DRAGOMIR ANĐELKOVIĆ Predsedničko-feudalne igrarije

Piše Dragomir Anđelković

Tadić nastoji da se ponaša kao da nije protokolarni predsednik – što jeste prema važećem Ustavu – već kao srpski Vladimir Putin. Da li zemlja od toga može da ima neku korist?

Predsednik „grmi“ da će smenjivati ministre za koje misli da rade loše. Poručuje tajkunima da je došlo vreme da narodu vrate deo onoga što su stekli u mutnim vremenima, te traži od vlade da iznađe poreska rešenja da bogataši „podnesu teret ekonomske krize“. Upozorava da niko nije moćniji od države, i da ne bi bilo dobro da ga „iko iz kruga bogataša proziva“.
Uz svu demagogiju, oholost i naknadnu pamet, da predsednik kojim slučajem ne izlazi iz ustavnih okvira, i da dosledno, prema svima jednako postupa, to sve i ne bi bilo loše. Međutim, iz njegovih dela provejava poruka slična onoj koju je izrekao Luj XIV: „Država to sam ja!“ Kod nas je „pravda“ ono što Tadić tako oceni, a uz to je Srbija, da stvar bude gora (ili možda bolja), sličnija Francuskoj iz sredine 15. nego sa kraja 17. veka.

LAŽNI CAR BORIS
Tadić je daleko od pomenutog francuskog kralja. Njegova moć ne proizlazi iz ustaljenog državnog poretka, odnosno, rečeno u duhu naše epohe, ustavnih ovlašćenja. On je onoliko bitan koliko je uticajna Demokratska stranka, a on u njoj. Otuda, od njegovih pretnji, pod uslovom da nisu jedino za medijsku upotrebu, plaše se tek oni funkcioneri DS-a koji znaju da predsednikova ruka do njih lako može da dosegne. Ministri iz redova koalicionih partera DS nisu se naročito zabrinuli. Dok predsednik priča svoje, oni iza njegovih leđa cinično odmahuju glavom i nastavljaju da postupaju kako im je volja. Možda za nijansu manje od njih, ravnodušni su i oni „žuti“ kadrovi čija je baza u Vojvodini, a zaštitnik tamošnji gospodar DS-a – Bojan Pajtić.
Slično stvari stoje i sa tajkunima. Oni su kumovali formiranju ove vlade, i imaju, već kako koji, strateško-partnerske odnose sa  njenim  partijskim činiocima. Otuda, kada Tadić preti srpskim bogatašima, zbog toga su jedino zabrinuti oni koji nemaju domaće ili strane zaštitnike van zone Borisove dominacije, a u okviru nje, iz nekog razloga, izgubili su podršku. No, tada se ne radi o principijelnom stavu pravdoljubive „vlasti“ naprasno zainteresovane da – kako reče Tadić – bogatstvo stečeno devedesetih (a gde je ono „zarađeno“ posle 5. oktobra?) iskoristi za stvaranje „novih šansi za građane otvaranjem novih radnih mesta i za školski i zdravstveni sistem“. U pitanju je selektivno namirivanje računa i režimskih potreba.
Vlast zna u kakvom je stanju zemlja pa se hvata za slamku. Pokušava nekog podobnog za odstrel na brzaka da „orobi“ i dođe do potrebnih sredstava za preživljavanje, odnosno da narodu baci „pravednu“ prašinu u oči. Ne treba ni reći, oni tajkuni koji su kooperativni u odnosu na predsedničku ekipu ili druge srpske partijske „velikaše“, ne da ne moraju da se brinu da će im država, pravedno ili ne, gurnuti ruku u „džep“, već su i dalje galantno kljukani budžetskim sredstvima. Fond za Razvoj Srbije – predsednik čijeg UO je Dinkić – i u kriznim vremenima njima odobrava ogromne kredite sa neverovatno niskim kamatnim stopama (do 2,5% za dinarske zajmove).

FEUDALNO POZORIŠTE
Srbija je postmoderno-feudalna zemlja. U njoj važi pravo: nije važno šta je neko uradio već ko je on i sa kim je u ekipi. A režimsko-partijski velikaši imaju svoja „lena“, i u njima skoro da mogu da šuruju sa kim hoće. Tako je, bilo da se radi o resorima, ili o Vojvodini, odnosno neformalnim regionima i opštinama. U taj asimetrični mozaik moći udenut je, kao najjača karika, i predsednik. Kao što su evropski kraljevi u doba feudalnog rasula bili istinski gospodari samo nekih delova zemlje (npr. francuski vladari krajeva oko Pariza), a na nivou cele države morali su da se – više ili manje, već kako sa kim – „tale“ sa magnatima, tako je i Tadić prvi čovek Srbije. I zato njegovo glumatanje strogog a objektivnog „oca nacije“, pre svega, spada u domen političkog marketinga ili naplate prigodnog danka od  nekih imućnih „podanika“ nad kojima ima moć.
Uz to – da ostavimo na stranu Ustav i feudalno-partijsku realnost Srbije, već da se usredsredimo na predsednikove namere – da bi bio Putin nije dovoljno da „strogo“ postupa samo prema Srbima. Rusija se posle 2000. godine izvukla iz opakog evroatlantskog zagrljaja, u koji je pala tokom devedesetih, i povratila nacionalno dostojanstvo. S druge strane, za vlade Borisa koji se upinje da nam dokaže da je „silni“, Srbija je doživela kulminaciju nacionalnog poniženja i svođenja na nivo marionetske države. Potvrda toga je i to što sada predsednik, u skladu sa kolonijalnom matricom, proziva srpske tajkune, a previđa strane faktore koji verovatno još mnogo gore eksploatišu narod ove zemlje.
Tek primera radi, pošto su naši ekonomski „eksperti“ uništili nacionalni bankarski sektor, stvoren je finansijski eldorado za tuđinske banke. Njihove profitne stope u Srbiji su znatno više nego u većini drugih zemalja regiona, a kamoli u matičnim državama tih banaka (koje su članice EU). Da ne govorimo sada i o „blagotvornim“ stranim privatizacionim investicijama, posle kojih je često ostala „spaljena zemlja“. Mada, možda je to deo mudre taktike – nedokučive umovima zatočenika koncepta nacionalne države – da se rušenjem našeg industrijskog nasleđa stvore povoljni uslovi za buduće tzv. „grinfild investicije“.

PRAVA MODERNIZACIJA SRBIJE
Šalu na stanu, ako ovako nastavi, niti će Srbija ekonomski napredovati, niti će brzo ući u EU (da ne ulazimo u to da li nam odgovara članstvo u Uniji). Da bi mogli da se nadamo boljoj budućnosti, moramo da se okrenemo sebi. Bez jake nacionalne a pravne države, i njenog aktiviranja na širokom polju – od privrede do kulture – to je nemoguće. A, bez toga neće biti novih radnih mesta, škola, domova zdravlja i ostalog o čemu naš predsednik demagoški govori. Krajnje je vreme da vladajući i mnogi opozicioni političari to shvate. Kao i da građanima dopre do mozga, ne samo da jake nacionalne države, već i evropeizacije o kojoj političari usiljeno govore, neće biti dok imamo „privatizovanu državu“. Stvaranje moderne umesto personalne države, preduslov je za bilo kakav sistematski napredak.
Termin „država“ izveden je iz reči „držati“, a onda kada je nastao, zna se šta su moćnici imali u svojim rukama: teritoriju i ljude koji su na njoj živeli. Država je bila privatni posed vladara i u njoj je gospodario nesputan zakonima. Nažalost, doduše u duhu potonje feudalne anarhije o kojoj smo govorili (koja je opet prethodila rađanju apsolutističke monarhije), Srbija je to donekle i danas. Njen predsednik je ujedno i prvi čovek najveće vladajuće stranke, pa tako, na neformalnim osnovama, usmerava rad premijera i mnogih ministara i vlada velikim delom države. Naravno, bez direktnih negativnih posledica zbog toga.
Njemu „pripadaju“ malobrojni uspesi vlade, a brojni nedostaci su samo njeni. No, kako se kaže: „Zaklela se zemlja raju da se tajne znaju“. Narod ne može večno da bude varan. To bi i predsednik trebalo da pojmi dok sluša pesmu, koja mu se upućuje sa raznih protesnih okupljanja. Ipak, nama nije za utehu ako nagomilano nezadovoljstvo dovede do toga da Tadiću vidimo leđa, a sve drugo ostane po starom. Nužno je da se sistem, između ostalog, menja tako što će ustavna rešenja biti saobražena realnosti čime bi neformalna vlast šefa države bila dopunjena adekvatnom formom i odgovornošću, ili, što je za nas s obzirom na okruženje pogodnije, tako što bi sadašnja devijantna realnost bila zakonski prilagođena principima parlamentarne vladavine.
Još nešto. Iako Ustav nije Sveto pismo – bez obzira na to što je aktuelni rezultat kompromisa onih koji su branili Kosovo i drugih kojima je bila važna lična vlast, pa ima brojne mane – opasno je menjati ga. Jer, oni koji sada insistiraju na njegovoj promeni pre se rukovode državno-destruktivnim motivima nego željom da poboljšaju sistem. Međutim, ako baš postoji želja da se u Ustavu nešto izmeni, a drugačije to pitanje ne može da se reši, što da se ne pozabavimo statusom predsednika republike? Riba smrdi od glave.

PREDSEDNIČKA ILI PARLAMENTARNA REPUBLIKA
U većini postsovjetskih (polupredsedničkih) republika, težište vlasti je u rukama tamošnjih predsednika (postoje premijeri ali su oni zvanično podređeni predsednicima). Tako je i u gro američkih i nekim drugim vanevropskim državama, sa klasičnim predsedničkim sistemom. Opet, u većini zemljama EU dominira parlamentarni poredak, u kojem je predsednik tek nacionalni simbol. U skladu sa tim, šefovi stranaka se ili ne kandiduju za tu funkciju, ili, ako se to desi, postoje mehanizmi koji sprečavaju da otvoreno istupaju kao stranački lideri, odnosno da iza kulisa vode zemlju.
U skladu sa tim, ponašaju se i naši susedi koji žele u EU. Svakako, ne znači da Josipović nema uticaj na „svoju“ stranku, ali je nezamislivo da se ponaša kao Tadić. Ako i – pošto je zamrznuo članstvo u Socijaldemokratskoj partiji – povlači stranačke poluge, to radi mnogo umerenije. Štaviše, i njegove „odmrznute“ partijske kolege svesne su Josipovićeve formalne uloge, pa su i kuražnije. Otuda, i da Ivo hoće ne bi mogao da bude Boris. Zaokružena forma i te kako utiče na suštinu.
Kada i mi naš nedorečeni politički sistem doradimo u skladu sa vrednostima podneblja u kojem se nalazimo, napravićemo makar mali korak napred. Formalnim raščišćavanjem političkog terena, iako preko noći nećemo rešiti sve sistemsko-političke probleme, a kamoli da ćemo se odmah izvući iz gliba u koji smo dovedeni, ipak ćemo pokrenuti proces pozitivnog modifikovanja suštine. Bar će na jednom vrlo važnom polju biti smanjen raskorak između nominalnog i realnog, odnosno vlasti i odgovornosti. A to neće moći, postepeno, da se ne odrazi i na druge sfere.
Koalicione vlade i u drugim evropskim zemalja često nameću oštru partijsku podelu resora, ali bar nisu kao kod nas rasprostranjeni neofeudalni principi (ne)odgovornosti. U mnogo većoj meri nego u Srbiji zna se „ko kosi a ko vodu nosi“, i ko za šta od toga snosi posledice. Pa, nacionalni kapetani – najmoćniji političari koji po pravilu zauzimaju premijerska mesta – pošto ne mogu da računaju da će biti zaklonjeni iza „nebitnih“ predsedničkih zastora, i da će na druge prebaciti krivicu što su se njihovi brodovi nasukali, više se trude da se to i ne desi. Zato se istinski, a ne isključivo demagoški i do kraja asimetrično, na dole aktivira lanac odgovornosti.
Naravno, po jakim kriznim talasima koji ljuljaju zemlje EU, vidimo da je i tamo stanje daleko od dobrog, a kamoli idealnog. Ipak, Srbija je sa još par zemalja na evropskom dnu. A to nećemo promeniti ako sa sadašnjim, ili narednim predsednikom nastavimo da se igramo žmurke. Vreme je da Srbija postane pravna država, a oni počnu da „drže“ samo vlast koja im po ustavu pripada. Poneki, kako je spomenuti Luj nazivan, „kralj sunce“ mogao je u 17. ili 18. veku da donese boljitak svom narodu, ali Srbiji danas dugotrajno mogu da pomognu jedino kvalitetne institucije. O tome treba da razmislimo dok slušamo pompezne reči predsednika koji vlada kao neki, od strane velikaša ograničeni francuski kralj iz feudalnog doba, a frustrirano-narcisoidno priželjkuje da postane srpski apsolutistički vladar nalik Luju XIV. Niti je to moguće, niti nam treba. Takođe, ne treba nam umesto njega ni neki Luj XV, niti je za zemlju korisna veća vlast „magnata“ na račun državnog jedinstva, već su joj potrebna savremena, zaokružena i primenjena zakonska rešenja, u duhu najboljih evropskih standarda.

4 коментара

  1. Tadić je zla kob srpske politike. Najgore je biti potpuni oportunista kao što je on. Neko vreme to može da funkcioniše, ali dugoročno vodi u propast. Ja se sa ne slažem sa stavovima LDP, ali čak i takve stavove dosledno zastupati bolje je za Srbiju nego voditi politiku od danas do sutra, po principu “država to sam ja” i šta meni odgovara dobro je i za nju. Tako nikud nećemo stići. U vezi sa tim, kao i 95% drugih stavova potpuno se slažem sa autorom. Ono što mi malo kod njega smeta, više načelno nego u slučaju ovog članka, to je što stvari preterano posmatra iz ugla srpskih etničkih interesa. Srbija je ipak država i drugih gradjana a ne samo Srba. ja kao Madjarica, ne mislim da je ona manje moja nego nekoga ko je srpskog porekla.

  2. Ако останемо заточеници примитивног концепта политике, где се све своди на лидере и персонална решења, никада нам неће бити боље. Потпуно се слажем са аутором да је нама потребан институционални приступ друштвеним проблемима. Изградњом добрих установа једино можемо да преобразимо Србију. Комунистичка заблуда је да је све у кадровима. Људи су кварљива роба без системских оквира. Њих морамо да стварамо, па ће функционисати боље и са “медиокритетима”, док овако и “ингензиозни” лидери само чине зло. Обично се способност “спосбних” у Србији користи у личне сврхе. Зато нам треба институционални приступ.

  3. Da je Tadic zla kob Srbije to je vec poznato, da mogu odluciti nebi bio ni predsednik lovackog udruzenja. Ali posto smo mi zemlja cudesa vidi se da je sve moguce.A gore za Martu samo jedna opaska slazem se da je to vasa koliko i moja drzava. Samo moramo znati kad i sam srpski narod pocne da oseca demokratiju onu istinsku a ne ovu kvazidemokratiju bice bolje za sve gradjane bilo koje nacije. J.B.Tadic se ponasa kao da mu je Srbija tatkovina pa tako i postavlja ministre za koje nebi ni prvi komsiluk znao da nisu iz DS kumovi ili kojekakvi kucni prijatelji.Vazi i Za Tadica covek se ceni po onom sto ostavlja iza sebe a ne sto nosi na sebi pomozite mi sta je to Tadic ostavio iza sebe da ce generacije imati da pamte, kad ode za kratko vreme ce ljudi reci jel bre ko to bese.

  4. Љубомор

    Наш народ живи у тоталном мраку. Истина не допире до полуписменог народа, а интелектуалну елиту немамо. Арчибалд Рас нам је то растумачио, па се може рећи поуздано да нема ко повести народ. Родољубље у нас је избрисано. Бела куга нас сатире. Пола Србије (јужни део) је испражњен. Сељка више нема, има нешто фармера (ово није случајност). Зна се да само сељак може и хоће да брани земљу. Тадићу и његовим газдама то је јасно, па се зато ничег не боје.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *