MIROSLAV TOHOLJ Istorija ogrezla u metež

Piše Aleksandar Dunđerin

Srpska književnost je zahvaljujući „Zvonima za Trojicu“ Miroslava Toholja (SKZ, Beograd, 2010) dobila još jedan veliki nacionalni ep, koji se, obogaćen raznovrsno ukrašenom lirskom freskom o konjima, nesumnjivo, nalazi u najužoj konkurenciji romana koji su obeležili prvu deceniju dvadeset i prvog veka

Na svetu postoji blizu devet stotina dvadeset i šest milijardi knjiga“. Ni u jednoj od njih, „jamačno, neće se naći ni blizu precizan opis niti približno tačna lokacija varoši humskih pominjanih u ovoj povesti“. Možemo li se složiti da već i ova zabeleška, kojom počinje deveto poglavlje romana „Zvona za Trojicu“, opravdava postojanje novog ostvarenja Miroslava Toholja, izdvaja ga iz mora tekstualnosti, svedoči i da na izmaku prve decenije dvadeset i prvog veka nisu baš sve knjige ispisane, niti su sve teme istrošene? U svakom slučaju, ova činjenica, iako tako nadmoćno prkosi postmodernom nagoveštaju „kraja književnosti“, nikako ne znači da se značenja i dometi Toholjevih „Zvona“ iscrpljuju u pokušaju umetničke vizije istorije Huma, odnosno Hercegovine, te geografskih, etnoloških, jezičkih i psiholoških karakteristika ovog podneblja.

IZDANCI HUMSKIH VEKOVA
Toholj se u „Zvonima za Trojicu“ prihvatio nimalo lakog književnog zadatka da na nekih tristotinak stranica ispripoveda čitavu istoriju Hercegovine, od mitskih vremena, zabeleženih u predanjima i legendama, do savremenog doba, ostalog u pamćenju živih svedoka. I pored toga što je u središtu autorove pažnje sudbina jedne srpske humske porodice (Kresić), kroz koju se prelama i kolektivna sudbina čitavog srpskog naroda tog regiona (ali i šire), Toholj ima i znatno veću ambiciju – da traga za supstancom koja je ovaj deo Balkana učinila „buretom baruta“ gde mešavina različitih vera i naroda čini jednu krvavu nit. Tom niti u neraskidivu celinu spojeni su humski vekovi, obeleženi težnjama ka neostvarivim ciljevima.
„Svi od Krehića težili su sreći; svi od Krešića motrili uglavnom na krupnu i višekratnu korist, a svi Kresići polagali na istinu, takođe apstraktnu i daleku. Prvi činili ono čime se srce zari, ovi drugi nikada nisu razumeli svrhu onoga čemu teže, te žuđena korist nigda nije uvećavana no smanjivana, treći unapred plaćali ujam za sve do čega nikada neće stići. Jer ti si, Duše večni, udesio ovako – da svi u snazi budu jednako slabi, i svi u slabosti jednako silni.“
Na ovoj ravni „Zvona za Trojicu“ predstavljaju jedno oporo svedočanstvo o suživotu tri vere i tri naroda u multikulturnoj Bosni (pravoslavnih Kresića, katolika Krešića i muslimana Krehića), povremeno razdvojenih do mere kada trpeljivost ustukne pred iskušenjem monstruoznog zločina, češće udruženih u mukama kao presudnoj odlici tla koje je „poslednje utočište vapaja za slobodom“, ali i tamnica i gubilište naroda.
Prisustvo Istorije – u Hercegovini kao dinamične kategorije čije su konstante apstraktna vera i nada u mogućnost ostvarenja konačne slobode i realno zlo koje u ime te slobode uzima, nezajažljivo, danak u ljudskoj krvi – odredilo je ne samo humske toponime, nego i humski govor, humsku filozofiju života:
„Nema kamena a da nije ‚krvav‘, nema polja ako nije ‚bojno‘, nema borbe da nije ‚junačka‘, pa ni, razume se, oružja da nije ‚svijetlo‘. Svaka pojava istrajava onoliko koliko je pogone naboji njene istorijske važnosti; reč vredi onoliko koliko vrede istorijski atributi kojima se ogrnula.“
Da bi na upečatljiv način dokumentovao ulogu humske istorije u životu ljudi, Toholj poseže za nizom izvora – od knjige Svetozarija Toholja o „ukupnoj povesti čovekovoj“ i letopisa protojereja Bokčina o „povesti i časti“, preko „Kronike župe hrašnjanske“ Rica Gabelice, do savremenog naučno-publicističkog dela Goriše Radena koje istražuje humsku kalilogiju. Osobenost tipično hercegovačkog pogleda na svet – izuzetno kompleksnog, zahvaljujući preplitanju i pretapanju različitih tradicija teško odgonetljivog – mogla je biti oslikana jedino uz osvetljavanje raznorodnih perspektiva, često među sobom isključivih i neistovrsnih. Otuda narator povremeno napušta poziciju koja mu obezbeđuje objektivno pripovedanje, i priču obogaćuje biblijskim tonom, usmenim kazivanjem karakterističnim za folklornu tradiciju, jezikom srednjovekovnih spisa ili naučnih publikacija. Takođe, sveznajući pripovedač pokatkad ustukne pred junacima, dopuštajući da se spoljašnje pripovedanje naprosto utopi u unutrašnji monolog nekog od likova, tako da priča povremeno biva usmerena ka „govoru uživljavanja“, a naratorova svest obogaćena psihološkom, ideološkom, frazeološkom ili prostorno-vremenskom tačkom gledišta aktera koji učestvuju u radnji.
U tom smislu „Zvona za trojicu“ jedan su bogato ilustrovani lirsko-epski mozaik, sačinjen od mnoštva književnih žanrova: od srednjovekovnih rodoslova i letopisa, preko delova porodičnog romana, romana reke i asocijativnog romana, do esejističke proze.
Žanrovska hibridnost, usložnjavanje perspektiva i tačaka gledišta, menjanje pozicija pripovedača i jezičko-stilska raznovrsnost, obezbedilo je Toholjevom romanu mogućnost izuzetno širokog epskog zahvata, ali ga je pre svega svrstalo u izuzetno mali broj književnih dela koje na leksičkom planu obogaćuju srpsku literaturu niskom do sada nekorišćenih arhaizama i dijalektizama, ali i jezičkih novuma i kovanica, koje su pre izraz pesničkog nadahnuća, nego proznog kazivanja. Da bi još jače naglasio basnoslovni jezikotvorački potencijal Hercegovine, Toholj poseže i za već pomenutim istraživanjem humske kalilogije Goriše Radena:
„Humski živalj bio bi kadar, ukoliko bi se na Zemlji rodio kakav nov i do sada nepoznat narod, ne odlomivši ništa od svog, da novorođenom narodu namakne jezik zbog koga se ovi ne bi postideli ni pred povesnim nacijama. To jednovremeno predstavlja i veliku opasnost po Humjake, jer bi ko mogao na njih nasrnuti samo zbog sabranog jezičkog blaga.“
Posmatrano iz ovog ugla „Zvona ta Trojicu“ predstavljaju nemali doprinos očuvanju srpskoga jezika (i s one strane Drine), a implicitno i oštru kritiku savremene jezičke, i uopšte kulturne politike Beograda, koji danas previđa ono čega su i junaci i pripovedač Toholjevog romana već vekovima svesni:
„Humska krajina je desna ruka srpskoga naroda, i tu ruku eto čupaju iz tela njegova, da i u ostalom telu ne bude više života.“

MRTVI HEROJI I ŽIVI IZDAJNICI
Opisima golemih stradanja srpskog naroda u Hercegovini prožeta su gotovo sva poglavlja romana. Naturalizmom premazane scene samog čina zločina u „Zvonima za Trojicu“ utemeljuju Toholja kao vrsnog majstora pripovedanja, kadrog da kao retko ko u srpskoj književnosti estetiku ružnog osveži nežnim, jedva primetnim nanosima erosa:
„Iz onog trećeg kamiona svukoše sićušna i gobava čoveka u debeloj košulji poprskanoj kapima krvi, u gaćama i suknenim čarapama, smrskanog lica celom levom stranom tako da su probelele vilična kost i proređeno zubalo, a oko utonulo u ranu bez krvi i izjednačilo se s njom. ‚Gobavi Danilo!‘ – zakuka neka od žena i, mada je izgledalo da u zgrbljenom telu nema života, na tu reč iz one izobličen grudve odazva se jabučica desnoga oka i radosno se zagleda u ženu…“
Prema pokretanju tog Danilovog oka, sposobnog da, makar jedan tren pre, predvidi ono što će se zbiti, mogla bi da se sklopi središnja nit užasavajuće fabule oko njega, zaključuje Toholj, a moglo bi se dodati – i oko sveukupnog poraza srpskog naroda. Taj poraz još je bolniji kada se spoznaju razlozi postanka srpskog stratišta i psihologija srpske žrtve:
„Nije, tvrde, ovdašnju čeljad sabrao i povezao ustaški vod, skupina nadmenih i oznojenih kukavica, nju je iznutra vezao ne samo onaj strašni kompleks osećanja prokletstva zbog nevoljne izdaje u ratu protiv svoga, a za tuđina, već i izvestan prezir prema niskosti zla što je upravo snalazi. Drugi s pravom veruju da je i ovde na delu fenomen‚ nezamislive situacije‘ u kojoj se svest tragičnog učesnika, to jest žrtve, do zadnjeg trena ponaša kao svest posmatrača koji se napreže da suzi i racionalizuje ‚nezamislive prizore‘ i nadiđe ih svim svojim čulima.“
Insistiranje ne samo na uzrocima i posledicama zločina, nego i na bizarnosti same njegove manifestacije, čini „Zvona za Trojicu“ romanom koji istoriju – kako je to u predgovoru romanu uočio Jovan Delić (na čija se pojedina, izuzetno dragocena zapažanja, oslanja i ovaj prilog) posmatra isključivo kao beskonačni lanac beščašća i zločinačkih bestijalnosti, kao zlo duboko ukorenjeno u ljudskoj duši.
Ne bez istančanog smisao za gorki i sebegrižljivi humor, Toholj primećuje kako je „Srbija večita humska utopija“, ali i da je „preterano humjačko srbovanje hronična srpska bolest“. Međutim, u srži tog „srbovanja“ nalazi se i klica junaštva kroz koje se prelamaju kolektivna iskustva, nesreće, ali i pregnuća:
„Mravlje će pleme, prema nalogu spiralne niti opštih i pojedinačnih gena naznačenih imenom svojega kneza i cara, da se stvrdne u klupko, u pokoricu tog klupka u smrtni zagrljaj spregnuće se najživlji i najrešeniji izabranici roda, i srž zajednice, preko njihove žrtve, dosegnuće žuđeni cilj.“
Ta žrtva prečesto je bila utkana u ključne istorijske događaje, imala snagu da nagovesti prelom epohe, da uruši jedna i uzdigne druga moćna carstva:
„Kakvo li to nebesko zvono, truba, rog, šapat, i iz koje li je to nebeske kelijice oglašen čas kada će jedna kvrgava seljačka motka, jedna gurava sablja, puška ostraguša ili revolver, survati u provaliju golemo i moćno carstvo.“
„Zvona za Trojicu“ otkrivaju se u ovim segmentima ne samo kao epopeja junaštvu, nego i kao religiozni ditiramb koji slavi propast carstva zemaljskoga (verovatno su otuda i sveci, po prvi put u srpskoj proznoj tradiciji, postali kompoziciono načelo jednog romana), gde su, tokom vremena, „i simvoli Roždestva i Vaskrsenja, postovi i liturgika, celokupna arhitektonika svetosti zemaljskog vremena i opšte nade, sadeveni u trgovačke račune i naume“.
Humska predodređenost za junačka dela iskazala se i u užasima Drugog svetskog rata. No ta dela, po prvi put u nacionalnoj istoriji izrodila su, zahvaljujući proleterskoj revoluciji, „puste dvore“, „zasran život“ i sramotu:
„Očevi kuršumi, sve koje je austrijskom mašingeverom izmetnuo ili ih sa srpske strane na sebe primio, preletali su granicu između država i carstava, između vera i jezika. Dokle je njegova, Damjanova, vatra u narednom ratu, ona koja ga je tražila i ona kojom je udarao po protivniku, preletala ne samo preko imaginarne granice između dveju ideologija, ne čak toliko ni različitih, već i preko granice između trenutnog, srditog i prkosnog hira i utvrđenog predačkog zadatka, između sredstva i svrhe… A posle svega, njegove ruke su krvave, dvori pusti, život odasvud zasran i osramoćen.“
Zasran i osramoćen, jer „jedna od strateških težnji u svim tim bitkama i ratovima, sem u poslednjem, bejaše da se varnica ne zametne unutar plemena, pošto bi ta, računalo se, prosula najviše krvi i pepela, i svakako da bi možda bila i poslednja“.
Teme oceubistva, sinoubistva i bratoubistva otvaraju mogućnost da se „Zvona za Trojicu“ posmatraju i kao apokaliptička vizija kraja jedne nacionalne (srpske) istorije, ali kao opomena Srbima „da nije svejedno u kakvom i čijem carstvu drobe hleb dostojanstva u mleko poniznosti bez dna i granice.“
Zato ta zvona iz naslova Toholjevog romana zvone u ime trojice braće (Novaka, Radivoja i Dugog Taležića) koji su izgubili živote tokom rata na prostoru nekadašnje Jugoslavije devedesetih godina prošlog veka. U njihovom podvigu sublimirana je tragedija, ne samo Huma, nego i čitavog srpskog naroda, ali i nada u spasenje i opstanak nacije: „Sve dok jedan od njih postoji na ovom svetu, on je pleme, od njega može da zastrepi pokoja tuđinska armija i kruna.“
„Zvona za trojicu“ svakako su i jedan od angažovanijih antiratnih romana u savremenoj srpskoj romanesknoj produkciji, koji u apodiktičnom tonu veliča i afirmiše nacionalne vrednosti, ali ih ipak ne pretpostavlja temeljnim ljudskim vrlinama:
„U sveukupnoj istoriji vodi se jedna jedina bitka, da bi se odvojili ljudi od neljudi“.

ČOVEK S DUŠOM
Miroslav Toholj se, međutim, u „Zvonima za Trojicu“ nije zadovoljio time da na originalan i nesvakidašnji način dokumentuje „šest vekova jednog veka“, već je u ovu svojevrsnu nacionalnu epopeju interpolirao i relativno samostalnu priču o konjima, koja se provlači od prvog do poslednjeg poglavlja romana. U srpskoj književnoj tradiciji ne postoji roman u kojem je toliko pažnje posvećeno konjima. Scene porođaja, timarenja ili lečenja konja toliko su minuciozno i studiozno opisane da „Zvona za trojicu“, u ovoj sižejnoj liniji, predstavljaju i nemerljiv doprinos konjarstvu.
Ali i mnogo više od toga. U Toholjevom ostvarenju konji povremeno preuzimaju i ulogu nosioca radnje, a neki od njih, poput tirolske kobile Vrajle ili Kresićevog Brnjaša, karakterološki su oblikovani čak i upečatljivije od ljudskih junaka. Njihova smrt, ispisana je čak uzvišenijim tonom od ljudske, uklapajući se u osnovnu idejnu nit „Zvona“ da je humska istorija pre povest umiranja, nego povest življenja.
„Još joj se u sapima zadržavalo sunce kao u visokom gorskome visu … živo je pamtila stas i otmenost bronzanih konja na trgovima varoši kroz koje je nekada prolazila. Ubrzo je i to zaboravila, može biti da se još samo čega suvišnog sećala. Nije više osećala ni zveri niti ljude. … Jednog predvečerja prikrala joj se Firga Mandžukovica, i kleštima povadila Vrajline zube. I to zlostavljanje primala je kao dobrotu, samo su joj maglile goleme konjske oči. … Batunjani … nađoše njezine kosti, zveri ih raznele, kiše sprale, od zemlje pocrnele, no još kao da slede neko nemo rzanje, a sledeći ga, i njena duša utapala se, eno, u opnu zemlje i širinu neba.“
Epizode o konjima u pojedinim poglavljima prerastaju u bezmalno autonomne novele. Ta knjiga o konjima, roman u romanu, ispunjena je brojnim reminiscencijama na dela svetske literature. U Toholjevom romanu čuje se potmuli kas konja, u „Zvona“ oni dolaze iz naših narodnih epskih pesama (koga god biste u „Zvonima“ upitali „ko je ono još uz Hajduk Veljka muški hajdukovao, na prvom mestu bi spomenuo Kušlja, Veljkova konja“), ali i njištanje i rzanje, nalik strašnoj simfoniji straha i užasa, plamenih konja koji, noseći na sebi četiri jahača apokalipse, nagoveštavaju smak sveta. Pažljivi posmatrač ugledaće na obroncima hercegovačkih krševa u „Zvonima“ pegavog paripa koji sliči ostarelom Platnomeru iz Tolstojeve novele o konju na zalasku života i slave, s tim što će priča o bosanskim konjima, poslužiti, ređe, kao ironični kontrast priči o ljudima, češće, u dosluhu sa stihovima Vaska Pope iz pesme „Konj“, kao metafora za čoveka i njegov život. Bio kljuse, kurada, drtina, raga, tovarnik, sedlanik, at ili bedevija, bio očitovan kao poguban i opasan ili plodonosan i dobar, konj je za Toholja, baš kao i za, recimo, Kalvina, simbol mentalne brzine i označava celokupnu istoriju književnosti.
Posmatrano iz ovoga ugla „Zvona za Trojicu“, na tragu staroislandske književnosti, udomljene u Borhesovim pričama, pokazuju kako je konj, zapravo, metafora za književnost. Zato i zaslužuje povlašćeno mesto u mitovima, legendama i predanjima, zato Toholj i daruje čitaoca jednom od najlepših ikada napisanih pohvala u čast konja:
„Ko pripne konja – pripeo je anđela, ko na nj zamahne bičem – ruku je digao na Gospoda. Konj je božja istina, nema vere i ne pripada nijednom narodu već svima narodima, nijednom čoveku već svima ljudima. Onaj koji zna poreklo i značenje njegovog opšteg imena taj, valjda, zna i da se ono odnosi na naročitu vrstu otelotvorenih službenika Gospodnjih, upregnutih u nejasno i izuzetno poslanje na ovom svetu. Konj, to je čovek s dušom koja ne može da se smanji niti uveća, dušom koja nadmaša telo kojim je zarobljena… O našim životima konji svedoče tačnije negoli naše vere, naši dvori i nadgrobnici.“
Posle „Opsade crkve Svetog Spasa“ (1998) Gorana Petrovića, romana po mnogo čemu ključnom za poslednju deceniju dvadesetog veka, srpska književnost je zahvaljujući „Zvonima za Trojicu“ Miroslava Toholja dobila još jedan veliki nacionalni ep, koji se, obogaćen raznovrsno ukrašenom lirskom freskom o konjima, nesumnjivo, nalazi u najužoj konkurenciji romana koji su obeležili prvu deceniju dvadeset i prvog veka.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *