KROZ BEOGRADSKE GALERIJE Ko je pojeo enformeliste

Piše Dejan Đorić

Mnogoglasje u izložbenim prostorima prestonice: od omaža Lazaru Trifunoviću – do moćnih utopijskih dizajnerskih svesti, koje zbog svog ega projektuje sterilan svet bez mirisa, boja i erotike, i „umetničkih dela“ koja su nesumnjivi vid angažovane ideološke borbe

U Galeriji Kulturnog centra u Beogradu održava se izložba slika Vladislava Todorovića Šilje, rano preminulog slikara koji postaje sve značajniji. Prikazan je njegov opus iz perioda između 1959-1966 godine, kao četvrta izložba u ciklusu „Slikarstvo beogradskog enformela“. Ceo taj ciklus je svojevrsni omaž dr Lazaru Trifunoviću, najvećem našem istoričaru moderne umetnosti. Jednom godišnje se u ovoj galeriji priredi izložba jednog od autora sa izvorne Trifunovićeve autorske izložbe iz 1962. godine, sa kojom je uveo enformel u našu likovnu kulturu.

OTPOR ENFORMELU
Enformel ili slikarstvo materije, surove, neplemenite strukture, slikarstvo krajnje ekspresije i gestualnosti, u kome je korišćen pesak, kamenje, metal i vatra u ime neke navodno čiste likovnosti, potpunog odsustva priče i figure, izazvao je velike otpore u našoj sredini. Bila je to ondašnja likovna avangarda, uvezena kako se govorilo sa Zapada, crno i cinično viđenje stvarnosti. Odgovarala joj je Sartrova filozofija mučnine, Beketovi nerazumljivi, pesimistički romani i drame kao i otuđenost koju je Hana Arent naznačila, još tada rekavši da će budućnost sveta biti logorska. Pedesetih godina prošlog veka se mislilo da posle Aušvica poezija ne sme više da se piše, a sveopštem stanju crnila je doprinosila stalna opasnost od atomskog rata i sukob hladnoratovski podeljenog sveta.
Lazar Trifunović je u tom trenutku bio ono što bi se danas nazvalo militantni kritičar, agresivni zastupnik jedne od avangardi protiv koje su bili stari međuratni profesori kao i slikari figuracije. Postojala je napetost na likovnoj sceni, nasuprot enformelista mladi slikari iz grupe Mediala su zastupali nove vidove fantastične i vizionarske figuracije, zasnovane na nacionalnom, tradicionalnom i religijskom. Milić od Mačve je na jednoj svojoj slici tada napisao: „Enformelisti, poješću vas“, što je Mića Popović prokomentarisao: „Pazi da ne slomiješ zube“. Ta prašina se nije slegla do devedesetih godina prošlog veka. Nakon najveće održane izložbe Mediale u Umetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ 1981. godine, kao odgovor Lazar Trifunović je odmah organizovao izložbu beogradskog enformela. U tekstu kataloga te izložbe je, izgubivši kriterijum, nekritički poneseno poredio naše slikare sa zen budistima. Kao što je Trifunović imao nesavladivog protivnika u Dragošu Kalajiću, tako su i neki mlađi umetnici i teoretičari odbacili enformel u osamdesetim, kada je Vasilije Suić, kritičar bez ijedne objavljene knjige, dužeg stručnog teksta i bez bilo kakvog uticaja na savremenu likovnu scenu, pokušao da istakne sebe kao Trifunovićevog naslednika. Podgrejao je likovni leš i proglasio  neoenformel za novi vid srpske avangarde, što je navelo znalce da tu umetnost nazovu fekalnom fazom slikarstva. Kao nekada u Mediali, figuralisti su se okupili oko jedne ličnosti, Zorana Nastića i njegovog projekta, grupe Magnet, koja je sa mnogim izložbama i svežim idejama bacila u zasenak Suićev pokušaj.

U ciklusu „Slikarstvo beogradskog enformela“, u Galeriji Kulturnog centra u Beogradu prikazana je izložba slika Vladislava Todorovića Šilje, rano preminulog slikara koji postaje sve značajniji

DVA IZLOGA DUHA EPOHE
Kada je prošlo mnogo godina od početne destrukcije i kada su se strasti stišale, uočava se kod Vladislava Todorovića Šilje i kod drugih slikara predstavljenih u ovom ciklusu, poetičnost svojstvena nekom drugom vremenu bezinteresnog, nekomercijalnog stvaranja, bliskog na početku i Mediali. Leonid Šejka je među prvima u Beogradu, kao eksperiment, napravio dve-tri male enformelističke kompozicije (možda je bolje reći napravio nego naslikao), a i na pojedinim njegovim uljima postoje slične površine sipkave materije. Duh jedne epohe je na muzejskom nivou predstavljen u Galeriji Kulturnog centra. Izložbe ovog tipa prati kvalitetan katalog i projekcija dokumentarnih filmova o slikarima, snimljenih na sasvim drugačiji način od današnjih. Sa ovakvim ozbiljnim pristupom, naša kultura dobija na značaju i kustosi  Galerije bi napravili dobar koncepcijski i kulturnoistorijski pomak, kada bi predstavili i druge likovne pojave iz tog perioda.
Dok publika skoro da ne ulazi na ovu izložbu, veoma je posećena postavka u ULUPUDS-ovoj Galeriji Singidunum, takođe u Knez Mihajlovoj ulici. Pod nazivom Futureality, Marko Luković, profesor Fakulteta primenjenih umetnosti prikazao je svoj desetogodišnji rad na industrijskom dizajnu. Luković je naš vodeći dizajner automobila i vozila iz bliske budućnosti. Proslavio se 2001. godine, kada je, u svetskim okvirima, originalnim rešenjem pobedio na Pežoovom međunarodnom konkursu. Treba odmah uočiti da njegove sjajne futurističke stilizacije ostaju u domenu fantazije, bliže holivudskoj naučnoj fantastici nego stvarnom životu. Postavlja se pitanje da li dizajner treba, kao međuratni futuristički arhitekta Sent Elia, da bude vizionar bez izvedenih projekata, ili praktičar ograničen realnošću, da li je on umetnik ili tehničar? Malo je verovatno da će se ljudi 2020. godine voziti u ovako zamišljenim vozilima, u prenaseljenom svetu, bez vode i hrane, ogrezlom u kriminal i razne vrste ovisnosti.  Za

Pod nazivom Futureality, Marko Luković, profesor Fakulteta primenjenih umetnosti prikazao je u Galeriji Singidunum svoj desetogodišnji rad na industrijskom dizajnu

Lukovićeva vozila trebalo bi probiti sasvim nove puteve jer se ne mogu voziti ni parkirati u sadašnjim gradovima, a pravljena su za neke idealne vozače jer u slučaju sudara nemaju nikakvu zaštitu, kao što bi vozač vazdušnog motocikla pri najmanjem naglom kočenju preleteo preko mlaznog skutera. U pitanju je jedna od moćnih utopijskih dizajnerskih svesti, hladna i bezdušna, koja zbog svog ega projektuje sterilan svet bez mirisa, boja i erotike, u kojem nema šarma, romantike, biblioteka i raskošnih ručkova. U javnosti je ova izložba s pravom najavljena kao senzacionalna, što i jeste, ako na svet gledamo kapitalistički i fašistoidno. Na svu sreću postoje  drugi dizajneri, manje agresivne ideje, bliže čoveku nego čoveku mašini, stvaraoci koji vide bolju i optimističniju budućnost. U tom smislu, mogli su se u svetu videti i veoma elegantni projekti humanih automobila sa celom karoserijom od drveta, koji možda isto nisu praktični, ali omogućuju korisniku drugačiji i lepši doživljaj. Budućnost možda pripada tim smelim inovatorima koji pokreću svet sa novim idejama i mada se kritički odnose prema njemu, prate nove tehnologije. Luković je zapravo pripadnik stare škole srpskog industrijskog dizajna, verovatno njen najbolji predstavnik, ali jednako nadobudan kao i njegovi prethodnici. U likovnom smislu često je ta samouverenost inferiorna, a takvi dizajneri kao da još žive u Titovo vreme, kada im je bio san da uđu u bilo koju kapitalističku kompaniju, da joj služe, ali ne i da je iznutra, na bilo koji način, stvaralački menjaju. Kao i Lukovićev dizajn, to je zastareo koncept koji sada više služi za sablažnjavanje prostote.
Budućnost možda pripada dizajnu eko sistema, prirodnim materijalima sa što manje otuđenosti, čelika, stakla, betona i robota, a što više vedrine i života. Takav je dizajn španske firme Kamper koja je postavila nove standarde za obuću. Uostalom, mnogo toga na ovoj izložbi je već viđeno u serijalu filmova o Betmenu i u drugim naučnofantastičnim filmovima. Samo je pitanje vremena kada ćemo se od toga zamoriti, upotrebiti sopstvenu glavu i odbaciti svet koji nam se nameće.

U Salonu Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, Milica Tomić izložila je radove koji se ne mogu smatrati umetničkim delima već vidom ideološke borbe

POKUŠAJ KOJI NIJE USPEO
U Salonu Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, Milica Tomić je izložila fotografije i video radove tri svoja projekta. Pokušala je, kako bi Milovan Vidak rekao, da bude slikarka, ali joj to nije uspelo. Postala je i u inostranstvu cenjena avangardna umetnica, uspevši da se istakne u armiji anonimusa, raznih eksperimentatora čije izložbe niko ne pamti. Povodom ove izložbe autorka tvrdi „da je svako umetničko delo zajedničko dobro, jedan nov tip vlasništva, potpuno suprotan privatnom i javnom dobru. Jedan oblik vlasništva koji nas tek čeka“.  Da li to u praksi znači da će umetnica kao „zajedničko dobro“ svoje honorare, sa kojima zapadni gospodari naše kulture obilato nagrađuju ovakvu vrstu umetnosti, podeliti sa prvim posetiocem galerije? Ako njena umetnost nastaje kao rezultat timskog rada „produkcione mreže koja ostaje nevidljiva“, nije li se ona sama pobrinula da njeni saradnici ostanu nepoznati?
Ključni rad sa ove postavke, odnosi se na njeno dvomesečno obilaženje lokacija u Beogradu sa kalašnjikovim u jednoj i kesom sa namirnicama u drugoj ruci. To bi trebalo da bude nekakav „nematerijalni spomenik“, način da se obeleže uspešne akcije NOB-a i NOP-a. Umetnica ustaje i protiv „novih oblika fašizma“ jer je „fašizam svuda oko nas, ugrađen u zakone i administraciju“. Ta je retorika dobro poznata i sponzorisana od nevladinih organizacija, koje finansiraju razne aktivnosti zatomljavanja originalnog i samostalnog  stvaralaštva. Cilj je duhovno poravnati svet i pripremiti ga za apsolutnu eksploataciju. Da je fašizam zaista prisutan u našem društvu, Milica Tomić ne bi smela da uđe ni u jednu galeriju, a kamoli da izlaže. Priča o fašizmu je još jedna u nizu podlih ucena kojima smo izloženi.
Rad „Četiri lica Omarske“ navodno otkriva simboliku ovog rudnika na teritoriji Republike Srpske iz epohe socijalizma, koji je potom bio logor, pa postao vlasništvo poznate svetske kompanije i mesto na kome je snimljen film „Sveti Georgije ubiva aždahu“. Iz tog rada se ne može iščitati nikava simbolika. Umetnica je pogođena time da sećanje na logor u rudniku, u kome je nesrpsko stanovništvo bilo izloženo torturi, nije ničim obeleženo, kao da su mesta masovnog ubijanja srpskog stanovništva u muslimanskom delu Bosne bilo čime obeležena. Zašto se ne obrati „poznatoj svetskoj kompaniji“ za takvo obeležavanje, koju izgleda uopšte ne zanima ratna prošlost rudnika?
Očigledno je da se njene fotografije i video radovi ne mogu smatrati umetničkim delima već vidom ideološke borbe, neuporedivo bolje izražene u njenim intervjuima nego u ovakvim pseudolikovnim pokušajima. Galerijska aktivnost je samo povod za javno ucenjivanje, može se izložiti bilo šta i bilo gde ukoliko služi antisrpskoj propagandi, sam rad je potpuno nebitan ili ga čak i nema. Između njene demokratske politizacije umetnosti i fašističke nema razlike. Ideološki, propagandni i politički značaj fašističkih umetničkih dela nadilazi njihove likovne vrednosti, koje su sada skoro potpuno nestale u ovakvim oblicima novog totalitarizma.

Један коментар

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *