Majstorove fuge u ulju

Piše Dejan Đorić

Likovne celine Đorđa Sekulića kao da asociraju na  neobičnu Geteovu misao, koji je rekao da ako od njegovog dela oduzmemo sve ono što duguje prethodnicima, od njega neće ništa ostati

U Velikoj galeriji Centralnog doma vojske Srbije, sada poznatoj kao Medija centar Odbrana, od 1. do 10. decembra akademski slikar Đorđe Sekulić predstavlja svoje slike. „Majstori fuge“  je samo jedan od mogućih naslova njegove izložbe. Reč je o sintezi, želji da se obuhvati što više likovnih fenomena, o svojevrsnom posvećenju, omažu velikim majstorima. Slikari čija su dela polazište za novi Sekulićev ciklus  izvršili su presudan uticaj na njega u raznim periodima i po raznim osnovama. Neki od njih kao Milo Dimitrijević su prebrzo pali u zaborav, a drugi poput Gogena, Miroa, Sezana, Derena, Emila Noldea, Paula Klea,  Tarnera, Odilona Redona, Pita Mondrijana, Žorža Braka, Huana Grisa, Anri Matisa, Sonje Delone, Kazimira Maljeviča, Vinsenta van Goga, Vasilija Kandinskog, da pomenemo samo neke od njegovih brojnih uzora, jesu klasici. Pošao je od najboljih u istoriji modernizma, jer je kako piše u katalogu ove izložbe svestan sveopšteg snižavanja kriterijuma. Pokušao je nemoguće, da zaustavi rasulo vrednosti što i jeste cilj umetnosti. U pitanju nije još jedan prilog i sada aktuelnoj umetnosti citata, već novo čitanje istorije umetnosti.

OMAŽ DUHOVNIM SRODNICIMA
„Slikarstvo danas gubi smisao i postaje lični hobi daleko od očiju većine, pa u tom svetlu treba shvatiti ovaj moj pokušaj reminiscencije na neka, za slikarstvo, srećnija vremena, ispunjena idealima i velikim snovima u kojima je sve izgledalo moguće“, kaže umetnik. Slikar Milun Mitrović, Sekulićev duhovni srodnik, koji je nedavno preminuo rekao je nešto slično: „U vreme komunizma ljudi su u nešto verovali, a danas ne veruju ni u šta“.
Nove slike Đorđa Sekulića odišu cvetnim, prolećnim koloritom i radošću i pokazuju da je spoznao tajne slikarskog zanata i način rada impresionista, postimpresionista i ranih modernista. Po tome se razlikuje od (post)modernih umetnika koji su negirali likovnu raskoš i okretali se apstrakciji i minimalizmu. Sekulić, kao i Pablo Pikaso, nikad ne izneverava stvarnost, pa je njegov opus uvek povezan s realnošću. Umberto Bočoni je smatrao da se „novi emotivni elementi“ u umetnosti mogu otkriti samo „direktnim vraćanjem realnosti“. Slikar se okreće domaćim i stranim majstorima  devetnaestog i dvadesetog veka, koje naziva „majstori fuge“, ali su  mu njihove slike samo podstrek. Uspostavlja posvećen odnos prema pojedinim delima i značajnim umetnicima i od „materijala“ iz istorije umetnosti stvara neke svoje slike, svojevrsne portrete i autoportrete.
Sekuliću su bliski slikari koji živ kolorit povezuju s konstrukcijom složenih kompozicionih odnosa u kojima preovlađuju smele perspektive, izmešteni planovi, crtež ravnopravan sa slikom,   prizor kubistički fasetiran, izlomljen na manje celine. Njegovo delo proističe iz prethodnog, ali sada s više svesti o poreklu forme i racionalizovanju likovnih elemenata. Bio bi manje dobar slikar kada bi samo nastavljao avanturu moderne umetnosti. Zato bi ovaj ciklus slika trebalo razumeti pre svega kao omaž duhovnim srodnicima, sabraći, saputnicima u vremenu, koje svaki umetnik otkriva. Sekulić duhovne pretke bira prema estetskoj naklonosti, a ne po mestu koje im pripada u istoriji umetnosti, pa su neke njegove slike posvećene danas zaboravljenim umetnicima. To je njegov omaž istoriji modernizma, slika o slici i slika u slici, ili metaslikarstvo, do krajnosti iskreno i uslovljeno samo estetskim razlozima. Ove likovne celine kao da asociraju na  neobičnu Geteovu misao, koji je rekao da ako od njegovog dela oduzmemo sve ono što duguje prethodnicima, od njega neće ništa ostati.
Umetnost je oblast duhovnog saznanja, osećanja ili zadovoljstva i svoje izvore i zakonitosti, kao urobor, crpi iz sebe, kako je primetio Nikolaj Burljuk: „U samoj sebi nalazi i svoje snage i svoj značaj“. Svaki umetnik nastoji da deluje u skladu s tim i da ostavi trag svoje ličnosti. Zato su Sekulićeve kompozicije strmoglave, katkad centrirane oko nekog jezgra, izvora linija i boja, kružno zatvorene ili u prostoru zavitlane ka beskraju. Ima u njima nečeg kosmičkog, nesaznatljivog i religijskog. On umetnost shvata kao vid energije, rituala, mentalnog, natčulnog zadovoljstva ili vizije. Oblik, boje, prostor i vreme Đorđe Sekulić predstavlja jednostavnim likovnim elementima, od kojih na čist, dosledan i prirodan način zida svoju građevinu – njeno veličanstvo Sliku.
Stvaralaštvo Đorđa Sekulića zaslužuje da se šire predstavi jer su već prva ulja, naslikana sa petnaest godina, nagovestila da je u pitanju rođeni slikar. Izložba u Medija centru Odbrana je jubilarna, navršilo se četrdeset godina od kada je naslikao  prvu sliku. Estetika koju je postavio Kosta Miličević, a razvio njegov profesor Mladen Srbinović je presudna i za stvaralaštvo nekih drugih i mlađih umetnika. U odnosu na nove intimiste, Sekulić je najpre istraživač, putnik u carstvima likovnih svetova, autor većeg i razuđenog opusa, ostvarenog u više zaokruženih celina.  Slikajući dela sasvim malog ali i velikog formata, u ciklusima kao što su „Koncepti cvetanja“ i „Slikar i slika“, bavio se fenomenom palete, pisao o sopstvenom stvaralaštvu,  nastojao da promisli osnove umetnosti i zasnuje slikarstvo kao jedinstvo apstraktnog i realističkog, religioznog i avangardnog, tradicionalnog i modernog. Njegovo analiziranje stilova sada ima dublji značaj jer sa verom i poverenjem u umetnost nastoji da reši pitanje potpunog kraha ili uspona modernizma. Ovaj beogradski umetnik sa instinktom za složeni duhovni i misaoni svet u pozadini slikarstva, vraća poverenje u stvaralački čin ličnim primerom skromnosti i nenametljivosti.

SLAVLJENJE VIDOVDANSKE ETIKE
Koliko je kao slikar raznovrstan i darovit najbolje svedoče njegove sasvim drugačije slike od postimpresionističkih i fovističkih. Posle izložbe „Tihi život. Slikari mrtve prirode“ usledio je ciklus klasično shvaćenih mrtvih priroda, jasnih i zvonkih u izrazu, porculanskog sjaja i materije koja blista. U pitanju je sasvim moderna interpretacija Šardena, Davida i Engra, originalni realizam koji visoko cene Slobodan Bob Đurđević i drugi naši najbolji majstori (hiper)realizma. Sa Davidom i neoklasicizmom  otpočinje epoha moderne umetnosti, realizam devetnaestog veka nije srodan renesansnom kako je primetio Leonid Šejka, a  u narednoj generaciji već su  u upotrebi termini vezani za modernizam. Ciklusom mrtvih priroda započetim 1992. godine, Sekulić je  odmereno, suzdržano i elegantno rešavao drevno pitanje „velike apstrakcije ili velikog realizma“, kako kaže Kandinski. Spoljni svet se može likovno predstaviti bez detalja i ornamenata, bez insistiranja na materijalizaciji, a da ne izgubi ništa od svoje realnosti. Težnja ka čistom, svetlom, idealnom i savršenom  u osnovi je  apstraktne umetnosti.
Kako obrazlaže u jednom od svojih autopoetičkih tekstova, „To bi sve dalje trebalo da dovede do prirodnije mistične veze najneočekivanijih elemenata što i jeste moj najviši cilj, kada je reč o slikarstvu“. „Kosovski boj“ je bio izložen na ključnoj, prevratničkoj izložbi „Balkanski istočnici srpskog slikarstva 20. veka“, u beogradskom muzeju Savremene umetnosti 1994. godine. Vidovdanska etika je prirodno došla do izražaja u panoramskim prizorima uporedo predstavljenih istorijskih događaja. Vreme i prostor su sažeti u različitim vizurama, planovima i perspektivama, od kojih žablja pogoduje nebeski stremećem. Ujedinivši apstrakciju i figuraciju, plošnost i perspektivnu dubinu, modernizam i hrišćanski heroizam, Đorđe Sekulić je bitke cara Dušana i vitezova, svece u molitvi, atoske manastire, putire i drevnu liturgijsku ceremoniju, shvatio i predstavio kao deo živog i sadašnjeg sveta, po čemu je njegovo slikarstvo uvek savremeno ali i tradicionalno.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *