Medvedev ide u NATO

Piše Bogdan Đurović

Odluka Kremlja da obustavi isporuke sistema S-300 Iranu, pokrenula je oštre kritike u ruskoj javnosti, paralelno sa američkim predlozima Moskvi da se pridruži zapadnoj vojnoj alijansi

Ruski predsednik Dmitrij Medvedev prekinuo je 22. septembra, tri godine dugu neizvesnost oko isporuka sistema zemlja-vazduh S-300 za Islamsku Republiku Iran. Predsedničkim ukazom broj 1154, Medvedev je zabranio isporuke Iranu tenkova i oklopnih vozila, krupnokalibarskih artiljerijskih sistema, borbenih aviona i helikoptera, vojnih brodova, raketa i raketnih sistema, kao i posebno apostrofiranih sistema S-300, uključujući i rezervne delove za sve navedeno naoružanje. Ukaz je „pojačan“ i sa četiri aneksa, odnosno spiska, u kojima se poimenice nabrajaju lica i organizacije iz Irana prema kojima se primenjuju posebne sankcije, uključujući zabranu ulaska i poslovanja na teritoriji Rusije, a blokada se odnosi i na otvaranje filijala iranskih banaka.

IRANSKI REBUS
Time je Rusija posle višegodišnjeg ubeđivanja iz Vašingtona i Tel Aviva, pristala da suspenduje svoj ugovor sa Irancima iz 2007. koji je potpisao tadašnji predsednik Vladimir Putin. Ugovorom je bila predviđena isporuka pet diviziona S-300PMU-1, za oko 800 miliona dolara. Sada je očigledno da od toga nema ništa, mada je već u drugoj rečenici ukaza navedeno da se isporuke obustavljaju „ubuduće, do posebne odluke“, čime je ostavljena mogućnost da se one ponovo odobre. Zašto je Moskva načinila novi ustupak Zapadu povodom svog „saveznika Irana“? Kao i pre nekoliko meseci, kada je Moskva pristala da u Savetu bezbednosti UN glasa za američku rezoluciju, kojom se Teheranu uvode nove sankcije, i sada se u Rusiji povela oštra rasprava: da li je ovo kapitulacija pred Vašingtonom ili promišljena strategijska igra Kremlja?
Svoj iranski zaokret ruska diplomatija objašnjava doslednim poštovanjem međunarodnog prava i striktnom primenom Rezolucije SBUN 1929 od 9. juna ove godine, kojom je Iranu uveden četvrti paket sankcija Svetske organizacije, za koji su glasale sve stalne članice Saveta bezbednosti, dok su Turska i Brazil bili protiv. Istina, tom rezolucijom zabranjene su isporuke ofanzivnog naoružanja Teheranu, dok S-300 primarno ne spada u ovu grupu, jer je predviđen za odbranu krupnih administrativnih i privrednih objekata od napada iz vazduha. Reč je o modernizovanoj, eksportnoj verziji sistema S-300, sa poboljšanim raketama, sposobnim da pogađaju ciljeve na udaljenosti od 150 kilometara i pri brzini od 6.450 kilometara na čas, sa verovatnoćom od 90 odsto.
S-300PMU-1 je opasno oružje, sposobno da uništi veliki deo borbene avijacije protivnika i potpuno je razumljivo zašto su Vašington, a posebno iranski najveći neprijatelj, Izrael, na svaki način pokušavali da izdejstvuju od Moskve obustavljanje isporuka. Međutim, oni koji ističu da je modernizovani S-300 striktno defanzivno naoružanje, poput poznatog ruskog generala Leonida Ivašova, obično ne ukazuju na druge aspekte njegove upotrebe. Imajući takav štit nad svojim vitalnim objektima, zemlja koja ga poseduje može se odlučiti na agresiju prema drugima, svesna da je njena teritorija u velikoj meri zaštićena od odmazde. U tome je, recimo, suština ruskih prigovora američkoj protivraketnoj odbrani, a Vašington svaki put sa navodnim čuđenjem postavlja pitanje: zašto se vi Rusi osećate ugroženi, to je samo odbrambeno oružje?

Teheran i Moskva su do sada najčešće bili geopolitički rivali, a ne saveznici. Mahmut Ahmedinedžad je u ruski zagrljaj pao isključivo iz nužde, pritisnut teškoćama koje mu stvara Amerika

ANGLOSAKSONSKO-CIONISTIČKA ZAVERA
Isto tako, unutarruska kritička lavina sručila se na Kremlj i zbog izdaje „prijateljske i savezničke zemlje“, kakvom pokušavaju da predstave Iran. Ipak, Teheran i Moskva su do sada najčešće bili geopolitički rivali, a ne saveznici. U poslednjoj deceniji Iran je pao iz nužde u ruski zagrljaj, pritisnut teškoćama koje mu stvara Amerika, zemlja koja je do pre 31 godinu, pre Islamske revolucije, imala najtešnje odnose sa Teheranom. A i kasnije, u iračko-iranskom ratu, SSSR je pomagao Bagdadu, a ne Teheranu, dok je sovjetska okupacija Avganistana imala za posledicu ledene bilateralne odnose. Zbog svega navedenog, zaista je teško govoriti o prijateljstvu, a još teže o savezništvu pravoslavno-hrišćanske Rusije i šiitsko-muslimanskog Irana. Pre bi se reklo da je iranski saveznik Turska, koja ne skriva previše svoje ambicije za formiranje koalicije muslimanskih zemalja, koja bi pored nje i Irana uključivala i Siriju i Egipat.
Mnogo je bliže istini onaj drugi deo kritike poteza ruskog vrha, kojim se izražava zabrinutost da Moskva sada može doći pod udar islamista, kao država koja je u ovom sukobu otvoreno stala na stranu „anglosaksonsko-cionističke zavere“ protiv muslimanskih zemalja. Tako general Ivašov, u članku koji prenosi moskovski Fond strateške kulture, objašnjava da je ruska odluka opasna zbog „gorućeg muslimanskog Kavkaza i više od miliona muslimana u Moskvi“. Činjenica je da se neki južni delovi Rusije nalaze u zoni „Velikog Irana“, kao kulturno-istorijske kategorije. To je, recimo, prikaspijski Dagestan, koji već desetak godina predstavlja opasno žarište islamskog terorizma.
Međutim, najzanimljiviji deo kritike Ivašova (koji u ovom slučaju samo personifikuje jednu intelektualnu struju u ruskoj javnosti) odnosi se na optužbu da Kremlj, i preko najnovijih poteza u vezi Irana, na mala vrata uvodi Rusiju u NATO, pripremajući se za masovne nabavke zapadnog naoružanja i učešće u američkim vojnim avanturama! Ovi navodi imaju utoliko veću težinu, jer se poslednjih meseci sve češće sa raznih strana, uključujući i neke ljude iz okruženja predsednika Medvedeva, mogu čuti da se spekuliše oko navodnog priključenja Rusije Zapadnoj vojnoj alijansi.
Ta ideja uopšte nije nova i nju su pokretali i Staljin i Hruščov i Jeljcin, pa čak i Putin na početku svog prvog mandata. Ali, odgovor Vašingtona Moskvi uvek je bio isti: to nije moguće, jer ne ispunjavate kriterijume. Situacija se u međuvremenu promenila. Medvedev je u svojoj prvoj međunarodnoj poseti u svojstvu šefa države, još pre dve i po godine u Berlinu ponudio Evropi drugo rešenje: stvaranje nove bezbednosne arhitekture u Evropi, zasnovane na principu jednake bezbednosti za sve. I upravo kao reakcija na ovu ideju, iz Vašingtona se čuju pozivi za priključenje NATO-u.

ZAOKRET KA ZAPADU
Ruski šef diplomatije Sergej Lavrov izjavio je da je Medvedev dobio i pozivnicu da prisustvuje samitu NATO-a, koji će biti održan u novembru u Lisabonu. Lideri alijanse planiraju u isto vreme da održe i samit Saveta Rusija-NATO, a to može biti utoliko značajnije jer u Lisabonu treba da bude usvojena nova strateška koncepcija vojnog saveza. A kao šlagvort, američki ambasador pri NATO-u Ivo Dalder izjavio je 21. septembra u Vašingtonu, da ne isključuje mogućnost da Rusija u budućnosti pristupi NATO-u i da SAD neće to sprečavati. „Rusija je evropska zemlja i, prirodno, ima pravo da pristupi alijansi“, objasnio je Dalder, uz ogradu da ovo pitanje sada nije na dnevnom redu jer rusko rukovodstvo nije iskazalo takvu želju.
Međutim, rusko rukovodstvo u poslednje vreme iskazuje neke druge želje i to ima veze sa onim što govori Ivašov. Moskva je napravila plan velikog naoružavanja svoje vojske do 2020. godine, koji podrazumeva ulaganje od 750 milijardi dolara. Ideja je da se u tom roku udeo nove, moderne tehnike u jedinicama, sa sadašnjih 10 poveća na bar 70 odsto. A kako prenosi američki „Forbs“, ruski ministar odbrane Anatolij Serdjukov imao je seriju razgovora u Vašingtonu, gde je najavio da bi Moskva u narednoj deceniji mogla da izdvoji čak 600 milijardi dolara za nabavke oružja na Zapadu. I to, kako se ističe, uglavnom preko kupovine licenci za najmodernije naoružanje, kako bi se ta tehnika proizvodila u Rusiji. Recimo, Moskva je već zatražila od Francuske licencu za proizvodnju nosača helikoptera klase „mistral“, a zainteresovana je za saradnju sa Izraelom po pitanju bespilotnih letilica.
Po svemu sudeći, odgonetku „iranskog rebusa“ treba tražiti u ovom pravcu. Ne treba zaboraviti da su i Putin i Medvedev lideri zapadne orijentacije, koji za razliku od nekih njihovih prethodnika i te kako dobro znaju koji jezik Zapad najbolje razume. To je jezik moći, novca i vojne sile. Tako sada, dok potpisuju embargo za Iran, Rusi istovremeno pregovaraju sa Sirijom o isporuci užasnih protivbrodskih stelt-raketa „jahont“, koje po karakteristikama nadmašuju američke „harpune“ , a u stanju su da potope celu izraelsku flotu, na taj način dajući do znanja, da u svojim rukama drže još mnogo pregovaračkih aduta.
Očigledno je da kombinacija sa Iranom predstavlja tek delić mozaika u ruskoj strategiji. A u Vašingtonu sigurno pažljivo prate ruske planove za novo naoružavanje i jačanje ruskog uticaja svuda u svetu, a posebno u Evropi. I rezonuju: takvog protivnika je bolje imati uz sebe, nego protiv sebe. Koji će biti sledeći potez Moskve? Taj odgovor bi mogao dati Medvedev na samitu NATO-a u Lisabonu.

3 коментара

  1. Ne svidja mi se iz razloga sto mislim da je Rusiji bolje da ima svoje sfere interesa i uticaja moci u evroaziji nego da zapadu(americi) cuva ledja i tako postaje samo jos jedan americki saveznik u evropi.
    Rusija treba da ide putem integracije sa starim saveznicima iz doba sssr-a i novim oko kojih bude imala interes.
    Ja bih licno voleo da budemo ekskluzivni saveznik Ruskog vojnog bloka(npr ODKB) na balkanu sa vojskom dostojno naoruzanom, pre nego da nam se vojska svede na jednog od 20 americkih saveznika u evropi koji bi imao samo neke rodove vojske a neke ne.

  2. Ako malo bolje pratite poteze Ruske spoljne politike znate da je nuklearna elektrana u Iranu ,Bušer 14 septembra pocela sa radom.U nasim medijima gotovo da nije bilo nikakve informacije o tome .A radi se o tome da je Rusija “obecala ” Zapadu da u tekucoj godini ne planira isporuku nuklearnog goriva Iranu.Zanimljiva je informacija ,da je vlasnicki odnos po principu pola-pola.Naime , strucno osoblje u elektrani je i Rusko I Iransko u narednih 5 godina,nakon cega ce Ruski kadar predati Iranskim strucnjacima na upravljanje.Rusi su pragmatican narod,znaju da sada ni Izrael ni Amerika nece gadjati nuklearni reaktor u neposrednoj blizini ,za sada najveceg snabdjevaca “crnog zlata” Saudijske Arabije.
    Sto se tice nabavke Francuskog Mistrala (nosaca helikoptera) i to je vec oprobani Ruski trik.Dok se u javnosti vodi rasprava o tome,ruski konstruktorski biro Rosvertoljet vec uveliko testira borbeni helikopter pete generacije (KA-90) sa znatno poboljsanim karakteristikama(po podacima dostupnim na Ruskim sajtovima,brzina oko 700km/h,autonomija leta oko 2500 km itd…).Ako znamo da je Rusija kupovinu Mistrala pravdala nemogucnoscu da zastiti svoje interesne sfere u Crnom Moru (Gruzija),dugorocno i taj problem ce biti rjesen iz dvije velike Ruske baze na Kavkazu (Jermenija). Koketiranje sa NATO-om je samo jos jedna velika igra najvece zemlje na svijetu.

  3. Čaves će se sresti sa ruskim predsednikom Dmitrijem Medvedevom i premijerom Vladimirom Putinom, a očekuje se da će biti potpisan akcioni plan koji će postaviti bazu za razvoj saradnje do 2014. godine, javila je agencija Itar-Tas s.U dokumentu će, navodi ruska državna agencija, biti utvrđeni konkretni pravci saradnje u oblasti spoljne politike, finansija, industrije nafte i gasa, vojno-tehničke saradnje, atomske energetike, telekomunikacija, poljoprivrede i ribolova, saobraćaja, obrazovanja, zdravstva, turizma, sporta, kulture i otklanjanja posledica prirodnih nepogoda.Itar-Tas s podseća da je Čaves uoči posete rekao da je ona usmerena na dalje produbljivanje strateških odnosa sa Rusijom .Venecuelanski predsednik je najavio formiranje rusko-venecuelanske banke, čije će sedište biti u Moskvi, a filijale u Kini i Venecueli, dok će osnivački kapital biti do četiri milijarde dolara.Prema Čavesovim rečima, do kraja ove i početka 2011. godine u Venecuelu će početi da stiže nova vojna tehnika – moderni tenkovi i instalacije protivvazdušne odbrane .Itar-Tas s navodi da je Venecuela lider regiona po razmerama ugovora zaključenih sa ‘Rosoboroneksportom’ i prenosi ocenu Putina da bi obim izvoza ruske vojne tehnike u Venecuelu mogao dostići u skorije vreme pet milijardi dolara.Rusija vodi pregovore i o prodaji 50 civilnih aviona tipa An-148 i Be-200 , navodi agencija.Čaves će se sastati i sa rukovodstvom Moskve i istupiće na konferenciji Dva veka nezavisnosti Latinske Amerike .Poseta venecuelanskog predsednika Rusiji, deveta od 2001. godine, trajaće do 15. oktobra, a Čaves će 12-dnevnu turneju nastaviti posetom Belorusiji, Ukrajini, Iranu, Siriji i Portugaliji, navodi Itar-Tas s.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *