SAJAM KNJIGA Evropa nas je održala, njojzi hvala

Piše Ljiljana Bogdanović

Kako je pisac Laslo Vegel biranim rečima, prilikom otvaranja velike domaće izdavačke smotre, poručio da su masovne grobnice u direktnoj vezi sa knjigama, i zašto su, prepoznajući velike uzore njegovih poruka, neki pažljiviji slušaoci zaključili: kakav je on „naš Adorno“, tako su mu i poruke „filozofski oduhovljene i moćne“. Pogotovo ona da u Srbiji kultura i knjiga ne mogu opstati bez Evropske unije

Odbrojavanje do zatvaranja Beogradskog međunarodnog sajma knjiga, od trenutka izlaska ovog broja „Pečata“, traje još tri dana: sajam je  počeo u ponedeljak  25. i zatvara se u nedelju, 31. oktobra. Ove sedmice, dakle, traje godišnji trenutak  uobičajenog zenita javne pažnje fokusirane na knjigu i njenu sudbinu. Očekujući vikend završnicu u znaku poslovičnih gužvi, „muvanja“ poznatih i „ludog“ knjižarskog prometa pod krovom gigantske knjižare, recimo da je sada, na 55. godišnjicu održavanja, početak ovog u srpskoj kulturi važnog događaja, pokazao kako u zemlji raspetoj nevoljama malo šta može da se odupre belegu krize. Oskudica, sumorno raspoloženje i jedva prikriveni tragovi „strahovitog pada produkcije u izdavaštvu“, vidljivi su na svakom koraku. Kako se na velikom izlagačkom prostoru „koraci“ i „eho“ jadikovanja umnožavaju, utisak o nesnađenosti srpskog izdavaštva u doba velikih nacionalnih nevolja nadvladava ostale, a pitanje „Ima li spasa za knjigu?“ prestaje da „liči“ na puki medijski egzibicionizam.
Neposredno uoči otvaranja, organizatori su najavili da domaći sajam knjiga i  ovaj krug trči kao ubedljivi „ broj 1“ u regionu, odnosno kao najveća revija izdavaštva u jugoistočnoj Evropi. Tako visoko pozicioniranje brojke nisu demantovale. Aktuelna sajamska statistika – od izlagačkog prostora (31.000 m2), do broja učesnika (423 direktna izdavača, ukupno 800 učesnika iz zemlje i sveta), te  impresivnog kalendara događaja (oko 200 izdavačkih promocija u sajamskim salama i na štandovima, kao i 48 pratećih programa) – za naše prilike jeste impresivna. Ako „statusne odlike“ sajma to već nisu, šta jeste presudno za početni utisak da se nad najvećom izdavačkom feštom na Balkanu ove jeseni nadvijaju neželjeni „oblaci“?

I dok je švedska književnica Osa Lind i posle Sajma knjiga u Beogradu ostala samo dečji pisac, Laslo Vegel je posle ovoga "praznika knjige" stekao epitet "obrnuti Ždanov"

VEŽBANJE STROGOĆE
Najpre, „omanulo“ je raspoloženje. Velike posete i interesovanja publike, koje su otvaranje sajma uvek činili uzbudljivim društvenim događajem – nije bilo.  Izostale su „dobre vibracije“ i poslovično euforično raspoloženje najšire, ne samo čitalačke publike, koja godinama sajam posećuje sa predanošću neočekivanom od naroda za koju se tvrdi kako za knjigu slabo mari. Kao da se  „razvodnilo“ i uzbuđenje u redovima navodno zahtevnije i obrazovane publike, pa je malo toga viđeno i od tzv. „sajamskog glamura“ i vedre, bezmalo estradne atmosfere koju je medijska pažnja godinama izdašno podgrevala. U prvim sajamskim danima ne beše ni „nezdravog“ uzbuđenja u redovima knjiških kupoholičara. Uporna kiša i hladan vetar, kao i noviji običaj da se i za svečano otvaranje ulaznice naplaćuju, prosečnom sajamskom ovisniku ranijih godina teško da bi bili razlog vredan apstinencije. Ovog oktobra, međutim, publika jedva da je čak ispunila i prve redove nevelikih sajamskih sala u kojima su održavane diskusione tribine i forumski razgovori o tako važnim temama, kao što su „problemi u izdavaštvu“, ili „obeležavanja značajnih kulturnih jubileja u medijima koji poslovično zanemaruju tradiciju“.
Može li se ova, ne znamo da li samo početna ravnodušnost publike, pripisati  raspoloženju javnog mnjenja u kojem verovatno još traju utisci o nedavnom „ vežbanju strogoće“ i potresima društvenog života, dramatično ustalasanim proteklog, sada već „mitskog“ 10. oktobra, i nastavljenim u danima što su usledili? Ozbiljna ili ne, ova nedoumica potkrepljuje se nizom šaljivih nezvaničnih komentara, pa se čuje kako je „razumljivo“ što nema većeg interesovanja publike za događaj koji ne obezbeđuje „redovnih“ pet hiljada policajaca, i o čijem značaju ministar Dačić nije ni reč prozborio.
Početak sajma, odnosno ceremonija otvaranja biće međutim upamćeni i zbog nekih reči koje jesu izgovorene. Zasluga za to pripašće, između ostalih, i književniku Laslu Vegelu. Nadahnutim govorom, održanim prilikom otvaranja Sajma, on se obratio prisutnima, pre svega „poštovanim čitaocima“, te se – pažljivo biranim mislima – zahvalio na „ukazanoj mu časti da otvori ovu priredbu“:
„Kad sam prihvatio ovaj zadatak, postavio sam sebi pitanje: da li su, posle ratova i masovnih grobnica, ostale bilo kakve književne iluzije? Da li još možemo verovati knjigama?… Nas u budućnost goni oluja napretka, poput Kleovog očajnog anđela kojeg je Valter Benjamin nazvao anđelom istorije.“
Tako je prozaista, esejista i kritičar Vegel masovne grobnice prizvao i na sajam izdavaštva i u ovo malo komercijalno i duhovno sazvežđe knjiga. Da se ne zaboravi! Prizivajući u pomoć čak i anđele, a parafrazirajući valjda velike duhovne uzore –Helderina koji je pitao „Čemu pesnici u oskudno vreme?“, ali i Adorna koga je mučila nedoumica: „kako je moguća poezija posle Aušvica“ – i svakako verujući da su svečanost i dobro raspoloženje vazda pravi trenutak i pravo mesto za to, ovaj istaknuti intelektualac još jednom je ponovio oštar prekor, prekor tako rezolutan i otrežnjujući da jednostavno mora da lecne i nekako snuždi savest svakog ko bi se, iako ne neposredno „ kriv i zao“, eventualno usudio da se preda opuštanju i vedrini trenutka. Ne sme ovde niko da zaboravi kako su zločin i krivica večni. Veliki greh se ne sme tišinom ispratiti, teško da se pak može – okajati, a opomena o tome jasno je adresirana. Grešnicima na dušu. U ovoj prilici – svakako ne onima koji su skrivili holokaust. Ipak, Vegel nije čovek bez samilosti, pa nade njegove, no nade možda i varljive, bivaju deo ovog jezgrovitog sajamskog govora koji, budući da su to reči svojevrsna paradigma za jedan način mišljenja i glasnog obraćanja koji je u javnom diskursu ove zemlje uticajan i medijski pažljivo negovan, citiramo i narednim pasusom:
„Moje nade, ili možda samo iluzije, pothranjuje ubeđenje da kultura, i unutar nje književnost, tu najdublju energiju zajednice drži budnom. Nama je kultura, nama su knjige neophodne bar onoliko koliko nam je neophodna Evropska unija. Jedna bez druge ne postoje. Svaka zajednica, to jest društvo, savladava svoje krize tako što okuplja svu svoju energiju, usredsređuje je, i potom, saobrazno svojoj sadašnjosti i budućnosti – neodložno stvara svoju novu prošlost. Ako nije u stanju to da učini, onda će prošlost, nažalost, ostati u ruševinama… Poštovani prijatelji, ova impozantna priredba me uverava u to da Kleov nesrećni anđeo ima gde da pogleda, a da ne ugleda samo ruševine.“
Pozivanjem  na Evropu, koja u našoj kolektivnoj svesti mora da vredi jednako kao i knjige, dakle – kao kategorija apsolutna, konačna i neupitna, Laslo Vegel zatvara svoj misaoni  krug i trijumfuje u zadatoj, ideološki poželjnoj, matrici  delatnog mislioca koji (se) razume (u) duh svog vremena. Za prigovore nekih što će mu možda reći da je pravi politkom jedne ideološke priče – ne mari. Neće se moguće osvrnuti ni na podrugljivo spočitavanje, da je on sad moderni „izvrnuti Ždanov“. Može li ga pak dotaći sud koji, budući da je više puta i od različitih komentatora ponovljen, vidimo kao vredan citiranja: „Kakav nam je Vegel „naš Adorno“, takvi su i domašaji i intelektualna snaga njegove poruke!“

„Omanulo“ je raspoloženje: velike posete i interesovanja publike, koje su otvaranje sajma knjiga tradicionalno činili uzbudljivim i „glamuroznim“ društvenim događajem, na startu ovogodišnje smotre – nije bilo

TALENTI I OBOŽAVAOCI
Možda za snalaženje u teškim nedoumicama, što nam je tako neočekivano (i ničim izazvan) zadao pisac Vegel, može uputnije od ovih promišljanja biti  ukazivanje na neke druge primere. Kako, u prilici sličnoj onoj u kojoj se našao Vegel, govore drugi pisci, svakako iskreno zabrinuti za sudbinu čoveka i knjige, a sve u mračnom zagrljaju smutnog i teškog vremena? Podsetimo se kako je, na primer, pre dve decenije, što će reći u vremenu kriznih i strašnih devedesetih, na tom istom mestu, pod tom istom kupolom govorio jedan uistinu značajan srpski pisac – Milorad Pavić. I sam „pozdravljajući čitaoce“, 1990. godine, prilikom otvaranja sajma knjiga, verovatno sluteći dramatični nastavak ratnih potresa i lomova što su usledili, Pavić – u tom trenu inače pisac kojem je svetska slava bila mera, a zapadnjaci ga proglašavali genijem ( moguće i svesno žrtvujući izglednu kandidaturu za književnog Nobela), dakle takođe ozbiljno zabrinut za sudbinu ljudi i literature, doslovno kaže:
„Danas književnost živi od pokojnih klasika i od živih čitalaca koji sada postavljaju novo pitanje: možemo li voleti jednu knjigu, a ne koliko je cenimo ili koliko je lepa… Tražite, dakle, ovde, večeras, knjigu koju ćete moći da volite. Time možda pomažete ovoj planeti da preživi…“ Tako je rekao Pavić, koga su zvali neobično – Cici!
Koliko su dva citirana pisca, Cici i Laci, idejno i etički suprotstavljena, a sve to kada  govore nadahnuti naizgled sličnim „mestima“ i podsticajima?
Po savetu koji sugeriše moto sajma – „Pamet u glavu“, tako inače opsesivno sveprisutan u prostoru ove izdavačke priredbe da postaje prisilna radnja, promislite – gde je „kvaka“?
Onima koji za teške misli nisu raspoloženi, a na sajam knjiga radi su da se tokom vikenda upute, savetuje se, po obilasku ostalih izlagačkih mesta i duži prijatan boravak na lepom i vedrom štandu Švedske, zemlje počasnog gosta ove smotre. „Ikea-stajling“ je kod Šveđana učinio svoje: belo zvezdano nebo će biti nad vama ( o mestu onog filozofovog „moralnog zakona“ nećemo sada, a opuštajuće šarenilo milovaće vam oči. Nemojte lupati glavu oko pitanja – zbog čega je ova daleka i hladna zemlja, u kojoj se stvara bogata i dobra literatura za odrasle, od dvadeset pisaca koji su došli na beogradski sajam u svoju reprezentaciju uvrstila čak polovinu, dakle desetak pisaca za decu! Tu možete i svakako sresti lepu i šarmantnu Osu Lind, književnicu za decu. Ona je, uz gospodina Lasla Vegela, takođe govorila na svečanosti otvaranja sajma. Učinila je to rečima gospodstvenim, pažljivo biranim i (književno) odgovornim. Uostalom, tako mora – ona je pisac koji, ne samo zbog uzrasta publike što njeno delo prevashodno „konzumira“, sa rečima jako pažljivo i obzirno „barata“.

Један коментар

  1. Cekaj, Laslo Zdanov i pored njega Svedjanka Osa? Ali, zar nije i Lacika Bedni ustvari – osa? Ili strsljen? A i na bumbara lici, zapreminom, a jos vise “pamecu”!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *