Srpski intelektualci o crnogorskom prevodu Njegoša












Rajko Petrov Nogo
Ne znaju šta će s njim

Teži im je On gore, makar i na oskrnavljenom Lovćenu, nego celo kukavno srpstvo ugašeno. I pre su guvernadurčići Njegošu ispravljali i izostavljali stihove i tolkovali ono što je u „Vijencu“ najjasnije. Koji su se usudili da razruše grobnu kapelu, što da ne uture „dva slova“ koja Njegoš nije pisao i ne isprave ciglo stotinjak reči. Pa valjda oni bolje od Njegoša znaju kako bi on danas pisao i mislio. Ako uzvišeno poprostače, čini im se da će Njegoša sebi primaći. Ima takvih nesoja, pisao je Andrić, koji su i rođeni samo zato da sve što je uspravno i visoko obore, a onda i prikvase… Ne znaju ovi što su zarobili sebe u tuđina koliko je za takve rabote Njegoš nedostižan.

Matija Bećković
Jezik na kome se piše unazad

Da jedna knjiga ne postoji u originalu, jedinstveno je otkriće u pisanoj istoriji. A to je utvrđeno za „Gorski vijenac“, uprkos sačuvanom faksimilu originalnog rukopisa. I to sto šezdeset i tri godine pošto je objavljen. I u međuvremenu štampan u bezbroj izdanja. I preveden na gotovo sve važnije svetske jezike.
I pošto su stotine hiljada čitalaca, ne znajući da nije prava, tu verziju naučile napamet.
Zahvaljujući tom otkriću, u naše dane desilo se nešto što se u prošlim vremenima nije moglo ni zamisliti. Naime, tek posle prevoda na japanski „Gorski vijenac“ se pojavio na crnogorskom i na velika vrata ušao u Ginisovu knjigu svetskih čuda.
Ali samo neupućeni su mogli misliti da se jezičko zakonodavstvo novorođenog crnogorskog jezika neće primenjivati retroaktivno. Naivni su verovali da je i pred tim novorođenčetom budućnost, a ne prošlost. Da će se i na tom jeziku pisati unapred, a ne unazad. Ali kakvu bi novost doneo među jezike i kako bi taj jezik opravdao svoje mesto među jezicima kad bi se na njemu pisala nova, a ne davno napisana dela. Najpreče je i bilo da se prevede „Gorski vijenac“.
Ali s „Gorskim vijencem“ je nerešiv problem to što će ma koliko bio prevođen i pisan, pocrnogorčen i oriđinalan, uvek ostati posvećen „Prahu Oca Srbije“

Milo Lompar
Sa moralnog stanovišta, promena je nakazna

Postoji kontinuitet u krivotvorenju Njegoša. To je počelo – kao i toliko toga čije posledice osećamo – u titoizmu. Jer, kada vidimo Njegošev mauzolej na Lovćenu, otkrivamo kako se preko pesničkog klasika, preko – kao što je rekao Ivo Andrić –„tragičnog junaka kosovske misli“ i „najvećeg pesnika našeg jezika“, nametalo menjanje predstave o kolektivnom identitetu. Otud je trebalo ukloniti sve što bi podsećalo na „živu snagu kosovske tradicije, koja je u tim brdima i posle stoleća bila stvarnost, isto toliko bliska i stvarna kao hleb i voda“. Iako je rušenje lovćenske kapele bilo najvidljiviji znak ovog istorijskog procesa, ono nije bilo i jedini.
Tako smo bili i svedoci različitih karikaturalnih vidova preobličavanja najvećeg srpskog pesnika. U tome su znatnu ulogu imali pojedini naučnici: njima pripada tužna slava onih koji su obrazlagali kako reč srpski u Njegoševom delu predstavlja odrednicu pravoslavne veroispovesti, dok reč crnogorski označava nacionalno opredeljenje. Ko god je na taj način čitao Njegoševa dela, mogao se i sam uveriti kako intelektualci u nas uvek obavljaju one poslove u kojima se racionalizuje jedan ideološki nalog. Takva je i najnovija promena u tekstu „Gorskog vijenca“.
Sa autorskog stanovišta, to je čista laž: Njegoš je u Beču lično nadzirao štampanje „Gorskog vijenca“, unosio u njega izmene i ispravke, delom vršio i korekturu. Tu je sastavio i „Posvetu prahu oca Srbije“. Teško je verovati da nije ispravio ili promenio ono što je mislio da je potrebno promeniti: ako je ostavio naporedne reči – „ovde“ i „ovđe“ – onda je želeo da ih naporedo upotrebljava.
Sa naučnog stanovišta, promene su besmislene. Jer, u „Posveti prahu oca Srbije“ prilog „ovde“ pretvara se u „ovđe“. Ni to što u kritičkom izdanju Gorskog vijenca (CID, Podgorica, 2005) piše da postoji „koegzistencija oblika tipa ovđe i ovde u Njegoševom jeziku“ i da „takvo pisanje (i izgovor) treba zadržati i u savremenom kritičkom izdanju“ nikoga ne obavezuje.
Sa pesničkog stanovišta, promena je falsifikat: u pesmi „Pozdrav rodu“, koja je napisana u isto vreme i na istom mestu (Beč, 1847) kada je štampan „Gorski vijenac“, pesnik je pevao da „belo, bilo, bjelo i bijelo – listići su jednoga cvijeta“. To znači da ih je on upotrebljavao ravnopravno i da ih je varirao u skladu sa pesničkim osećanjem za ono što mu je bilo potrebno. Tako kod njega postoji i „vreme“ i „vrijeme“. Otud u pesmi „Noć skuplja vijeka“ stih: „Trenuć mi je svaki sahat – moje vreme sad ne ide.“ Ako stavimo oblik „vrijeme“, remetimo strukturu stiha. Jer, nastaje stih od sedamnaest slogova u okruženju stihova od šesnaest slogova. Ali, u „Gorskom vijencu“ postoji stih: „Vrijeme će svojim tokom hodit“. Ovde bi oblik „vreme“ skratio stih za jedan slog, pa bismo imali deveterac umesto deseterca. Svako naknadno menjanje pesnikovih rešenja je, otud, pesničko izneveravanje.
Sa moralnog stanovišta, promena je nakazna: najbolji srpski naučnici, neki – kao Nikola Banašević – potekli baš sa Cetinja, nisu u sto godina „znali“ ovo što sada „znaju“ potpuni naučni diletanti. Šta to znači? Da naučni razlozi ne znače ništa pred ogoljenom političkom voljom i njenom instrumentalnom silom. To je najbolja dijagnoza našeg vremena.
Sa nacionalnog stanovišta, krivotvorenje Njegoša deo je jedne obuhvatnije političke i kulturne strategije koja je u skladu sa opštim pravcem hrvatske kulturne politike: sve što je srpsko treba svesti i suziti na srbijansko, da bi sve što nije srbijansko – kao Njegoš, Andrić, Selimović –  prestalo da bude srpsko.
Sa državno-pravnog stanovišta, treba postaviti pitanje: šta će srpska državna politika učiniti da zaštiti prava Srba u Crnoj Gori da se ne moraju povinovati ovom krivotvorenju sopstvene tradicije? Odgovor je precizan: kao i uvek, neće učiniti ništa. Tako krivotvorenje Njegoša postaje i mera našeg samoponištavanja.

Dragan Hamović
Duga, uznemirujuća lakrdija

Kada su, pre desetinu predalekih godina, aktuelni vlasnici Crne Gore počeli javno da rade ono što, koliko do juče, niko normalan nije mogao zamisliti, profesor Novica Petković izrekao je sledeće reči, čija mi se završnica urezala: „Prvi put čitam „Gorski vijenac“ sasvim drugim očima, i ne razumem Njegoševe potomke, one odgovorne za ovu tragediju, kako uopšte podnose kletvu koja se na njih sručuje. Ne može se pod suncem hodati s takvom krivicom.“ Pokazalo se ipak da može, povrh toga nastavljajući sa izmišljanjem novih apsurdnih akata. Ono što počinje kao iznenadan dramatični obrt nastavlja se kao duga, iznurujuća lakrdija, nimalo smešna niti bezopasna. Ali, ni začuđujuća.
Danas iz naše predačke ostavine može da zagrabi svako po volji i potrebi, niko mu neće ni reč reći, ni srpska država niti nacionalne ustanove. Lingvisti iz tzv. „regiona“ verovatno se zadovoljno osmehuju srpskim kolegama koji se prosto snebivaju (gdekad i bune) da svoj jezik i oslove srpskim imenom. Nedovršeni Rečnik SANU bi, zbog zadržanog naslova, trebalo (u ime regionalne saradnje, koja je sada iznad svega!) da priprema i na svet izdaje i bivša JAZU, sada HAZU – ali takvih predloga nekako nema iz prijateljskog Zagreba. U istom gradu izašao je i leksikon, gde je autoru odrednice o Njegošu dopušteno da u poslednjoj rečenici izokola pomene da pesnik „Gorskog vijenca“ ima izvesne veze i sa srpskom književnošću. Tako je tamo, a ovde kako je? Upravnika Narodne biblioteke Srbije, recimo, kao da je postavila vlada iz Sarajeva, ili tamošnji Visoki Predstavnik, i ne mogu biti njime nezadovoljni, kao i tolikim drugim u našem opsednutom javnom prostoru. Srpski ministar kulture, nedavno, najavljuje izradu regionalne kulturne politike, a da pre toga nije ponudio predlog kulturne politike u Srbiji, smatrajući je možda izlišnom, pored buduće, zajedničke, korektne. I tako dalje. I dublje.
Stoga, prevod „Gorskog vijenca“ na crnogorski pravopis nije neočekivani čin, niti svakako poslednji u projektu brzopoteznog kreiranja podesnijeg identiteta od onoga oblikovanog vekovima. Naredni korak biće (kao što je i bivalo!) da Njegošev spev neko i pesnički malo dotera. Moglo je to i moralo bolje – a svakako drugačije. Ili da se „Gorski vijenac“ negde smetne u kraj i zaboravi. Tako je možda i najbolje.

Dragan Lakićević
Ruganje bez straha i stida

Kad je započelo, činilo se neozbiljno i smešno. Bilo je to vreme kad je to bilo sramota i tako nešto se nije smelo raditi: ko bi pomenuo takvu glupost (pitanje jezika „Gorskog vijenca“), terali su ga iz novina i škola, a u poštenim kućama poštovale su se svetinje.
Jedna od najvećih svetinja srpskog naroda, ne samo jezika – bio je „Gorski vijenac“. Treba li podsećati zašto?
Započevši s malim stvarima, znalo se da će krenuti i s najvećim – samo da tu hrabrost i sramotu obezbedi kakav finansijski ili politički pokrovitelj. Onda je, kao tekovina revolucije, proklamovana crnogorska nacija u republičkim granicama, najpre – unapred, a zatim unazad – sve do Adama, znatno pre upotrebe pojma Crna Gora… Regionalno i državno perfidno se pomešalo sa nacionalnim, narodnim i etničkim. Rđave namere dobile su ime ponosa i pripadanja… Kad je srušen Lovćen, pod firmom podizanja još većeg spomenika najvećem pesniku, kad je u cetinjskoj policiji registrovana antisrpska crkva, kad su se onako korektno i u idealnom trenutku otcepili od Srbije, kad su patriotski i viteški priznali Kosovo…
Sad je tom njihovom projektu potreban i „njihov“ „Gorski vijenac“ – ne da bi oni nešto tako veliko imali – to delo govori protiv njih, nego da i to nekako odbiju od srpskog bića, duha, naroda, osećanja.
Činilo se da se „Gorski vijenac“ ne može menjati – koliko je savršen. Da je spev sastavio ne samo najveći pesnik, nego i vladika i gospodar Crne Gore, verovatno znajući šta govori i piše (videti natpis na topu iz Spuža, još stoji i na Cetinju i  u Njegoševim knjigama). Jedno i po stoleće nije bio sporan ni vladika, ni „Gorski vijenac“, ni jezik kojim je ispevan.
A sad, bez straha i stida – ruganje i s pesnikom i sa spevom nazivanim „crnogorskim ustavom“ i „srpskim Svetim pismom“… Eto koliko njima znači i srpsko i crnogorsko!
Jezički stručnjaci će opet s prezirom i s gordošću odmahnuti. Zvanični, na izborima izabrani predstavnici srpskog naroda nisu zainteresovani ni za narod, a kamoli za jezik, pogotovo u drugoj državi koja je priznala otimanje dela ove države… Nepriznati i inferiorni Crnogorci hoće da imaju zasebnu nesrpsku književnost. Pa pošto „Gorski vijenac“ u to ne spada, oni žele da ga ni drugi nemaju. Zato ga treba nagrditi – da bude kao ono što oni od sebe rade. Da ga prevedu na jezik-karikaturu, pismom-karikaturom. To oni čine s učešćem I voljom najgorih, a bez pitanja najboljih – i u Crnoj Gori i drugde. Da su pitali Njegoša, odgovor bi našli već u „Posveti“ „Gorskog vijenca“.

8 коментара

  1. Догод све ово горе пише на латиници, сви ми заједно ускачемо себи у уста и бавимо се другима уместо собом. Јалово.

  2. Џаба овакви чланци докле год је сајт Печата на латиници. Поврх свега што нам други раде јер смо слаби, сами себи радимо још горе ствари, јер смо идеолошки затровани, и танки с културом и знањем, и позитивним осећањем националног идентитета.
    Сви паметују, а нико да се прво побуни зашто овде, у Србији, немамо сајт на српском језику (ћирилицом).
    Први књижевник, језичар, политичар који буде одбио да му се објави чланак на латиници биће онај који же понети лучу и осветлити пут. И морати да издржи жестоке нападе наказне идеологије затрованих мозгова.

  3. Evo ja se bunim *na latinici*, zasto fabrike ne rade punim kapacitetom, Zasto se nakupilo toliko nezaposlenih *sa novom ideologijom*..*moze li nacionalni identitet* da resi problem *prvog politicara*..koji ce na cirilici da trazi izbore,,,,i srusi tu *postojecu ideologiju zatrovanih mozgova kapitalizmom*…????

  4. Al si dosadan “Nije svejedno ( na cirilici)” ko proljev , da ne kazemo sracka.
    Neki od nas se bore sa znacenjem rijeci i smislom napisanog bez mekog i tvrdog c ili s (sa znakom iznad)i opet uspijevamo izraziti ono sta nam je na umu.
    Da mi zalepe usta , ja bi rukama i nogama rekla sta mislim, pa taman i na kineskom pisala a ti navalio sa cirilicom ” ko bos u trnje”. Nije bitno pakovanje – nego ono sto je u paketu.

  5. neki imaju *zalepljene oci*, i mnogo su veci problem od latinice,ali nisu podobni za *nacisticki* obracun pa se i ne pominju…ne smetaju nikome…???
    =========================================================================================================================

    Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, procenjen broj stanovnika u Srbiji u 2010. godini je 7,3 miliona, od kojih 1,5 miliona nema završenu osnovnu školu. Oko sedam odsto mladih koji završe osnovnu ne upiše srednju školu, a isti je procenat onih koji upišu srednju školu ali je ne završe

    U Srbiji oko 1,5 miliona ljudi nema završenu osnovnu školu, izjavio je pomoćnik ministra prosvete Srbije Bogoljub Lazarević. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, procenjen broj stanovnika u Srbiji u 2010. godini je 7,3 miliona.

    Lazarević je na okruglom stolu “Mladi na tržištu rada”, održanom na Fakultetu za ekonomiju, finansije i administraciju (FEFA) u Beogradu, rekao da pet do sedam odsto mladih koji završe osnovnu ne upiše srednju školu. Prema njegovim rečima, oko sedam odsto mladih koji upiše srednju školu, ne završi je do kraja.

    “To su zabrinjavajući podaci kojima ozbiljno treba da se pozabavimo jer pokazuju da u obrazovnom sistemu Srbije ne funkcioniše sve kako bi trebalo “, naglasio je Lazarević.

  6. Uostalom , svjedoci smo da su danasnji Crnogorci izmjenili i ono sto je u paketu pa se Njegos okrece u grobu ko na vrteski.Strasno je gledati da je jedan dio naroda toliko otupavio i propao pa i ono sto je sveto- tako skrnavi i baca u blato.

  7. Љубомор

    Кукавни никоговићи без срама и стида,
    што не имају морала, памети нити вида,
    време ће лечити, стићи их Божија правда,
    што поштење иште и Српство му се нада.
    …………………….. ЉуКец

  8. To sto su Milovi preveli Gorski Vjenac na “crnogorski” govori samo da priznaju da je Njegos bio Srbin iz crnogorskog plemena. Odnosno da nije Crnogorac jer sadasnji crnogorci ne razumeju jezik kojim je Njegos pisao.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *