DANIJEL CVJETIĆANIN Predizborne godine

Piše Danijel Cvjetićanin, Univerzitet Singidunum

Pošto su Demokrate utvrdile da sve stranke u Srbiji moraju imati evroatlantski program, ipak im nije svejedno koja će frakcija, u toj jedinoj (evroatlantskoj) stranci, biti na vlasti, a koja u opoziciji

Neki građani se pitaju zašto predsednik Boris Tadić nije otišao u Prištinu da se izvini liderima albanskih terorističkih organizacija, zbog pokušaja Srba da odbrane svoje živote i integritet svoje države? Zašto ne klekne pred spomenik Bila Klintona? Pa to bi bila najprikladnija poza gospodina Predsednika, zar ne? Uostalom, da li iko sumnja u mogućnost ovog događaja? Ili sme da negira da je Srbija i na Kosovu izgubila rat protiv, hiljadama puta jače, evroatlantske alijanse? U ime poraženog srpskog naroda, silama pobednicama se izvinjava baš Boris Tadić, koji se i sam, ne bez razloga, oseća kao pobednik nad Srbijom.

PROBLEM REPUTACIJE
Možda je razlog za brigu to što je na početku svog političkog uzleta, Predsednik žestoko kompromitovan u aferi Bodrum? Tada je (da li prvi put?) stekao reputaciju lažljivog i lakomislenog političara. Međunarodna javnost ipak neće posumnjati u iskrenost izvinjenja kompromitovanog lidera, ali može postati problem saznanje da prema njemu ni jedan od miliona (nekoliko puta obmanutih) sugrađana ne mora da oseća ni respekt, ni lojalnost.
U ovom trenutku, Predsednik i njegova stranka nemaju te vrste briga. Pošto su posleizbornim mešetarenjem (2008) pokazali kako se lako može „reinterpretirati“ volja birača, i utvrdili da sve stranke u Srbiji moraju imati evroatlantski program (nametnut milom ili silom), ipak im nije svejedno koja će frakcija, u toj jedinoj (evroatlantskoj) stranci, biti na vlasti, a koja u opoziciji. Tranzicioni plen pripašće većim delom onima na vlasti. Zato sve „stranke“ najavljuju beskompromisnu i beskrupuloznu izbornu borbu. Već se pripremaju obećanja, najavljuju grandiozne investicije, rast izvoza i zapošljavanja… (Ne smem ni da pomislim šta će se tek dogoditi kad izborna trka uzme maha) Ni rast potrošnje ne sme da posustane baš sada, kada biračima treba pokazati koliko je vlast zabrinuta za narodni napredak i položaj najsiromašnijih, koji su najbrojniji (a punoletni, pa mogu da glasaju).

GODINE BLAGOSTANJA
Sudeći po najavama, pred nama je period prosperiteta. Jedina nevolja sastoji se u tome što obećanja ne smeju da ostanu baš sasvim pusta. A za to su potrebne stotine miliona evra. Ma milijarde evra! Izvori tih para se ne vide. Naravno, tu su mogući krediti iz prijateljskih EA-zemalja. Ama neće ni toga, izgleda, biti mnogo (realnu zalogu za te kredite predstavljaju naša prirodna bogatstva – zemlja, šume, vode…), što znači da treba prodati i državna preduzeća kojima, zbog visokog rizika države, pada cena. Pa ni to neće biti dovoljno. Zato se neko dosetio da je možda bolje prodati strancima privatna preduzeća, oteta od vlasnika, koje stranački plenumi proglase nepristojno (iako legalno) bogatima. U Srbiji je, dosad, najbolje išla privatizacija privatne imovine, zar ne? A ako se ni to ne pokaže dovoljno da zadovolji stranačke predizborne apetite, onda i Narodna banka mora da potvrdi svoju privrženost evroatlantskom putu. Da štampa novac i finansira državu (pitam se da nije ovo već počelo?)

POSLEDNJI ŠTIT
Ako ni ovo ne bude dosta, ostaje još samo mogućnost da članovi Udruženja zaštićenih svedoka zađu po kućama i prikupe dobrovoljne priloge građana za predizborne potrebe. Valjda dotle neće doći! Ali zašto da ne, ako je u pitanju naša evroatlantska budućnost?
Ekonomisti, ipak, moraju da upozore da ova vrsta „predizbornog blagostanja“ liči na blagostanje narkomana u poslednjoj fazi prekomernog konzumiranja droge. Model „Ekonomije destrukcije“ (zaduži se, prodaj, potroši) učinio je da je naša zemlja postala gotovo narkomanski zavisna od kredita i drugih (neobnovljivih) priliva finansijskih sredstava iz inostranstva. Ali, za razliku od narkomana, ekonomija ne zna za smrt, nego samo za još niže i niže nivoe ravnoteže proizvodnje, zaposlenosti i potrošnje.

ULOGA MMF-a
Eh, da! Tu je i MMF sa (za ekonomiju) dobrim savetima da se potrošnja, pa i državna potrošnja, svedu u realne okvire. Ali ti saveti nisu dobri za vlast u predizbornom periodu. Oni mogu da smanje kapacitet predizbornih obećanja (mogućnost laganja) i da odbiju glasače od EA-puta. Da li mislite da bi eksperti MMF-a to voleli? Nipošto. Naša vlast se, tobož, duri na eksperte iz Vašingtona i najavljuje prekid aranžmana u aprilu, što će se verovatno i dogoditi. Razgaljene mase penzionera (i sindikalaca) aplaudiraće hrabroj vladi. Misija odlazi polupodvijenog repa. Dogovori neće biti baš sasvim okončani, ali eksperti MMF-a imaće puno razumevanje za vlast i njene predizborne obmane.
Glavna aktivnost Misije predviđena je u posleizbornom periodu. MMF-a će biti ponovo pozvan, kada javnosti bude trebalo  objasniti da je ono što je obećano – nemoguće. Zaista nemoguće. Pred nepobitnim činjenicama, koje će eksperti (ovaj put veoma glasno – pretećim tonom) da objave, svi će ostati nemi. I vlada i sindikati i penzioneri. Obećanja otpadaju, ali su „naši“ već u sedlu. Pa hajde da nastavimo sa evroatlantskim tranzicionim kombinacijama! A građani će, po ko zna koji put, biti pozvani na strpljenje.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *