ALEKSANDAR ĐAJA Karta u jednom pravcu 100. KOLUMNA

Piše: Aleksandar Đaja

Iako je Srbija mala i ekonomski opustošena zemlja, ona bi značajno mogla da učestvuje u  budućem međunarodnom projektu sa onim „najznačajnijim“ čime trenutno raspolaže – svojim ljudskim „političkim resursima“! Jer, za celokupan srpski narod, slanje pojedinih srpskih vlastodržaca u jednu tako plemenitu i humanističku misiju kao što je putovanje na Mars „u jednom pravcu“, bila bi prava sreća!

Naučna fantastika postaje stvarnost – ljudi će osvojiti Mars! Zvaničnici NASA potvrdili su da su u toku testovi kako bi se ustanovilo da li bi astronauti mogli da budu trajno poslati na „crvenu planetu“, gde bi osnovali ljudske kolonije. Doktor Paul Dejvis, kosmolog sa Univerziteta u Arizoni, smatra da kolonizatori na Marsu treba da budu ljudi srednjih godina, čiji bi očekivani životni vek mogao biti još 20 godina, pošto bi taj put svakako bio „karta u jednom pravcu“. Iako je američki predsednik Barak Obama obećao da će do 2035. godine NASA poslati prve astronaute na Mars, mnogi su skeptični, a razlog je i činjenica da bi takva misija koštala više od 100 milijardi dolara. Međutim, „postoji način da se cena misije značajno smanji i da astronauti krenu na put mnogo ranije, ali to bi značilo poslati ih na Mars – zauvek!“, rekao je Dejvis. Suština je u tome, da bi za takvo svemirsko putovanje dobrovoljcima trebalo oko devet meseci da stignu na Mars, ali se nikada neće vratiti na Zemlju, jer bi troškovi povratka astronauta na matičnu planetu, projekat učinili neverovatno skupim, to jest – neizvodljivim.
Uprkos „fascinantnim rezultatima“
Ova mi se ideja izuzetno dopada. Iako je Srbija mala i ekonomski opustošena zemlja, ona bi značajno mogla da učestvuje u takvom budućem međunarodnom projektu sa onim „najznačajnijim“ čime trenutno raspolaže – svojim ljudskim „političkim resursima“! Jer, za celokupan srpski narod, slanje pojedinih srpskih vlastodržaca u jednu tako plemenitu i humanističku misiju kao što je putovanje na Mars „u jednom pravcu“, bila bi prava sreća! U protivnom, ukoliko ostanu na planeti Zemlji, a zahvaljujući „fascinantnim rezultatima“ njihove dosadašnje politike, u Srbiji će se i 2035. godine juriti general Mladić, raspisivati poternice od trilion dolara i istovremeno, beskrajno zaluđivati „raja“ o skorom prijemu u EU. Međutim, slanjem srpskih vlastodržaca „putevima Enterprajza“ i zvezdanih staza, srpski narod bi od budućeg „blagostanja“ koje mu svakodnevno serviraju, mogao malo da predahne, uzme vazduh i pokuša da u dogledno vreme ne umre od gladi…!
Ali, zato, što se „izvinjavanja“ tiče, tu smo i dalje najbolji u svemiru…
Izvinjenje Borisa Tadića, prvog predsednika Srbije koji je posetio Vukovar, porodicama svih nevino stradalih žrtava na Ovčari 1991. godine, poslednje je u nizu izvinjenja koje  je srpski predsednik na svoju ruku, jednosmerno, ničim izazvan, (a pitanje je i sa koliko zakonskih i ustavnih ovlašćenja?), uputio zemljama u regionu. Tadić je, takođe, i prvi visoki funkcioner Srbije koji se izvinio građanima Hrvatske zbog nedela i zločina u proteklom ratu od strane Srba, još u junu 2007. godine. Takođe, Tadić se, svojevremeno, već na početku svog mandata, tokom posete Sarajevu 6. decembra 2004. godine, izvinio svima nad kojima su „zločin počinili pripadnici srpskog naroda“, ali je rekao da očekuje izvinjenje i od Hrvata i Bošnjaka, koji su činili zločine nad Srbima.
Između Ovčare i Jasenovca – poređenja nema
Nije sporna humanistička nota u pomenutim individualističkim akcijama predsednika Tadića. Sporno je, međutim, da, dok predsednik Tadić i dalje neumorno nastavlja da se izvinjava, kao što je to „rutinski“ učinio i prošle nedelje na Ovčari, izvinjenja od strane drugih – definitivno izostaju! Izuzetak je novi predsednik Hrvatske, Ivo Josipović, koji je na obeležavanju 65- godišnjice proboja logoraša, koji su 22. aprila 1945. godine pokušali da pobegnu iz ustaškog logora u Jasenovcu, izrazio najdublje žaljenje zbog svih žrtava tog ustaškog logora. Međutim, Josipović, ipak, nije imao smelosti da govori o brojkama i prizna, kako je Jasenovac, zapravo – „najveći srpski grad pod zemljom“, u kojem je na najsvirepiji način ubijeno preko 700. 000 Srba, dok je u celoj tadašnjoj NDH, od aprila 1941. do maja 1945. godine, zverski ubijeno 54. 723 srpske dece, proseka starosti od sedam godina!… Istina je da su žrtve-žrtve, a zločinci-zločinci, ali je još veća istina, ma kako to danas „jeretički“ zvučalo, da između Ovčare i Jasenovca – poređenja, jednostavno, ne može biti!… Pogotovo što je u nedelju, 20. juna  ove godine, u okviru obeležavanja dana antifašističke borbe u Hrvatskoj, čak i Josipović postao prvi hrvatski predsednik koji je odao počast ustašama ubijenim u maju 1945. godine, na Blajburškom polju u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Možda onim istim koji su tokom Drugog svetskog rata ubijali srpske mučenike u Jasenovcu i srpsku decu od sedam godina po celoj Hrvatskoj! A, izjednačavati Blajburg, Ovčaru i Jasenovac – to zaista ne može biti! Ni po Božijim, ni po ljudskim zakonima.
Ponekad mi se čini kao da predsednik Srbije ima brža kola pa uvek pre stigne na hrvatska i muslimanska stratišta da bi se izvinio, no Hrvati i muslimani – na srpska! Ili je u pitanju nešto drugo…?
Fidži je izgubio dokument koji potvrđuje dobijanje nezavisnosti te ostrvske zemlje u Okeaniji od Velike Britanije 1970. godine. Šef vladinog arhiva Salesija Ikanivaj, naveo je da je Naredba o nezavisnosti, koju je britanski princ Čarls zvanično uručio vlastima Fidžija pre 40 godina, a koja sadrži osnove Ustava Fidžija, nestala pre pet godina. Dokument je tražen svuda po arhivu i vladinim službama, ali uzalud, dodao je on. Vlada u Suvi nedavno je zatražila od britanskih vlasti kopiju tog dokumenta.
A, od koga mi da tražimo kopiju dokumenta o nezavisnosti Srbije (ako obrisi te nezavisnosti uopšte još uvek postoje), koja se zaturila 5. oktobra 2000. godine? Od Vašingtona, Brisela, ili, ipak – od Marsovaca…?

Један коментар

  1. Честитам Александру Ђаји 100. колумну у ’’Печату’’ и желим да само тако настави и даље. Све остало је речено у његовим текстовима, који целом часопису дају једну додатну нијансу аналитичности, хумора, врхунског стила, али и љуте, беспоштедне критике овог сулудог петооктобарског српског режима, који више не зна ни шта ће са собом, ни са државом, ни са народом… Само напред, нон пасаран!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *