VIKILIKS Špijunska mreža gospođe Klinton

Piše Dejan Lukić

Objavljivanje tajnih depeša iz američkih ambasada po svetu izaziva diplomatski zemljotres, od evroatlantske zone, preko Bliskog istoka i Rusije, do Kine i Koreje. Nalazimo se, kako komentariše jedan londonski list, pred  diplomatskim skandalom masivnih proporcija

Londonski „Gardijan“ sinhrono sa još četiri svetska glasila objavio je ili interpretirao (do sada) preko trista od 250 hiljada poverljivih američkih diplomatskih zabeleški, do kojih je došla  poznata istraživačka grupa entuzijasta „Vikiliks“. Ovaj, treći talas, posle nedavnog objavljivanja iračkog i avganistanskog dosijea tajnih spisa, označava najveću provalu poverljivih materijala u istoriji sveta  i, svakako, Amerike. Provala je ujedno, već po onome što je stiglo u javnosti i što se čuje iz  izvora u „Gardijanu“, teška kompromitacija američkih metoda  politike i diplomatije.

STORIJA O BEZOBZIRNOJ DIPLOMATIJI
U Vašingtonu je već visok stepen uzbune, u Londonu takođe. Ali, kao i  prilikom objavljivanja prethodna dva dosijea „Vikiliksa“, sadržinu neprijatnog materijala Bela kuća i Dauning strit i ne pokušavaju da ospore nego je sva državna mašinerija krenula da ubije ili, ako ništa, kompromituje donosioca loše vesti – Vikiliks, uz uporedni napor da relativizuju vrednost provaljenih depeša. Iz Bele kuće izašlo je slabo kamuflirano upozorenje Đulijanu Asanžu, rukovodiocu Vikiliksa da radi nedozvoljen posao uperen protiv „nacionalnih interesa“, pa mu sledi i sudsko gonjenje. Po već viđenom receptu i gospođa Hilari Klinton ispred Stejt departmenta optužuje da Vikiliks ugrožava živote i bezbednost Amerikanaca i njihovih saradnika u svetu, kao i vitalne spoljnopolitičke interese SAD. Pri tome, prelazi se nonšalantno preko činjenica da su glasila koja objavljuju depeše („Gardijan“, „Njujork tajms“, „Mond“, „Der špigl“ i „El pais“) pažljivo redigovala i, pod kontrolom Vikiliksa, očistila materijal od imena, eksponiranih u spisima. U Londonu i Forin ofisu osuđuje provalu, jer, provala, takođe, „šteti nacionalnim interesima“ Ujedinjenog Kraljevstva i britanskog prekomorskog saveznika iz „specifične veze“, pored toga što, još jednom, dovodi u opasnost  britanske vojnike, diplomate (ne spominju se lokalni kolaboranti) u svetu, posebno u Avganistanu i Iraku.
Eksplozivno dejstvo „trećeg talasa“ Vikiliksa je, kako se predviđa, višeslojno i potencijalno dugotrajno.
Najpre, reč je krupnoj blamaži američke političko-diplomatske prakse. Cela serija objavljenih tajnih depeša je storija o bezobzirnoj diplomatiji lišenoj osnovnih skrupula i (često) lepog ukusa, dobrim delom i s one strane zakonskog limita.
Serija do sada objavljenih (i najavljenih) depeša stavlja gospođu Hilari Klinton u sam centar afere. Tako čitamo da je Klintonova lično naložila njenim diplomatama u UN da, protivno međunarodnim zakonima i ugovorima, špijuniraju strane diplomate na Ist Riveru uključujući britanske, francuske, ruske i kineske predstavnike u Savetu bezbednosti. Depeše Vikiliksa otkrivaju nam kako je Klintonova zahtevala od njenih diplomatskih špijuna da sakupljaju DNK podatke o objektima njihove špijunaže, skeniraju biometrijske podatke (zenice oka), kreditne kartice pa čak i brojeve milja, sakupljenih na putovanjima avionima (frequent  flayer). Meta  personalnog špijuniranja koje je lansirala Hilari Klinton, a poznata je u langažu Stejt departmenta kao „Ekspedicija pecanja“, bio je i generalni sekretar OUN Ban Ki Mun lično.

EKSPEDICIJA PECANJA
Hilari Klinton o njemu i njegovom okruženju želi da zna „radne navike“ i planove, brojeve faks-mašina i mobilnih telefona…
Londonski „Mejl“ovaj slučaj personalne špijunaže u  UN, faktički težak zakonski prekršaj, tretira kao  povod za ostavku Hilari Klinton. Težak prestup je, kako navodi veći broj londonskih analitičara, i nalog šefice Stejt departmenta američkom telekomunikacijskom gigantu, kompaniji IT, da Stejt departmentu omogući uvid u takve personalne detalje ljudi kakvi su njihovi kodovi za korišćenje komunikacijskih usluga. „Ekspediciju pecanja“ naložila je, čitamo dalje, Klintonova u junu 2009. godine, mada je to značilo samo inoviranje prakse koju je osmislila njena prethodnica u Stejt departmentu, Kondoliza Rajs.
„Pecaroši“ Hilari Klinton posebno su lovili  biometrijske podatke najviših saradnika Ban Ki Muna, uključujući podsekretare UN, šefove specijalizovanih agencija svetske organizacije, njihove savetnike, šefove mirovnih operacija zajedno sa vojnim komandantima operacija. U jednom nalogu Hilari Klinton stoji i zahtev da se prikupe obaveštajni podaci o „načinu i stilu“ rada Ban Ki Muna, kako donosi svoje odluke i koliki mu je uticaj na  Sekretarijat UN.
Prema onom što je već stiglo u javnost, „treći talas“ je ujedno prava globalna bomba i zbog toga što pokazuje sa koliko prezira i bagatelisanja američka administracija  tretira pojedine svetske državnike (i Vlade) uključujući i najbliže saveznike Vašingtona. Franko Fratini, italijanski ministar spoljnih poslova upoređuje provalu Vikiliksa sa potresom koji je izazvao teroristički napad islamista na Njujork i Vašington 9. septembra 2001. godine. Po njemu, ovo će imati razorno dejstvo na odnose među državama. Verovatno je, pri tome, mislio i na tekst jedne depeše u kojoj je njegov premijer Silvio Berluskoni „beskoristan i jalov“ i kao takav  „nesposoban  za jednog lidera u modernom svetu“.
Predsednik Rusije Dmitrij Medvedev „igra Robina Putinovom Bathedu“ i uz to je još „bledo oklevalo“, dok je sam Putin „Alfa mužjak“, a obojica – Medvedev i Putin – vladaju „virtuelno mafijaškom državom“.
Predsednik Irana Ahmedinedžad je, naprosto, „Hitler“, predsednik Severne Koreje Kim Jong Il je „mlitavi starkelja“ pogođen „psihičkom i fizičkom traumom“, dok je američki čovek u Avganistanu predsednik  Karzai „paranoidni, ekstremni slabić“, a karakteristika mu je da „ne sluša činjenice nego pada pod uticaj onih koji mu pričaju  svakojake priče  o zaverama protiv njega“.
Amerikanci, kako se vidi iz depeša, nemaju nijedne lepe reči ni za britansku kraljevsku porodicu, ali to nije najgore. Gore je to što nam Vikiliks otkriva da Barak Obama smatra britanskog premijera Dejvida Kamerona političkim Miki Mausom, državnikom „lake kategorije“. Još gore od toga je to što se Vašington odnosi sa nipodaštavanjem prema učinku savezničkih, britanskih trupa u Avganistanu, udarac koji pogađa  u centralni nerv ponosa i sujete Gordog Albiona.
Kada je „Gardijan“ objavio ovaj neprijatan detalj, Forin ofis se odmah oglasio da saopšti, ništa više nego mehaničku frazu, kako London ima „vrlo snažne odnose sa američkom vladom i to će se tako nastaviti“. Malo ko, međutim, veruje da će Kameron laka srca preći preko ovog Obaminog reduciranja jednog britanskog  premijera na političara „lake kategorije“ i da  će džentlmenski progutati Obaminu uvredu.

AFERA NA BLISKOM ISTOKU
„Treći talas“ će po opštoj oceni zapljusnuti  i američke odnose  sa drugim državama, pogotovo sada kada mnogi lideri i vlade imaju crno na belo šta im Amerikanci misle. Berluskoni i Sarkozi (ključni „Amerikanci“ u EU) na stranu, ni Angela Merkel se nije najbolje provela budući da je naslikana  kao krajnje nefleksibilna, neimaginativna i, maltene, dosadna kao politički partner. Ostatak evropskih lidera mogao bi takođe da postavlja neka svoja pitanja kada pročitaju  redove iz jedne depeše, očigledno pisane u vreme dok je Barak Obama još bio predsednički kandidat, iz koje vidimo da budući predsednik SAD ne haje mnogo za Evropu („nema afiniteta“) i da „radije gleda prema Istoku nego prema  Evropi“.
Vikiliksov hepening će još trajati i sva je prilika da nas čeka serija novih diplomatskih pikanterija. Oni koji su u Londonu imali uvid u deo neobjavljenih nastavaka ocenjuju ceo materijal, ipak, više kao „nepriliku“ za pojedine države i lidere, nego kao dinamit. Tim povodom, komentator „Mirora“, Kristijan Blok, misli da je  najveća „neprilika“ što provaljene depeše „ne predstavljaju Amerikance u najboljem svetlu“ nego pokazuju da „oni (Amerikanci) nisu idealisti zaljubljeni u slobodarstvo i demokratiju, kakvim žele da se predstave svetu…Oni imaju, naprosto, u vidu samo svoj nacionalni interes i kvit“.
U ligu „neprilika“ svakako spada  i serija depeša, čije objavljivanje neće obradovati američke prijatelje i vazale na Bliskom istoku. Takav je, na primer, visoko kompromitujući zapis razgovora između jemenskog predsednika Saleha i komandanta američkih snaga na Bliskom istoku generala Petreusa. Saleh je u problemu sa islamistima Al Kaide, pa traži od generala da Amerikanci bombarduju islamističke baze na njegovoj, jemenskoj teritoriji. General, pak, ima problem da bombarduje tuđu teritoriju, ali predsednik Jemena ima rešenje i utehu: „Samo vi bombardujte, a mi ćemo reći da su to naše bombe, ne vaše“.
U depeši o susretu  sa generalom Petreusom kralj Saudijske Arabije Abdulah traži da Amerika bez oklevanja krene na Iran, da „odseče zmiji glavu“ pre nego što se ajatolasi dokopaju atomskog oružja.
Šejk Mohamed El Zajed (Abu Dabi) je na istoj žici i  uverava Amerikance da će „nas Ahmedinedžad sve uvući u krvavi rat“, pa i on traži da Amerika udari. Američki odgovor je, kako stoji u jednoj depeši, da su „sve opcije na stolu“, dakle i atomski napad na iračka atomska postrojenja, što je, kako čitamo u jednoj drugoj depeši, osokolilo „izraelske jastrebove koji su apsolutno sigurni da je napad na Iran neizbežan u bliskoj budućnosti“.
U istoj seriji američke depeše otkrivaju da je Iran pokušao da adaptira jednu vrstu severnokorejskih raketa „kako bi ih upotrebio kao balističke projektile sposobne da dobace do prestonica zapadne Evrope“.
U iščekivanja novih Vikiliksovih „obroka“, u Londonu je napravljen konsenzus da ovaj „treći talas“ znači događaj istorijskih dimenzija. „Konj se definitivno otkačio sa veze” piše „Mejl“ i kaže da diplomate više nikada neće biti sigurne da njihove tajne neće dospeti u javnost… „Od sada, takođe, trebalo bi očekivati pokušaje Vlada da se tajne još dublje zakopaju u mračne koridore elita, ali koliko će im to uspeti?“ Dodaje se da će „treći talas“ imati, pored svega, svoje „praktične i dugoročne posledice u odnosima Amerike sa liderima koji su se našli u tajnim zabeleškama“.

POTOK POLITIČKE KRVI
„Tajms“ postavlja, na primer, i pitanje kakve će teške reperkusije u arapskom svetu imati takve informacije  kakvo je saznanje da se jemenski predsednik nalazi sa Amerikancima u zaveri bombardovanja vlastite zemlje. I kakvu ćemo atmosferu u prostoru Bliskog Istoka imati kada  na svetlo dana izađu već najavljene depeše, u kojima pronalazimo sve o arapskim liderima, pominju se Zaliv i Egipat, „upleteni u patetične subverzije i zakulisne nagodbe sa SAD“.
Konačno, deo komentatora na Temzi ocenjuje da je postupak Vikiliksa što se tiče transparentnosti informacija, pa i onih pod oznakom „tajna“, u suštini kontroverzan čin, istovremeno, kaže se, i neprohodan i opasan. I ma koliko da je opasan on je, po istom mišljenju, nasušna potreba.
Radio Bi-Bi-Si 4, u jednoj analizi  podržava tezu ekstremne transparentnosti makar bila kontroverzna. „Narod više  ne veruje Vladama i to sa dobrim razlogom“. Od naroda se, jednostavno, skrivaju bitne istine, uglavnom pod motivom čuvanja državnih tajni. Irak, Avganistan i takozvani „rat protiv terora“ su zločin manipulacije istinom. Sadašnji mehanizmi transparentnosti u SAD i Britaniji su „patetično neadekvatni“.
Kerni Ros, bivši britanski rangirani diplomata, podseća („Miror“) da je svojevremeno svedočio pred američkim Kongresom i britanskim Parlamentom, ali da „ni tamo u Americi, ni ovde, zakonodavci (i Vlade)  nemaju ni znanja niti zuba da zagrizu u istinu…Naša (diplomatska) svedočenja pred Kongresom i Parlamentom  uglavnom su obična farsa“.
„Miror“ piše da se posle ovog najnovijeg hepeninga „nešto mora promeniti u odnosima režima prema protoku informacija iz mračnih soba do publike“. Dok se to ne desi biće još, prema rečima jednog komentatora, „potoka političke krvi“, jer posednici informacija ne žele da se odreknu moćnog oružja koje drže u rukama, niti „mistike tajnosti“ sa kojom manipulišu narodima..
Zato se, valjda, rukovodilac Vikiliksa Đulijan Asanž prebacuje ovih dana, što diskretno što u punoj tajnosti, iz jedne u drugu metropolu, dok u američkom Kongresu grupa senatora i poslanika, korifeja demokratije, već traži da se Asanž proglasi teroristom, a Vikiliks terorističkom organizacijom, pa da krene još jedan isfabrikovani „rat protiv terora“.
U međuvremenu, Bradli Meninag (23), američki redov  koji je iz komunikacijskog centra američke vojske, u blizini Bagdada, „skinuo“ i prosledio Vikiliksu okean elektronskih tajni (jer se potresao onim što je u njima čitao), nalazi  se pod vojnom istragom i preti  mu najmanje pedeset godina robije.
Asanžovi aktivisti, u ovom najboljem demokratskom svetu od svih demokratskih svetova, komuniciraju međusobno samo usmeno, bez telefona i elektronike, i svi operišu isključivo pod kodiranim imenima.

2 коментара

  1. Љубомор

    Ама људи престанимо бити наивни! Ово нам заверници (владари из сенке) намерно сервирају. Бела и сива лаж/истина је моћно оружје као и атомско. Атомско оружје убија, а ово залуђује, испира мозгове и претвара народ у неразумна бића. Кладим се да Тијанићевој (читај Сорош) и осталим медијима неће бити дозвољен приступ Лазанском, Павићу, Трипковићу, Анђелковићу и осталим свесним и родољубивим интелектуалцима да објасне о чему се ради.

  2. Poštovanje!
    Imao bi komentar na prodaju telekoma.
    Mene lično ne zanima ko će biti vlasnik te kuće ali me zanima hoće li telekom platiti svima koi su samodoprinosom doveli mreže za telefone i dokle više telekom to tretira kao svoinu, gde su tu ljudska prava i poštovanje privatne svoine. Vi platite za 1000 brojeva a oni dodele kroz istu tu mrežu 30.000 brojeva i onda kažu kako su ugradili novu tehnologiju ,ako je tako onda bi trebalo vratiti /samodoprinos/ bandere nek se ljudi ogreju kablove penzionerima da prodaju i da prežive. pitanje je šta oni to prodaju maglu kad bi svima vratili svoje mogli bi da prodaju gospodu ,drugova više nema .teška odluka kome i koga prodati

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *