GEJ PARADA Da li je vredelo?

Piše Nataša Jovanović

Kako su strani, a kako domaći mediji ocenili nemire na ulicama Beograda, šta se moglo desiti, a nije, te ko ovom revolucijom rešava političko pitanje – Vlada ili narod?

Onog trenutka kada policija koja služi političkom režimu dobije batine od naroda, to znači i kraj režima. Srčani momci koji su, i s jedne i druge strane, beskompromisno i hrabro ulazili u obračune, pretvorili su ulice Beograda 10. oktobra u poprište gerilskog rata. U ime i protiv režima, režima koji prihvatanjem gej parade zagovara ulazak u EU i naroda kome je dosta moranja, dve Srbije, po definiciji nacionalno opredeljene nasrnule su jedna na drugu.

OMEKŠAVANJE SRBIJE
Šta bi se desilo da je samo jedan policajac okrvavljenog lica spustio štit na zemlju, ne položivši oružje pred ruljom već pred idejom da po sredi nisu Ustavom zagarantovana prava (konačno sa kim su to gejevi rodno ravnopravni?) koja se krše, već politički manifest s kojim Vlada Srbije izlazi u susret želji Zapada da se „militantna“ Srbija razmekša i priključi tokovima civilizacije (koje?). Šta bi se dogodilo da su sa 6.000 „huligana“ na ulice izašli i njihovi roditelji, tetke, braća? Šta će se desiti ako ovi mladi ljudi dobiju osam godina tamnice obećanih od strane onih koji su propustili da sa svog položaja, koji to od njih zahteva, sprovedu suđenja za ratne zločine u Dobrovoljačkoj i u Tuzli.
Konačno, da li je nekom palo na pamet da parada koja je prošetala ulicama grada nakićena svim LGBT i nacionalnim, ali ne i srpskim simbolima, predstavlja antidržavnu demonstraciju samoljublja, da je sam karneval pederastije politički manifest DS, a da su njeni učesnici viđeni i kao budući glasači? Da je neki od kabinetskih medija želeo sebi da postavi bar jedno od ponuđenih pitanja, verovatno je da bi naslov na sutrašnjim izdanjima štampe trebalo da glasi : „Da li je vredelo?“ Umesto toga javna glasila su se posvetila „demoliranju grada“, „uništavanju imovine grada“, „krađi“, „stihijskom ispoljavanju mržnje“, „zloupotrebljenim mladim ljudima“.
„Da je policija mogla da deluje preventivno pokazuje i slučaj vođe `Obraza` Mladena Obradovića, kod koga je pronađen spisak organizatora demonstracija. Propust je to što je uhapšen tek kada je sve bilo organizovano, a ne pre toga“, piše beogradski dnevni list „Alo“ u izdanju od utorka, 12. oktobra, a vezano za ulične nemire dva dana ranije.
Autor teksta se očigledno zalaže za metode koji mnogo više zaslužuju kvalifikaciju „fašistički“ nego protesti koje napada: on bi hapsio čak i pre nego što se bilo šta organizuje! Ovo je samo jedan od „bisera“ kojih je srpska prorežimska štampa bila prepuna protekle nedelje, a koji su se javili već u izveštajima sa „Porodične šetnje“ od subote, devetog oktobra. Iako je u toj šetnji učestvovalo najmanje deset, možda i punih 15 hiljada ljudi, beogradska „Politika“ je izvestila da se tom prilikom okupilo „više stotina građana“, dok su ostali listovi mahom prenosili agencijsku vest da je šetalo „oko dve i po hiljade ljudi“.
Srbija na ulicama u domaćim medijima nazvana je napadačima, huliganima, fašistima i klerofašistima; desničarske organizacije batinašima kojima prete „jezive“ kazne, a Srpski sabor „Dveri“, organizacijom koju već godinama direktno finansira i kontroliše SPC i koja se redovno javlja kao prethodnica uličnih batinaša. Na internet portalima Druge Srbije stizale su i preporuke da bi, u okviru saslušanja izgrednika i njihovih inspiratora, „morao  na informativni razgovor biti priveden i mitropolit Amfilohije“!
U tom duhu se i „Blic“, uoči same „Parade ponosa“, vrlo konkretno obrušio na SPC, koju je označio kao instituciju zbog koje se „usijala atmosfera“. Sa tom ocenom ovog lista potpuno su saglasni njegovi sagovornici, nezaobilazni psiholog Žarko Trebješanin i još nezaobilazniji „teoretičar crkve“ Mirko Đorđević, koji su SPC i naročito mitropolita Amfilohija optužili da poziva na nasilje i opravdava ga, kao i za licemerje.

U ime i protiv režima, režima koji prihvatanjem javne parade zagovara ulazak u EU i naroda kome je dosta moranja, dve Srbije, po definiciji nacionalno opredeljene nasrnule su jedna na drugu

POLITIČKI TEST

Da li je Srbija pala na testu tolerancije? Antirežimska revolucija, kasnije nazvana koordiniranom akcijom huligana i pljačkaša, najmanje je imala veze sa grupom homoseksualaca koje je ista Vlada, žigošući ih žutim trakama, ponizila do srži, trljajući im na nos da je pitanje seksualnih sloboda kod nas političko pitanje. Ali šta o tome misli Evropa?
Izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju Jelko Kacin, oštro je osudio nasilje tokom održavanja „Parade ponosa“ rekavši da je iz Beograda u svet poslata izrazito loša poruka, koja može negativno da utiče na odluku Holandije o daljem napretku Srbije na putu ka EU. „Slike Beograda u opsadnom stanju, koje su danas obišle svet, šalju izrazito lošu poruku o pomanjkanju elementarne tolerancije prema manjinama u Srbiji, ali i o neefikasnosti državnih institucija“, naveo je u saopštenju Kacin. Gde to i u kojim papirima piše, da je za ulazak u EU neophodno održati gej paradu?
Beograd je, prema njegovim rečima, propustio jedinstvenu šansu da pokaže na vidljivom primeru da je vladavina prava potpuno uspostavljena u Srbiji.
„Poruka koja danas stiže iz Beograda, može samo negativno da utiče na odluku holandske vlade i parlamenta o daljim koracima Srbije u evropskim integracijama“, napomenuo je Kacin.
Nešto blažim tonom, obratila se portparolka visoke predstavnice Evropske unije za spoljnu politiku i bezbednost Ketrin Ešton, koja je pozdravila način na koji su se srpske vlasti ponele u odnosu na „Paradu ponosa“ u Beogradu.
Valjda da bi spasla što se još spasti može ministarka pravde Snežana Malović, obećala je da će  u Strazburu razgovarati o nasilju na ulicama Beograda povodom „Parade ponosa“.
Policajac političke korektnosti B92, koji je na početku direktnih prenosa sa zapaljenih ulica Beograda gotovo sramežljivo i sa vidnom uzdržanošću izveštavao o događajima, isto veče se vratio standardnom rečniku, da bi sutradan slavodobitno najavio ono što će Malovićeva bez zadrške reći Torbjornu Jaglandu. Tako je javnost pre samog sekretara SE saznala da je Srbija posvećena zaštiti prava na slobodu izražavanja i zabrani diskriminacije „što je i potvrdila, preduzevši sve potrebne mere da osigura bezbednost učesnicima Parade“.
Konačno, stav EU je da su se srpske vlasti tokom dana održavanja parade ponele „profesionalno i uzdržano“ i dokazale svoju posvećenost zaštiti prava na izražavanje.
Šargarepa na kanapu.

Poslušnički mediji u "gomili huligana" nisu prepoznali vernike SPC

KO SANJA KOSOVO?
I zapadni mediji su posvetili veliku pažnju „Paradi ponosa“ u Beogradu, ocenivši da predstavlja test spremnosti Srbije da postane moderno i otvoreno društvo i sposobnosti srpske vlade da obezbedi poštovanje ljudskih prava. O tome kolika će biti cena krvi na asfaltu, nisu se bavili.
Ekstremno nacionalističke grupe i bande mladih fudbalskih „huligana“, pokrenule su kooridinisane napade na policiju. Takođe su  napali i zgrade povezane s vladajućom koalicijom, nakon što je Vlada odlučila da zašititi učesnike „Parade ponosa“ kako bi dokazala evropske standarde tolerancije, piše „Fajnenšel tajms“. Američka agencija „Asošijeted pres“, ocenio je da je „Parada ponosa“ veliki test za srpske vlasti, koje su „pokrenule prozapadne reforme i, u nastojanju da Srbija postane članica Evropske unije, obećale da će štititi ljudska prava“. Rojters je istakao i da mnogi vide ovaj događaj kao test spremnosti Srbije da postane modernije, otvorenije društvo, posle perioda ratova na Balkanu 1990-ih godina, koji su „bacili ljagu na sliku o Srbiji“.
Izveštavajući o sukobima protivnika parade i policije, povređenim i uhapšenima, Bi-Bi-Si je naveo da je policija koristila suzavac protiv demonstranata, koji su bacali molotovljeve koktele i kamenice na policajce i pokušali da probiju bezbednosni kordon. Američka televizijska mreža Si-En-En prenela je, u izveštaju o paradi, da među učesnicima nije bilo povređenih. Radio „Slobodna Evropa“  izvestio je da, uprkos jakim bezbednosnim merama, više od 5.000 policajaca nije uspelo da spreči incidente huligana i ocenio da „Beograd ovakve mere obezbeđenja nikad nije video“.
Domaći poslušnički mediji doslovno su prepisali sve izjave političara, te služeći se njihovim frazama i frazeologijama ponudile istoj toj Evropi još skandalozniju sliku o nama. A da su želeli da istraže ko su ti mladi ljudi na ulicama, došli bi do frapantnih podataka. Analitički zahvat u temu doveo bi ih do saznanja da je reč o jednoj namučenoj zemlji, vlasnici spoljnog duga od više desetina milijardi dolara, u kojoj hara beskrupulozna tranzicija, besperspektivnost i gde neke nove generacije ljudi pokušavaju da sačuvaju nešto što se zove srpski identitet. U želji da nadglasa strane izveštače i još jednom nacionalno poistoveti sa fašističkim, jedan domaći elektronski magazin, naslovom „Tučem pedere, sanjam Kosovo“, ponudio je nešto više materijala za neku nepristrasnu analizu…

3 коментара

  1. Ja sanjam Kosovo i Metohiju nisam za to da se ,,oni,, tuku , ali su za lečenje i izolaciju od zdravog tela srpskog naroda.

  2. Прво бих да изрекнем похвале на текст, у коме је на један непристрасан и доста реалистичан начин обрађена тема, која не силази са страница домаће и стране штампе. Слажем се са ставовима ауторице готово у целости,осим…Наиме, сматрам да јој се поткрала једна грешка на почетку текста, што би, да је тако-у потпуности променило комплетан смисао њене анализе.
    Ради се само о једном пасусу,цитирам:

    “U ime i protiv režima, režima koji prihvatanjem gej parade zagovara ulazak u EU i naroda kome je dosta moranja, dve Srbije, po definiciji nacionalno opredeljene nasrnule su jedna na drugu.”

    Мислим да нема ни сврхе објашњавати, да се ни у ком случају не ради о сукобу две националне концепције. Власт то, ни у ком свом сегменту, сигурно није.

  3. Nataša Jovanović

    Poštovani gospodine Reljiću,
    moram da vam skrenem pažnju da ste pomenuti pasus, izdvojen kao sporan, pogrešno protumačili. Reč je o sukobu dve Srbije: ne zagovornika ulaska u EU, niti političke vrhuške, već naprotiv policije koja je u službi režima (što za većinu nije stvar intimnog uverenja) i mladih ljudi koji slobodno izražavaju skoro identična uverenja. Obe Srbije koje pominjem jesu nacionalno opredeljene.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *