНС–а, тек када јасно кажу да Србина нема алтернативу. Тачка. Крај приче!

  4. Уреднику Интернет портала Печата: Било би далеко више коментара када бисте брже објављивали коментаре. Што више имате коментара, имаћете више читалаца и они ће се чешће враћати Вашем порталу. Што су Вам чешће прмене на порталу, читаоци ће се чешће враћати, и Ваш портал ће постати занимљивији и примамљивији. Портал не сме да буде статичан, јер тиме губите потенцијалне хиљаде читалаца, који немају начина да купе Печат. Портал мора да буде динамичан, и да свакога дана постоје нове теме, нови есеји и нове дискусије. Уместо да једном недељно свратим до Вашег портал, ја бих свраћала и више пута дневно, али се садржај мења веоам споро. Ово је добонамерна критика, јер не користите довоњно предности Интернета да повећате свој урицај.

  5. GOSPODINE ANTICU POSTOJI MORALNI KODEKS KOD MORALNIH LJUDI DA COVEKU KOJI JE UTAMNICEN NE SMETE NICIM OTEZAVATI POLOZAJ CAK STA VISE OBAVEZA JE POMOCI MU U SVAKOM POGLEDU,ISTO TAKO POMOCI PORODICI UTAMNICENOG I PRUZITI IM SVAKU VRSTU POMOCI DOK JE GLAVA PORODICE ODSUTAN.SUMNJAM DA STE BILO STA OD OVOGA UCINILI SEM STO STE MU OKRENULI LEDJA U NAJTEZIM ZIVOTNIM OKOLNOSTIMA ZAJEDNO SA NJEGOVIM KUMOVIMA,TKZ.PRIJATELJIMA I OSTALIMA.DA LI STE SE MOZDA NEKADA BAREM U TISINI POMOLILI BOGU I ZAPALILI SVECU ZA SPASENJE UTAMNICENOG?.KADA IZADJE IZ TAMNICE HOCETE LI CISTA SRCA STATI ISPRED NJEGA I POGLEDATI GA U OCI?SUMNJAM. ALI NE SUMNJAM DA CE VAM OD UTAMNICENOG ALI SLOBODNOG COVEKA BITI OPROSTENO.

  6. Драгиша Ускоковић

    @Indiana
    Да ли сте уопште свесни шта ви препоручујете листу Печат. Да не објави контрааргументе Анђелковића!?! Свашта…

  7. Ово је најнижи и најподмулији текст који сам икада прочитао. Антића никада нисам ценио али после овог мало је и да га презирем. Срамота је да неко тако прелеће из табора у табор, а другима придикује. Поготово када се у моралном погледу разликују битно од њега. Позитвно. Што је случај са Анђелковићем, једним од најбољих новинара које Србија има.

  8. Jovanovic M.

    Žestina i upornost “pravdanja” profesora Antića na stranicama Pečata, samo dokazuje koliko je cenjeni novinar Pečat-a g. Anjdelković, bio u pravu u svojoj analizi ponašanja i političkog delovanja stranke u čijem je vodjstvu g. Antić.Istina boli, otuda i ovakva žestoka reakcija prof. Antića. Da ne boli, ne bi ni reagovao…

  9. Професоре Антићу, највећи је проблем што се сви бавите периферним стварима а не одговарате на суштинске проблеме. Нормално је да опозиција има више маневарског простора око разних питања и објашњења, али треба бити конкретан око главних питања који су од интереса ове земље. Устав може и касније да се мења, па пре две три године је Николић агитовао да народ изађе и промени Устав Србије, који је направио врсни стручњак професор Ратко Марковић. Зашто тада нисте тражили амандмане него сте подржали “нов” уста, за који је тада и сам Николић реко да су тадашњи радикали пристали на неке компромисе.
    Променом овог Устава у овом хаосу би морао и СНС да попусти и учини уступке, које , с којим циљем,….опасна је то работа сада(не смем да помислим да иза тога стоји нешто друго)

    Друго, у потпуно сте у праву што се тиче ДСС и садашње партије СРС, они су изгубљени, пасивни, не критикују власт, ћуте. И сам Коштуница када је влада имао је велике гафове, доносио је и он сумњиве одлуке, у његовој влади је био и Динкић и Ђелић,Милосављевићи…..Цветковић,… и тачно је то да је радикала Николића изабрао па оборио. Али на страну сујете и раније зађевице, треба хладне главе у интересу Србије да се сви договоре, велика је одговорност и целе опозиције. Најгоре јекад се преко медија препуцавају ко ганци!!!

    Позитивно је што СНС позива на митинг , требала би цела опозиција да крене у обарању ове марионетске власти. Ти више чуди изјава порпарола ДСС који исто тражи да овај режим поднесе оставку, али нека ДСС покрене конкретну акцију, исто и СРС.
    Или цела опозиција или нема од пвог посла ништа, сви по мало да одступа као им је Србија на срци, и ако су мало разумни.
    Поздрав!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *