Bez obzira na očigledno izraženi povratak pravoslavlja u društvenu svest, rusko društvo se naglo transformiše u pravcu zapadno-liberalnog načina života u njegovim najlošijim pojavama. Ruska civilizacija gubi poslednja svojstva identiteta – takav je paradoks „pravoslavnog preporoda“ Rusije na bazi zapadno orijentisane ekonomije
Tradicionalna pravoslavna svest revnosno se odnosi prema problemu ekumenizma, smatrajući odbranu čistote pravoslavlja za glavni zalog svedočenja hrišćanske Istine u svetskoj istoriji. To je sasvim pravedna i principijelna pozicija na kojoj se faktički i formirala čitava ruska civilizacija. Svoj sopstveni, ne zapadno-katolički put razvoja, Rusija je ubedljivo iskazala još u XIII veku u vreme Aleksandra Nevskog, a zatim više puta potvrđivala tokom istorije. Međutim, procesi globalizacije danas čine opasnost od ekumenizma primetnijom više nego ikad, predodređujući je samom logikom integracionih procesa.
PORAZ
Ako se sa ovog stanovišta pogleda na današnju realnost onda je, blago rečeno, situacija loša.
Ekspanzija zapadno-hrišćanske civilizacije praktično je već potpuno osvojila „kanonsku teritoriju“ pravoslavlja, pokorivši je naizgled zapadno-liberalnom ekonomijom! Ova situacija nas navodi da potpuno na nov način gledamo na problem čistote pravoslavlja, prenoseći ga sa zadatka očuvanja isključivo crkvenog dogmatizma na nivo odbrane tradicionalne socijalno-ekonomske i kulturne realnosti. Čak i letimičan pogled potvrđuje da je situacija u ovoj oblasti katastrofalna i upravo tu pravoslavlje u današnjem svetu doživljava svoj glavni poraz. Pred Ruskom pravoslavnom crkvom pojavila se najozbiljnija pretnja „ekonomskog ekumenizma“, kao nepovratnog uključivanja u zapadno-hrišćansku apostaziju na bazi neoliberalnog modela društveno ekonomskog razvoja. To je istovremeno problem Crkve i ruske civilizacije kao takve.
Problem se pojavio nedavno – kao rezultat liberalne revolucije. Nova aktuelizacija pravoslavlja dospela je u Rusiju u momentu kardinalnih promena u društvenom uređenju, kada se urušio starii socijalistički socijalno-ekonomski sistem i šok metodama uspostavljen kapitalistički model ekonomije. U tom izboru Crkva nije neposredno učestvovala, ali je postfaktum sasvim blagonaklono prihvatila promene pošto je zahvaljujući njima ne samo dobila slobodu da propoveda već i priličan novac za sopstveno obnavljanje. Međutim, šta na kraju imamo? Obnovljenu Crkvu i razoreno društvo.
Nema povoda za trijumf. Naprotiv, na redu je procena svih vidljivih uspeha sa stanovišta otrežnjujućeg faktora socijalno ekonomske realnosti. Katastrofalna degradacija društvenog morala, kulture i države u okviru, čini se, opšteg uspona pravoslavne aktivnosti zahteva da se konačno obrati pažnja na ekonomski „izvor svakog zla“, koji neumoljivo razara i izopačuje rusko društvo. U suprotnom, dalja efikasnost pravoslavne misije dovodi se u pitanje.
Neće biti veliko otkriće ako kažem da je „izvor“ današnjeg socijalnog zla u liberalno-tržišnoj ekonomiji. Srebroljublje je težnja za profitom, ono je i poklonjenje Mamonu, ali i – motor savremene ruske ekonomije, danas predodređujući motiv delatnosti većine ruskih građana. A to nije njihov lični izbor – takav je algoritam postojanja socijalno-ekonomskog sistema koji su društvu nametnuli reformatori. Neminovnost učestvovanja u sveopštoj „trci bubašvaba“ za profitom i imetkom izlažu čovekovu ličnost snažnim uticajima različitih iskušenja i sablasti, kojima većina nije sposobna da se odupre. Na kraju, u duhovno moralnom pogledu društvo u celini nezadrživo degradira. Čak i pravoslavno „staranje“ ovde malo šta menja. Izbor je surov i neumoljiv: ili prihvataj univerzalne tržišne uslove za postizanje uspeha ili, čuvajući duhovnost, sa socijalne distance silazi na periferiju marginalnosti. Očigledno je da većina savremenih „pravoslavaca“ prihvata upravo prvi uslov – a to nesumnjivo predodređuje progresivnu duhovnu degradaciju društva i faktičku uzaludnost hrišćanske misije. Bez obzira na očigledno izraženi povratak pravoslavlja u društvenu svest, rusko društvo se naglo transformiše u pravcu zapadno-liberalnog načina života u njegovim najlošijim pojavama. Ruska civilizacija gubi poslednja svojstva identiteta – takav je paradoks „pravoslavnog preporoda“ Rusije na bazi zapadno orijentisane ekonomije.
IDENTITET
Da bi se otkrila suština ovog paradoksa, potrebno je setiti se tako fundamentalnog svojstva svake civilizacije kao što je samodovoljnost. Upravo su princip samodovoljnosti pravoslavne istorijske tradicije grubo odbacili reformatori 90-ih (tajni agenti globalizma), koji su rusku matricu istorijskog razvoja zamenili za zapadno-liberalnu. Pri tom sveobuhvatno, na svim nivoima: ideološkom, privrednom, socijalnom i političkom. Samim tim prekinuta je mogućnost izbora istorijskog puta i ruska civilizacija je izgubila inerciju sopstvenog razvoja.
Međutim, samodovoljnost istorijskog subjekta podrazumeva da u sopstvenom nastajanju može polaziti samo od same sebe! Iz ovog ontološkog načela (logosa), koje je Bog Svojom Promišlju utemeljio u osnovu tog subjekta. Faktički, tako se razvijaju i svi organizmi – iz dubine svog genoma. Svako novo stečeno svojstvo može se uneti u taj organizam samo iznutra, preko unutrašnjeg generisanja sopstvenih potencijala i na njihovoj osnovi „varenja“ stranih uticaja. Zato se prava civilizacija razvija upravo iz same sebe! Mali narodi (ne civilizacije) mogu sebi dozvoliti potrage i pozajmice sa strane (njima je to čak neophodno da ne bi nestali iz istorije), ali već delujuća civilizacija uvek ima u sebi samoj izvor sopstvene istorije. Pitanje je samo u tome kako će i koliko uspešno u datom momentu realizovati svoj unutrašnji potencijal. Kina, Indija, Evropa, islamski svet već odavno postoje „sami iz sebe“ i više od toga, samim tim – ostvaruju i oblikuju opštu Istoriju. Zbog toga je metodološka orijentacija na „samodovoljnost“ principijelni uslov postojanja i razvoja svake civilizacije. Čim iz ovih ili onih razloga takva sposobnost bude iscrpljena – civilizacija će nestati sa istorijske scene! Ona nema više šta da kaže Istoriji.
Evo zbog čega je u uslovima naše istorijske krize, koja očigledno ima civilizacijski karakter, principijelno važna orijentacija na sopstvene prioritete, a ne nepromišljeno oponašanje zapadnih standarda. Da se istorijskim stradanjem, postignutom rešenju upravo našeg „ruskog pitanja“, ne podmetne neki gotovi „opšte-evropski“ surogat.
Kada bi se stvar ticala samo problema nacionalnog preživljavanja bilo bi moguće manje delikatno se odnositi prema pitanjima ideologije – ono što obezbeđuje „zdelu čorbe“ to je i istinito. Ipak, civilizacijsko pitanje uvek se, zapravo, pokaže kao glavno. Očigledan takav primer je grozničavost Ukrajine. Sa jedne strane, želela bi da sebe vidi kao deo Evrope po pravu jedne od „evropskih nacija“, a sa druge, da ostane sa Rusijom u kontekstu pravoslavne Svete Rusije. Da se ne pozavidi. A to je pitanje za naciju, jednostavno zalutalu u svom civilizacijskom identitetu. Za nas, pak, (kao za delujuću civilizaciju) sve je ozbiljnije – postojati ili uopšte ne postojati? Mi smo evroazijska civilizacija i ako „uđemo u Evropu“ – mi ćemo nestati!
Istočni aspekt određuje nam posebnu civilizacijsku specifičnost (duhovnu, socijalnu, etičku i religijsku), koju smo obavezni da sačuvamo i otkrijemo tokom istorije ako želimo da ostanemo svoji. Pri tom bi nacionalna svest trebalo jasno da artikuliše tu specifičnost. Kao što je to nekad izraženo u proročanstvima starca Filifeja, u idejama slovenofila, u vizionarskoj ruskoj književnosti i otkrovenjima ruske religijske filozofije – i danas ta specifičnost zahteva pažnju. Ako želimo da se naša istorija nastavi, potrebno je apsolutno jasno definisati civilizacijske prioritete u kontekstu globalizacije.
GLOBALIZAM
Sa ovih opštih pozicija može se preći na razmatranje pojedinačnih aspekata – na pitanje aktiviranja hrišćanskih načela u društvu i specifičnosti njegovog rešavanja na bazi katoličke i pravoslavne tradicije. Sa jedne strane, izgleda da je ovde sve jednostavno: katoličko i pravoslavno učenje zasnovano je na istoj hrišćanskoj Istini, na istom Jevanđelju – a primena ove Istine u socijalnoj problematici (danas praktično istoj kod nas i u Evropi) trebalo bi da ima univerzalna rešenja koja samo treba potvrditi zajedničkim iskustvom. Međutim, u praksi se gore izloženo pokazuje nemogućim! Jer, katoličanstvo i pravoslavlje su već odavno ideološka osnova dva protivrečna ogranka hrišćanske civilizacije – Zapadne i Istočne. I sva socijalno – ekonomska dostignuća ovih tradicija, stvorena su upravo u kontekstu razvoja ovih civilizacija i faktički su njihov izraz. To su već organski različite duhovno-socijalne strukture – različite civilizacije. Njihova povratna konvergencija bez sloma tradicionalnih socijalnih, kulturnih i duhovnih osnova, na šta poziva globalizacija – nije moguća! Kao što bez sloma hiljadugodišnje religijske tradicije i „ujedinjujući“ ekumenizam nije moguć.
A ovde dolazimo do veoma bitne okolnosti, koju većim delom ne primećuju strogi protivnici ekumenizma. Očigledno je da procesi ekumenizma i globalizacije idu ruku pod ruku kao dve strane iste pojave. Ali to, što su pokretačka snaga globalizacije ekonomski procesi, zatim informacioni, kulturni i tek onda religijski, nekako se naročito ne uzima u obzir. Problem ekumenizma postavlja se kao isključivo dogmatski problem konfesionalne nezavisnosti i čistote pravoslavlja, ne uzimajući u obzir socijalno – ekonomsku realnost u koju je uronjeno društvo. Kao da je kanonska čistota Crkve sposobna da se očuva u nekom idealnom prostoru, potpuno nezavisno od realnosti socijalne stvarnosti. Međutim, praksa društvenog postojanja neizbežno dominira nad ličnom duhovnošću (o čemu je gore rečeno) i transformiše je na svoj način, neprimetno menjajući sistem vrednosti. Zato prihvatanje „ekonomije globalizacije“ neizbežno dovodi do „religije globalizacije“ – ekumenizma, a to je samo pitanje vremena. Mi smo već čvrsto stali na ekonomske koloseke globalizacije i punom brzinom idemo prema njenoj ekumenističkoj opravdanosti!
Pri tom se čitava pravoslavna „antiglobalistika“ pokazuje nemoćnom. Opasnost se poima negde na nivou mikročipa, INN (identifikacionog broja) i dolazećeg „informacionog koncentracionog logora“ gde, navodno, „niko neće moći ni kupiti ni prodati“. Barijere se grade u oblasti informacionih tehnologija, zaštite od ekspanzije zapadne kulture i ekumenističkih kontakata sa Vatikanom, pri tom, bez trunke sumnje ostavljajući čitavu oblast socijalno-ekonomskih odnosa pod zaštitom „tržišne ekonomije“, koja navodno ima apsolutni alibi istorijskog pobednika „bezbožnog socijalizma“. Samo po sebi se razume da je upravo ovaj model univerzalan, efikasan i prirodan.
Ovde se i odvija zamena smisla: sistem odbrane pravoslavne duhovnosti počinje da se oslanja na ekonomsku platformu liberalizma!
Može li iz toga proisteći bilo šta pametno? Očigledno, ne. Naprotiv, ovakva strategija samoodbrane ruske civilizacije osuđena je na neuspeh kao strategija koja je u svoj sistem pustila „trojanskog konja“ zapadne liberalne ekonomije. Taj ekonomski model već je do temelja srušio sistem sovjetske industrije i državnosti, a sada uništava ostatke tradicionalne kulture i morala. A upravo taj model, a ne „ideologija pravoslavnih vrednosti“, u potpunosti određuje strateško uključivanje Rusije u sistem globalizacije. Čak i ako sva predsednička „armija“ i društvo budu svi do jednog „uvedeni u crkvu“, „ekonomska platforma dopremiće Rusiju tačno na odredište“- tako je zgodnije (čitav svet) dočekati antihrista.
RASKRŠĆE
Dakle, može se konstatovati sledeće.
Prava granica sa zapadnim liberalizmom u društvu i Crkvi ne nalazi se na prostoru političkih ili duhovnih „sloboda“, nego u oblasti ekonomskog izbora. Pristalice liberalizma su pristalice Zapada i ekumenizma – u prvom redu (i obavezno) ubeđene pristalice kapitalističkog modela socijalno-ekonomskih odnosa! Upravo taj sistem oni smatraju univerzalnim i istorijski neizbežnim, jedino sposobnim da obezbedi izgradnju dugo očekivanog „građanskog društva“. Nažalost većina crkvene zajednice, uključujući i hijerarhiju, „prećutno“ smatra da je to tako, ne primećujući da se samim tim u potpunosti potčinjavaju globalnom diktatu „konačne pobede“ Mamona, sa svim duhovno-istorijskim i eshatološkim posledicima otuda proizašlim…
Čini se kao da pitanje nije u „simbolu vere“, ali baš ovde se odvija strateški, duhovni izbor. Čak i ako mi neposredno ne učestvujemo u njemu, on se neumoljivo ostvaruje čitavom ukupnošću društvenih procesa. I čak, ako je neko tako odlučio za nas, ako nismo protiv – znači da smo za!
Nije uobičajeno razmišljati o tome, teško je, a nekako i ne želimo. Posebno kada kao alternativu stalno podmeću isti „bauk komunizma“ sa njegovim Gulagom, rušenjem hramova i ratobornim ateističkim bezbožništvom. Prijatnije je razmišljati o pravoslavnoj renesansi, sveprisutnom obnavljanju hramova, neograničenoj slobodi misije, pravoslavnoj vlasti (u vreme velikih praznika), nadajući se da će se sve ostalo izgraditi samo od sebe. Međutim, ne izmičemo li mi pred najprincipijelnijim pitanjem istorije? Od neophodnosti potvrđivanja sopstvenog puta u budućnost? Potvrđujemo li mi istinu ruske civilizacije ne samo na idealnom nivou vere, nego i na konkretnom planu socijalno-ekonomske realnosti? Jer, kako je vera bez dela mrtva, tako i ruska pravoslavna civilizacija bez sopstvene socijalno-istorijske alternative zapadnom svetu nema smisla.
I ovde ne vredi pokušavati da se ovo pitanje zameni apelovanjem na monarhiju, nadajući se da će se ublažiti oštrina duhovno-istorijskog trenutka. Monarhija je pitanje o političkoj formi državnog uređenja, pri čemu se problem ekonomskog modela ne rešava! Monarhija ili republika mogu postojati u apsolutno različitim socijalno-ekonomskim uslovima. Nije slučajno što se današnja globalizacija može pohvaliti punim spektrom političkih subjekata – od monarhije i republike do demokratije i otvorenog društva, samo da ekonomska struktura odgovara zahtevima „slobodne ekonomije“, ostalo nije bitno. Konačnoj univerzalnosti i trijumfu ovog sistema smetao je samo alternativni model „planske privrede“, ali uklanjanjem sovjetske Rusije kao bedema socijalizma, ta „zadržavajuća“ prepreka više ne postoji.
SOCIJALIZAM
Konačno se i ova činjenica, mora osmisliti ne samo sa stanovišta rezultata „hladnog rata“ nego i sa stanovišta obnavljanja osnova nacionalno-istorijskog identiteta. Činjenica je da je u tom ratu pretrpela poraz ne samo „komunistička Rusija“, već i Ruska civilizacija kao takva! Čitav set obeležja, uključujući zapadni model ekonomije, spuštanje do uloge sirovinskog priveska, parčanje na nekoliko komada, okupaciju ideološkog prostora, uspostavljanje kompradorske administracije i spoljnog upravljanja, nije ništa drugo nego pobednička kontribucija Zapada u civilizacijskom ratu protiv Rusije. Pri tom, kao što je sada očigledno, prelomna operacija tog rata bio je poražavajući slom privredno-ekonomskog sistema socijalizma, cinično završen tenkovskim „plotunom“ po Belom domu 1993. godine.
Istorija će zauvek zapamtiti imena izdajnika i saučesnika ove „šok diverzije“ Zapada protiv Rusije. Za nas je bitno da shvatimo da bi obnavljanje državne moći trebalo počinjati obrnuto – od uspostavljanja socijalističkih načela društvenog bića, najbliža ruskom duhovnom poretku. Nastavak igre sa „tržišnom ekonomijom“ samo će nas sve dalje i dalje odvojiti od samih sebe – za dvadeset godina „reformi“ vreme je da se to već jednom shvati. Razilaženje puteva hrišćanske civilizacije na zapadnu i istočnu ne određuje se samo konfesionalnom obojenošću, nego podrazumeva konkretan socijalno-ekonomski izraz! Postoje sve osnove za mišljenje da je specifičnost istočno-hrišćanske civilizacije upravo u orijentaciji na socijalističke principe društvenog uređenja, dok je zapadno (katoličko-protestantsko) hrišćanstvo sasvim zadovoljno kapitalističkom formom odnosa. U ruskoj civilizaciji je to posebno izraženo u sabornosti i zajedništvu koji podrazumevaju prioritet socijalne pravednosti, dok je za evropsku tradiciju uobičajen individualizam sa osloncem na lični interes najjasnije izražen u protestantizmu.
Da, teorija socijalizma se najpre začela u zapadnoj hrišćanskoj misli, ali je realizovana upravo u ruskoj civilizaciji! A to, naravno, nije slučajno. Dok je za Zapad socijalizam bio samo teorijska reakcija na socijalnu nepravdu kapitalističke realnosti, za rusku civilizaciju pokazao se kao šansa da se mimoiđe kapitalistički put razvoja. A to, naravno, nije slučajno. Dok je za Zapad socijalizam bio samo spekulativna reakcija na socijalnu nepravdu kapitalističke realnosti, za rusku civilizaciju se pokazao kao šansa da se mimoiđe put kapitalističkog razvoja. Istorijska Promisao sklopila se tako da je Rusija do kraja XIX veka još čuvala patrijarhalno zajedništvo, a opasnost od kapitalističke ekspanzije pokazala se za nju više neprihvatljivom nego rizik da krene neutabanim putevima istorije. Upravo tada bilo je civilizacijsko pitanje i Rusija je učinila jasan izbor. A Zapad nije mogao da savlada sopstvenu civilizacijsku barijeru i zauvek je ostao u okvirima buržoaskog uređenja, samo malo ga korigujući u pravcu većeg paternalizma.
Ovde nije mesto za razmatranje ateističkog aspekta socijalizma XX veka (to je posebno pitanje), ali to da je na bazi socijalizma Rusija dostigla izuzetne visine civilizacijskog razvoja mislim da se niko neće usuditi da osporava. A to upravo govori o tome da je socijalizam organski blizak ruskoj civilizaciji, kao forma optimalnog socijalno-ekonomskog uređenja. Današnja kapitalistička „usmeravana katastrofa“ samo potvrđuje ovu tezu.
PUT
To nije danak socijalnoj zastarelosti. Socijalistički put Rusije predodređen je ne samo njenom patrijarhalnom tradicijom, nego i misijom pravoslavlja prema hrišćanskom preobražaju života. Jer, čime se još „svim narodima“ može svedočiti hrišćanska istina ako ne vidljivim primerom hrišćanskog društva? U tome se, zapravo, i sastoji opravdanost istočnog hrišćanstva kao samostalne civilizacije. Još sredinom XIX veka, A. Hercen je pisao: „Sa socijalnim pitanjem počinje naša ravnopravnost sa Evropom, ili bolje, to je tačka preseka dva puta; pošto se sretnu svako će poći svojim pravcem“ („Russkie nemcы i nemeckie russkie // Utopičeskiй socializm“, M., 1982, str. 406). Uistinu, „sopstveni put“ ruske civilizacije postao je socijalizam, uređenje zasnovano na prioritetu kolektivnog nad individualnim načelom. U tome ne treba videti primitivnu redukciju hrišćanstva kao povratak od hrišćanske ličnosti ka obezličenom kolektivizmu. Naprotiv, ovde je utemeljen najviši zadatak hrišćanske istorije za hrišćanski preobražaj društva! I ako je zapadno hrišćanstvo mnogo učinilo za otkrivanje individualnog-ličnog načela u ljudskoj istoriji, onda je istočno hrišćanstvo pozvano da to realizuje u odnosu na društvo – da ispuni njegovo biće hrišćanskim smislom. To je objektivan zadatak hrišćanske istorije koji do danas nije otvoren, a sem ruske civilizacije nema ko da rešava. Ovde se prepliću najvažnija značenja istorijske dijalektike, civilizacijske neophodnosti i hrišćanske misije – a to je zadatak Rusije.
Ekonomija je materijalizovana etika. Forma ekonomskih odnosa direktno odražava duhovni nivo društva i određuje parametre socijalne organizacije. Zbog toga bi u velikoj meri savremena socijalna doktrina pravoslavlja morala da postane „hrišćanska koncepcija socijalizma“, u istoj meri kao što je danas socijalna doktrina katoličanstva „hrišćanska koncepcija kapitalizma“ („Kompendium socialьnogo učeniя Cerkvi“, M., 2006). To bi bio dostojan i adekvatan odgovor pravoslavlja na principijelni izazov istorije. U suprotnom preostaje nam da budemo zadovoljni socijalnom doktrinom katoličanstva, već završenom u svojoj neoliberalnoj dogmatici, kao „dogmatskom“ osnovom za sopstveni ulazak u zapadnu civilizaciju. Prema katoličkoj doktrini „Izmeću neoliberalizma i hrišćanskog socijalnog učenja nema nikakve suštinske protivrečnosti“(Йozef Hefner, „Hristianskoe socialьnoe učenie“, M., 2001, str. 180). Nažalost, današnja socijalna doktrina RPC bliska je koncepciji Vatikana i faktički neposredno ide njenim stopama.
Ova tendencija se mora prevazići. Vreme je za nove pravoslavne bogoslove sposobne da zadatak socijalne aktuelnosti podignu na kvalitativno nov nivo i da rusku civilizaciju i istoriju izvedu na nove strateške horizonte. Potrebno je preuzeti na sebe istorijsku i duhovnu odgovornost za definisanje socijalno ekonomske doktrine koja odgovara jevanđeljskom duhu, nacionalnoj tradiciji i surovim izazovima vremena. Ili ćemo je definisati ili će razgovori o „pravoslavnom preporodu“ ostati bez osnove. Ako neko misli da se može slediti univerzalni (jedinstven za ceo svet) liberalno-kapitalistički model socijalnih odnosa i pri tom za taj svet čuvati posebnu istinu pravoslavne duhovnosti, onda grubo greši. Svaka prava duhovnost ima iza sebe vidljiv socijalni izraz, kako u ličnom tako i u društvenom smislu, a ako toga nema – onda je ta duhovnost samoobmana.
Uzgred, ovde se krije i ključni problem socijalne aktualizacije savremene RPC -„pocrkovljenja“ aktivne većine muškaraca. Savremeno pravoslavlje ima ženski lik. Ženska svest je više asocijalna od muške koja je, obrnuto, po prirodi više socijalno odgovorna. I ako je ženskom duhovnom osećanju dovoljno „pravoslavlje u hramu“, onda za racionalno energičnu mušku strukturu takvo pravoslavlje nije dovoljno uverljivo. Svojim karakterom predodređen da realnost poima maksimalno racionalno, muškarac iza spekulativnog pravoslavlja ne vidi socijalnu autentičnost i zato ga zaobilazi. Tek kada savremena pravoslavna doktrina zauzme socijalno značajne pozicije naočigled društva i vlasti, potvrđujući duhovno uverljive orijentire nacionalno-društvenog razvoja, aktivna muška većina će se priključiti tom procesu pošto u njemu oseti realni istorijski čin. Ili će pravoslavlje ostvariti konkretnu vezu sa socijalnom realnošću ili je osuđeno da ostane u oblasti duhovno fakultativnog.
Da, RPC ima sopstvenu zvaničnu „socijalnu koncepciju“. Međutim, u socijalno-ekonomskom pogledu je neodređena i zbog toga neefikasna kao kriterijum društveno – ekonomske i političke strategije. U toj oblasti, uopšte ne korespondira sa današnjom realnošću i faktički samo ćutke potvrđuje njen status kvo. Međutim, današnja ruska stvarnost faktički realizuje upravo zapadno-hrišćanski (katoličko-protestantski) socijalni model! A šta s tim ima pravoslavlje? Eto u čemu je lakomislenost današnjeg položaja RPC u odnosu na društvo, državu i istoriju. Dok se ona ne prevaziđe, današnja „pravoslavna renesansa“ istorijski ostaje bespredmetna.
Ima li savremena RPC, kao društvena institucija, neke rezerve za razrešenje ovog aktuelnog duhovno-istorijskog problema ili to rešenje treba da realizuje sama „pravoslavna javnost“, kao aktuelna socijalno-politička sila? Za sada je odgovor nejasan. Ali očigledno odugovlačenje i neodlučnost crkvene hijerarhije po ovom pitanju verovatnijom čini drugu varijantu, što u savremenom društveno-političkom prostoru podrazumeva formiranje nove pravoslavno-političke snage sposobne da reši ovaj zadatak, kako u spekulativnom tako i u praktičnom pogledu. Za to su već sazrele mnoge premise – vreme je da se formira široka „narodna vojska“ za odbranu Ruske civilizacije od neoliberalnog uništenja.
_______________
Literatura
1.Gercen A.I. „Russkie nemcы i nemeckie russkie // Utopičeskiй socializm“, M., 1982, str. 406.
2.Sm.: „Kompendium socialьnogo učeniя Cerkvi“, M., 2006.
3.Soglasno katoličeskoй doktrine „Meždu neoliberalizmom i hristianskim socialьnыm učeniem net nikakoй podlinnoй protivopoložnosti“ (Йozef Hefner „Hristianskoe socialьnoe učenie“, M., 2001, str. 180).
4. „Osnovы socialьnoй koncepcii RPC“, M., 2000.
Hrvati na Hvaru Srpski Manastir pretvorili u noćni klub i kupleraj .Što očekivati od necivilizovanih Hrvata među kojima je 70 % prekrštenih , pokatoličenih Srba a ti su najgori njihova mržnja prevazilazi i Hrvatsku . Guraju se u prve redove desničara i hrvatskih nacionalista kako bi se dokazali . Najbolji primjer je šef HSP-a koje prezime Srb ne smeta da bude Hrvat .
Svim Hrisćanima koji slave po julijanskom kalendaru želim ,sretan Bozic Hristos se rodi .Da ga proslavimo u okviru porodice ,
nažalost izgleda da Srbima porodica ipak nije svetinja svakim danom je sve manja kao i Srpski narod . Eto kako prolazimo zbog svoje neodgovornosti prema životu i potomstvu nekad najači i ponosan narod Jugoslavije zamjenit će drugi puno bezobzirniji i bezobrazniji ali i uporniji .Već danas Hrvati vode narod od oko 4 miliona stanovnika rađa 46.000 beba s tendencijom prema 50.000 .Hrvata se sada rađa samo 7.000 godišnje manje a Srba oko 35.000 pa dobro razmislite o posljedicama .Dok naš narod s manjinama koji je skoro duplo veći daje tek oko 68.000 od toga 56.400 beba Srba s daljnjom tendencijom pada . Tako da ako ovako nastavimo izjednačit ćemo se s brojem rođenih Hrvata . A to će biti kraj mita o najvećem narodu bivše Jugoslavije . Mesto Srba koji se ne žele rađati preuzet će vitalniji narodi Hrvati ili Albanci .Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve Srpske krajeve srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 Srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će Srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja Srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, Srbin, Srpkinja prihvatite se ljubavi i pobedimo naše neprijatelje njihovim oružjem bez ratova samo visokim NATALITETOM .
Kapitalizam u okviru liberalizma i globalizma mora doći do kraja onda kada se “popne” na vrhunac svojih moći,a več se tu nalazi u “zbunjenom (ne)znanju” o svom daljem razvoju.On je dolazio u sličnu situaciju i u prošlosti što je dovodilo do najkrvavijih obračunavanja među rimokatoličkim i protestantskim državama,više rimokatoličkim,manje protestantskim,upravo zato što su se protestantske države već “debelo”odvojile od RIMOKATOLICIZMA kao “hrišćanstva” koje vode pape.Sada PAPE zajedno sa infiltriranim MASONIMA U VRH RIMOKATOLICIZMA U VATIKANU KAO MALOJ,ALI SNAŽNOJ DRŽAVI,PUNOJ NOVCA ALI I ZLA,I PAKOSTI,PREMA LJUDSKOJ RASI NA PLANETI PUNI NOVCA KOJI,IAKO STVOREN LJUDSKOM PAMETI VEĆ ODAVNO UPRAVLJA TOM PAMETI,PA “ČEDO” KOJE JE OSTALO “NEVASPITANO” UPRAVLJA SVOJIM RODITELJIMA!!!Skandinavske države kao protestantske imaju sada ugrađena neka rješenja u svoje sisteme koja se nebi smjela zaobići,zbog čega sam ja stavio naslov SAMOUPRAVNI SOCIJALIZAM (a ne marksov i lenjinov ni socijalizam,ni komunizam.).Kombinacija Hristolikog pravoslavnog učenja (ne rumunskog ili sličnog unijatskog tipa carigradskog patrijarha i njemu sličnih)i nekih praktičnih rješenja u skandinavskim državama mogla bi dovesti svijet Planete na novu razinu ljudskog dostojanstva,koje bi se moglo sačuvati u krilu socijalizma koji bi bio jedna opšta teorija pretakana u praksu sa samoupravnim kolektivizmom koji bi dozvoljavao raznolikosti koje je BOG dao ljudima da bi oni jedni druge pomagali i štitili i ne bezočno ubijali kako su to činile zvjeri generala Lajole u inkvizicijskim pohodima protiv ljudskog roda pod vođstvom rimskih papa rimokatolika (a ne katolika!!!).Pohod GLOBALIZMA KOJI JE IZ SAD,KAO BEZVJERNE I NENACIONALNE,DRŽAVE KRENUO U SVIJET NE SAMO DA JE DOŽIVEO KRAH JEDNOM OD NAJVEĆIH EKONOSKIH KRIZA U SVIJETU OD KAKO LJUDSKI ROD POSTOJI,NEGO JE U TOM SVIJETU STVORIO TAKVE SUPROTNOSTI KOJE ĆE SE TEŠKO IZBRISATI U DOGLEDNO VRIJEME,ŠTO SE MOŽE SVESTI SAMO NA TINJANJE, KOJE ĆE OPET KROZ IZVJESNO VRIJEME PROKLJUČATI,MOŽDA DO NESLUĆENIH RAZMJERA!!! Pokušaji najvećih bogataša,upravo u SAD,da svoje bogatstvo (kapital) “prosiplju” van svojih profitabilnih prostora isto tako ukazuje da je kapitalizam u dosadašnjoj formi dosegao svoj najveći vrhunac sa koga se sada mora obrušavati i tražiti nove forme u čemu ga treba spriječiti da čovječanstvo Planete ne dovede do samouništenja.Pravoslavne
zemlje,prema mojim saznanjima,do sada nisu nikada u svojoj istoriji vodile krvave ratove,niti je Hristolika pravoslavna crkva stvarala Inkvizitorske vojske sa generalima poput Lajole protiv ljudi,pa čak i onih koji su činili otpadnike pravoslavne
vjere.Slično se ponašala i Protestantska crkva u prošlosti,ne pokušavajući nikada da vrati “Bartolomejske noći” ni rimokatolicima,ni Vatikanu,ni papama.Ono što pretstavlja opasnost za čovječanstvo je postojanje opasnog oružja u rukama svjetskih vagabunda koji neće ni od čega strepiti kao što nisu strepili kada su uništavali Katare i druge “nevjernike” koji nisu bili apsolutno pokorni papama “jedinim bogovima na zemlji koji su zbog toga nepogrešivi!”Ja se nadam i u BOŽJU pomoć vjerujem da će BOG pomoći onim ljudima koji će njegovo stvaralaštvo,a to je ČOVJEK slobodan onoliko koliko je dao slobode drugim ljudima,prema BOŽIJIM mjerilima,ipak sve biti riješeno na dobrobit čovječanstva.
Rusija je veliki sistem. kapitalizam se brzo razvija i sto je interesantno moram priznati da su rusi veoma talentovani za preduzetnistvo.kreativna nacija. to je dobar pravac i samo tako mogu parirati zapadu.medvedev se trudi da podstice inovacije i preduzetnistvo, sto je dobro, medjutim ostaje problem korupcije u sudstvu, koji je kljucan za podsticanje preduzetnistva.naprijed rusijo.
VATIKAN SRBIJI SERVIRA MUTANT HRANU!
Srbija nije jedina zemlja na koju se vrši pritisak da prihvati mutant hranu. Vikiliks objavio depeše američkih diplomata koje to potvrđuju
BEOGRAD – Srbija nije jedina kojoj preti opasna genetski modifikovana hrana!
Portal Vikiliks je objavio najnovije depeše iz američkih ambasada širom Evrope u kojima piše da je Amerika započela trgovinski rat, u vojnom stilu, protiv evropskih zemalja koje se protive proizvodnji i upotrebi u ishrani genetski modifikovane hrane!
Nas su uslovili članstvom u Svetskoj trgovinskoj organizaciji, posle čega je Srbija američkom Ministarstvu poljoprivrede dala obećanje da će u najskorijem roku izmeniti zakon o genetski modifikovanim organizmima (GMO), o čemu je Kurir pisao u februaru prošle godine.
Diplomatske depeše iz američke ambasade u Vatikanu pokazuju da je papa počeo da podržava proizvodnju GMO posle upornog lobiranja među njegovim savetnicima.
– Postoji mogućnost da se ovo pitanje nametne u Vatikanu i zauzvrat utiče na široku populaciju u Evropi i zemljama u razvoju – piše u drugoj depeši objavljenoj na sajtu Vikiliksa. U nastavku depeše se vidi da američke diplomate blisko sarađuju s „Monsantom“, kompanijom za proizvodnju GMO.
– Zakon BiH dozvoljava uvoz GMO posle ispitivanja i izrade procene rizika. Iako je Slovenija pisala peticiju protiv unosa GMO, i tamo postoje polja zasađena GM semenom. Velika Britanija svojim građanima zabranjuje korišćenje genetski modifikovane hrane, ali dozvoljava proizvodnju i izvoz u druge zemlje. Nemačka, Francuska i Hrvatska se odlučno protive genetskim modifikacijama. S druge strane, u Španiji i Portugalu ova hrana je obeležena i uveliko se nalazi u rafovima prodavnica, a slična situacija je i u Japanu, Australiji, Novom Zelandu, Koreji, Norveškoj, Islandu… – objasnila je za Kurir Ajrin Beret, aktivistkinja Ekološkog pokreta Novog Sada,
Ambasador SAD: Kazniti Evropu!
Kao odgovor na francusku zabranu „Monsantu“ da proizvodi genetski modifikovani kukuruz krajem 2007, tada ambasador SAD u Francuskoj Krejg Stejplton zatražio je od Vašingtona da kazni EU, posebno one zemlje koje nisu podržale upotrebu genetski modifikovanih useva. Spisak zemalja kojima se treba osvetiti „trebalo bi da nanese određenu štetu širom EU, pošto ona snosi kolektivnu odgovornost, ali bi delom trebalo da se fokusira i na najgore prekršioce“, rekao je Stejplton.
Bugari izašli na ulice
Kao primer treba da nam posluži Bugarska, članica EU, čiji je parlament u martu prošle godine pooštrio zakon kojim je zabranjeno gajenje GM useva. Pre ovog pooštravanja i njihova vlada je, kao naša sada, pod spoljnim pritiscima, najavila mogućnost gajenja GM useva. Međutim, Bugari su izašli na ulice, i posle dvomesečnih protesta i pisanja peticija država je odustala od planova koje su im nametale SAD.
Kembel: Srbiju su hteli da razore novom vrstom bombi
Drugi pišu: The Guardian
Rekao sam Vesliju Klarku da nam jave ako planiraju da bace bombu koja može da uništi četiri fudbalska igrališta, kako bismo do tada smislili odgovarajuće objašnjenje, piše u svojim dnevnicima Alister Kembel, savetnik za medije bivšeg britanskog premijera
U vreme NATO bombardovanja, Veslija Klarka „mučila” je dilema da li da na Srbiju baci do tada nepoznati tip bombe velike razorne moći – s najavom ili bez nje, zapisao je u svom dnevniku Alister Kembel, bivši savetnik za medije Tonija Blera.
Kembel je prvi deo dnevnika pod nazivom „Blerove godine” objavio 2007. godine. Britanski „Gardijan” juče je objavio delove iz druge knjige Kembelovih dnevnika, koji će se u prodaji naći 20. januara, a u kojima strateg medijskog rata protiv Srbije, savetnik tadašnjeg britanskog premijera, objašnjava pozadinu čitavog niza događaja koji su pratili NATO bombardovanje 1999. godine.
(NATO je pokrenuo kampanju bombardovanja Srbije. Spor tempo bombardovanja i istovremena težnja NATO-a da uputi jasnu poruku izazvali su nervozu u Dauning stritu. Usred rastuće nelagodnosti u Velikoj Britaniji, Kembel je spreman da pomogne NATO-vom medijskom timu.)
Petak, 2. april 1999. – Još uvek sam bio jako umoran i od iscrpljenosti sam počeo da osećam trnce u nogama. Gubili smo propagandni rat protiv Srba. Toni Bler je zvao ranije i želeo je da se stvari jako ubrzaju.
Bler je razgovarao je s Bilom Klintonom o preteranoj opreznosti vojnih stratega. Takođe je pričao i sa Margaret Tačer prošle noći i ona je bila zapanjena činjenicom da su vojni komandanti i ambasadori država članica NATO (civili) međusobno raspravljali o metama. Želeo je da uputi poruku da pojačavamo napade. Rekao sam mu da smo to već uradili.
Utorak, 6. april, Porodični odmor u Francuskoj: – Desničarski nastrojeni komentatori su urlali na sav glas i složili smo se da probamo da ubedimo Tačerku i Čarlsa Pauela (njenog bivšeg savetnika za spoljnu politiku) da kažu da im nije pravo što levičari vode rat, ali da bi trebali da podrže ono što radimo. NATO bi mogao da posrne, ali smo bili odlučni da stavimo komunikacije pod kontrolu i obezbedimo da prestonice budu više usredsređene na stvari koje govore i rade.
Sreda 7. april– Imali smo nešto uspeha sa strategijom za desnicu, Čarls Pauel i Dejvid Hart (bivši Tačerkin savetnik), pristali su, ali su nas desničarski opredeljene novine i komentatori toliko mrzeli da su bili odlučili da daju sve od sebe da sve propadne. Da je ovo bio rat koji vode torijevci, oni bi ga podržali na svakom koraku.
Četvrtak, 8. april – Nisam nikako uspevao da se isključim i počeo sam da smišljam promene za koje sam smatrao da su nam potrebne u vezi s međusobnim komunikacijama. Mnogo se stvari sada vrtelo oko komunikacija. Vojno, NATO je višestruko moćniji od Beograda. Ali Milošević je imao potpunu kontrolu nad svojim medijima i naši mediji su bili osetljivi na ono što su oni objavljivali. Mogli bismo da izgubimo bitku za javno mnjenje i ukoliko spustimo gard u nekim od država NATO imaćemo problem da ovo nastavimo.
Petak, 16. april – Probudio sam se u 5.30 i ušao u voz za Brisel u 6.53. (Direktor komunikacija NATO Džejmi) Šej je bio fasciniran načinom na koji smo, kao novi laburisti, promenili pristup medijima i bio je uveren da i oni mogu iz toga svašta naučiti. Rekao sam mu da nemamo previše vremena. Trebalo nam je više ljudi i bolja organizacija. Trebao nam je strateški pristup komunikacijama, snažnija centralizacija, tako da se sve prestonice osećaju delom onoga što smo govorili i radili, ali i da imaju pravo da znaju o čemu se radi, čak i ukoliko nemaju preteranog uticaja.
Rekao sam (generalnom sekretaru NATO Havijeru) Solani da, ukoliko želi da ja ponovo istupim, treba samo da mi kaže. Odgovorio je da mu se svideo način na koji smo pripitomili medije. Rekao sam mu da nismo, ali da smo ih naveli da pomisle da jesmo.
Glavnokomandujući snaga NATO, američki general Vesli Klark, dozvolio mi je da govorim baš dugo. Rekao je: „Dakle, sviđa mi se dosta od onoga što ste rekli i, da ne okolišam, moramo nešto da preduzmemo jer smo na ivici propasti”. Bilo je prilično uznemirujuće čuti ga kako to otvoreno izgovara, kao što je uznemirujuće bilo kada me uhvatio pod ruku i na odlasku mi rekao: „Srećno, Alistere, svi mi računamo na vas”. Odgovorio sam: „Zar to nije trebalo ja vama da kažem?”
Bilo je malo zastrašujuće što sam, na vrhuncu vojne kampanje, sedeo s generalima i govorio im kako da je vode, bar kada je reč o njenoj medijskoj strani, i žalio se da im u medijskoj kampanji nedostaje disciplina koja se od vojske očekuje. Objasnio sam mu da nisam zaluđenik slobodom medija i zaista sam osećao da ponekada previše odajemo. Rekao sam mu da ne bih prikazao napad na voz. Od toga nismo imali nikakve koristi. Ukoliko vodite rat, morate ratovati na svim nivoima.
(Kako je vojna kampanja odmicala Bler je bio sve odlučniji da bi NATO trebalo da se pripremi za raspoređivanje kopnenih snaga – što je izazvalo bes u nekim krugovima u Vašingtonu. Bler je posetu Vašingtonu u čast 50. godišnjice NATO iskoristio da se založi za kopnene snage.)
Sreda, 21. april, Bela kuća– Toni Bler je rekao da bismo morali da kod Miloševića izazovemo veću neizvesnost oko upotrebe kopnenih snaga. Bil (Klinton) je rekao je da nije za to, kao i Sendi (Berger, savetnik za nacionalnu bezbednost). On je rekao da bi bilo neodgovorno da ne počnemo da pravimo neke planove, ali na način koji ne bi doveo do podela među saveznicima.
Četvrtak, 22. april – Toni Bler je rekao da će, ukoliko Bil nije siguran, otići da ga ubedi, jer se ovako nešto ne može izvesti bez SAD. Kolikom riziku izlažemo naše odnose? Džonatan (Pauel) ga je podsetio na vreme kada je Tačerka rekla Bušu da nije vreme za oklevanje (diskutovali su o iračkoj invaziji na Kuvajt avgusta 1990. godine).
Razlika je, ukazao je Toni Bler, u tome što je „ona bila premijer dugo, a ja sam ovde tek dve godine”. Ali rekao je da želi da se ponovo sastane s Bilom Klintonom i naglasio da nećemo moći da se tek tako izvučemo. Snažno je osećao da u istoriji postoji slobodno mesto za Bila Klintona što bi oduvalo sve smeće o njegovom privatnom životu. Neprestano je ponavljao da je to moralno pitanje. Bio je sav usplahiren i, iako je na sebi imao samo gaće i čarape, bilo je teško ne shvatiti ga ozbiljno, iako sam ga sve vreme ohrabrivao da se obuče.
(Bler je odleteo za Čikago radi jednog od najvažnijih spoljnopolitičkih govora za vreme svoje vladavine, tokom koje je uspostavio princip liberalnog intervencionizma. U tom govoru su predstavljeni principi prema kojima jedna suverena država može napasti drugu.)
Toni Bler je delovao sve zabrinutiji jer smo zamoljeni da pomognemo operaciju koja bi se mogla okončati traljavim dogovorom. Ukoliko bi se tako nešto dogodilo, nikada više ne bismo mogli da pošaljemo naše snage u neku operaciju te vrste.
Nedelja, 25. april – Nemački kancelar Gerhard Šreder me je pitao kako teče naša kampanja dezinformisanja. Rekao sam mu da bi tekla mnogo bolje kad bi se uključilo još nekoliko Nemaca. Toni Bler je odveo Bila Klintona u odvojenu prostoriju, gde su bili samo njih dvojica, gde ga je opet pritiskao oko kopnenih snaga, rekavši da nam je potrebno pravo rešenje i da se to može dogoditi samo ukoliko Sjedinjene Države jasno kažu da će biti spremne kada za tako nešto dođe vreme. Kasnije je rekao da je Bil bio vrlo kolebljiv.
Takođe, rekao mi je da bi ja trebalo da preuzmem rukovođenje celom medijskom operacijom.
Utorak, 27. april – Putovanje automobilom i ručak u zamku nadomak Brisela, koji je koristio Vesli Klark. On mi je rekao da postoji bomba koju žele da upotrebe i koja može da uništi prostor veličine četiri fudbalska igrališta, a da se tek tada aktiviraju granate pa se šteta dodatno proširi. Rekao je da Srbi ne znaju da je imamo. Pitanje je jedino da li da ih upozorimo ili je jednostavno upotrebimo?
Teško pitanje. Rekao sam, ukoliko je ipak upotrebite, javite nam ranije da bismo do tada mogli da smislimo odgovarajuće objašnjenje.
Četvrtak, 29. april, Dauning strit – Ukazao sam (Toniju Bleru) da većina ostalih deli mišljenje Bila Klintona o kopnenim snagama – Šreder, Širak, Jeljcin. Ali, Bler je rekao da vojni stručnjaci tvrde da bez toga ne možemo da pobedimo, napisao je Kembel, a preneo „Gardijan”.
Konacno da nadjem, POSTEN(ISKREN)LIST,HVALA!!!Miloradu Vucelicu,i pozdravljam sve,koji rade u Pecatu,
Neverovatno da neko napise ovako dobar tekst!
Bravo Aleksandre!
Svaka cast i vama iz Pecat-a sto ste ga objavili!
…
Jadno je samo sto oni koji bi ovaj tekst
morali da znaju NAPAMET (da ne govorimo o tome
kakva sve znanja treba imati da bi se otkrio
ovakav biser i kako tek treba biti MORALAN da bi
ga napisao… shvatio, …) ovo ne samo da nece
procitati i razumeti, vec ce SVE uraditi da ga
ignorisu, ispljuju,…itd…
Pozdrav redakciji i citaocima!