Film 2001-2010 Poslednji trzaji pred smrt

Piše Vladislav Panov

Jedna od tekovina nove, „demokratski slobodne“ kapitalističke Srbije je ta što su kultura, a sa njom i filmska umetnost i produkcija, gurnuti pod tepih, na potpunu marginu, i da su suštinski prepuštene sebi. Što se tiče filma, to znači sledeće: deset godina nove vlasti nije donelo našem filmu ništa

Još jednom se pokazalo da filmska industrija direktno zavisi od čitavog spleta društvenih okolnosti zemlje u kojoj bi trebalo da funkcioniše. Najbolji primer za to je ono što je ostalo od takozvane „srpske kinematografije“. Ona, doduše, i ne postoji tako dugo. U ovoj deceniji tek nekoliko godina, a pre toga je postojala nekoliko godina u periodu svitanja svetskog filma. Ipak, kada se pomene domaći film, čak i u vremenima raznih Jugoslavija, misli se na srpski film. Ostali su tek povremeno pomagali, uskakali, dopunjavali ono što je veoma plodno kinematografsko vrelo u Srbiji izbacivalo svake godine. Ali, odavno više nije tako. Posle raspada SFRJ, tokom devedesetih, srpska kinematografija je snimala najbolje filmove „u regionu“. Ne, istina toliko dobre, koliko su filmovi u regionu bili loši. Posle „demokratskog oslobođenja“ Srbije, međutim, sve je drugačije. Nagovešteni kolaps i erozija kvaliteta, iz godine u godinu sve veći, u dvehiljaditim su kulminirali. Kako će, dakle, te godine koje su pojeli demokratski skakavci biti pamćene kada je reč o našem filmu?

DEPRESIJA PO NALOGU
Skoro da nema nikoga, bez obzira na to kojoj političkoj opciji pripadao, ko se neće složiti da naš film doživljava poslednje trzaje pred smrt. Odnosno, da se odavno nalazi negde između neba i zemlje, da je u komi, da „živi“ na aparatima. Jedna od tekovina nove i „demokratski slobodne“ kapitalističke Srbije je što su kultura, a sa njom i filmska umetnost i produkcija, gurnuti pod tepih, na potpunu marginu, i da su suštinski prepuštene sebi. Što se tiče filma, to znači sledeće: deset godina nove vlasti nije donelo našem filmu – ništa. Kao što nije ni brojnim građanima koji su iskusivši kapitalističku pravdu i „rezone tržišta“ ostali bez posla i samim tim prava na život. Tako je i u našem filmu. Prilično pusto i za mnoge beznadno. A i kada se ponekad pojavljivao po koji film nije čudno da se isključivo bavio najcrnjim i najdepresivnijim slikama naše svakodnevice. I to je jedna od preovlađujućih slika koja prvo pada u oči kada se pomene učinak filmske produkcije u ističućoj deceniji. Teme su depresivne, uglavnom se ponavljaju i nude kao po nalogu najgore slike o nama i našem načinu života. Ali to i ne bi bilo toliko strašno, iako svakako jeste neprijatno i na duže staze očajno loše kada je reč o stvaranju slike o Srbiji u svetu, da ti filmovi uz tek poneki izuzetak nisu veoma loši i to ne samo zbog teme, već i tehnički i zanatski. U dvehiljaditim je radio i dobar deo naših najslavnijih i najiskusnijih sineasta. Njihova dela, međutim, nisu ni blizu renomea zasluženog minulim radom. Ili, drugim rečima, da su filmove iz ove decenije snimali u vreme kada su sticali imena, nikada ih ne bi stekli. Barem ne dobra. Sreća u nesreći za njih je što je te filmove video tek mali broj ljudi.
Tako dolazimo na drugu važnu tekovinu novog doba ove zemlje, a koja je upriličena domaćoj kinematografiji. Sistematski je uništena ili je to nemarom, nezainteresovanošću i bahatošću vlasti dozvoljeno „da se dogodi“ – skoro cela logistika kada je reč o onome što treba da postoji u proizvodnji filmova. Uništene su velike producentske kuće i studiji, kompletna bioskopska mreža (u celoj Srbiji, ne računajući Beograd gde je situacija takođe katastrofalna, jer ima tek nekoliko bioskopa koji još prikazuju filmove), skrajnuta je i banalizovana institucionalna, naučna i izdavačka delatnost kada je reč o filmskoj teoriji, kritici i proizvodnji. Prikladno je ironično, recimo, da je ovdašnja Akademija za filmsku umetnost i nauku dodelila svoju poslednju „Prizmu“ (naš „Oskar“) još 1999. godine i to inspirisana bombardovanjem naše zemlje, protagonistima Beri Levinsonove političke satire „Ratom protiv istine“. Ali nisu uništeni samo bioskopi, već i kompletna video-produkcija i distribucija. Sada, na kraju ove tranzicione decenije, izuzev na mestima gde pirati diluju svoje „divikse“, nova filmska izdanja možete svećom da tražite. Distributeri su u agoniji i već poduže se prevashodno bave uterivanjem dugova i sahranjivanjem svojih firmi. Još je neverovatnije da u takvim okolnostima nisu reagovale ni domaće televizijske stanice, uključujući i RTS koji je učestvovao, makar i simbolično, u brojnim finansijskim konstrukcijama naših filmova. Jer, na njihovom repertoaru su domaći filmovi, posebno noviji, prava retkost.
I, najvažnije, protekla je cela decenija, a da nova vlast nije donela Zakon o kinematografiji. Tek su ovoga leta to pokušali, pokazavši ponovo svoj principijelni javašluk i nerazumevanje za praksu i ljude kojima vladaju. Nekompetentnost, nedorečenost, nedoslednost i pravila „puna slučajnih rupa“, koji karakterišu rešenja iz brojnih drugih oblasti, pojavila su se i u ovom zakonu.

BUĐENJE UZ MAMURLUK
Ova godina, doduše, u nekim stvarima obećava ulazak u možda, ali bez krivice vlasti, u nešto bolje godine. Jer, inicijativom uglavnom privatnih preduzetnika, jasno vođenih sopstvenim interesima i bez ikakvih makar i zakonskih usmeravanja radi zaštite i najpovršnije zacrtanih strategija i državno-kulturnih interesa (jer ih, dabome, nema), oni su uspostavili neophodnu logistiku za oživljavanje koprodukcija sa najvećim kinematografijama što može, ako se trend nastavi i obim saradnje poveća, pokrenuti zamajac barem jednog dela ovdašnje kinematografije. Mada, vrlo retko je reč o pravoj koprodukciji, a mnogo češće pukoj uslužnoj delatnosti naših filmskih radnika koje stranci iznajmljuju za, po njihovim standardima, smešan novac. Pojavljuju se i neki novi autori i stvaralački potencijali, polako se čak menjaju i teme (mada ne previše), te se srpski sineasti tromo i sporadično okreću čak i nekim za ovdašnje prilike neuobičajenim žanrovima.
I, tako, iz čitave prve decenije novog veka, kada je reč o našem kinematografskom učinku, moguće je izdvojiti tek nekoliko filmova koji bi mogli da obeleže ovaj period. „Tamo i ovde“, „Klopka“, „Hadersfild“, „Edit i ja“, „Munje“, „Sedam i po“, „Čarlston za Ognjenku“, „Turneja“, „Sveti Georgije ubiva aždahu“, „Život i smrt porno bande“, „Šejtanov ratnik“, „Profesionalac“, su na ovaj ili onaj način uspeli da privuku pažnju, pa možda i da ostanu u sećanju. Mada, nažalost, tek neki od njih su to učinili iskorakom u kvalitetu i tako zarađenim značajem za našu filmsku zaostavštinu. Mada, još je pogubnija spoznaja da čak i da nisu snimljeni ova decenija ne bi izgleda ništa gore. Odnosno, time što postoje ne popravljaju preovlađujuće lošu sliku kinematografskog učinka „nove Srbije“ u prethodnih deset godina.
Ostaje, dakle, da i dalje čekamo da se neko od ovdašnjih supertalenata i bardova srpskog filma konačno kvalitetno i odvažno pozabavi pravim temama koje u ovoj deceniji nisu ni slučajno ni namerno čak ni dotaknute: ratovima u prošloj deceniji, rasvetljavanjem i naših i tuđih prema nama zločina, odnosom svetskih sila prema ovoj zemlji, Kosovom, Hagom, tranzicijom, pljačkama tekućim, obavljenim i predstojećim, razorenom privredom, uništenim moralnim i svim drugim vrednostima, aferama i tajkunima…

______________

Dobro je što su snimljeni

„Tamo i ovde“ (2009)
„Edit i ja“ (2008)
„Klopka“ (2007)
„Hadersfild“ (2007)
„Munje“ (2001)

______________

Autori u plusu

Darko Lungulov („Tamo i ovde“)
Aleksa Gajić i Nebojša Andrić („Edit i ja“)
Srdan Golubović („Klopka“)
Radivoje Andrić („Munje“)
Jovan Todorović („Beogradski fantom“)

______________

Bolje da nisu snimljeni

„Srpski film“ (2010)
„Đavolja varoš“ (2009)
„Čekaj me ja sigurno neću doći“ (2009)
„Odbačen“ (2007)
„Turneja“ (2008)

______________

Autori u minusu

Srđan Spasojević („Srpski film“)
Vladimir Paskaljević („Đavolja varoš“)
Miloš Radivojević („Odbačen“)
Goran Marković („Turneja“)
Milan Todorović i Milan Konjević („Zona mrtvih“)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *