MILOVAN DANOJLIĆ Govorite li globish?

Piše Milovan Danojlić

Teško je odupreti se pobedonosnom nastupanju globisha; odlučnim akcijama i tvrdoglavim čistunstvom samo ćemo naglasiti osećanje niže vrednosti. Naša briga bi trebalo da bude tiha, promišljena i nepopustljiva. To je pitanje časti i očuvanja identiteta. Onima koji su podlegli nema povratka…

Engleski jezik, lingua franca novovekovnog svetskog poretka, ne prekriva samo fasade naših trgovačkih četvrti, nego se počinje uvlačiti u živu leksiku, udara na sintaksu, nameće obrte strane duhu našeg jezika. Duh je temeljno svojstvo i usmerenje živih bića i pojava u koje i jezik, kao izrazito ljudska i nacionalna tvorevina, spada. Da se on oseti, treba imati iskustva i sluha. Engleski koji se ne uči od matere jeste proskitana, bezavičajna krpljevina, sa milionima nezakonite dece i nebrižljivih staratelja. On bezočno suseduje sa rodnim govorom, otima mu delić poseda, uvlači se u pisanje i u mišljenje, uglavnom nespretno i nesretno. U jeziku gospodara sveta, primera radi, dva ili više predloga mogu, po cenu krutosti, ići uz istu imenicu, čime se postiže sažetost konstrukcije; u srpskom je to, zbog različitih padežnih nastavaka, neizvodljivo, i opet, ima pokušaja da se ta prepreka nasilu odstrani, pa nailazimo na kalkove poput sa/bez pristanka. Ovakvi, retki primeri ne daju nam pravo da govorimo o lingvicidu, mada bi se neki naši savremenici rado pomirili s njim. Porodična loza srpskog jezika, i pismo na koje se oslanja, dovoljno su, sami po sebi, otporni prema globishu, beskućnoj varijanti Englisha. Nasilje je u prvom redu psihološko; njemu je podlegao deo elite sklon služenju i odnarođivanju, dok jezik, pri tom, trpi usputnu štetu.

PRIČAM TI PRIČU… DOK GOVEDA RIČU
Opčinjenost vladajućim jezikom planete posebno se primećuje kod televizijskih voditelja, kojima pismenost i inače nije najjača strana, dok su im anglosaksonske TV-zvezde uzori u poslu. Svaki izveštaj, raspravu, dokumentarni zapis, osvrt, dopis, vest ili razgovor oni najavljuju kao priču („U nastavku emisije videćemo priču“, „Sledi priča o poplavama“, „Danas ćemo pričati o amandmanima na novi zakonski predlog“). Voditelji misle da će se, svođenjem celokupne društvene problematike na priču, približiti gledaocu, u čemu se jasno oseća odjek reči story iz emisija njihovih prekomorskih uzora. Na našoj se televiziji danju i noću priča, što znači da se ćaska, toroče, brblja, naklapa, melje i govorka. Bogata sinonimika jednog smisaonog jezgra sužena je na neobavezno pričanje: zaboravili smo da se o nekim predmetima raspravlja, da se drugi pretresaju, treći osvetljavaju, pokreću, ispituju, o nekima se spori, razmenjuju misli, lome koplja, raščišćavaju shvatanja. Sve je to kod nas spalo na siromaško „pričam ti priču… dok goveda riču“.
Glagol pričati upućuje na nulti stupanj opštenja, na neutralno izlaganje i opipavanje, dok se imenica priča, ako se ne odnosi na umetničku pripovetku, vezuje za sve vrste kazivanja, pa i za nepouzdane glasine. Pričaju komšinice, preko plota; pričamo priče deci pred spavanje, pričamo da ubijemo vreme; nadugo i naširoko, u vetar, na sva usta, kao navijeni; pričamo stare i nove, lovačke priče. Posebno značenje reči story (novinski članak, ili ličnost vredna novinske obrade) naš jezik ne poznaje, ili ga dodiruje u ironičnom ključu („On je priča za sebe“).
Neumerena i neumesna upotreba ličnih zamenica takođe je plod neznalačkog ugledanja. „Sad ćemo mi vama pričati“, „Dobro vi nama došli u emisiju“: ako i na šta, ovo liči na detinjasto ačenje. U našem se jeziku naglašene lične zamenice ređe upotrebljavaju nego u engleskom, uglavnom onda kad se želi istaći nosilac ili trpilac akcije. „Dobro vi nama došli, a oni kako hoće“. Izostavljanjem ličnih zamenica postižemo gipkost i prirodnost fraze, a njihovim nepotrebnim umetanjem vraćamo se u primitivnu fazu jezičkog razvoja. Mehanički preuzeti obrti čine nas ubogim oponašaocima i smešnim provincijalcima. Jezici uče jedni od drugih, primaju ono što im hemijski sastav dopušta, ali ima ograničenja i savlađuju se jedino hrabrom glupošću. Korisnici globisha ne čitaju velike pisce koji su engleski doveli do savršenstva; oni se služe varijantom porobljenih zemalja i naroda. U toj, siromaškoj verziji engleski jezik se promeće kroz svet kao ogoleli kostur, kao instrument što nam, u izvesnim prilikama, na međunarodnim konferencijama, može poslužiti za nevolju, ali nemamo razloga da se tim nivoom znanja ponosimo.

LETOPIS NAŠEG SAMOPONIŽAVANJA
Zbog napisa koje povremeno objavljujem u novinama i časopisima neko me, jednom, nazva kolumnistom, ne sluteći da tu reč doživljavam kao uvredu, ličnu i nacionalnu. Tamo gde je nastala ona označava pisca koji redovno ispunjava određeni novinski prostor, pa je često i sindikalno organizovan, kako bi mu se tekstovi preštampavali u provincijskim listovima. Našim člankopiscima taj naziv pristaje kao kokošci gaće. Column je stub, služi kao podupirač ili ukras, ali postoji i column in a newspaper, koji redovno vodi (ispunjava) unajmljeni saradnik. Naš bi ekvivalent bio ispunjavalac stubaca, stupčar, topovsko meso nezasite rotacione mašine. Neću da budem stubohranilac i stuboopskrbljivač! Pišem kad mi se piše, sastavljam dnevničke zapise, listiće, podlistke, pisma, članke, male oglede, lirske rasprave, osvrte, hronike, što god hoćete, samo ne kolumne
Teško je odupreti se pobedonosnom nastupanju globisha; odlučnim akcijama i tvrdoglavim čistunstvom samo ćemo naglasiti osećanje niže vrednosti. Otpor Francuza govornoj praksi zvanoj franglais, iako je dobio zakonsku formu, nije dao ozbiljne rezultate. Naša briga bi trebalo da bude tiha, promišljena i nepopustljiva. To je pitanje časti i očuvanja identiteta. Onima koji su podlegli (Ircima, i nekim afričkim narodima) nema povratka. Pritisak se može ublažiti, upotreba svesti na razumnu meru. Jedno je praktična nužnost (leksika tehničkih pronalazaka), a drugo prostituisanje i uživanje u samoporicanju.
Malo dostojanstva, gospodo draga, u tome, i u mnogo čemu drugom! Ponos i samopoštovanje važni su koliko i hleb, a ponekad i važniji od hleba. Mučno je gledati našeg ministra kad paradira u majici „Lacoste“ ili generala koji, kad skine uniformu, obuje patike „Nike“… Bio bi red da se predsednik Srbije i njegovi ministri voze u kolima proizvedenim u Kragujevcu, ako treba specijalno načinjenim za njih, kao što bi, na državnim prijemima, valjalo davati prednost domaćim pićima. Kad je čista, i kad odleži, prepečenica je bolja od viskija. Tu bismo imali šta da naučimo od nekih evropskih upravljača, ali mi takve lekcije nerado primamo. General de Gol je zahtevao da se na prijemima služi isključivo francuski konjak (a ne „škotska rakijetina“, kako je govorio), dok je Mandes Frans izbor ostavljao svakom pojedincu, a sam je zvanicama nazdravljao čašom mleka. Što se voznog parka tiče, volovska kola kralja Petra Prvog, s kojima je prešao Albaniju, ušla su u istoriju našeg ponosa, dok će ministarski mercedesi, komunistički i demokratski, zajedno sa globish-em, ući u letopis našeg samoponižavanja.

____________

Otpozdrav Vuku

I na mene na kraju nabasa
Lovočuvar, krstaš siloviti,
Juče protiv crnoga talasa,
Epigrame sad stade loviti.
Buš mu dužnost poveri nesretnu
Da nadzire stražu na Menhetnu:
Amerika, planetarna ala,
Na žalosnu odbranu je spala,
Manj ako joj naš grmalj rukati
Bin Ladena živog ne uhvati…
(Što se kula tiče, tu se radi
O božijoj, ne o ljudskoj pravdi).

15 коментара

  1. Oduševljena sam tekstom, a ko ga je napisa, nikakvo čudo. Užasavam se izlepljeni plakatama za doček Nove godine, skoro sve su na engleskom jeziku! Ne znam da li će gro gostiju biti iz Evrope ili Srbije? A, naravno, nosioci zabave biće poznata imena tzv.”narodne” muzike. Možda ovaj moj komentar nema mnogo veze sa divnim tekstom Milovana Danojlica ali sto je mnogo, mnogo je.

  2. Zoran Tošković

    Reč Stevana Nemanje :

    5. ZAVJEŠTANJE JEZIKA

    Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?

    Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najnenznatniju riječ svoga jezika.

    Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potrao i svojih poturio.

    Narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod.

    Postoji, čedo moje, bolest koja napada jezik kao zaraza tijelo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to najčešće na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda sa drugim, tamo gdje se jezik jednog naroda tare o jezik drugog naroda.

    Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikada se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu živjeti u najvećem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se dva jezika susretnu i izmiješaju, oni su kao dvije vojske u bici na život i smrt. Dok se god u toj bici čuje jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna, kad počinje da se bolje i više čuje jedan od njih, taj će prevladati. Najposlije se čuje samo jedan. Bitka je završena. Nestao je jedan jezik, nestao je jedan narod.

    Znaj, čedo moje, da ta bitka između jezika ne traje dan-dva, kao bitka među vojskama, niti godinu-dvije, kao rat među narodima, nego vijek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mjera vremena kao za čovjeka tren ili dva. Zato je čedo moje bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. Poslije izgubljenog jezika nema naroda.

    Čovjek nauči svoj jezik za godinu dana. Ne zaboravlja ga dok je živ. Narod ga ne zaboravlja dok postoji. Tuđi jezik čovjek nauči isto za godinu dana. Toliko mu je potrebno da se odreče svoga jezika i prihvati tuđi. Čedo moje milo, to je ta zaraza i pogibija jezika, kad jedan po jedan čovjek počinje da se odriče svoga jezika i prihvati tuđi, bilo što mu je to volja bilo da to mora.

    I ja sam, čedo moje, u mojim vojnama upotrebljavao jezik kao najopasnije oružje. Puštao sam i ja zaraze i morije na njihove jezike ispred mojih polkova. Za vrijeme opsada i dugo poslije toga slao sam čobane, seljane, zanatlije i skitnice da preplave njihove gradove i sela kao sluge, robovi, trgovci, razbojnici, bludnici i bludnice. Moji polkovodci i polkovi dolazili su na napola osvojene zemlje i gradove. Više sam krajeva osvojio jezikom nego mačem.

    Čuvajte se, čedo moje, inojezičnika. Dođu neprimjetno, ne znaš kad i kako. Klanjaju ti se i sklanjaju ti se na svakom koraku. I zato što ne znaju tvoj jezik ulaguju ti se i umiljavaju kako to rade psi. Nikad im ne znaš šta ti misle, niti možeš znati, jer obično šute. Oni prvi koji dolaze da izvide kako je, dojave drugima, i eto ti ih, preko noći domile u neprekidnim redovima kao mravi kad nađu hranu. Jednoga dana tako osvaneš opkoljen gomilom inojezičnika sa svih strana.

    Tada doznaješ kasno da nisu mutavi i da imaju jezik i pjesme, i svoja kola i običaje. Postaju sve bučniji i zaglušniji. Sada više ne mole niti prose, nego traže i otimaju. A ti ostaješ na svome, ali u tuđoj zemlji. Nema ti druge nego da ih tjeraš ili da bježiš, što ti se čini mogućnijim.

    Na zemlju koju tako osvoje inojezičnici ne treba slati vojsku. Njihova vojska tu dolazi da uzme ono što je jezik osvojio.

    Jezik je čedo moje, tvrđi od svakog bedema. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očajavaj, nego gledaj i slušaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Pošalji uhode i trgovce neka duboko zađu po selima i gradovima i neka slušaju. Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj, čedo moje, da je to još naša država bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smjenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojeni dio zemlje i naroda opet kad-tad vratiti svojoj jezičkoj matici i svome matičnom narodu.

    Zapamti, čedo moje, da svako osvajanje i otcjepljenje nije toliko opasno za narod koliko je štetno za naraštaj. To može štetiti samo jednom naraštaju, a ne narodu. Narod je, čedo moje, trajniji od naraštaja i od svake države. Kad-tad narod će se spojiti kao voda čim puknu brane koje ga razdvajaju. A jezik, čedo moje, jezik je ta voda, uvijek ista s obje strane brane, koja će kao tiha i moćna sila koja bregove roni opet spojiti narod u jedno otačastvo i jednu državu.

  3. Prica se da je Cercil znao 200000 engleskih reci a da neobrazovani Englezi u svakodnjevnom zivotu koriste oko 3000. Valjda se ni on nije sluzio celim arsenalom, posto je dobar deo tih reci bio iz Staroengleskog ( nesto kao Staroslovenski), pa je rizikovao da ga sagovornici ne razumeju.
    Pored ovog lepog jezika postoji i ovaj manje lep odnosno GLOBISH o kome Vi g.Danojlic pisete. Meni,ovaj sutogat jezik, izgleda kao jos jedan, kao iz SUPERMARKETA upakovani PRODUKT za siroku potrosnju. On se brzo uci, vrlo je jednostavan za upotrebu a slabim dusama daje utisak da su SMART.
    Pokojni Dostojevski se grdno prevario misleci da ce lepota spasiti svet.
    Sve grane umetnosti su dobi

  4. le neku ISTANT, skracenu i za brzu konzumaciju prilagodjenu formu, tako od lepote koju je genije ocekivao nema ni L. GLOBISH se uvlaci u sve jezike, pre svega preko novih proizvoda za koje ne postoje nazivi. Tu putici vode na dve strane. Prvo kao sto Hrvati rade, svemu daju svoja “novokonponovana” imena, pa tako klavir postane “blagozvucno drndalo”. Drugi putic je: uzmi sta ti se nudi, i gledaj da ga nekako prilagodis svom jeziku.
    To, niukom slucaju ne znaci, da treba GLOBISH forme unositi u srpski jezik, kao sto ste pomenuli G.Danojlic.
    Da bi se spasli tog amerikanizovanja, Nemci su TITLOVALI sve strane, pre svega americke, filmove. U Danskoj, gde ja zivim, su na rudu legli odavno, mala zemlja – mali jezik, pa se ne isplati stampati svu strucnu literaturu. Sve je na engleskom, tako da se ne moze ni studirati a kamoli raditi bez znanja engleskog.
    Engleski jezik, najcesce u formi GLOBISHA, je savremeni kulturni cunami koga danas niko ne moze zaustaviti. Nada bi mozda bila, da je to nekada bio latinski, nikad se nezna ali kako stvari stoje, nije glupo poceti uciti kineski.
    Namerno sam velikim slovima upisao neke reci, kako bih pokazao koliko se GLOBISH uvukao i u moj jezik.
    Vas napis je vrhunski, dobro ispunjavanje stupca (KOLUMNIRANJE).

  5. Dejan R. Popovic, dip. inz.

    Internet komunikacije i jezici u EU

    Povodom predvidjanja britanskog novinara Roberta Makrama da nas u vrlo skoroj buducnosti ceka novi svetski jezik, tzv. globis (globalni engleski), g. Branko Despotovic u clanku ‘’Zasto ne esperanto” (“Politika”, 7. jun 2010) na kraju prvog pasusa pita: “Zar se iza ovog ipak ne krije, nevesto, poznata politicka namera?”, a na pocetku drugog pasusa podseca da: “Vec vise od 120 godina, kao predlog trajnog resenja pitanja glavnog medjunarodnog jezika, spreman je jezik esperanto.”

    Glavni elementi evropske informacione ekonomije i evropskog informacionog drustva su internet komunikacije i jezici kao sredstva tih komunikacija. Pitanja tih komunikacija i jezika, tj. penosa informacija izmedju ljudi, kompjutera ili jednih i drugih u razlicitim drzavama clanicama EU nisu potpuno resena. Prepreke gradjanima na jednaki pristup informacijama i znanju proizilaze, izmedju ostalog, zbog znacajnih jezickih razlika i ogranicenja. Ove razlike i ogranicenja opravdavaju sumnju u “evropsku ideju” (verovanje da bez obzira na istoriske, kulturne i jezicke razlike, Evropa cini jedinstvenu politicku zajednicu) i u mogucnost gradjana EU da ostvare prava na komunikacije i informacije i da se obracaju organima EU na jednom od sluzbenih jezika, tj. na svakom od sluzbenih jezika njenih drzava clanica.
    Pitanja internet komunikacija uspesno su resena , po kratkom postupku, pre 30-tak godina reorganizacijom Medjunarodne unije za telekomunikacije (ITU), promenom njenog osnovnog dokumenta i neregularnim uvodjenjem na mala vrata medjunarodnog prava globalne informacione infrastrukture (tj. Interneta), kao zamene za “staru” svetsku, medjunarodnu telekomunikacionu mrezu, ciji generalni plan je do tada razradjivao ITU. Od tada do danas, osnovne karakteristike interet komunikacija uglavnom odredjuje Internet drustvo – nezavisna, medjunarodna, neprofitna organizacija koja je osnovana istoriske 1992. godine sa sedistem glavne uprave u SAD. Ovakvim uvodjenjem Interneta i kontrolom nad njegovim osnovnim karakteristikama prenosa znacajno su naruseni principi koji proizilaze iz preambule i clana 1. Ustava ITU: nezavisnost drzava u odnosu na njihove nacionalne telekomunikacione mreze i njihova medjusobna zavisnost u odnosu na medjunarodne telekomunikacije (kao sto su to I internet komunikacije). Pojava prozimajucih internet komunikacija prouzrokovala je konvergenciju sektora telekomunikacija, medija i informacionih tehnologija, ali ta pojava nije proizvela konvergenciju razlicitih jezika, u vezi sa “ evropskom idejom”.

    Pitanja jezika nisu jos resena, jer sva drustva i sve zajednice osetljivi su na jezik i zainteresovani su za sto lakse internet i druge komunikacije na sto sirem podrucju. To vredi i za EZ, odnosno EU. Po pravilu, drzave clanice etnicki su i jezicki slozene, ali je u mnogim od njih, vise ili manje prisilno, doslo do formiranja drzava-nacija, s jednim, vladajucim, drzavnim jezikom. Posto je komunikaciona funkcija jezika primarna, osnovna, to jezik i postoji radi nje. Tu funkciju u svakoj drzavnoj zajednici, pa tako i u EZ, lakse je obezbediti s jednim jezikom nego s vise njih, ali ju je moguce efikasno ostvariti i s vise jezika, kao do sada u EZ, odnosno EU, samo je organizacija slozena i cena visa (npr. u pogledu na razvoj brojnih sluzbi za prevodjenje, neophodnog hardvera I razlicitih modela softvera za standardne skupove karaktera, jezicke kodove, elektronske recnike, terminologiju i leksikone, masine za pretrazivanje na vise jezika, masinska sredstva prevodjenja itd.).

    Iz izlozenog se moze zakljuciti da bi gradjani EU trebalo na dobrovoljnoj osnovi da upute peticiju Evropskom parlamentu da se u sluzbenu upotrebu ukljuci i jezik esperanto, uz nadu i zelju da se posle odredjenog perioda (npr. 10 ili 20 godina) taj ili drugi jezik (npr. engleski, standardni, globalni ili uprosceni) postane jedini sluzbeni jezik, cime bi se obezbedilo lakse komuniciranje, informisanje i sticanje znanja i, kao i racionalno, efikasno i ekonomicno koriscenje ljudskih, informacionih i komunikacionih resursa.

  6. Увек занимљив ,господин Милован Данојлић, лепо збори!

    Али не могу да се помирим да се српски језик и ћирилично писмо, ево и од стране читалаца, “брани” гајевом латиницом! То је чиста хипокризија.

    Јуче се у Матици српској(оригинално: Матица србска) хвалио нови Правопис, који је ретуширано издање Правописа 1994.године(и раније), и још челници Матице и аутори, кажу да је неистина да су каснили са овим НОВИМ издањем, које је копија бившег, а чекамо две деценије на ову “новост”. И да буде све како треба нахвалише ово ретуширано издање Речника господин Клајн коме је ужа специјалност граматика италијанског језика, и г. Ћирилов који је таетролог. Нигде нема стручњака сакатедре за србистику или славистику! САНУ има времена и пара за нови том Речника српскохрватског језика, којега се сви одрекоше а први хрвати, а нема ни пара ни воље ни времена за Речник српскога језика, кажу да ће на њему радити после овога “новог”српскохрватског Речника. А овом новом Речнику с/х језика је остало још око 10 томова( сваки том по једна година, па кад стигну!?). Значи југословени се не предају!?, а весели Срби ћуте, гутају аксиоме неких лингвиста који веле да је ,скоро па све, почело од компромисног српскохрватског језика, и краљевине СХС !!!

  7. Реч Стевана Немање је овде прави бисер.Требало би је објавити у листу .То је реч разбора и промишљености и ваљало би рећи како све то изгледа у оригиналу, откуда је ,ко је све превео и да ли је сам Немања написао или се она везује за Светог Саву.Билборд би ваљало начинити да се зна шта се све догађа с онима који губе свој говор.
    Ваљало би размислити шта нам се догодило да се толико удаљимо и кад говоримо истим језиком и кад се то догодило.Хајде са Хрватима али како с Црногорцима, творцима мита ио Косову, онима у чијем је народу култ Милоша Обилића одржавао племена и бранио породична стабла.
    Шта се то догодило да се у истом народу Његош преводи на црногорски језик и да ли је реч о језику или о одрицању од песника.Хоће ли то Црногорци да униште Немањину посланицу и Његошево “српство позлаћено”.Можда Немањину реч треба ставити на капе цногорске да их вида и од невидела брани.И нас и њих.
    А што с етиче Данојлића, он је у праву и види више од других.Само да ли је језик једини камен смутње међу Србима и једини зулум који нам однекуд стиже.Бојим се да је још већа опсаност од настојања помоћу наших “другосрбијанаца” да нам се уништи мит.Неко је негде схватио да нас је под Турцима одржала гусларска песма и да су Турци погрешили што су та певања допуштали.Треба Србима одузети мит , прогнати његове савремене творце и тако створити усплове да им се, наравно уз језик, одузме та твдокорност отпора и та силина припадања нацији.Мора да нестану или да се преобрате.На сваком кораку ти Панчићи (Теофилуси) ти Бајеци, те Басаре се цере на творце митског света , на наставак наше поетске одисејаде, на ту тачку отпора која нас брани и чува и коју морају да разоре или да бар покушају не би ли овај несрећни народ коначно пао на руду и заборавио ко је и одакле дошао из времена и простора.Село су му уништили.Остали су мит и језик.Хоће ли им успети?

  8. A sta ako…. ?
    A sta ako imate jednu trecinu ljudi iz srpskog govornog podrucja raseljenu po anglosaksonsonskom svijetu ?
    Znaci , imate jednu trecinu bivseg stanovnistva srpskog govornog podrucja koji govore engleski u svakodnevnoj komunikaciji i malte ne sa svojom vlastitom djecom pricaju globish.
    A sta cemo s njima?
    Sta cemo sa tom jednom trecinom Srba koji su srpski zaboravili a engleski nisu do kraja naucili.
    G.Danojlic nam ne govori o tom fenomenu( ne ide mu uz jaknu)
    Moj vam je savjet( kao sto nam i Danski Srbin spominje)-prihvatite se KINESKOG.Za do sada neupucene- Kinezi zamjenjuju Engleze u svjetskoj prevlasti.
    Jeste da nam je Gosp Danojlic lepo pozirao pred kamerama u svom zutom kaputu i portret mu izgleda stilski( mislim ,lepo mu se slaze zuta jakna i plavi pulover)ali obzervacije na temu su mu zastarile i nisu bas stilski doradjene.

  9. Мој вам је савет драга Сенка да чувате свој језик и писмо, да га се не одричете. Баш као што раде рецимо кинези,грци и други народи. И господин Данојлић се не одриче српскога језика иако је деценијам живео у Француској.Ипак је одлука на вама, све је до вашег карактера, кућног васпитања.
    Помогните својој деци да причају српски бар у рођеној кући, дешава се да кад деца порасту у расејању, да им прораде гени па пожеле да науче језик својих родитеља, онда иде мало теже , али су деца упорна!
    Није тешко, не штети а кад не штети , користи, уосталом…!(Лане)

  10. Па сад Госпа Сенка, то дали су му речи стилски дорађене није баш у овој прилици толико ни важно али да су му идеје застареле нисам сигуран.Али , признајте, то вама није ни важно.Хоћете да издвојите онај део овог народа који је отишао и који говори други језик.Знамо и хвала богу што тај народ постоји и зна да га говори.
    Данојлић на то не мисли.Он мисли на онај део овог народа из кога неко још увек може некуд да оде и одакле чак мора да бежи.Он мисли на матицу, чини ми се.
    А зашто мислите да је застарео?? Зато што сви говоре тај нови језик.Говорили су народи латински, па код нас турски, па у Африци многи народи француски, па тунгуски, па су престали.Мислите ли сигурно да ће овај глобиш или глобис, како волите, да траје вечито или толико да завлада светом.Ничија у овом нашем свету и овим нашим памћењима није горела до века .Сумњам да ће и ова.Нисам, наравно ,сигуран да ће и овај народ издржати све оно што га сналази.Има много знакова да полако изумиремо.И срећа је што ће нас негде у неким траговима бити тамо где вероватно ви или ваши живе.Али они који брзо живе, који праве војне буџете за новац који може две године да храни цео свет на планети, који већ имају оружја да униште све живо на планети, ти, моја госпођо, надам се неће бескрајно.Или ће нас све и себе уништити у неком властитом лудачком сврабу од оружја или ће то све само неком лудом грешком да експлодира.Било какао било сумњам да се на овом издељеном свету , с толико много распетости и лудила, далеко и дуго може.А ко зна можда Дански Србин добро слути .Није искључено да ћемо једном у овом веку можда бити принуђени да као глобиш учимо Кинески.Али и тада, ако до тога дође, знајте ни њихова неће до зоре.

  11. Borislav Ledinski

    Kritikovati je potrebno, ali ne i dovoljno. Kritika je najubojitija kada je okrenuta protiv javnih ‘intelektualaca’ koji svojom govorom i pisanjem siluju naš jezik. Treba ih prozvati odmah, ne čekati da se zlo seme koje su posejali raskorovi na sve strane. A koliko tog korova ima evo par primera:
    1. Kada želimo da naglasimo koliko je staro naše kulturno nasleđe, volimo da kažemo da, dok se na engleskom dvoru jelo prstima, naša vlastela je jela srebrnim kašikama. Kašika je turska reč. Mi više taj pribor za jelo ne zovemo onako kako ga je zvala vlastela kojom se tako dičimo, već kako su Turci to zvali.
    2. Mi u našoj azbuci imamo slovo koje se samo koristi u rečima arapsko-turskog i anglo-saksonskog porekla.

    Klin se klinom izbija. Lepa reč ubija ružnu kao što sunce buđ ubija. Jezik je kao vrt koji se neguje ljubavlju, ali se brani i znanjem i umećem. Ništa ne radi samo od sebe.

  12. hm, hmm…niko od nas nije *vlastan* da ukine Srpskom narodu latinicu, koju zna i koristi, i koja se koristi u Evropi…skidanje latinice *sa spiska*, nece nista pomoci onima, zvanicno u srbiji…1.500.000 bez osnovne skole, a oni..*zajedno sa nama glasaju*…

  13. Можда ће неком изгледати да сам досадан, али Бориславе Ледински, све се слажем са тобом, нарочито са тврдњом да се језик негује, брани и знањем и умећем.
    ” Ништа не ради само од себе!”
    Дакле, почнимо од себе, и почнимо да ЧЕШЋЕ пишемо сопственим ћириличним писмом, за почетак!

  14. Борислав Ледински

    Мишко, слажем се и прихватам конструктивну критику. Мада, неће ћирилица нити било које друго писмо много помоћи ако ми не говоримо како треба. Ћирилица сама по себи није препрека накарадном говору. Ево пар примера:
    – Пун ми је орман гардеробе.
    – Улупати шлаг за торту.
    – Куповина стана на лизинг.
    – Лопта је отишла у аут.
    – На програму су музички спотови.
    Са друге стране, ћирилица помаже тиме што натера оне које мрзи да користе чак и српску латиничну тастатуру, већ куцају српски на енглеској (или немачкој), да користе сва наша слова па буде лакше и пријатније за читање.

  15. Da Borislav Ledinski, upravu ste. Nije kašika već žlica, nije krevet već postelja i nije čoban, kao što piše u tekstu reč Stevana Nemanje, koji mi se inače jako sviđa, već pastir… Ali turcizma nikad kraja. U srpskom se mora izbjeći jednom velikom naboru riječi za koje imamo ili bi mogli imati naše zamjenice: veb sajt – mrežna stranica ili barem internet stranica, potparol – glasnogovornik, lider – vođa, kidnapovanje – otmica, atak – napad, i zašto zapeta ili koma, kad imamo zarez, i mnoge, mnoge druge…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *