… A ŠTA NAM SE DOGODILO Ugušeni krik

Piše Anja Vujević

Ispovesti silovanih Srpkinja koje su predate pravosudnim organima Srbije, posle 15 godina ćutanja našle su svoje mesto u feljtonu Novinske agencije Republike Srpske („Srna“)

Petnaest godina posle rata rasvetljavanja ratnih zločina nad srpskim stanovništvom u BiH, neradom pravosuđa Republike Srpske ali i Srbije, ostali su delom tajna. Istovremeno pravosuđe BiH procesuira isključivo zločine nad bošnjačkim stanovništvom, što umnogome doprinosi širenju lažne slike o ratu u BiH i ukorenjivanju mitomanije o 200.000 ubijenih muslimana i 50.000 silovanih muslimanki. Dok se brojni dokazi o silovanjima Srpkinja i dalje drže u fiokama srpskih institucija, o „sistematskim silovanjima“ Bošnjakinja snimaju se filmovi („Grbavica“) u kojima glavne uloge igraju srpske glumice (Mirjana Karanović).

KAZAMATI ZA SRPKINJE
Novinska agencija Republike Srpske („Srna“) objavila je feljton o silovanjima Srpkinja u Sarajevu, koristeći se direktnim izjavama silovanih Srpkinja, koje su predate pravosudnim organima Srbije, materijalima iz arhive srpskog Tužilaštva za ratne zločine, podacima nekadašnjeg Komiteta za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti, te podacima Ginekološko-akušerske klinike (GAK) u Višegradskoj ulici, u Beogradu, gde su primane silovane Srpkinje radi prekida trudnoće.
„Srna“ je imala uvid u iskaze deset silovanih Srpkinja u zatvorima u Sarajevu, što u zvaničnim što u privatnim, kao i iskaze osam žena maltretiranih u sarajevskim zatvorima, koje svedoče o silovanju, te 17 iskaza muškaraca, zatvorenih Srba, koji takođe svedoče o silovanju Srpkinja, a tu je i krivična prijava za silovanje 12 Srpkinja u Hrasnici.
Svedoci iživljavanja pominju imena više od 30 srpskih žena, od maloletnih devojčica do starica, seksualno zlostavljanih, a među silovanim ženama pominje se najmanje pet supruga oficira JNA.
„Najviše silovanja izvršeno je na početku rata, tokom 1992. godine, kao i 1993. godine, a nesrećne žene i devojke često nisu znale identitet svojih mučitelja, pošto su se oslovljavali po nadimcima ili su nosili maske preko lica, a nekada su među silovateljima bili i poznanici tih žena. Najozloglašeniji po ovom zločinu je Centralni zatvor u Sarajevu, četvrti sprat tog kazamata, u kojem je u jednom momentu na razne načine prebijano, ponižavano i zlostavljano – prema iskazu jednog svedoka, bivšeg zatvorenika – više od sto srpskih žena i devojaka“, navodi „Srna“.
Tu su i mnogi privatni zatvori smešteni u podrume, stanove, kafiće, koje su koristili sarajevski kriminalci, bliski tadašnjoj ratnoj vlasti u Sarajevu, kao što su Ismet Bajramović – Ćelo i Juka Prazina, Samir Kahvedžija – Kruško, odakle su neke od silovanih žena prebacivane u zatvor Viktor Bubanj, dok se drugima, pominjanim u iskazima, gubi trag. U nekima od ovih zatvora viđani su pojedini generali Armije BiH, ali i neke druge javne ličnosti.
Među uhapšenim Srpkinjama bila je i retardirana devojka R.O. sa defektnom levom rukom, koju su optužili da je snajperista i tako je predstavljali stranim novinarima. Bar dve od uhapšenih i silovanih žena, radile su na tadašnjoj Radio-televiziji u Sarajevu, optužene su da su snajperisti i da su novinari „Srne“.
„Svakodnevno su me silovali, molila sam da me ubiju. Senad je izvodio zatvorenike i tukao u separeu u sastavu samoposluge. Bilo je mnogo krvi po podu, zidovima. Senad me je prinudio da mu perem i masiram noge posle tih prebijanja. A noge su mu bile poprskane krvlju“, ispričala je N. V, koju su smestili u podrum jedne zgrade na Alipašinom Polju kontrolisan od strane Juka Prazine, gde je u prostoriji pet sa šest metara bilo smešteno između 20 i 30 srpskih muškaraca i žena.
„Svakodnevno su je izvodili u stanove iznad podruma i silovali, po petorica, nekad 10-ca, a izvodili su i 70-godišnju staricu Z.T, kojoj je sin bio u JNA. Za tu staricu N.V. kaže da je posle prebacivanja u Viktor Bubanj puštena, ali je umrla ubrzo od posledica mučenja“, navodi se u feljtonu.
Novinarka R.E. odvedena je u podrum prodavnice „Borovo“, vezali su joj ruke za naslon stolice, našli kod nje  propusnicu za zgradu RTV i odmah saopštili da je „novinar Srne“.
„Silovala su je tri čuvara iz podruma kod „Borova“, zatim su je poveli u prostorije iznad zatvora, pretili joj da će joj otkinuti nožne prste i pekli je cigaretama po koži.
Oči su joj bile vezane, jedan joj se pomokrio u krilo, a posle silovanja vratili su je u podrum; u podrumu su pitali zarobljene Srbe da li neko od njih želi da seksualno opšti sa „četničkom kurvom“. Svi su odbili.  Potom je premeštena u podrum „Privredne banke“ (zatvor na „Dobrinji 2“), gde je bilo 60 žena i muškaraca, među kojima i zatvorenik od 70 godina i baka od oko 80 godina…U zatvoru ispod „Privredne banke“, drugi stražari su je prisilili da sa njima oralno opšti. Taj zatvor su držali Jukini borci, a upravnik tog zatvora bio je stariji čovek, oko 50 godina, koga su zvali „Dedo“ i govorio je ekavski…“, deo je svedočenja o silovanim Srpkinjama koje je prikupila „Srna“.

U ozloglašenom centralnom zatvoru u Sarajevu u jednom trenutku na razne načine prebijano je, ponižavano i zlostavljano više od sto srpskih žena i devojaka

SILOVANE I MUČENE
Učiteljicu M.M. iz njenog stana odveli su ljudi Ismeta Bajramovića –Ćele i zatvorili u školu „Franjo Kluz“ gde je zatekla suprugu poznanika M.Č., koja je bila vezana za klupe, ležala je potpuno gola potrbuške i pretučena.
“Oko nje se nalazila grupa odraslih dječaka koji su je hvatali za grudi, zadnjicu i po ostalim delovima tijela, iživljavajući se i ponižavajući je. Iz drugih učionica i podrumskih prostorija škole čula je strahovite krike“.
Posle ispitivanja, M.M. je vraćena kući, odakle je odvedena u Studentski dom „Mladen Stojanović“.
„Dok su je ispitivali Refo (oniži, crn, sa naočarima) i Zlajo (krupan, imao na sebi farmerke) – ušao je mlađi čovek, uzeo veći nož sa testerom i zasekao joj mali prst desne ruke, a zatim i obe noge preko cevanica, otvorivši velike rane, čiji su ožiljci vidljivi i danas…Došao je i Ćelo: „Evo naše učiteljice koja deli oružje po naselju“, a neki nepoznati mladić ju je udario pesnicom u desnu stranu lica, tako da su joj iz gornje vilice ispala četiri zuba. Ćelo joj je rekao da je uhapšena, jer je ranije konkurisala za mesto direktora u školi.
Izvesni Besim odveo je u jednu od studentskih garsonjera u tom domu, na drugom spratu, gde je bila do 15. maja 1992. godine. „Povremeno sam, danju i noću, iz susednih prostorija, hodnika i sa stepeništa, čula ženske glasove, kuknjavu i vriske, imala sam utisak da se nalazim u javnoj kući“, priča M.M.
Vraćena je ponovo u stan, gde je zatekla kćer Natašu u veoma teškom stanju, mršaviju 12 kilograma ( od tada se nije oporavila). U poverenju nam je rekla da su i Natašu silovala petorica muslimana, koji su upali u stan…Uspela je da pobegne krajem maja 1992. godine, pored stadiona Koševo gde je videla nekoliko zapaljenih ljudskih leševa kako tinjaju, a medicinska sestra D.P. rekla joj je da su to Srbi iz Velešića“, strahote su iz iskaza M.M.
Frizerka S.K. (1970) poznavala je Ismeta Bajramovića – Ćelu odranije. „Nju su 25. aprila 1992. godine, na ulici zaustavili Ćelo i još dvojica muslimana, zatvorili u šupu, kraj jedne kuće u Pofalićima. Tu je bila i devojčica Jelena, koju su takođe silovali, kao i još devojaka, kojima je čula glasove…Ćelo joj rekao: „Ipak ćeš biti moja, kučko, treba vas poubijati, bolje niste zaslužili. Vi ste pogan narod, treba vas uništiti“, pokidao je odeću sa nje i silovao je. On i još sedmorica…Izašla je iz tog zatvora u maju, na intervenciju muslimana E.T. – muža njene koleginice. Ostala je trudna. A kad je bila u drugom mesecu, otišla je u bolnicu na Koševu da abortira. Međutim, rekli su joj da će to uraditi ako pristane da dođu novinari i da kaže da su je silovali Srbi. Lekar se zvao A. N…U novembru 1992. godine stigla je u Beograd, porodila se 21. novembra u GAK-u, u Višegradskoj ulici. Rodila je žensko dete, koje nije htela da prihvati“, deo je potresnih svedočenja o silovanju Srpkinja u Sarajevu.

ONDA UBIJANE
U krivičnoj prijavi od 12. jula 1996. godine, pominju se imena 12 silovanih Srpkinja iz Hrasnice i Sokolović Kolonije, među kojima je i jedna učenica, ubijena posle silovanja.
Javne kuće za internu upotrebu su bila dva stana, gde su dovođene pretežno devojke i mlađe žene – od 16 do 20 godina za komandni kadar, jedan stan iza škole „Aleksa Šantić“ i drugi preko puta visočke prodavnice u Hrasnici. Glavni organizator za privođenje devojaka bio je islednik u hrasničkom zatvoru i oficir bezbednosti – bivši piljar Mustafa Gegaj.
„Učenica B.L. je stanovala kod prijateljice muslimanke M.K. u Hrasnici, kada je grupa pripadnika Četvrte motorizovane brigade – Haris Ibrahimović, Pero Šutalo – Ustaša, Suad Dedović – Ciko, Albin Lokvančić – Done – u noći krajem maja i početkom juna 1992. godine organizovala žurku u stanu u Školskoj ulici, lamela 5, u Hrasnici, gde su priveli B.L., silovali je i ubili iz vatrenog oružja. Ubistvo je pripisivano Harisu Ibrahimoviću, koji je posle, navodno, kratko bio u muslimanskom pritvoru, ali je pušten, jer je „dokazano“ da je B.L. uzela Harisov pištolj i izvršila samoubistvo, dok se u Hrasnici pričalo da ju je ubio Pero Šutalo – Ustaša, posle silovanja. Leš učenice B.L. nađen je u garaži Save Mandića, u ulici Hrasnički put; zakopana je blizu mosta, pored puta koji vodi prema muslimanskom groblju na Kovačima“, prenosi „Srna“.
Najtragičniji primer silovanja Srpkinja u Sarajevu jeste slučaj devojke S.I, koju su, kako navodi „Srna“, silovala trojica muslimanskih vojnika u njenom stanu, a potom i ubili. O njenoj nesrećnoj sudbini u iskazu priča njena prijateljica N.J, koja je bila u istom stanu za vreme ovog zločina, ali je uspela da izbegne najgoru sudbinu – skočivši kroz prozor s prvog sprata.
„Prema ovom iskazu, u stan S.I. 30. septembra 1992. godine, došli su pripadnici Jukine vojske, predvođeni komandantom vojne policije Hamdom Šašićem. Upali su u stan S.I, a Šašić je počeo da ih ispituje. Tada se „ubacio“ jedan od vojnika rečima: „Ne radi se to tako, nego ovako“ – uhvatio je Sanju za ruku i odveo u drugu sobu. Ta trojica su je maltretirali i silovali. Šašić je rekao N.J., koja je ostala sa njim u prvoj sobi: „Moramo, N., praviti balijsku decu“, a kada je N. J. ušla u sobu, zatekla je S.I. bledu, crvenog vrata, sa penom na ustima. Šašić je rekao N.: „Ti ćeš sutra naveče biti silovana sa moje strane“. Hamdo i ta trojica su potom otišli, zaključali stan, a N. je skočila sa prozora prvog sprata na neke vreće sa peskom i pobegla preko reke Željeznice u Vreoce“, prenosi „Srna“.
Devojku M.B. (1975), koja je živela sa roditeljima i sestrom u soliteru blizu Trga Pere Kosorića, silovao je dva puta, u toku deset dana, isti mladić.
„Prvi put, 15. decembra 1993. godine, pošla je da izbaci smeće, kada su je presrela tri mladića, jednog je znala iz viđenja, i uvukli je u prizemlje jednog stana koji je bio prazan; silovao ju je onaj koga je poznavala, dok su je druga dvojica držala, i pretili joj da nikome ne kaže ili će joj ubiti oca i majku… Deset dana kasnije ugledala je tu trojicu, koji su joj doviknuli „Ej, ti, četnikušo“. Potrčala je, ali su je sustigli i opet odveli u onaj isti stan. Vrištala je,  jedan ju je silovao i pretili su joj pištoljem da će je ubiti.
„Jedne večeri osetila sam da se beba mrda i rekla sam majci i sestri“, navodi M.B, koja je izašla iz Sarajeva – posredstvom jednog Hrvata, za 300 maraka – do Ilidže, a odatle na Pale, pa potom u Beograd kod rodbine. Ona je 25. jula 1994. godine došla na GAK u Višegradskoj ulici, u odmakloj trudnoći, rodila je muško dete, teško 3 650 grama i dugo 51 centimetar i nameravala je, kako je navela u iskazu, da ostavi bebu“, prenosi „Srna“.

Skoro da nema ispovesti silovane Srpkinje a da u njoj nije pomenuto ime Ismezta Bajramovića Ćela

ILI  TRUDNE OSTAVLJENE
O užasima koje su preživele svedoče i žene i muškarci koji su sa njima bili u zatočeništvu.
„U Centralnom zatvoru svake noći smo slušali kako gore na tom zloglasnom četvrtom spratu jauču nesrećni Srbi i ponižene Srpkinje…Noću su na četvrtom spratu izgonili žene u hodnik, njih više od sto, neke su zatvarane sa decom, jauču; čuo sam kako im govore „gledajte kako muslimani prave decu“, vodili su ih odatle negde u javnu kuću; izvodili su nas da ih gledamo u hodniku tako jadne i ponižene, bilo ih je polugolih“, svedočenja su muških zatvorenika – Srba, koji su preživeli pakao Centralnog zatvora.
„Žene su odvodili u stan iznad zatvora, vraćane su vidno izmrcvarene, ponižene, ćutljive“, ispričao je jedan od svedoka.
U krivičnoj prijavi protiv Samira Kahvedžuća – Kruške, jednog od komandira privatnih zatvora, navodi se da je imao butik „Garfild“ na Trgu solidarnosti (na Alipašinom), te da je jednom dovezao dva kamiona srpskih civila u svoj privatni zatvor, pa ih svirepo ubio i da je osnovao javnu kuću, gde su silovane srpske devojčice i žene od 12 do 30 godina, u „svrhu relaksiranja njegovih boraca“.
Ginekolog GAK-a u Višegradskoj ulici doktor Miomir Krstić, koji je bio na čelu tadašnje komisije za odobravanje prekida trudnoće, rekao je „Srni“ da je u ovu ustanovu, pri Kliničkom centru Srbija primljena 21 silovana Srpkinja tokom rata u BiH, radi prekida trudnoće, od čega ih se šest porodilo, jer su bile u poodmakloj trudnoći.
„Nijedna nije htela da zadrži dete, jer je nastalo silovanjem – pa su ta deca slata u Dom za nezbrinutu decu u Zvečanskoj ulici, u Beogradu. Od šestoro rođenih, jedno je umrlo, za jedno se javila porodica majke da ga primi, dok je preostalo četvoro otišlo na usvojenje“, podaci su koje je prikupila „Srna“ u čijem se feljtonu dalje navodi:
„Dr Krstić kaže da su se u GAK javile tri Srpkinje silovane u Sarajevu. Jedna je bila sa većom trudnoćom, dok je jedna došla sa malom trudnoćom – upali su u stan i silovali je naoružani muškarci…Dr Krstić, sada u penziji, seća se da su žrtve silovanja u Sarajevu koje su dolazile u GAK u Višegradskoj ulici bile mlade, jedna je bila iz mešovitog braka, brat joj bio u Vojsci Republike Srpske…
„Mnogo su propatile, ispričale su potresne priče, sve su obrađene psihijatrijski. Veliki problem je bio šta s njima posle. Jednu smo držali u bolnici i više od mesec dana posle porođaja. Za svoje dete nikada nije rekla „moje dete“, nego – „ono“.Ona je i sada u kontaktu sa socijalnim radnikom. Zasnovala je porodicu, dobila dete. Za ostale žrtve silovanja ne znamo šta je sa njima bilo“, kaže dr Krstić.
Dr Krstić navodi da, prema nekim uobičajenim procenama, na 100 silovanih žena jedna ostane u drugom stanju, pa se može reći da je bilo oko 2 000 silovanih Srpkinja, s obzirom na to da se u GAK javilo njih 21 da prekinu trudnoću.
On se seća prvog dolaska u GAK, u septembru 1992. godine, žrtve silovanja, jedne medicinske sestre iz Brčkog, Srpkinje I.J, koja je prvo bila silovana u hrvatskim logorima, a onda je prebačena u BiH, ponovo u logor, gde je njena golgota nastavljena.
„Ona je bila veoma lepa, imala je velike plave oči. Rekla mi je da se plašila da joj ih ne iskopaju“, navodi dr Krstić.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *