OSKAR PASTIOR Književnik-špijun

Piše Miroslav Stojanović

Zakasnelo otkriće da je čuveni nemački pesnik rumunskog porekla (dobitnik Bihnerove nagrade) Oskar Pastior, do emigriranja u Zapadnu Nemačku (1968) revnosno špijunirao svoje kolege i prijatelje, izazvalo je veliki potres na nemačkoj intelektualnoj sceni

Najpre je doživela šok, bio je to „žestok šamar“, usledio je bes, potom, bolno saosećanje i duboko, intimno sažaljenje. Tako nemačka nobelovka Herta Miler, poreklom iz Rumunije, opisuje svoja osećanja (intervju u „Frankfurter algemajne cajtungu“) u času kad je prvi put čula da je njen literarni idol i inspiracija za roman „Ljuljaška daha“, koji joj je prošle godine doneo slavu (kod nas ga je štampala „Laguna“), pesnik Oskar Pastior, pre nego što je 1968. emigrirao u Zapadnu Nemačku, godinama bio doušnik zloglasne  rumunske tajne službe Sikuritateje. I da je svoj raskošni pesnički talenat – još u Rumuniji bio  je ime koje se u literarnim krugovima izgovaralo s uvažavanjem – sada pod pseudonimom „Oto Štajn“, koristio i za pisanje špijunskih izveštaja o svojim kolegama i prijateljima.

TVRDO ĆUTANJE
Milerova je u vreme „doušničkog staža“ Oskara Pastiora (zvanično od 1961. do 1968. godine) bila devojčica. Oskar joj, međutim, u godinama njihovog intenzivnog druženja u Nemačkoj, gde se i ona, napustivši Rumuniju, obrela, i beskrajnih razgovora o Pastiorovim robijaškim danima – pet godina u jednom sovjetskom logoru, odmah posle rata – od kojih je satkana „Ljuljaška daha“, nije proslovio ni reč o tom, mračnom, delu svoje prošlosti.
Znala je da se u mnoštvu papira i ostavštine, posle njegove smrti (2006) našla i ceduljica sa zagonetnim sardžajem. U njoj je pisalo da se Pastior 1968, kad je kročio na nemačko tle, „poverio“ vlastima (policiji). Tek nedavno, čula je – prvi joj je tu vest saopštio minhenski istoričar Štefan Zinert, poreklom, takođe, iz Rumunije, a potom i pisac Ernest Vihner – da je u arhivi rumunske službe bezbednosti, iz vremena Nikolaja Čaušeskua, u Bukureštu, nađen Pastiorov dosije, s potpisanom obavezom (8. juni 1961. godine) doušnika.
Što je saznavala više detalja, hvatala ju je, kaže Milerova, jeza i ukazivala se „mračna slika Rumunije iz pedesetih i šezdesetih godina“ minulog veka. Prisećala se i svog gorkog iskustva sa tamošnjom, famoznom tajnom službom, kojoj je, kako tvrdi, jedva uspela da se odupre, uz visoku cenu i teške posledice. Opisala je dramatične trenutke iz tri susreta za samo nekoliko dana, dok je radila kao prevodilac za nemački jezik u jednoj fabrici,  s „grmaljem“ iz Sikuritatee.
Prvi put je banuo u kancelariju, izvređao je, stojeći, i otišao. Drugi put je skinuo jaknu, okačio je o ključ na ormaru i seo. Počeo je da hvali njen „neobični smisao za ljude“. Rekla je da se nešto razume u cveće – na stolu je bila vaza s lalama – ali ne i u ljude. Ljutito je uzeo jaknu i – otišao. Treći put je uleteo u kancelariju, bacio tašnu na njenu stolicu („nisam smela da je spustim na pod i sednem“) i opet krenuo s vređanjem: lenština, glupača, kurva. Odgurnuo je vazu s lalama ka ivici stola, bacio prazan papir i olovku i dreknuo: „Piši“. Diktirao je ime, datum rođenja, adresa… Pisala je stojeći. Zatim: da nikom, ni bližnjima, neće odati da je… Stigla je „strašna reč – doušnik“.
To već, kaže, nije mogla da napiše. Spustila je olovku, okrenula se k prozoru, gledala na blatnjavu, neasfaltiranu ulicu koja se zvala Ulica slave (!), i procedila, činilo se više ulici nego tajnom agentu, da „nije takav karakter“. Histerično je počeo da cepa papir, bacio komadiće na pod, pa ih opet pokupio i strpao u torbu – verovatno kao dokaz šefu da je pokušao – i zaurlao da će „zažaliti i da će je baciti u reku i udaviti“. S tim, ako potpišem, uzvratila je, ne bih mogla da živim, sama bih se utopila, pa je bolje da vi to uradite. Nije više dolazio, ali je usledila šikana.

„ROMAN“ SA TRAGIČNIM ZAVRŠETKOM
Milerova je jedno vreme verovala da njen idol Oskar Pastior, proganjan strahovima od ponovnog robijanja – i sam je, dok je studirao germanistiku u Bukureštu, bio pod neprestanom prismotrom, a među doušnicima upućenim na njega bilo je i nekoliko profesora – uprkos iznuđenom potpisu i obavezi, možda nikog nije špijunirao.
U njegovom dosijeu zaista nije bilo tragova o tome. Bilo je, međutim, kako će se kasnije ispostaviti, u dosijeima njegovih prijatelja pisaca, od kojih su neki, poput pesnika Georga Horpriha, okončali život, možda i uz njegovu „pomoć“, vešanjem.
U tragičnom Horprihovom „romanu“ Oskar Pastior se, naime, pojavljuje u neslavnoj ulozi. Njegov mlađi kolega, i u godinama provedenim u Rumuniji prijatelj, Diter Šlezak, koji je, pored dojava „Ota Štajna“ – Pastiorov špijunski pseudonim –pronađenih u svom dosijeu, otkrio da je „Štajn“ revnosno špijunirao svog (i po „službenoj dužnosti“) velikog prijatelja Horpriha, koji se našao na robiji zbog „stihova neprijateljske sadržine“. Činio je to i kad je nesrećni čovek, slomljen i rasturen, izašao iz zatvora. Živeo je u paničnom strahu da će ga opet tamo vratiti, znajući da ga uporno prate. Njegova žena je otišla u centralu tajne službe s molbom da to više ne čine jer će ga to ubiti. I tu počinje „roman“. Jedan od agenata se (opet službeno?) zaljubio u nju i, posle izvesnog vremena, pokazao joj dojave s potpisom njihovog (i) kućnog prijatelja „Ota Štajna“ kao glavnog „informanta“. Horprih je, posle toga, našao „spas“ u – vešanju.

ŠKOLA ŠIZOFRENIJE
Već spomenuti Diter Šlezak je u tekstu objavljenom u „Frankfuretr algemajne cajtungu“ (16. novembar 2010. godine) pod naslovom „Škola šizofrenije“, ispričao svoju „priču“ u Pastiorovoj („Štajnovoj“) obradi. Upravo su, kaže, godine između 1961. i 1968, vreme Pastiorove špijunske „aktivnosti“, bile godine njihovog velikog prijateljstva. I, kako će se ispostaviti, „prijateljstva“, pod navodnicima.
I danas ga, međutim, čudi zašto je on, kao jedan od „nevažnih urednika“ časopisa „Nova literatura“ uopšte bio tako važan za tajnu službu i „opasan“ za državu. Oko redakcije časopisa su se, kaže, okupljali mladi pesnici, koji nisu predstavljali nikakvu „zavereničku grupu“. Naša „biblija“, piše Šlezak, bila je Encensbergov (Hans Magnus) „Muzej moderne poezije“ i – zapadnonemačko moderno pesništvo. A upravo to je bilo sumnjivo i delovalo „subverzivno“.
Diter Šlezek je pre ovog teksta u „Frankfurter algemajne cajtungu“, sredinom septembra, kad se prvi put čulo o Pastiorovoj doušničkoj raboti, objavio tekst u „Cajtu“ u njegovu odbranu. Tražio je za velikog i preminulog pesnika, u čiji moralni integritet do tada niko nije sumnjao, razumevanje i „olakšavajuće okolnosti“ u „paklu jednog vremena“, njegovom strahu i možda kukavičluku, pri čemu je glavno uporište njegove „odbrane“ bila činjenica da se tada još nije sa sigurnošću znalo da li je Oskar Pastior zaista ispunjavao, i na konkretan način, potpisanu obavezu.
Posle odlaska u Bukurešt i uvida u sopstveni dosije, situacija se, međutim, radikalno promenila. Ne samo kad je reč o odnosu prema Pastioru. I moja mladost u Rumuniji, posle iščitavanja ove „lektire“, postala mi je najednom drukčija, piše Šlezak, drukčije od one koju sam nosio u pamćenju. Sve se najednom izmešalo i promenilo uloge zločinaca i žrtava.
Među brojnim zapisima o njemu, s potpisom „Ota Štajna“, Šlezak citira jedan koji je datiran pod 21. mart 1966. godine, na „321. strani“. U njemu „Štajn“ piše da je čitao neke „članke, recenzije i originalne pesme Šlezeka Ditera“ i konstatuje da se autor svesno identifikuje s formalnim tendencijama zapadnonemačke moderne poezije. Po načinu na koji piše svoje pesme, Šlezek pledira na njihovoj hermetičnosti, one su hladne i nesposobne da prenesu osećanja kakva čitaoci u našoj zemlji očekuju i zaslužuju.
U dosijeu su se, uz transkripte njegovih, prisluškivanih, telefonskih razgovora, našla, pored ostalog, i Pastiorova „svedočenja“ o Šlezekovim „opakim“ opservacijama na račun tajne službe („idiotska“, „bezdušna“, „nemoralna“) i samog režima.

SUBVERZIVNA POEZIJA
Glavne stavke u „optužnici“ „Ota Štajna“ protiv Šlezeka bile su, inače, njegova orijentisanost na zapadnonemačku poeziju – u koju će, inače, Oskar Pastior, bekstvom preko Austrije, na velika vrata ući 1968 – i „klasnog neprijatelja“.
Autor ovog teksta je tek sada shvatio zašto ga je njegov davnašnji i dugogodišnji prijatelj, kad se i sam našao na zapadu, uporno izbegavao: očigledno se plašio eventualnog otkrića o njegovoj doušničkoj delatnosti, koje je, eto, došlo posthumno, i „ugrožavanja karijere“. Na kraju teksta Šlezek odgovara na dilemu ima li smisla govoriti o mrtvom nešto loše, potvrdno i izričito: i za Oskara Pastiora važi da se njegova istorijska krivica ne sme prećutati.
Zakasnelo otkriće da je Pastior bio godinama doušnik (umro je 2006), izazvalo je potres na nemačkoj intelektualnoj sceni iz razumljivog razloga: reč je o jednom od najznamenitijih pesničkih stvaralaca na nemačkom jeziku, ovenčanog mnogobrojnim priznanjima i nagradama, među kojima i onom najznačajnijom, Bihnerovom. Reč je o prestižnoj nagradi, dodeljivanoj od 1923, još iz vremena Vajmarske republike (nije dodeljivana u vreme nacista, od 1933. do 1944. godine), koju su, pored ostalih, dobili Karl Cukmajer, Ana Zegers, Erih Kesner, Maks Friš, Fridrih Direnmat, Hajnrih Bel, Ginter Gras, Golo Man, Peter Handke, Elfide Jelinek…
Uz njegovu pesničku slavu išao je oreol mučenika i žrtve, zbog njegove petogodišnje robije u jednom sovjetskom radnom logoru iz kojeg je izašao 1951. godine. Nekoliko njegovih (inače neobjavljenih) pesama o logorskoj svakodnevici i stradanjima, koje su pronađene kod jedne njegove prijateljice, dok se nalazio na studijama u Bukureštu, pružile su tajnoj službi povod da ga uzmu u vizir: ocenjene su kao antisovjetske i neprijateljske. Žrtva će brzo prerasti u počinioca: i sam uhođen i špijuniran, uhodiće i špijunirati druge. Sve do 1968, kada je iskoristio jedan poziv na neki skup u Beču – put mu je odobren, tajna služba mu je verovala – da prebegne u Zapadnu Nemačku.

Један коментар

  1. Slicno je otkriveno u Ceskoj pre godinu dana, za Milana Kunderu. Potrazite na netu, pisalo se dosta o tome u novinama. Sve cekam da se neki nas “disident” otkrije. Mozda, kad otvore ove arhive DB-a, proslavice se neki “Kovacevic” 🙂

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *