ANICA SAVIĆ REBAC Hod po snovima

Piše Laura Barna

Filozof, estetičar, erudita, umetnik s izuzetnom privilegijom i pokretačkom snagom eksperimentatora. Te unutrašnje veze činile su je, pre svega i nad svim – Pesnikom

Spasili ste mi život, ali ste pogrešili, jer ću pokušavati da se ubijem dok mi to ne uspe, izgovorila je Anica Savić-Rebac peskovitog avgusta 1953. godine, posle neuspelog pokušaja samoubistva. A pokušavala je na najuzbudljivije načine, sve dok i smrti upornošću nije dosadila 7. oktobra 1953. Život je okončala metkom ispaljenim pravac u srce, kojim je jedino umela i da živi. Ruka joj nije zadrhtala ni na tren. Svoj apstraktni, izmaštani svet punila je paganističkim duhovima, jeresima i dogmama, bogovima, anđelima, avetima, senima iščilelih vera i naroda, idejama oživljenim i začinjavanim helenskim mudrostima. I nije umela da živi sama jer, ostavljenoj, više se nije našao niko ko bi podupirao njenu fiksaciju, izobraženu u uporednu stvarnost u kojoj je rasla kao miomirisni mak u polju korova, trn u oku dežurnih kibicera zajedljive palanke. Zagazila je svesno u ambis čim je ostala bez svoje, pokazalo se, ipak tamne strane – supruga Hasana Repca; njegova senka toliko je bila gusta da nije uspevala sama da nastavi dalje.

IZBIRLJIVA MELANHOLIJA REČI
Ljubav je jedino kadra naše pustinje prevesti u oaze.
Izabrala je. Iako ne biramo mi na koji način i kada ćemo na onaj svet; smrt je ta otmena izbiračica. Ponekad verujemo zaslepljeni gordošću i samoljubljem da držimo sve konce čvrsto pripijene uz prste, ali se ubrzo pokaže da su i tako pažljivo obmotani zamršeni u nerazmrsiv Gordijev čvor. I tada nastupa sve iz početka – ili s kraja. Nada. Vera. Glupost. Patnja. Dobro. Lepota. Tragizam.
A Anica Savić-Rebac je u srpskoj književnosti pravi primer s tragičnim ishodom.
Filozof, estetičar, erudita, umetnik s izuzetnom privilegijom i pokretačkom snagom eksperimentatora. Te unutrašnje veze činile su je, pre svega i nad svim – Pesnikom. Gradeći slobodne ideje i osećanja slobodnim stihom, prednjačila je u postupku koji pomera granice i vremena i prostora, ruši omeđena stanja krčeći put ka novom.
Većina njenih pesama fatalističke recepcije slutnje i nadanja, nastala je u mladosti kada je i najpre moguće iskreno se čuditi i diviti životnoj snazi, kada se živi očima i srcem, a ne nametima svakodnevice i navikama, kada usrećavaju široki horizonti istim intenzitetom koliko i uski, a radoznalost ne posustaje, jer nekim teralačkim i tragalačkim unutrašnjim porivom Anica je znala da poezija ne trpi teoretisanja, zadatosti, naročito ne utege steknutog ali i nametanog znanja. A ona ga je iz dana u dan nemilosrdno gomilala, iako svesna da učenost i logika iskrenosti i spontanosti škode, i da uprkos želji da bude i ostane, ipak gubi privilegiju – Pesnika.
Okrenula se naučnom radu.
I baš tom autohtonom iskrenošću i neslućenim dimenzijama duha i misli, neretko izražavanom skepsom i strogo izbirljivom melanholijom reči, Anica svesno razgrađuje monotoniju svakodnevnog i očekivanu, od uobičajenosti, harmoničnost u konstruisanju stihova, potom i lakom prevodnicom prevodi ih u snove, da bi po njima bosonoga, bestežna hodala. Njena poezija je prkosno neuslovljena, izuzeta od regionalnog, lokalnog ili bilo kog i kakvog prostora osim ličnosnog, jer – verovala je – umetnost ne sme biti sama sebi svrha, ona svojom plemenitom misijom prelazi u više sfere, obesvetilački međuprostor, ničije ništa, nulto stanje odakle nastupa uvek prkosna istina. Poezija.

Krhka žena u beskrupuloznom okružju gvožđa i rđe: Anica Savić Rebac

NEDOSANJAN ŽIVOT
Zar vi ne znate koliko mrtvi mogu da budu živi, a koliko živi mogu da budu mrtvi?, zavapila je u jednom pismu upućenom Milanu Kašaninu, ta krhka žena u beskrupuloznom okružju gvožđa i rđe. I nikada, kao njena saputnica i sapatnica Isidora Sekulić, nije uspela da sakupi dovoljno hrabrosti, poistoveti umetnost i život, i živi u inat Jednim. Sredina joj nije dopuštala, sputavala je i saplitala na svakom majušnom koraku. Nije uspevala da joj se odupre. Ili nije želela. Zalazila je sve dublje, sve dalje u bivše, nestale svetove i religije, gubila se u sopstvene meandre lavirinta, u odlučnom odbijanju prilagođavanja na pogubnu palanačku filozofiju, ali i psihologiju. I taj veštački konflikt umetnosti i života, crpljenje snova i atmosfere stvarnog, bivali su kob Aničinog života, uostalom kao i mnogih naših, pa i svetskih pesnika, jer tu ne bi smelo biti potiranja niti nadvladavanja.
Iako je u kritičarskim, ali i čitalačkim krugovima nisu smatrali značajnom književnom pojavom, a nepravedno je docnije bila skrajnuta i na naučnom planu, Anica nikada nije podlegla kompromisima, niti sa samom sobom niti sa onima koji su naprečac donosili sudove, često iz nemanja volje da s punom pažnjom ulaze u njen rad i suštinski ga sagledavaju. Prihvatala ih je kao neminovnost, osluškivala sa zebnjom, često s premnogo bola ih zadržavala, utiskivala i pronosila kao usijani žig posred čela.
Ali, nije odustajala. Pisala je. Jer pisati za Anicu je značilo živeti u punoj ljubavi, u vezivom, neraskidivom i ostvarivom jedino kroz drugoga, iz sebe same, uspevala je tek uzgredno.
Pisanje je bilo potpuna formula, nepotpuno isanjanog života Anice Savić-Rebac…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *