Janukovič ruši antiruske heroje

Piše Bogdan Đurović

Predsednik Ukrajine Viktor Janukovič je oduzeo titule heroja nacističkim saradnicima Romanu Šuheviču i Stepanu Banderi, koje im je dodelio prethodnik Viktor Juščenko za borbu protiv Rusije

Godinu dana posle pobede na predsedničkim izborima u Ukrajini prošlog januara, Viktor Janukovič pokazuje ne samo da je iskusan politički balanser, već sve više opravdava očekivanja onih birača i posmatrača koji u njemu prepoznaju čoveka kadrog da ispravi mnoge greške njegovih prethodnika u odnosima sa bratskom Rusijom. Posle uspešno započete harmonizacije odnosa sa Moskvom na polju ekonomije i bezbednosti – oličene u produžetku boravka ruske ratne mornarice na Krimu i stabilizaciji tranzitnih isporuka gasa za Evropu – Janukovič je počeo temeljno da preispituje i razgrađuje same ideološke temelje antiruske državne politike koju mu je, poput hrpe vrućih krompira, u krilo bacio tada već odlazeći Viktor Juščenko.
Jedan od poslednjih takvih koraka Janukovič je načinio 12. januara, kada je lišio zvanja heroja Ukrajine Stepana Banderu, osnivača Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN), iz koje je kasnije iznedrena Ukrajinska ustanička armija (UPA), koja se tokom Drugog svetskog rata borila rame uz rame sa nacistima protiv Crvene armije. U saopštenju pres službe predsednika navodi se da je „ukaz predsednika Ukrajine Viktora Juščenka br. 46/2010 od 20. januara 2010. godine `O dodeli Banderi titule Heroja Ukrajine` proglašen ništavnim“. Juščenko, koga je narod praktično najurio sa vlasti (osvojio je šesto mesto na poslednjim izborima), osporeni ukaz doneo je tri dana posle tog katastrofalnog poraza na biralištima. A zapravo između dva izborna kruga – 17. januara i 7. februara prošle godine – kada je bilo izvesno da mu predstoji, u najmanju ruku, politička penzija.
Stepan Bandera je jedna od onih ličnosti oko čije istorijske uloge nastaju krupne podele u društvu. Jedni ga smatraju, uključujući i Juščenka, vođom antikomunističkog pokreta otpora koji se „herojski borio protiv krvavog NKVD-a“, dok drugi, kojima je mnogo bliži Janukovič, smatraju da je reč o nacističkom kolaborantu. Širom Ukrajine Banderi je poslednjih godina podignuto 23 spomenika, posvećeno mu je pet muzeja i po njemu je nazvano 13 ulica.
Prethodno, aprila prošle godine sud u Donjecku poništio je Juščenkovu odluku iz 2007, kojom je zvanje Heroja Ukrajine dodeljeno Banderinom saborcu Romanu Šuheviču, komandantu UPA. Svoju ratnu karijeru Šuhevič je 1941, u činu kapetana, započeo kao zamenik komandanta nemačkog specijalnog bataljona „Nahtigal“, koji je, u sastavu diverzantskog puka (kasnije divizije) „Brandenburg 800“, učestvovao u invaziji Nemačke na SSSR. Šuhevič, predratni saradnik nemačke obaveštajne službe Abver, rukovodio je operacijama Berlina na teritoriji Ukrajine i pri tom je jedinica pod njegovom komandom počinila masovne zločine nad jevrejskim, poljskim, ali i ukrajinskim stanovništvom (uključujući i poznati „pokolj profesora“ u Lavovu).

U NARUČJU MOSKVE
Brojni ukrajinski političari i politički analitičari „narandžaste“ orijentacije uglas su povikali da „rušeći heroje“ Janukovič gura Ukrajinu u naručje Moskve, s obzirom na to da su i Šuhevič i Bandera (kao i sam Juščenko koji potiče iz istog miljea), bili izrazito antiruski orijentisani. „U tome što je sud priznao da Bandera nije ukrajinski heroj, nesumnjiva je zasluga Janukoviča“, ocenjuje glavni urednik popularnog „Kijevskog telegrafa“ Vladimir Skačko. „I to nije toliko znak poštovanja prema Rusiji koja je odigrala ogromnu ulogu u razbijanju nacizma, koliko odbijanje svrstavanja uz one koji su osuđeni u Nirnbergu, a istovremeno i počast ukrajinskom narodu i njegovim zaslugama u borbi protiv stranih zavojevača. Jer 80 odsto Ukrajinaca borilo se protiv hitlerovaca, a samo 20 odsto su bili nemački saučesnici. Da li je i Bandera bio njihov saveznik? Nesumnjivo. Uzmite samo činjenicu da su njegovi saradnici i prijatelji komandovali Abverovim bataljonima `Nahtigal` i `Roland`, kao i SS divizijom `Galičina`“, podseća Skačko.
Ukrajinski novinar napominje da je Janukovič sada samo vratio status quo, posle nekoliko godina „narandžastog košmara“, kada je Juščenko „proglašavao herojima naciste poput Šuheviča i njihove satrape poput Bandere“. „Rekao bih da ih je Juščenko heroizovao uz faktičko odobrenje Zapada. Jer, šta je za Zapad bilo važno? Da to budu rusofobni likovi, da bi se na njihovim primerima vaspitavale generacije koje stasavaju u zemljama u okruženju Rusije, u duhu mržnje prema njoj. Ovu tendenciju možete lako da uočite u Gruziji i pribaltičkim zemljama. U ovim poslednjim prisutne su suštinske pohvale nacizmu. Na postsovjetskom prostoru heroizacija nacizma bila je u modi i realizovala se rukama zapadnih marioneta poput Juščenka. Međutim, te su se zamisli protezale i mnogo dalje. Jer, šta je Veliki otadžbinski rat? To je ta moralna srž koja povezuje narode bivšeg Sovjetskog Saveza, čiji su predstavnici i razbili Hitlera. A to je sa tačke gledišta zapadnih ideologa opasno, jer ovim narodima daje osnovu za novo ujedinjenje. I upravo tu osnovu su pokušavali da unište rukama raznih Juščenka, preko heroizacije onih koji su nemačkim parama, a neretko i u nemačkim uniformama vodili `nacionalno-oslobodilačku borbu protiv ruskih komunista`“, upozorava Skačko.
Ali, nije rušenje brižljivo negovanog kulta Bandere i Šuheviča jedino što je Janukovič u poslednjih godinu dana preduzeo da ojača „moralnu srž“ koja povezuje ukrajinski i ruski narod. Naprotiv, ovo je samo poslednji u nizu koraka. Udario je Janukovič i na drugu svetinju – Institut nacionalnog sećanja i njegovo omiljeno čedo – „Golodomor“ kao genocid Moskve nad ukrajinskim narodom.

GOLODOMOR
To je, zapravo, najveći zalogaj i zadatak koji stoji pred Janukovičem na putu približavanja Rusiji. Iako Janukovič može mnogo da utiče sa pozicije predsednika, ipak je Juščenko za pet godina prilično legitimizovao verziju da je velika glad u SSSR-u 1932. i 1933. godine bila namerno sprovedeni genocid, kako bi pomro veliki broj Ukrajinaca i time, navodno, bila zatrta njihova nacionalna ideja. Činjenica je da je glad bila posledica industrijalizacije tog perioda, kada je država masovno preseljavala stanovništvo iz sela u gradove, organizujući prehranu stanovništva – prioritetno za radnike, dok su seljaci ostajali bez hleba. I da je tih godina setva znatno podbacila. Ali, takođe je i  činjenica da je glad za dve godine odnela osam miliona života, od kojih je tek polovina sa teritorije Ukrajine, a ostalo iz Rusije, Kazahstana… a da ni u Ukrajini glad nije kosila po etničkom niti teritorijalnom principu, već su sve nacionalne zajednice postradale. Ipak, Juščenko je, besomučno trošeći državni novac, uspeo svoju verziju o genocidu da plasira ne samo među Ukrajincima, već i na pojedinim međunarodnim forumima, sa manjim ili većim uspehom.
Međutim, krajem decembra iz Janukovičevog okruženja stigla je potvrda da će ubuduće rad Instituta nacionalnog sećanja biti regulisan posebnim ukazom, a ne kao do sada – kad ova naddržavna institucija nije bukvalno nikome podnosila račune. Politički protivnici su to već protumačili kao najavu ukidanja ovog instituta za proizvodnju rusofobije. Još ranije je smenjen direktor instituta, Juščenkov miljenik akademik-fizičar Igor Juhnovski. Umesto njega na to mesto je došao istoričar Valerij Soldatenko, koji ne smatra „Golodomor“ genocidom.
Institut je osnovan 2005, odmah po dolasku narandžastog Juščenka na vlast. Slične institucije formirane su i u Poljskoj, Češkoj i pribaltičkim republikama, a njihova rukovodstva poznata su po svojoj antiruskoj retorici. Tako je ukrajinska Vrhovna Rada, na predlog ovog instituta, još 2006. godine usvojila zakon kojim se uvodi krivična odgovornost za negiranje „Golodomora“. U učinak Instituta nacionalnog sećanja upisano je i otvaranje u Kijevu Muzeja sovjetske okupacije (prenebregavajući činjenicu da je Ukrajina jedan od osnivača SSSR-a), proglašavanje za heroja pomenutog Šuheviča, nosioca dva Hilerova ratna odlikovanja, a njegovih vojnika „borcima za slobodu“.
Jasno je da je Juščenko, milijardama narodnog novca, za relativno kratko vreme uspeo da nametne svoju verziju istorije, ne libeći se da onima koji drugačije misle zapreti zatvorom. Pred Janukovičem su sada dva puta. Prvi je Juščenkovog prethodnika Leonida Kučme, on je odlučio da nacionalno-istorijska pitanja prepusti stihiji i nevladinim organizacijama. Drugi mogući put za Janukoviča jeste uklanjanje svih prepreka u zbližavanju sa Rusijom, koja ponovo preuzima ključnu ulogu na području bivšeg SSSR-a. Ako se po jutru dan poznaje, onda izgleda da sunce konačno probija tamne oblake nad rusko-ukrajinskim odnosima.

3 коментара

  1. Aleksandar Lukašenko, koji je danas četvrti put inaugurisan za predsednik Belorusije, upozorio je tokom polaganja zakletve da disidenti neće biti tolerisani u toj zemlji
    “Narod je rekao svoje, potvrđujući još jednom da je Belorusija slobodna i demokratska država, a izbor naroda je svet i nesporan”, rekao je Lukašenko tokom ceremonije koju je direktno prenosila državna televizija.
    Predsednik, koji vlada 16 godina, položio je zakletvu i obavezao se na “poštovanje i zaštitu ljudskih prava i Ustava Belorusije”, a u govoru je poručio da će se njegova vlada usprotiviti svakom obliku “mirnih revolucija” i očuvati stabilnost i bezbednost od zavera” iz zemlje ili inostranstva.
    Lukašenko je na izborima 19. decembra osvojio gotovo 80 odsto glasova. Usledile su demonstracije hiljada ljudi zbog nepravilnosti, koje su nasilno ugušene, a veliki broj demonstranata je uhapšen.
    Inauguraciju Lukašenka za predsednika Belorusije danas je bojkotovalo 12 ambasadora zemalja EU u Minsku, koji su se umesto toga u Vilnjusu, u susednoj Litvaniji, sastali sa beloruskim studentima u egzilu i predstavnicima nevladinih organizacija i parlamentarcima Litvanije.

  2. Srbi i Ukrainci? Dakle bio je obećavajući Juščenko, med i mleko a narod je doveo do prosjakluka, zadužio državu, sto čuda napravio u jednom mandatu.
    Kakva je razlika između Srba i Ukrainaca? Ima jedna ružna izreka, o Srbima, vulgarna je u vezi pameti a dobro poznata u narodu!

  3. Bogdan Djurovic, sa ovim tekstom, potsjeca na danasnju situaciju u Crnoj Gori.
    Ideoloski otac srbo-mrznje je Sekula Drljevic, saradnik Ante Pavelica, i koji je bio direktno odgovoran za ubistvo hiljada Crnogoraca sa Pavlem Djurisicem, kad su se povlacili 1945 pod pritiskom partizana. Drljevic, koji je udobno zivio u Zagrebu kao kolaborator Pavelica, je na prevaru naveo cetnike na ustasku zasjedu. On je sad slavljen kao heroj Crnogoraca-Dukljana koji vladaju u CG.
    U CG jos nema Janukovica.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *