SLOBODAN SAMARDŽIĆ Proizvodnja neprijatelja na liberalan način

Piše Slobodan Samardžić

Ovaj rad izložen je na skupu koji su povodom knjige Aleksandra Molnara „Sunce mita i dugačka senka Karla Šmita“, organizovali Institut društvenih nauka i Treći program Radio Beograda. U pozivnom pismu za skup stajalo je da će prva dva referenta biti Aleksandar Molnar, autor knjige, i Slobodan Samardžić, čijem je naučnom i političkom radu posvećen njen dobar deo. Na moje veliko iznenađenje, i na iznenađenje drugih učesnika, Aleksandar Molnar, čija je knjiga bila povod skupa i koji je bio predviđen kao prvi uvodničar, nije se pojavio. Sa ovom neobičnom činjenicom za standarde naučnih skupova učesnici su bili upoznati tek kada su se okupili u sali, u kojoj je skup održan 18. novembra 2010. godine.

Pre nego što pređem na osnovnu temu današnjeg sastanka, dopustite mi da izložim nekoliko prethodnih napomena.

FORSIRANJE SVETONAZORA
Organizator je planirao da ovo bude razgovor sa povodom, a povod je knjiga Aleksandra Molnara. Moj je generalni utisak da ovaj povod ne daje osnov ni za kakav razgovor, a najmanje naučni, budući da je reč o knjizi koja imperativno nalaže političku diferencijaciju. U knjizi se izričito zastupa čist binarni kod diferencijacije, na dva „svetonazora“: na onaj koji se zalaže za „evropsku Srbiju“ i onaj koji se zalaže za „samosvojnu Srbiju“. Prvi, kako autor kaže, „nosi u sebi prosvetiteljsko nasleđe u koje se ubrajaju ne samo individualna prava čoveka i parlamentarna demokratija, nego i stvaranje federacije naroda zarad zaštite `večnog mira` i izmeštanje religije u privatnu sferu kako ne bi ometala racionalno sporazumevanje ljudi različitih svetonazornih orijentacija“ (Molnar, 2010, str. 284). Nasuprot ovome, opcija samosvojne Srbije jeste „…nacionalistička opcija koja Srbiju vidi izvan Evropske unije, posvećenu `vraćanju svojim korenima` i `totalno` mobilisanu za povratak svete zemlje – Kosova i Metohije – u svoje okrilje“ (isto, str. 285). Drugim rečima, prvi „svetonazor“ deluje sjajno, optimistično i pozitivno, i opredeljuje se uvek za dobro, lepo i istinito, dok je drugi mračan, pesimističan i negativan, te samim tim zastupa ono ružno, zlo i lažno.
Kao i u mnogim sličnim istorijskim primerima, ovaj binarni kod poželjne diferencijacije, u čije ime i odbranu je napisana ova knjiga, u sebi sadrži jednu diskriminaciju. U njegovoj manihejskoj prirodi sadržana je potreba i nužnost ukidanja diskriminisane jedinice koda, i uspostavljanje jednog i jedinog ispravnog svetonazora. Kada autor na početku knjige kaže da postmiloševićevska ustavna situacija podrazumeva sukob liberalnih i totalitarnih elementa u Srbiji (isto, str. 25), pri čemu su ovi drugi odneli trenutnu pobedu nametnuvši „Mitrovdanski ustav“, onda je jasno šta je zadatak i kuda vodi politički rezon ove knjige.
Zbog ovakvog, ukratko opisanog, „povoda“ naše rasprave, duboko sam uveren da rasprave ne može biti, već samo borbe svetonazora sa, bar kada je o meni reč, unapred dodeljenim ulogama. Posebno se ovim povodom ne može razgovarati o današnjem Ustavu Srbije, jer on je u ovoj knjizi predmet čistog „svetonazornog“ iživljavanja. U skladu sa tim, njemu se pripisuje „mit kosovskog zaveta“ kao temelj, spekuliše se o plebiscitarno-diktatorskom načinu njegovog donošenja, vrši se nadritumačenje nekoliko, za autora, ključnih odredbi kojima se, navodno, dokazuje njegov mitomanski sadržaj.
Krunu ovog intelektualnog nasilja predstavlja autorova neosnovana i nedokazana optužba navodnih kreatora Ustava, da su organizovali spaljivanje američke ambasade u Beogradu 22. februara 2008. godine. Takva optužba, koja je u skladu sa dnevno-političkim potrebama nekih stranaka i medija, trebalo bi da ubedi čitaoca u Molnarevu tezu da ti ljudi pripremaju, ni manje ni više, do nastup „totalne firerove države“ u Srbiji.
Sve to u knjizi je izneto u već oveštalom maniru podmetanja i falsifikovanja, u jednom isključujućem jeziku netrpeljivosti i mržnje od kojeg je ova sredina već zasićena do nepodnošljivosti. To je način na koji Molnar u ovoj knjizi brani „evropske vrednosti“ i zastupa jednu, navodno, liberalnu „svetonazornu“ poziciju.

ZAŠTO „RAZGOVARATI“?
Pošto ovakav povod ne zaslužuje razgovor, jer ga imanentno ni ne podrazumeva, ja ne nalazim ni razloga ni motiva da učestvujem u nekom surogat-razgovoru, bar ne u njegovom drugom delu predviđenom za Ustav Srbije. Kada bih tako nešto prihvatio ja bih, direktno apostrofiran kao nosilac diskvalifikovanog „svetonazora“ i kreator njegovih totalitarnih rezultata u današnjoj Srbiji, morao da se branim od optužbi i diskvalifikacija izloženih u ovoj knjizi. Za tako nešto prostorije jednog naučnog instituta nisu podobne, bar ne u mom shvatanju društvene podele rada. Za optužbe, isleđivanja i odbranu u ovoj zemlji još uvek postoje druge ustanove, a ove naučne treba da služe sasvim drugim svrhama.
S druge strane, za moje učešće na današnjem skupu o recepciji ideja Karla Šmita u Srbiji, postoje bar neki formalni razlozi. Oni se u nekoj minimalnoj meri nalaze i u knjizi-povodu za današnju raspravu. Iako je analiza teorijskih stanovišta, ovog nemačkog pravnog i političkog filozofa, u punoj funkciji Molnarovog zagovaranja ukratko ocrtane politike diferencijacije u Srbiji, ta analiza je bar rađena na obimnom izvornom i sekundarnom materijalu. To se ne može reći za delove knjige o Ustavu Srbije, koji ne samo da deluju laički nego su i zasnovani na krajnje oskudnoj i tendenciozno odabranoj građi. Na ovakvoj raspravi bar se može pokazati jedan moguć, iako veoma osoben i u suštini ekstreman, način tematizovanja kompleksne naučne misli.
Najzad, formalni razlog mog današnjeg učešća nalazi se i u ličnoj obavezi prema organizatoru, kome sam svojevremeno, pre čitanja Molnarove knjige, dao načelno obećanje da ću uzeti reč. Iako sam se posle čitanja knjige našao u nepriličnoj situaciji, da ne učestvujem u ovakvoj vrsti naučno simuliranih dnevno-političkih „debata“ a da sam već dao pristanak, smatram da je kompromis za koji sam se opredelio najpraktičniji izlaz iz ove lične neprilike.

KARL ŠMIT ČITAN IZ JEDINO MOGUĆEG „SVETONAZORA“ U SRBIJI
Teško je, bilo sadržinski bilo metodološki, govoriti o delu ove knjige a ne o njenoj celini, budući da je njen predmet u potpunosti podređen njenom cilju, a to je političko diskreditovanje jednog broja učesnika naučnog i političkog života u Srbiji. Molnarovo tumačenje Karla Šmita svedeno je na Šmitov politički aktivizam, njegovu navodno svesnu i željenu ulogu „advokata“ autoritarnih političara Vajmarske Nemačke, i na kraju samog Hitlera. U tako konstruisanom životnom kontekstu ovog nemačkog mislioca, interpretirana su njegova glavna dela pisana u tom periodu.
Takvim opisom Šmit se predstavlja kao osoba koja je uz nešto životnog lutanja već krajem Prvog svetskog rata našla svoj profesionalni i životnu put i srećno spojila svoju teoriju sa političkom praksom poratne Nemačke. Taj spoj Molnar je prikazao na tako fatalan način da se ne vidi tačno da li je Šmit svojim spisima sudbinski išao događajima u susret, ili su ga događaji sudbinski podsticali na spisateljsko-publicistički rad. Interpretativni lajtmotiv ovog dela analize, jeste gotovo idealna saglasnost Šmitovih radova sa rastom i jačanjem autoritarnih tendencija u samoj Nemačkoj. Veza između subjektivnih nastojanja jednog pisca i objektivnih tokova događaja je gotovo idealna: prvobitni dualizam demokratskih i autoritarnih elemenata Vajmarskog ustava, objektivno prisutan u stvarnosti Republike u njenim prvim godinama, postepeno je prerastao u „totalnu pluralističku partijsku državu“, da bi svoje kretanje smirio i ukinuo u „totalnoj firerovoj državi“.
Ovakvu analizu i krajnji nalaz Molnar bez zazora prenosi na postoktobarsku Srbiju (u strukturi knjige, u njenom prvom i poslednjem poglavlju). I Srbija navodno prolazi kroz iste faze posle 2000. godine: od perioda mešavine demokratskih i autoritarnih elemenata u njenom državnom ustrojstvu, preko „totalne pluralističke partijske države“ utemeljene „Mitrovdanskim ustavom“, ka „totalnoj firerovoj državi“, što je neizbežan ishod ako se Ustav ne promeni. Ali, ne samo da su procesi Vajmarske Nemačke i današnje Srbije gotovo savršeno analogni, nego su to i vodeće figure ovih istorijskih tokova: generala Kurta fon Šlajhera, poslednjeg vajmarskog kancelara pred dolazak Hitlera na vlast, danas u Srbiji oponaša Vojislav Koštunica, a samog Karla Šmita kao advokata i jednog i drugog – moja malenkost.
Eto zašto, čak i kada želimo da prikažemo samo Molnarevo tumačenja Šmita, ne možemo izgubiti iz vida celinu ove knjige –njene (političke) ciljeve i njen celokupan predmet. Jer, gotovo sumanuta istorijsko-politička analogija između Vajmarske Nemačke i današnje Srbije, kao i njihovih glavnih aktera, nije samo metod posmatranja mogućeg predmeta, već je takva analogija sam predmet ove knjige.

ŠTA ŠMIT KAŽE O MOLNARU
Da bismo objasnili kako je uopšte bila moguća ovakva potpuno neodrživa interpretacija i Šmita i zbivanja u današnjoj Srbiji, pozvaćemo u pomoć samog Karla Šmita. Na početku drugog poglavlja „Političke teologije“ Šmit kaže: „Kada se državnopravne teorije i pojmovi preoblikuju pod utiskom političkih događaja, onda se diskusija najpre nalazi pod praktičnim gledištima dana, te nasleđene predstave modifikuju prema nekoj lako pojmljivoj svrsi“. (Šmit, 1934, str. 25).
Kao da je pisac ovih redova anticipativno mislio na Aleksandra Molnara. On, Molnar, doista Šmitovu „državnopravnu teoriju i pojmove preoblikuje pod utiskom političkih događaja“, ovih danas i u Srbiji, diskusiju podvrgava „praktičnim gledištima dana“ i „nasleđene predstave modifikuje prema lako pojmljivoj svrsi“. Lako je pojmljivo, naime, da je Vojislav Koštunica ne samo nacionalista, nego i šovinista i klerofašista, jer je to sve učestalije mesto sve moćnijih političko-medijskih pogona u Srbiji. Takođe, „političko gledište dana“ je i desetinama puta medijski ponavljana optužba da je američka ambasada, februara 2008. godine, zapaljena uz njegovo odobrenje. I ko će danas u takvom medijskom ambijentu isterivati mak na konac o tome šta je Koštunica stvarno mislio i govorio o državi, ustavu, demokratiji i parlamentarizmu, a posebno, ko će danas analizirati „teoriju i pojmove“ njegovog „advokata“ – moje malenkosti – koji se tiču istih tih kategorija. Umesto svega toga, dovoljno je  pročitati knjigu „Sunce mita i dugačka senka Karla Šmita“.

PROIZVODI MOLNAROVOG METODA
U takvom izabranom duhovno-istorijskom miljeu nalazi se Molnarova interpretacija dela Karla Šmita. U metodološkom smislu, ona je proizvod jednog biografskog metoda. Šmitova dela posmatraju se i analiziraju uporedo sa opširnim prikazima njegovog javnog, ali i privatnog života. Molnara ne zanima teorijska i pojmovna sistematika Šmitove pravne i političke misli. Naprotiv, za Molnara Šmitovi koncepti predstavljaju literarni rezultat njegovih ad hoc životnih situacija, ličnih strepnji i nadanja, profesionalne karijere, tragičnih i dragih mu prijateljstava, emotivnih i bračnih situacija, političkih veza i aktivnosti, refleksija političkih događaja, sve to na ravnoj nozi.
„Osećaj progonjenosti – piše Molnar – Šmit je imao već od 1915. godine, takoreći od momenta stupanja u vojsku, a celokupna njegova kasnija politička teorija (istakao S.S.) može se razumeti upravo kao jedna od trajnih posledica `identifikacije sa agresorom`, koja je već od tada bila prisutna u njemu.“ (Molnar, 2010, str. 88). U tom pogledu, tvrdi u istom maniru autor, Šmit i Hajdeger su veoma slični: „Obojica su, što je možda još bitnije, bili vojni cenzori u Prvom svetskom ratu, što je presudno delovalo na formiranje submisivnog i autoritarnog stava koji će dominirati njihovom kasnijom teorijskom mišlju“ (isto, str. 92). Svojom knjigom „Diktatura“ (1920) Šmit će, kako veli Molnar, „načiniti odlučujući korak u svojoj advokatskoj misiji politizacije `ratnog doživljaja`“ (isto, str. 108). Takvih objašnjenja Šmitove teorije, pogledom kroz ključaonicu, ima u ovoj knjizi sijaset. Ali, šta se time dobija: jedna biografsko-bibliografska činjenica, ili sijaset njih u nizu jednog kvaziteorijskog tumačenja.
Tamo gde Molnar napušta svoj biografski metod, on manifestuje ličnu nesposobnost sistemskog tumačenja Šmitove teorijske misli. Na jednom mestu (odeljak „Tri aksioma Šmitove političke misli“, str. 108-113), posle fenomenološkog umora, čini napor da sistematizuje Šmitovu političku misao, te navodi tri odgovarajuća „aksioma“. Oni su izloženi u sledećim stavovima: 1) religijsko jedinstvo (apsolutne) države je nepovratno prošlo, sada se država zasniva na jedinstvu u nacionalnoj, qua etničkoj formi; 2) homogenost demokratske nacionalne države uspostavlja se kroz ratove i mitove; 3) postoji stalna opasnost od nastavka unutrašnje pluralizacije i povratka bilo kakve univerzalizacije (upor. str. 109-111).
Molnar nema potrebu da objasni zašto bi baš ti stavovi imali aksiomatsko mesto u Šmitovoj političkoj teoriji. Zašto takvo mesto ne bi imali neki drugi Šmitovi temeljni stavovi, oni koji se po pravilu ističu u savremenim tumačenjima? Recimo, stav o istorijskoj konstantnosti onog političkog; ili stav o tome da samo država može da stanje neprijateljstva drži pod civilizovanom, pravnom, kontrolom; ili stav o moderni kao projektu neutralizacije i depolitizacije; ili stav o kraju epohe državnosti; ili stav o političkoj prednosti vanrednog pred redovnim; ili stav o totalnoj državi kao jednoj fazi metamorfoze moderne države; ili stav da se država utemeljuje i brani odlukom, a da se njen redovan život zasniva na normama; ili stav da je i odluka u svojoj suštini pravna u smislu nomosa; ili stav da svaki moderan ustav ima dva dela – politički i pravni; ili stav da je samo neutralna vlast superiorna vlast; ili stav da je svaki rat koji je povezan sa nekom idejom pravde diskriminacioni rat; ili stav o tome da je simuliranje svetske države preko univerzalnih pojmova samo drugačiji modus postojanja političkog.
Svako ko poznaje današnju literaturu o Šmitovoj teoriji zna da bi jedna pristojna sistematika te teorije, tj. njenih ključnih pravnih i političkih pojmova, uvek dala prednost ovakvim teorijskim stavovima ovog autora u odnose na Molnarove „aksiome“. Imajući ovo u vidu, mora se zaključiti da je ovaj, u knjizi redak, pokušaj izvođenja osnovnih obeležja Šmitove teorije ostao podložan misaonoj proizvoljnosti interpretatora, nesposobnog da se kreće kroz višestruku pojmovnu slojevitost ovog mislioca.

POLITIČKA ZLOUPOTREBA I DUBOKO NERAZUMEVANJE ŠMITA
Ali, pošteno govoreći, interpretator ne haje za kretanje kroz složeni pojmovnik Karla Šmita. On ima svoj put i svoj red vožnje. Na tom putu bi trebalo da stigne na početak, na zaključak koji je jednak početnoj premisi. On treba da pokaže ono što svi znamo – da je Šmit najpre in potentio mislilac nacizma i, kao takav, kasnije i nacistički mislilac. Šmitova biografija je u tome neporeciva, likuje interpretator, i čvrsto se drži svoje omiljene metode.
Ipak, ova metoda omanula je kada je bilo najpotrebnije da opravda svoju eksplanatornu svrhu. Danas postoji veliko slaganje među tumačima Šmitove misli, o tome da je njegov spis „Pojam političkoga“ (1927) ugaoni kamen u strukturi njegovog naučnog dela. Za Aleksandra Molnara, koji se slepo drži svog biografskog metoda, to možda ne bi bio problem da je „Pojam političkoga“ bio objavljen bar pet do šest godina kasnije, jer i on ovom spisu pridaje relativno veliki značaj, ali ne naučni već isključivo politički.
Dok je za većinu autora, bilo da su kritički ili pozitivno nastrojeni prema Šmitu kao misliocu, ovaj spis pre svega retka riznica originalnih i intelektualno obavezujućih misli, za Molnara je to vrhunac dijaboličnih misli o tako strašnim i neprihvatljivim stvarima kao što su neprijatelj, rat, narod, pokornost, političko jedinstvo i dr. Molnar ovaj spis interpretira kao konkretan politički program za Hitlerovo zaposedanje vlasti, za rasno homogenizovanje nemačkog naroda. To je navodno otvoreni poziv na rat i zagovaranje neprijateljstva kao duha javnog mnjenja. Tim spisom je Šmit, kako tvrdi Molnar, čak i dao direktnu podršku nekim aktuelnim političkim ubistvima (vid. posebno str. 169-170). Metodološka nezgoda je u tome što se spis pojavio pet do šest godina pre ovih stvarnih događaja, pa se ni biografski ni hronološki ne uklapa u Molnarov prikaz jedinstva Šmitove teorije i nacističke političke prakse. Molnar stalno hoće da pokaže korelaciju između Šmitovih ideja izloženih u tom spisu i stvarnosti Nemačke posle Hitlerovog zaposedanja vlasti. A pošto uviđa da to nije ubedljivo, pribegava nasilnoj hronološkoj konstrukciji.
Ono što stoji u osnovi Molnarove politički svedene i u osnovi tendenciozne interpretacije „Pojma političkog“, jeste duboko nerazumevanje značenja ovog spisa. U centru tog nerazumevanja je Šmitov pojam neprijatelja. Taj pojam, kao što bi trebalo da je poznato, za Šmita proizilazi iz najdubljeg značenja onog političkog. To nije neko posebno predmetno područje stvarnosti, već naročiti intenzitet sukoba između grupa, najčešće država, ali i unutar država, intenzitet sukoba koji ljude stvarno i delatno razdvaja na prijatelje i neprijatelje. Prosto govoreći, nije pitanje da li je Šmitov pojam političkog tačno korespondirao unutrašnjim prilikama u Nemačkoj, krajem Vajmarske Republike i početkom Hitlerove vladavine. Da je to tačno, pripada opšteprihvaćenim činjenicama. Pitanje je, međutim, zašto Šmitovo objašnjenje fenomena političkog odgovara tako različitim događajima kao što su, recimo: Linkolnova odluka da povede rat protiv pobunjeničkog Juga 1861. godine; Ruzveltova odluka da početkom rata protiv Japana 1940. godine, zatvori u ad hoc formirane koncentracione logore oko 160 000 američkih državljana japanskog porekla; Bušova odluka da proglasi rat (štaviše „krstaški“) još uvek neidentifikovanom neprijatelju, neposredno posle 11. septembra 2001. godine i pri tome donese zakone kojima se suspenduju neke ustavne slobode i prava i neke krivičnopravne garancije optuženika i zatvorenika itd. U nemogućnosti da se iz uskog rakursa interpretacije „Pojma političkog“ koju nudi Aleksandar Molnar uopšte postave ovakva pitanja, krije se njegova generalna nemogućnost razumevanja Šmitove teorije, jer za ovog Šmitovog interpretatora on je isključivo mislilac (advokat) nacionalsocijalizma.
Ne kažem da se Karl Šmit ne može tumačiti i na način kako to čini pisac ove knjige. Ali, saznajni i interpretativni dometi takvog postupka, čak i kada se ne služi konstrukcijama kao u Molnara,  ostaju beznačajni. To je kao kada bi neko Platonovu teoriju tumačio iz njegovog životnog iskustva sa tiranima Sirakuze, Aristotelovu iz okolnosti da je deo svog života posvetio podučavanju kolonizatora grčkih polisa, Aleksandra Makedonskog, ili Makijavelijevu teoriju iz njegovog nedoličnog udvaranja Čezaru Bordžiji, pa potom Lorencu i Đulijanu Medičiju. To bi bio višestruko beskoristan posao. Njihove političke ideje i teorije i danas se proučavaju zato što su, da upotrebim taj nezgrapan izraz, transepohalne. Što se mene tiče, isto važi i za Karla Šmita. Da je tako, govori činjenica da u nesmanjenom interesovanju za njegovo delo vremenom opada zanimanje za njegov protivrečan i nadasve oportunistički životni put, a srazmerno raste interesovanje za njegovu političku i pravnu misao.

PRAVI SMISAO MOLNAROVE INTERPRETACIJE ŠMITA
Aleksandar Molnar u knjizi „Sunce mita i dugačka senka Karla Šmita“, nije analizirao Šmita iz bilo kakvih intelektualnih i naučnih pobuda. Deo knjige koji se odnosi na ovog političkog i pravnog mislioca predstavlja samo zagrevanje za njen važniji deo, za poglavlje koje nosi naslov „Ustavno posrnuće u postmiloševićevoj Srbiji“. Prvi deo ovog poglavlja posvećen je dvama oblicima političke recepcije Šmitovih ideja u Srbiji, čiji su reprezentanti Zoran Đinđić i moja malenkost. Molnarovo tumačenje uticaja Karla Šmita na političku delatnost Zorana Đinđića takođe je tendenciozno i nasilno. Ovoga puta, međutim, nećemo ulaziti u analizu tog dela knjige.
Kao što je Šmita sveo na nacističkog ideologa, tako je Molnar recepciju ovog mislioca u Srbiji sveo na političku recepciju, i to još uže na recepciju Šmita kod dve ličnosti i to u njihovom svojstvu političkih delatnika. U tako izabranom predmetu izlaganja započinje i završava se Molnarova odiseja političkih konstrukcija i podmetanja kakvi su nam poznati u jednom delu političke kvazijavnosti Srbije (one „druge“), ali su nam nepoznati u delatnosti koja pretenduje na naučnu objektivnost.
Za moje ime kao „profesora Fakulteta političkih nauka u Beogradu, potpredsednika DSS i ličnosti na ideološki ključnom mestu u drugoj Koštuničinoj vladi, mestu ministra za Kosovo i Metohiju“ (Molnar, 2010, str. 226) vezan je „prvi tok“ političke recepcije Karla Šmita u Srbiji. U tom smislu Molnar precizira: „To je recepcija koja je bila fokusirana na Šmitovu teoriju `političkog`, kombinujući je sa ideološkim elementima nacionalnog liberalizma (na način koji sledi Šmitovu konstrukciju tipa `totalne pluralističke partijske države`), i koja je, naposletku, za druge Koštuničine vlade, ovaploćena najpre u Mitrovdanskom ustavu, a zatim i u plebiscitarnom izjašnjavanju srpskog naroda na ulicama Beograda 22. februara 2008.“ (isto, str. 226). Da ne bude zabune, tog dana je bila zapaljena američka ambasada u Beogradu.

BOLESNA UOBRAZILJA ILI SVESNO POLITIČKO PODMETANJE
Za početak, moram da pružim čitaocima jednu osnovnu informaciju. Ni u jednom od mojih radova o Karlu Šmitu, Srbija nije pomenuta. I obrnuto, ni u jednom mom radu koji se tiče Srbije nije korišćena bilo koja ideja, koncept ili citat Karla Šmita. Takva veza, štaviše čvrsta, imanentna, uzročno-posledična veza, može biti samo proizvod bolesne uobrazilje ili svesnog političkog podmetanja. Aleksandar Molnar napravio je za svrhu svog projekta citatološko-interpretacijsku montažu mojih stavova iz radova o Karlu Šmitu i iz radova o Srbiji. U toj montaži ne mogu se prepoznati ni jedni ni drugi, ali je bitno da celokupna nakazna građevina ima prepoznatljivu fasadu. Na njenom pročelju piše: Ovu avetinjsku kuću sagradio je Slobodan Samardžić sa svojim političkim istomišljenicima. A kuću nije sagradio niko drugo do Aleksandar Molnar.
Da je pisac ove knjige hteo ozbiljno da se pozabavi mojim, ne tako brojnim, radovima o Karlu Šmitu, morao bi da ispita jedan naučni zahtev koji sam izneo u jednom od tih radova. Taj zahtev kaže da, ukoliko se želi postići razumevanje naučnog opusa Karla Šmita neophodno je razdvajanje Šmita kao mislioca moderne države i Šmita kao branioca nacističke Nemačke („Norma i odluka“, str. XIV). Ispitivanje mog postignuća u tom naumu trebalo bi da pokaže da li sam u tome uspeo ili nisam, i, konačno, da li je i sam zahtev naučno opravdan. Ali, Molnara uopšte ne zanima moje tumačenje Šmita; njega interesuje samo unutrašnja veza između Šmita nacističkog ideologa i mene kao političkog delatnika u postmiloševićevoj Srbiji.
U svom postupku montiranja takve veze, Molnar pravi „montažu-atrakciju“, kako bi rekao režiser S. Ejzenštajn, stavova iz mojih radova od sredine osamdesetih do više od dve decenije kasnije. Pri tom se služi paletom iskrivljenih tumačenja, falsifikovanih citata i podmetanja, i uz pomoć takvog organona sklapa apsolutno koherentnu sliku moje tobožnje šmitovske inspiracije.

KAKO MOLNAR „CITIRA“
Osvrćući se na moj prikaz jedne američke diskusije o Karlu Šmitu u časopisu „Gledišta“ (br. 11-12, 1988), Molnar spekuliše o mojoj već tada usvojenoj šmitovskoj slici politike. On kaže: „Prenebregnemo li činjenicu da je Šmit bio pristalica nacionalsocijalizma (to „prenebregavanje“ on amputira meni, nap. S.S.), doći ćemo u `neutralnu` poziciju da prosuđujemo njegove ideje i tada ćemo – sada je Samardžić nedvosmisleno iznosio svoje duboko uverenje – moći da shvatimo koliko su one `prihvatljive`. Iako je bilo potpuno jasno da je Samardžiću `najprihvatljivija` bila ona ideja o razlikovanju prijatelja i neprijatelja, on se nije izjasnio o onim drugim Šmitovim idejama koje je takođe smatrao `prihvatljivim`“. (str. 229).
Da vidimo iz kojeg je mog stava u tom prilogu Molnar izveo konstrukciju o mom „prenebregavanju“, „nedvosmisleno dubokom uverenju“, o što otvorenoj što skrivenoj „prihvatljivosti“ Šmitovih ideja za mene, ali i o „potpunoj jasnoći“ mojih skrivenih namera. Ta rečenica glasi: „Ako se sa sigurnošću može tvrditi da je ovaj teoretičar jedno vreme služio konkretnom političkom režimu, to ne može biti ugao prosuđivanja njegovog mesta u političkoj misli XX veka. Njegove analize različitih političkih fenomena, institucija i procesa imaju veliku snagu objašnjenja i u određenom neutralnom smislu, one su `prihvatljive`“. (Gledišta, str. 286).
Molnarov način citiranja je vrlo indikativan. On po pravilu u tekst ubaci po neku reč ili polurečenicu iz originala koji navodno citira, čime nastoji da čitaoca pridobije za svoju interpretaciju što je osnovni cilj celokupne montaže. Ponekad, čak, citira neku moju polurečenicu u okviru svoje konstrukcije, a da ni ne navodi izvor. Recimo: „`Totalna pluralistička partijska država` morala je biti rehabilitovana u Srbiji i to time što će se prenebregnuti Šmitova kritika partijskog pluralizma kao takvog i, umesto nje, kao glavni uzročnik zla proglasiti `politički haos faktičkog nerazlikovanja i nediferenciranosti države i društva`.“ (str. 237). Ceo ovaj stav Molnar pripisuje meni pri čemu, ovog puta bez navođenja izvora, citira deo jedne moje rečenice. To što ja u svojim radovima o Srbiji nikada nisam pomenuo „totalnu pluralističku partijsku državu“, a još manje da bi „ona morala biti rehabilitovana u Srbiji“, čitalac ne može znati, ali mu Molnar svojom montažom to sugeriše, a da bi bio ubedljiv umeće jednu  polurečenicu iz jednog mog rada ne navodeći njen izvor.
Evo još jednog primera citatološkog falsifikata u ovoj knjizi.
Na jednom mestu Molnar kaže: „A najbolji način da se zada smrtni udarac takvoj politici (koju su, posle Đinđićeve smrti, nastavili da vode njegovi naslednici) i načini odlučujući korak ka `postepenom stabilizovanju institucija` starog Miloševićevog ustava Samardžić je video u stvaranju autentično patriotske i osvedočeno državotvorne koalicije između DSS i SRS (Samardžić, 2008, 109).“ (str. 240).
Ali, u izvornom tekstu, u knjizi iz koje Molnar navodno citira, piše nešto sasvim drugo: „Poslednji izbori jako su doprineli bistrenju srpske stranačke scene. Ali, do uvođenja dobrih institucija još je dug put sve i da se uskoro obrazuje koaliciona vlada. Najpre, ta vlada teško može biti dvojna, što je jedina forma stabilne koalicione vlade i stabilne većine u parlamentu. Već trojna koaliciona vlada uvodi veliku neizvesnost za njen puni mandat. Postoji doduše, teoretska mogućnost formiranja dvojne koalicije između DSS i SRS, što bi, isto tako teoretski, najvećma doprinelo postepenom stabilizovanju institucija. Ali, iz niza praktično-političkih razloga u koje ovde ne možemo da ulazimo takva koalicija nije verovatna. Politički je mnogo verovatnija drugojačija koalicija, ona sastavljena od više stranaka.“ („Gradnja i razgradnja države“, str. 108). Kao što se vidi, veza između ova dva citata, Molnarovog i onog u originalu, postoji samo u Molnarevoj glavi.
Da bi postigao svoj monterski cilj, Molnar ne preza ni od doslovnog krivotvorenja navoda iz mojih radova. Evo primera:
Molnar piše i uzgred mene „citira“: „Istina kada je posle pada Miloševićevog režima Samardžić započeo s kritikom prakse personalnog i sistemskog reprodukovanja tog režima oštricu nije uperio ka Vojislavu Koštunici nego samo ka Zoranu Đinđiću, kojem je `vlast najzad pala u ruke kao posledica pobunjeničke snage brojnog građanstva, strane pomoći i iznuđene unutrašnje organizovanosti` (Samardžić, 2008, 105; kurziv A.M.).“ I u nastavku, kao krunski zaključak: „Oslanjajući se na šmitovsku logiku političkog, Samardžić je na političkoj sceni Srbije napravio temeljno razlikovanje između prijatelja (Vojislava Koštunice) i neprijatelja (Zorana Đinđića).“ (str. 239)
U originalnom tekstu, međutim, stoji nešto sasvim drugo: „Nasuprot snažnom autoritarnom jedinstvu režima stajala je anarhoidna opozicija koja je bila više kulturološki atraktivna nego politički delatna, više politički ekskluzivna nego strateški jasna, više samodovoljna i samozadovoljna nego posvećena odgovornom zadatku preuzimanja vlasti. Kada joj je vlast najzad pala u ruke kao posledica pobunjeničke snage brojnog građanstva, strane pomoći i iznuđene unutrašnje organizovanosti, ona nije osetila taj stvarno prekretni istorijski momenat, već je u biti ostala ono što je i bila i kako je sebe nastavila da zove – demokratska opozicija Srbije. Zadržala je svoj opozicioni mentalitet i onda kada je preuzela vlast, jer nije htela da se pomeri iz svoje maloletničke udobnosti.“ („Gradnja i razgradnja države“, str. 105). Iz citiranog se jasno vidi da ovde uopšte nije reč o Zoranu Đinđiću nego o DOS-u. Osim toga, podmeće mi se da sam, navodno šmitovski orijentisan, podelio glavne političke delatnike tadašnje Srbije na prijatelje i neprijatelje, što se ni iz jedne moje napisane rečenice nikako ne može zaključiti.

BRANILAC SOPSTVENE DOGME
Ovakvih primera namernih citatoloških smutnji, falsifikata i podmetanja u ovoj knjizi ima na desetine. Kakva osnovna teza, takva i aparatura. Drugačije jednostavno nije moglo.
Uopšte, ispunjavanje unapred stvorene slike o mom odlučujućem šmitovskom doprinosu stvaranju nekakve autoritarno-protonacističke Srbije morala je da oda utisak savršene celine. Po Molnarovom prikazu izgleda da ništa što sam u životu napisao i javnopolitički učinio ne odudara od ovog pravo zacrtanog puta. Tako se on više puta osvrće na moju knjigu „Demokratija saveta“ iz 1987. godine i u njoj pronalazi moju mračnu metafizičku inspiraciju koja me navodno prati do danas. Jednu moju rečenicu iz te knjige koristi najmanje tri puta (više nisam brojao), da bi pokazao moj način mišljenja koji me navodno obeležava i dan-danas.
Ta rečenica glasi: „Ako je reč i radničkoj klasi, onda se njoj na ovaj način omogućava dvostruko političko učešće – u svojstvu građana postojeće političke države i u svojstvu samorealizatora svog transcedentnog socijalnog potencijala posredstvom organizacije saveta“ („Demokratija saveta“, str. 303). U brojnim citiranjima, Molnar tendenciozno koristi samo drugi deo ove rečenice.
Moje navodno transcendentno shvatanje radničke klase idealno se nadovezuje na moje takođe transcendentno shvatanje nacije, što nikada nisam pomenuo, ali to Molnara nije sprečilo u njegovim raskošnim podmetanjima. Nadalje, uz pomoć Šmita izvršio sam, navodno, zamenu „suverene radne zajednice“ „suverenom narodnom zajednicom“ (str. 230). Dualizam savetske i građanske demokratije iz osamdesetih godina zamenio sam, u Molnarovoj mašti,  dualizmom narodnosne (totalitarne) i parlamentarne demokratije posle dvehiljadite. I tako dalje…
U tom pogledu, moji radovi pisani u kontinuitetu od dvadeset i pet godina za Molnara se odlikuju jednom savršenom koherentnošću. Ali ne samo radovi, nego i cela okolina koja ima veze sa mojim javnim delovanjem. Nekim predestiniranim slučajem američki časopis „Telos“ objavio je dve sveske diskusije oko Karla Šmita, baš iste godine (1987) kada je izašla moja knjiga o demokratiji saveta (str. 228). Opet, izabrana dela Karla Šmita, koja sam ja priredio i objavio u izdanju „Filipa Višnjića“ (2001. godine), pojavila su se „nepunu godinu dana nakon obaranja režima Slobodana Miloševića“ (str. 224), što je za ovog hroničara političkog zla jako važan i simptomatičan podatak.
Ovo savršeno saglasje mesta, radnje i ličnosti zadobija vrhunac u jedinstvu vremena u kojem se mesto, radnja i ličnosti bez ostatka prožimaju. Nije bitno što se moj izbor dela Karla Šmita pojavio 2001. godine. Molnar takvu jednu činjenicu navodi uz napomenu da sam to uradio kao „Koštuničin partijski drug i ministar za Kosovo i Metohiju“ (str. 289). Iako sam ova svojstva stekao mnogo godina kasnije, ona su za Molnara nekako saglasna sa mojim činom izdavanja dela Karla Šmita, makar i u nekakvoj anticipativnoj harmoniji.
Ovako sklopljenu sliku, koja sa stvarnošću nema nikakve veze, mogao je da napravi samo ideološki zadrti dogmata. U toj slici po definiciji na sme ništa da izostane, da štrči i da bude neobjašnjeno. Sve je na svom mestu, kao idealan dokaz zločina. Svi nalazi (moraju da) govore u prilog dokazu, pa i ukoliko ne govore lako ih je prilagoditi sumnji i optužbi. Takva nastojanja Aleksandra Molnara ponekad dobijaju komične razmere. Moje navodno traženje pribežišta u „tradiciji liberalizma“ posle „propasti samoupravnog socijalizma“ ostvarilo se mojim zadobijanjem „istaknutog položaja u Centru za liberalno-demokratske studije“. (str. 232). Iako je verovatno dobio manji srčani udar kada je čuo za tako nešto, Molnar se ipak pribrao. Njegova budnost nije mu dopustila da se zbuni ni u tako teškom ličnom trenutku. On je odmah shvatio da je moj liberalizam samo maska za moj „pravi“ poziv i „pravi“ politički projekat. Zato je odlučno stao u zaštitu sopstvene liberalne ortodoksije, koja sa liberalizmom ima veze koliko i bilo koja ideološka ortodoksija sa slobodnom mišlju.
Ali, ipak, ovaj vrli „liberal“ napravio je jedan veliki propust. Takvi propusti su karakteristični za pretenziju savršenog opisa neke velike zavere. Propustio je da primeti napis u pomenutom izboru radova Karla Šmita, iz kojeg se vidi da je knjiga štampana uz pomoć „Fonda za otvoreno društvo“. Za dalje razmatranje, za koje ovde nema potrebe, ostaje velika dilema: ili Aleksandar Molnar nije primetio ovu belešku, ili ju je video a nije umeo da je upakuje u savršeno objašnjenje zločina. Bilo kako bilo, ta za istoriju beznačajna činjenica, zahvaljujući kojoj je objavljen izbor koji sam napravio sedam godina ranije, u potpunosti razbija idealnu konstrukciju objašnjenja moje „političke recepcije“ Karla Šmita ponuđenu od strane Aleksandra Molnara. Tamo gde u objašnjenju nekog političkog pitanja nema ni koincidencije ni kontingencije, takvu sliku najbolje razbija nepredviđeni ili propušteni slučaj.

MISIJA JEDNOG POLITIČKOG PAMFLETA
Ne bi se moglo reći da knjiga Aleksandra Molnara „Sunce mita i dugačka senka Karla Šmita“ predstavlja jedinstven slučaj u našoj političkoj publicistici. Treba pri tome imati u vidu da politička pamfletistika igra priličnu važnu ulogu u ovom žanru, u stabilnom kontinuitetu od skoro sedamdeset godina. Knjige koje su pretendovale da budu indeks zabranjenih ljudi i knjiga, nisu retke u ovoj tegobnoj tradiciji. Od Šuvarove „Bele knjige“ i „Samoizolacije“ Sonje Biserko, Molnarova knjiga se razlikuje samo razgranatijom kvazinaučnom aparaturom koja je eto, stavljena u funkciju jednog običnog političkog pamfleta.
U svom krstaškom manihejstvu, ova knjiga otvoreno se zalaže za sukob svetonazora koje sama proizvodi i imenuje. Taj sukob ima razmere neprijateljstva, bez Šmitovog pojma neprijatelja, ali utoliko goreg i razornijeg. Ona zaziva ne stvarnog nego apsolutnog neprijatelja, ako nam je dopušteno da se pozovemo na jedno Šmitovo pozno preciziranje ove kategorije imajući u vidu razvoj događaja od prvog izdanja „Pojma političkog“ iz 1927. godine, do njegove poslednje dopune u vidu posebne knjige („Teorija partizana“) iz 1963. godine. Sadržinska dopuna koju Šmit konstatuje u odnosu na pojam neprijatelja moderne države, tiče se prakse dvostrukog uništenja neprijatelja u novim vrstama ratova: fizičkog i moralnog uništenja. Suprotna strana, ona neprijateljska, više ne stoji, kako bi Šmit rekao „na mojoj sopstvenoj ravni“, već je ona „prestupnička, neljudska i totalno bezvredna“ (Karl Šmit, 1963, str. 95). Kao takva, ona je podložna „međunarodnoj kriminalizaciji“, koju karakteriše pobednička pravda nekog svetskog moćnika.
Svojim imenovanjem političkih protivnika srećnog puta Srbije u Evropsku uniju kao autoritaraca i protonacista, a tobože polazeći od jednog (samorazumljivog) liberalnog pledoajea, pisac ove knjige zaziva jednog takvog „apsolutnog neprijatelja“ u Srbiji. I u tom pogledu on uopšte nije usamljen. Jedan javni delatnik, koga on citira u apsolutno pozitivnom kontekstu, proslavio se pre nekoliko godina izjavom da će Srbija biti članica Evropske unije makar u njoj ne bilo nijednog Srbina. Jedan drugi pisac, koga Molnar citira u većem broju slučajeva, u radu pod simptomatičnim naslovom „Ustavna moralnost posle kolektivnog zločina“ piše o ustavnom slučaju Srbije: „Kolektivni zločin poništava grupno specifičnu etiku shvaćenu kao skup vrednosnih orijentira koji su specifični za našu (srpsku, prim. S.S.) grupu, ali su istovremeno u skladu sa zahtevima univerzalnog morala. Kao posledica, nakon pada starog režima, jedine preostale tačke grupne identifikacije su zločin i njegovo nasleđe. Članovi grupe su, svakako, i dalje povezani zajedničkom kulturom i nacionalnom pripadnošću. Ali, zajednička kultura, tradicija, sećanja – svi elementi etničkog identiteta – prožeti su zločinom. Naš grupni identitet – upravo, naš nacionalni identitet – iskazuje se kao zločinački identitet.“ (Nenad Dimitrijević, 2010, str. 198).
Izgleda da su u Srbiji mnogi daleko otišli u interiorizaciji savremene prakse apsolutnog neprijateljstva. Ali, nikada ne treba izgubiti iz vida da je to samo jedna politika, ma koliko bila opasna i faktički uništavajuća. U slučaju Srbije, ne samo uništavajuća nego i samouništavajuća. O tome govori i državni ekvivalent ovog današnjeg tegobnog razgovora. Knjiga o kojoj je reč rezultat je naučnog projekta finansiranog od strane Ministarstva nauke Srbije, izdavač je državna izdavačka kuća, a ovaj razgovor organizuje državni institut. Time je opisan pun krug projekta, u kojem je ova knjiga samo pena velikog talasa.

__________________

Navođeni izvori

Aleksandar Molnar, „Sunce mita i dugačka senka Karla Šmita“, Službeni glasnik, Beograd, 2010.
Slobodan Samardžić, „Gradnja i razgradnja države“, Filip Višnjić, Beograd, 2008.
Slobodan Samardžić, „Demokratija saveta“, Rad, Beograd, 1987.
Slobodan Samardžić, „Obnova spora oko Karla Šmita“, Gledišta, Beograd, br. 11-12, 1988.
Carl Schmitt, „Politische Theologie“, Duncker und Humblot, Berlin, 1934
Carl Schmitt, „Theorie des Partisanen“, Duncker und Humblot, 1963.
Nenad Dimitrijević, Vrednosti za obezvređeno društvo – ustavna moralnost posle kolektivnog zločina, u zborniku: „Država i demokratija“, Službeni glasnik i Fakultet političkih nauka, Beograd, 2010.

Један коментар

  1. pozajmljen komentar !
    ———————–

    Абрахам Линколн (Abraham Lincoln) је покушао да им ову привилегију одузме, али је убијен 15. 4. 1865. године.

    “Ко год контролише количину новца у било којој земљи, апослутни је господар индустрије и привреде. Када схватимо да је читав систем веома лако контролисан, на овај или онај начин, од неколицине моћних људи на врху, нећете бити упозорени како периоди инфлације и депресије настају.”, речи су америчког председника Џејмса Гарфилда (James Garfield). Само неколико недеља након ове изјаве на њега је извршен атентат, 2. 7. 1881. године.

    Последњи амерички председник који се спремао да банкарима стане на пут био је Џон Ф. Кенеди (John F. Kennedy) спремивши нов закон о Фед-у. Након његовог убиства, 22. 11. 1963. године прво што је његов наследник Линдон Џонсон (Lyndon Johnson) урадио било је повлачење тог предлога закона.

    Национални дуг Сједињених Америчких Држава је данас преко 13 трилиона долара (амерички трилион има 12 нула). Визуелно, 1 трилион у новчаницама од 1.000 долара чини хрпу високу 100 километара! То је само онај дуг који је направила држава у име грађана. Када се овоме додају и дугови од пословних и потрошачких кредита то је преко 50 трилиона долара!

    Одавно је амерички сенатор Тим Фергусон (Tim Ferguson) упозорио да Фед планира да разори америчку економију тако што ће штампати доларе и емитовати новац у ризичним количинама све док се експоненцијална крива на графикону толико не уздигне да би на крају означила слом. Задуживаће кредитима и ниским каматама појединце и компаније све док укупан дуг не достигне такву тежину да проузрокује тешка економска изобличавања која на крају читаву економију САД морају довести до потпуног слома. Био би то национални економски “срчани удар”, након којег америчка економија више никада неће моћи да се опорави.

    А, тај критични дан се приближава!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *