Ličnosti koje su obeležile prvu deceniju 21. veka

Priredio Miodrag Zarković

Vladimir Putin

Rođen: 7. oktobra 1952. godine
Položaj: predsednik i premijer Rusije
Značaj: preporodio najveću državu sveta

Ako se iko istinski plaši povratka u devedesete, onda su to Rusi, koji su poslednju deceniju 20. veka, pod vođstvom Borisa Jeljcina, preživeli sa sasvim razorenom ekonomijom. Ono što je Jeljcinov naslednik Vladimir Putin uradio sa ruskim ekonomskim sistemom u novom milenijumu, graniči se sa čudom i na tome mu počast odaju čak i oni što ga inače oštro kritikuju. Vlast je preuzeo poslednjeg dana 1999, kada je Jeljcin neočekivano objavio povlačenje i predsedničke dužnosti ostavio tada tajanstvenom premijeru Putinu, koji je položaj „zacementirao“ na izborima naredne godine. Već na samom početku mandata, konsolidovao je državni aparat, a zatim počeo da sprovodi temeljne reforme, naročito na makroekonomskom planu (strateške proizvodne grane i resurse stavio je pod direktan nadzor predsedničkog kabineta). Kao najjasniji rezultat Putinovih mera, na kraju njegovog drugog mandata ruski državljani imali su prosečnu platu od oko 640 dolara, dok su na početku Putinove ere zarađivali svega 80 dolara mesečno! Ali, Rusija pod Putinom nije ojačala samo ekonomski, već je njen oporavak bio sveopšti, pa i u vojnom i diplomatskom smislu. Tako je Putin Drugim čečenskim ratom najzad suzbio separatizam u Čečeniji, a glas Kremlja danas se uvažava širom planete. Odlučnom imidžu nove Rusije značajno su doprinele i mačo fotografije Putina: iz lova, sa džudo sparinga, iz kokpita vojnog aviona… Pošto mu je Ustav branio treći uzastopni mandat, Putin se 2008. godine povukao sa mesta predsednika Ruske Federacije, na koje je nominovao svog bliskog prijatelja Dimitrija Medvedeva. Ovaj ga je, kada je ubedljivo pobedio na izborima, postavio za premijera Rusije, što je nominalno manje uticajna funkcija od predsedničke. Svejedno, za Rusiju se i dalje govori da je u „Putinovoj eri“, a sudeći po podršci koji tandem Putin-Medvedev uživa u biračkom telu, tako će i ostati u dogledno vreme.

Džordž Buš mlađi

Rođen: 6. jula 1946. godine
Položaj: predsednik SAD
Značaj: pokrenuo „rat protiv terorizma“

Lagao je domaću i svetsku javnost, izvrtao istorijske činjenice, započinjao krvave ratne pohode, zastrašivao i saveznike i protivnike… Džordž Buš mlađi je, dakle, radio sve što i njegov prethodnik na mestu predsednika Amerike, Vilijem Klinton, osim što nije imao afere sa sekretaricama u Beloj kući. U krajnjem slučaju, radio je isto što i mnogi prethodni američki predsednici, pa i njegov rođeni otac, Džordž Buš stariji. Ipak, Buš mlađi važi za najosramoćenijeg američkog predsednika – barem od Ričarda Niksona naovamo – zato što je svoja dva mandata „začinio“ gomilom javno izgovorenih budalaština. Njegovi mahom tragikomični ispadi doveli su do vrlo jasnih sumnji u njegovu osnovnu inteligenciju, a najveći biseri mogu se naći u brojnim internet datotekama pod nazivom „bušizmi“. Pokolenjima će se prenositi kako je Džordž sav začuđen pitao brazilskog predsednika: „Šta, i vi imate crnce?!“; ili, kako je zaključio da „sve više američkog uvoza dolazi iz inostranstva“; ili, da postoje mnoge glasine na „internetima“; ili, da „morate znati da, kada govorimo o ratu, mi u stvari govorimo o miru“; ili, „naši neprijatelji nikada ne prestaju da razmišljaju o tome kako da naude našoj državi i našem narodu, ali ne prestajemo ni mi“… Zbog ovakvih gafova, deo američke javnosti lakoverno smatra da im je upravo Buš osramotio državu, mada je ugled Amerike kao „svetionika slobode“ okopnio mnogo pre Džordžovog dolaska na vlast. Buš je, ipak, svesrdno doprineo imidžu Amerike kao krvožedne imperije, pošto je kao vrhovni komandant najmoćnije vojne sile u istoriji pokorio Irak i Avganistan, a ostatku planete objavio: „Ili ste sa nama, ili ste sa teroristima“.

Ugo Čavez

Rođen: 28. jula 1954. godine
Položaj: predsednik Venecuele
Značaj: snažan otpor američkom imperijalizmu

Sa Balkana, koji kolektivno drhti čak i pred najnižim američkim činovnicima, samo možete da se divite nekome ko je uspeo da omete, iznervira, uplaši, pa i ismeje SAD, kao što je to pošlo za rukom Ugu Čavezu. Predsednik Venecuele već godinama vređa američke predsednike i preti američkim državnim sekretarima, a istovremeno šalje obilatu humanitarnu pomoć američkom narodu – ako ni zbog čega drugog, barem je zbog ovoga zaslužio slavu jednog od najznačajnijih državnika današnjice. Nama u Srbiji dodatno je simpatičan zbog njegovog čvrstog stava da Kosovo „i istorijski, i pravno pripada Srbiji“. Uopšte, ko god je osetio surovost zvaničnog Vašingtona, oduševljen je Čavezovom smelošću, naročito izraženom septembra 2006. godine kada je, za govornicom Generalne skupštine UN, Džordža Buša nazvao đavolom. Uprkos problematičnom stepenu nezaposlenosti i generalnom siromaštvu građana, Čavez je omiljen i u svojoj zemlji, gde je do savršenstva razvio programe opismenjavanja stanovništva i medicinskih usluga za najugroženije slojeve. U neprestanom je sukobu sa venecuelanskim bogatašima, kojima je još početkom decenije oduzeo neobrađena zemljišta i dodelio ih siromašnim farmerima. Što je najvažnije, oduzeo je privatnicima i kompaniju PDVSA, koja raspolaže nepresušnim naftnim izvorima Venecuele, i stavio je pod kontrolu Ministarstva energetike, čime je obezbedio samostalnost venecuelanske ekonomije. Bogataši i opozicija uspeli su 2002. godine da izvedu državni udar, ali se Čavez posle samo dva dana vratio na vlast, pod pritiskom njegovih pristalica koje su izašle na ulice. Organizovali su 2004. godine i referendum o poverenju predsedniku, ali i tu je Čavez ostvario ubedljivu pobedu.

Mahmud Ahmadinedžad

Rođen: 28. oktobra 1956. godine
Položaj: predsednik Irana
Značaj: novi lider islamskog sveta

Velika svetska politika oduvek je u oskudici sa skromnim ljudima, kojima tamo nekako i nije mesto. Ne može se pregovarati o nuklearnom arsenalu ili svetskoj ekonomskoj krizi, a istovremeno živeti u dvosobnom stančiću, zar ne?! E pa, može, kao što vidimo iz slučaja Mahmuda Ahmadinedžada, aktuelnog predsednika Irana, koji je pokazao da i skromni ljudi mogu da budu uspešni lideri nacije. Izuzetno religiozan i asketski umeren u svemu, Ahmadinedžad je upravo zbog urođene skromnosti naprečac stekao naklonost birača kada se, kao potpuni autsajder, kandidovao na predsedničkim izborima 2005. godine. Reklamirajući upravo ono čega bi se drugi kandidati stideli – skromno poreklo i jednostavan način života – sa 62 odsto podrške do nogu je potukao glavnog protivkandidata, dotadašnjeg predsednika Akbara Rasfandžanija. Ni takav uspeh nije mu promenio navike, pa ni bezbednosne službe nisu uspele da ga nagovore da se preseli u Predsedničku palatu – prihvatio je, na jedvite jade, da napusti porodičnu kućicu, ali se preselio u stan u nekoj zgradi, jer je u Predsedničkoj palati bilo previše luksuza za njegov ukus. Takvi stavovi i istrajavanje na ustaljenim navikama verovatno su mu pomogli da opstane na vlasti 2009. godine, kada je, na novim izborima, takođe dobio ubedljivu podršku (opet 62 odsto), a prozapadna opozicija pokrenula ulične demonstracije i nemire, optužujući ga da je pokrao glasanje. Situacija se posle nekoliko uzavrelih nedelja smirila, pa je Mahmud i drugi put položio zakletvu kao predsednik Irana i nastavio da ide na živce Amerikancima, koji ne štede ni ljudske, ni novčane, ni diplomatske resurse ne bi li makli Ahmadinedžada sa vlasti. To će im teško poći za rukom budući da je Ahmadinedžad iransko društvo vratio tradicionalnim vrednostima, a iranski nuklearni program uveo u ekonomiju (a možda i u vojnu industriju).

Silvio Berluskoni

Rođen: 29. septembar 1936. godine
Položaj: premijer Italije
Značaj: povampirio evropsku desnicu

Ono što se ne baš opravdano pripisuje Josipu Brozu – vešto balansiranje između Zapada i Istoka – u političku doktrinu uzdigao je tek Silvio Berluskoni. Za razliku od Broza, čija je SFRJ u stvari bila „dopisni član“ NATO-a koji se mešavinom „radničkog samoupravljanja“ i holivudske pop-kulture rugao ostatku socijalističkog bloka, italijanski premijer zaista održava prisne odnose i sa Vašingtonom i sa Moskvom. Istovremeno je bio i najpouzdaniji saveznik Džordžu Bušu u njegovim pomahnitalim bliskoistočnim pustolovinama, i veliki prijatelj Vladimira Putina, kojem je garantovao da će Južni tok proći kroz Italiju. Možda neće još dugo biti u stanju da vodi takvu politiku „na dva stuba“, pošto američke diplomate, kako je otkrio Vikiliks, ubrzano gube strpljenje i sve više zameraju Berluskoniju na neuobičajenoj bliskosti sa Putinom. Ali, za sada ni Zapad ni Istok ne pokazuju ozbiljniju nameru da okrenu leđa najvećem plejboju svetske politike, koji i u osmoj deceniji života banči sa jedva punoletnim manekenkama i ekskluzivnim prostitutkama. Zbog raskalašnog načina života i „politički nekorektnog“ humora u mnogim izjavama, prebogati Berluskoni (procenjen na nepunih 10 milijardi evra) često je na meti ostrašćene, evropske, kvazilevičarske štampe. Takođe, svako malo je suočen sa zahtevima da podnese ostavku, ali njegov kabinet ipak je pokazao zavidnu žilavost, krajnje neočekivanu u zemlji u kojoj je od Drugog svetskog rata naovamo promenjeno više od 60 vlada.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *