VIKILIKS kaplje po Srbiji

Piše Nikola Vrzić

Šta ćemo o Srbiji saznati iz četvrt miliona poverljivih izveštaja diplomatije Sjedinjenih Američkih Država, koje je provalila organizacija Vikiliks? Da li će biti otkriveno kako je formirana aktuelna Vlada Srbije, kako Amerikanci gledaju na ovdašnju političku scenu i ko su glavni favoriti Vašingtona u Beogradu, da li ćemo i kada morati da uđemo u NATO, zašto nije uhvaćen general Ratko Mladić…

Vikiliks je, u skladu sa svojim imenom (leak – curenje), izlio tajne američke diplomatije po čitavom svetu, ali je po Srbiji iz organizacije predvođene Džulijanom Asanžom dosad pala tek pokoja kap. U, do ove srede, objavljenom 471 izveštaju – od ukupno najavljenih 251.287 – Srbija i Balkan spominju se tek u nekolicini, više onako uzgred, u senci širih i važnijih tema kakve su situacija u Iranu, Avganistanu i Pakistanu, Severnoj Koreji… Američko petljanje po Srbiji i okolnim zemljama tek će doći na red da bude raskrinkano; ima oko šest hiljada izveštaja sa Zapadnog Balkana koji bi mogli da nam budu veoma interesantni kada postanu dostupni onlajn. Naravno, pod uslovom da Vikiliksov internet sajt uspe da izdrži neprestane hakerske napade što ga većim delom vremena čine nedostupnim.

994 BEOGRADSKA IZVEŠTAJA
Već i ovakvi pokušaji ukidanja Vikiliksa, inače, pokazuje koliko je ozbiljan udarac najveća svetska supersila pretrpela zbog curenja tajnih i poverljivih depeša njene diplomatske službe. Na stranu sva bruka i sramota. Uprkos ubeđivanjima Vašingtona i njegovih satelita da se nije dogodilo ništa strašno – ubeđivanjima koja se mogu odbaciti kao puki pokušaj „kontrole štete“ – savršeno je očigledno da su Sjedinjene Države dobile podebeo, nimalo virtuelni onlajn šamar. Šteta po Vašington je, naime, višestruka. Ogoljene su razmere njegove nemoći da zaštiti samog sebe; razotkrivene su, i tek će biti razotkrivene, tajne politike SAD; na vrlo eksplicitan način demonstrirane su metode kojima se ta politika sprovodi širom sveta; drastično i brutalno je umanjeno poverenje koje će bilo koji budući sagovornik imati u bilo kog američkog i savezničkog diplomatu. Ko je lud da bude iskren u poverljivom razgovoru jer već sutra može da osvane na internetu? Da li je Džulijan Asanž svojim otkrićem odsekao moćnu i dugačku ruku Bele kuće? Da ju je propisno ubogaljio, u to nema sumnje…
Koliko smo dobra videli od američke spoljne politike, toliko će nas njeno povlačenje po blatu svetske informacione mreže obradovati, ili zabrinuti i rastužiti. Ono što bi, pak, svakoga u srpskoj javnosti trebalo da obraduje, jeste što bismo – ni krivi ni dužni – u bliskoj budućnosti mogli da saznamo šta nam se to dogodilo, zašto smo tu gde jesmo, i ko nam je to radio o glavi i šta nam tek sprema.
Zasad su, što se Srbije i Zapadnog Balkana tiče, dostupni uglavnom statistički podaci. Među onih četvrt miliona najavljenih dokumenata nalazi se i  994 poslatih iz zdanja u Kneza Miloša 50 u Beogradu, gde se nalazi američka ambasada u Srbiji. Biće nam interesantan makar i deo od onoga što je u Stejt department odašiljano iz Zagreba (1.686 izveštaja), Sarajeva (869), Ljubljane (836), Prištine (668), Skoplja (522), Tirane (452) i Podgorice (169), te svako spominjanje ovdašnje situacije prilikom diplomatskih i manje diplomatskih razgovora i analiza u Berlinu, Parizu, Londonu… Upravo su s ovih adresa i stigla prva otkrića u vezi sa Srbijom i njenim okruženjem.
Šta smo dosad saznali o sebi? Tek nekoliko crtica o šefu srpske diplomatije Vuku Jeremiću, s radošću dočekanih u medijima bliskim liberalnom krilu Demokratske stranke, o predsednicima Srbije Borisu Tadiću i Republike Srpske Miloradu Dodiku, ponešto o putu Kosova ka proglašenju nezavisnosti i Srbije i Kosova ka evroatlantskim integracijama…

SUDBINA VUKA JEREMIĆA
Vuk Jeremić, ministar spoljnih poslova Srbije, spominje se u izveštaju iz septembra 2009. godine, u belešci o sastancima koje je u Parizu imao pomoćnik državnog sekretara SAD za evropske i evroazijske poslove Filip Gordon sa nizom francuskih „polisi-mejkera“. Jedan od njih, Žan-David Levit, diplomatski savetnik francuskog predsednika Nikole Sarkozija, kako stoji u belešci, „kritikovao je srpskog ministra spoljnih poslova Vuka Jeremića, rekavši da on ne čini ništa da bi ohrabrio Srbe da se vrate ili da učestvuju u kosovskoj vladi. Levit je primetio da Jeremić ‘daje velika obećanja’ svaki put kad dođe u Francusku, ali ih ne ispunjava i zbog toga se više ne sastaje s njim i ne smatra ga ‘modernim licem Beograda’ kakvim se on predstavlja.“ Posle ovako javno obznanjenog francuskog stava o Jeremiću (kome se pomoćnik sekretara Gordon nije usprotivio), biće vrlo interesantno videti kakva će biti njegova dalja politička sudbina, što u vladi što na izborima u Demokratskoj stranci; ne toliko zbog samog Jeremića koliko zbog pitanja ko zapravo upravlja našom zemljom i vladajućom partijom. Izostanak Tadićeve podrške Jeremićevoj kandidaturi za potpredsednika DS-a, kao i ono predsednikovo priznanje studentima da je možda pogrešio što ga je (Jeremića) mlađanog gurnuo u vatru, mogu da posluže kao izvestan indikator…
Iz nekog teško dokučivog razloga, srpski nezavisni mediji primetno manju pažnju posvetili su onome što je dosad na Vikiliksu moglo  da se pročita o Jeremićevom razrednom starešini, predsedniku Srbije Borisu Tadiću. Poređenja radi, slovenačka javnost je, posle Vikiliksovih otkrića, premijera Boruta Pahora nazvala izdajnikom kome treba suditi jer je posao oko nuklearne elektrane „Krško“ hteo, mimo procedure, da poveri Amerikancima umesto Francuzima; u Srbiji, bez mnogo buke prolaze reči Iva Sanadera i Stjepana Mesića o Vojislavu Koštunici i Borisu Tadiću. Koštunicu, zbog stavova o Kosovu, u razgovoru s američkim diplomatama Sanader i Mesić nazivaju nacionalistom, dok za Borisa Tadića navode da „misli kao i oni“. Hrvatska je, podsetimo, priznala nezavisno Kosovo.
Predsednik Tadić spominje se i u belešci sa sastanka Filipa Gordona sa nemačkim savetnikom za nacionalnu bezbednost Kristofom Hojgenom koji, uoči Tadićevog dolaska u Berlin, navodi da, „iako Tadić tvrdi da je čvrst prema premijeru RS Miloradu Dodiku, on mora da bude čvršći“. Rezultat ove prijateljske preporuke: posle sastanka sa nemačkom kancelarkom Angelom Merkel 16. novembra 2009. godine, kako čitamo na sajtu predsednika Srbije, „Merkel je izrazila poštovanje za politiku koju predsednik Srbije vodi u regionu Zapadnog Balkana“. Tadić na to uzvraća da Kosovo ostaje „jedina tačka u kojoj Srbija i Nemačka nemaju isti stav“, te da Srbija u potpunosti podržava integritet Bosne i Hercegovine…

NATO, SRBIJA I KOSOVO
No, ni problematični Milorad Dodik nije dobro prošao u onome što je dosad procurilo. Danijel Frid, prethodnik Filipa Gordona u Stejt departmentu, svojim domaćinima u Zagrebu, Sanaderu i Mesiću, prenosi ono što mu je prethodno poverio premijer RS – da podržava plan Martija Ahtisarija o Kosovu, te da će podržati i nezavisnost Kosova ukoliko Savet bezbednosti donese takvu rezoluciju. Dodikov kabinet demantovao je Frida, uz tvrdnju da ih je američki diplomata pritiskao da priznaju Kosovo ali da je Dodik tom pritisku odoleo. Činjenica jeste da BiH, zahvaljujući Republici Srpskoj, nije priznala Kosovo, ali bi kredibilitet Dodikovog kabineta bio značajno ojačan kada bi javnosti pokazali zapisnik sa pomenutog sastanka, za koji kažu da potvrđuje njihove tvrdnje.
Srbija i Zapadni Balkan spominju se na još nekoliko mesta u dosad objavljenim dokumentima. Saznali smo, tako, od Hojgena, savetnika Angele Merkel, da je Nemačka pesimista u pogledu pitanja hoće li Bosna ikada postati funkcionalna država. U drugom izveštaju iz Berlina, poverljivi izvor iz vladajućeg FDP-a (koalicioni partner CDU/CSU) saopštava Amerikancima da postoji „generalni dogovor“ među partijama da Evropska unija, posle prijema Hrvatske, nije spremna za dalja proširenja. Instrukcije predsedniku SAD pred dolazak u Pariz 2008. godine, iako uzgred, ukazuju na budućnost koja nam se sprema u Vašingtonu: predsedniku Francuske trebalo bi reći da SAD „ostaju konzistentne svojoj viziji evroatlantskih integracija čitavog Zapadnog Balkana, uključujući i Srbiju i Kosovo“. Evroatlantske integracije, pre svega, podrazumevaju učlanjenje u NATO, a budući da se tu priželjkuju i Srbija i Kosovo, prilično je jasno da bi naše učlanjenje u zapadnu vojnu alijansu podrazumevalo priznanje nezavisnosti Južne srpske pokrajine.
Prava otkrića, međutim, trebalo bi tek da uslede kad budu došli na red beogradski i drugi balkanski izveštaji američkih diplomata. Šta ćemo iz njih saznati? Sudeći po oznakama koje nose, biće tu koječega vrlo interesantnog: informacije o unutrašnjopolitičkoj situaciji u Srbiji, odnosi sa susednim zemljama, ratni zločini, vojni aranžmani Srbije i SAD… Beogradskih  994 izveštaja pokrilo je period između 2003. i 2010. godine, zaključno sa 26. Februarom 2010. godine. Hoćemo li pročitati nešto i o ubistvu premijera Srbije Zorana Đinđića, naročito imajući u vidu da je tadašnji američki državni sekretar Kolin Pauel odmah po atentatu doputovao u Beograd? Izveštaji iz Beograda počinju sa 4. i 5. februarom 2003. godine, ali, iza toga ništa sve do 11. januara 2006. godine. Štaviše, ni iz jedne od zemalja regiona nije provaljen izveštaj od 12. ili 13. marta 2003. godine…
No, uprkos ovom interesantnom nedostatku Vikiliksovih curenja, zanimljivog štiva ostaće napretek. Ako štivo uopšte i uspe da stigne do publike, budući da je internet sajt Vikiliksa ove srede, maltene tokom čitavog dana, ostao nedostupan. A bilo bi tako lepo saznati kako je formirana srpska vlada i šta će sve naši vlastodršci morati da nam urade njima za uzvrat.

5 коментара

  1. Novinar Njujork tajmsa Nikolas Kristof navodi podatke nedavno objavljene u Američkom magazinu za opšte zdravlje (The American Journal of Public Health). Zbog nemanja zdravstvenog osiguranja u SAD godišnje umre oko 45.000 građana ili jedna osoba na svakih 12 minuta. Odnosno, svake tri nedelje onoliko koliko je ubijeno u terorističkom napadu 11. septembra.
    Ukoliko se reforma ne usvoji i čeka se novih 16 godina (prethodni pokušaj bio je 1993), to će značiti novih 700.000 nepotrebnih smrti – više nego što je izgubljeno u Prvom i Drugom svetskom ratu, Vijetnamu i Iraku zajedno.
    Predsedniku Obami bi bilo dovoljno da svakodnevno iznosi samo ove podatke kao ubedljive razloge za reformu. Izgleda kao da protiv Amerike najveći rat vodi ona sama.

  2. Sve je nama obični smrtnicima jasno. Ova vlast je izdala sve što ima prefiks “SRPSKO”. Molim gosp.Vučelića da se aktivira u politici i da ovim lopovima vidimo leđa što pre. Izuzev Koštunice svi sadašnji političari su se prodali Zapadu. Ovo je odsudni trenutak za spas Srbije. Ako se sve patriote pod hitno ne angažuju, ZBOGOM SRBIJO.

  3. Љубомор

    Било шта да се објави или не, не брините, српском политичару или властдршцу неће фалити ни длака са главе. Мафијашка власт има своје нетоде заштите и правила “Каза ностре”. Кад се ти Ивица и Томо учлане постају недодирљиви, зар не?

  4. Ih lune očemu ti .Pa valjda oni treba da se bore za svoja prava.Acako nemogu da se izbore onda neka umiru to je njihov izbor.Moraju malo i da se prosvećuju a ne samo da jure dolare.I da pričaju “Ako tako kaže Buš onda je to istina”.Bojim se te njihove gluposti.

  5. Truso, potpuno si u pravu,ali kada *njihov* izbor, DOS manlije natakare Srbiji, onda navodim da je los *indigo* i da se tp preslikava u Srbiji !!!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *