IRAN Spinovanje sudnjeg dana

Piše Dejan Lukić

Kao i u slučaju nepostojećeg iračkog oružja za masovno razaranje, nepostojećeg srpskog pogroma na Kosovu ili nepostojećih srpskih konclogora smrti u Bosni, tako i slučaju nepostojeće pretnje za mir na Srednjem Istoku od Irana – ispred imperijalne artiljerije i konjice idu falsifikat i laž

Iščitavanje internih materijala iz analitičkih soba u britanskom Vajtholu, o šansama za izbijanje novog ratnog sukoba na Srednjem Istoku, u čijem je centru tema nuklearnog Irana, prilično je neveseo doživljaj… Na Temzi kao i na  drugoj strani Atlantika, gotovo preovladava sumnja da će najnovije sankcije, nametnute Iranu, ostvariti proklamovani cilj. U jednoj analizi, u čije je delove „Pečat“ imao uvid, predviđanje je da bi „rasplet“ – vojna solucija – mogao da dođe na red već tokom  proleća iduće godine.

TAČKA NEPOVRATA
Jedan papir koji trenutno cirkuliše u renomiranoj analitičkoj kući „Čatam Hausu“, takođe barata sa ratnim ishodom, ali, interesantno, kontroverze, u taktici i tajmingu, između Amerike i Izraela vidi kao problem koji komplikuje stvar. Baraku Obami, prema ovoj analizi, ne odgovara još uvek jedan novi Avganistan na Bliskom  Istoku, dok se, nasuprot, Izrael nalazi sasvim blizu kritičnoj masi, pri kojoj odlaganje vojnog udara na iranska nuklearna postrojenja znači varijantu „samoubistva“ Davidove države.
U procepu između ova dva taktička pristupa – sa istim strateškim ciljem – stoji nerešeno pitanje: ko će i kako zaustaviti Iran, pre nego što dođe u posed atomske bombe?
Izraelska strana ima malo simpatija  i još manje strpljenja prema  sugestijama za čekanje, koje povremeno stižu iz Vašingtona, Londona i još nekih zapadnih prestonica, a suština im je da sankcijama treba dati razumno vreme da prorade. U tako dobijenom  vremenu, Iran, prema ovoj tezi, ima poslednju šansu za ozbiljne pregovore i transparentnu inspekciju njegovog nuklearnog programa, posle čega – ako sve omane – sledi Plan B koji je već u fazi finalizacije. Jedan od zanimljivijih delova Plana B je, kako čitamo, i „sabotiranje atomskih aktivnosti Irana“, ma šta to podrazumevalo. Na „meniju“ je, takođe, kidnapovanje (u analizi spelovano kao „nestanak“) iranskih stručnjaka koji rade na atomskom programu, sa pretpostavkom da bi to moglo da uspori izradu atomskog oružja. Zapadne špijunske službe razvile bi, paralelno, program subverzija na unutrašnjoj političkoj sceni Irana – specifično  reaktiviranjem  oprobanih scenarija „obojenih revolucija“ koje su već davale rezultate na Balkanu, u Ukrajini, Gruziji…
U izraelskom političkom, vojnom i obaveštajnom vrhu, ovaj (američki) Plan B doživljavaju „više kao bajku nego  realnu perspektivu“. A u Londonu, naprosto, veruju da Izrael neće čekati dalje od proleća.
Američka revija „Atlantik“ u najnovijoj ediciji, stoji iza ovakve procene. Analitičar, Džefri Goldberg, smatra da je situacija već stigla do „tačke nepovrata“, kako i naslovljava svoju analizu. On tvrdi i da je izraelski vazdušni napad na iranska postrojenja, „sa Amerikom ili bez nje“, najrealniji scenario: „Najverovatniji sled događaja je da će jednog dana u toku narednog proleća, izraelski savetnik za nacionalnu bezbednost Uzi Arad  i ministar odbrane Ehud Barak, simultano podići slušalice  i obavestiti  njihove američke kolege u Beloj kući i Pentagonu da je premijer Benjamin Netanijahu, upravo izdao naređenje da nešto više od stotinu izraelskih ratnih aviona F-15, F-16 i F-16cs, polete prema Iranu“
Izraelski avioni bi na putu prema iranskim nuklearnim postrojenjima i  raketnim bazama leteli – ide dalje scenario – preko teritorijalne Saudijske Arabije, gde su već bez problema leteli i kada su (1981) napali i razorili irački atomski reaktor „Ozirak“ u blizini Bagdada.
Druga, već razrađena, opcija je let uzduž tursko-sirijske granice, a treća, kroz irački vazdušni prostor koji je, pak, trenutno krcat  američkim avionima.
Ovom izraelskom scenariju obezbeđuju uverljivost proverene informacije da je američka Centralna komanda, pod čijom je kontrolom šire područje Srednjeg Istoka, već uputila pitanje Pentagonu  kako da postupa kada,  i ako, izraelski ratni avioni  uđu u područje njene kontrole. Odgovor je bio: „ Ne obarajte ih“.

Izrael se već uveliko priprema za rat sa Iranom, a agresiju na ovu zemlju, po scenariju u koji je „Pečat“ imao uvid, mogao bi da izvrši već na proleće 2011. godine: izraelski premijer Benjamin Natanjahu

U POSEDU A-BOMBE
Izrael je već dva puta napadao i razarao neprijateljska nuklearna postrojenja. Prvi put to je bio „Ozirak“, drugi put atomski reaktor u Siriji, koji su upravo podizali stručnjaci iz Severne Koreje. Treći napad, ovaj put na Iran, bio bi, po opštem konsenzusu, neuporediv po kompleksnosti i reperkusijama.
Čak i da ništa ne uradi, nego samo da propusti izraelske avione kroz irački vazdušni prostor, Baraka Obama je direktni učesnik u avanturi koju na Temzi neki komentatori  apokaliptički nazivaju „scenarijom sudnjeg dana“. Napad na Iran (uz mogućnost upotrebe i taktičkog nuklearnog oružja) značio bi, većina se slaže, regionalni rat svih azimuita na Srednjem Istoku, a sa ođecima po celom svetu. Koštao bi i Irance i Izraelce velikih ljudskih žrtava, takođe i američkih i arapskih. Za Baraka Obamu bi Avganistan, u poređenju sa pandemonijumom koji bi nastao, bio Miki Maus – po kompleksnosti i  značaju; iračka avantura bila bi u ovom slučaju višestruko multiplicirana; naftna postrojenja u Zalivu našla bi se pod  udarima iranskih raketa; Iran bi lako zatvorio moreuz Hormuz, nijedan barel zalivske nafte ne bi prošao u svet; cene goriva skočile bi do visina kakve nismo videli ni u krizi 2008. godine, niti u vreme naftnog šoka 1973. godine. Iranski  regionalni klijenti, Hezbolh u Libanu, Hamas u Siriji i Gazi dobili bi krila, vladajući  sveštenici u Iranu samo bi ojačali pozicije i radikalizovali politiku; islamski svet  bi proključao…I, konačno, kolateralna šteta postali bi i sami izraelsko-američki odnosi.
Na američki eventualni prigovor da izraelski napad, bez obzira na to koliko bi uopšte uspeo da uspori, ili obeshrabri ambicije Irana da dođe u posed A-bombe, ruši  scenario sankcija, odgovor Tel Aviva je već izvestan: Iran predstavlja, od Hitlera pa do danas, smrtnu opasnost za fizički opstanak Jevreja i njihove države i svaki dan čekanja predstavlja dan bliže nacionalnoj katastrofi. „Izraelci će reći američkim saveznicima da su uvereni kako imaju sasvim realnu šansu da unazade  iranski nuklearni program za najmanje pet godina; da Izrael, jednostavno, nema izbora i da je čekanje na američku dozvolu ravno samoubistvu, a da je za traženje dozvole već isteklo vreme“(„Atlantik“).
Uostalom, nije li već celom svetu poznat javno izgovoren, opštepoznati stav iranskog predsednika, Ahmadinedžada, da će zbrisati Izrael sa lica zemlje.

Deo govora Ahmedinedžada 25. oktobra 2005. godine, koji glasi „Imam je rekao da ovaj režim koji je okupirao Jerusalim, mora da bude zbrisan sa stranice vremena“, za izraelske i američke potrebe preveden je pogrešno – „režim“ je preveden kao „Izrael“, a „stranice vremena“ postale su „mape zemlje“

REŽIM (NI)JE DRŽAVA
Stav jeste poznat, samo što nije nigde i nikada izrečen! I što je ova „opštepoznata izjava“ koja nikada nije rečena, sada, u ovom stadijumu ratne igre oko Irana, jasan znak i simbol  propagandne „artiljerijske pripreme“ za ono što dolazi.
Evolucija spinovanja i zloupotreba  navodne izjave  iranskog predsednika da Izrael treba „zbrisati sa  mape zemlje“, zaista je spektakularna i poučna za širu studiju  američke imperijalne procedure „artiljerijskih priprema“ u intervencijama po celom svetu.
U četvrtak, 25. oktobra 2005. godine, Ahmadinedžad, u to vreme tek izabran za  predsednika Irana, drži govor u  holu  iranskog Ministarstva unutrašnjih poslova u Teheranu. Tema govora nosi naslov „Svet bez cionizma“. Nota bene: „svet bez cionizma“, ali ne „svet bez Izraela“. U toku izlaganja Ahmadinedžad  se pomaže jednom  izjavom imama Homejnija i citira njegove reči, koje na farsi (persijskom) jeziku zvuče ovako: „Imam goft  in režime išnalgare  Kuds  bajed  az safhe-je ruzgar mahv šaved“. Prepoznaćete i bez poznavanja farsi jezika dve reči: „imam“ i  „režim“, a korektan prevod ove famozne rečenice glasi : „Imam je rekao da ovaj režim koji je  okupirao Jerusalim („Kuds“ na arapskom), mora da bude zbrisan sa stranice vremena“.
Već sutradan posle govora, iz američkih i većine zapadnih medija, svet je bio zasut baražnom vatrom  informacija da iranski predsednik  poziva na brisanje Izraela  sa mape zemlje. Spinovanje se odmah „primilo“ i evo ga  sada u srcu „artiljerijske pripreme“ za novi rat. Kao i u slučaju nepostojećeg iračkog oružja za masovno razaranje, nepostojećeg srpskog pogroma na Kosovu ili nepostojećih srpskih  konclogora smrti u Bosni, ispred imperijalne artiljerije i konjice ide, falsifikat, laž i spinovanje.
I šta je to, zaista, rekao Ahmadinedžad i kako je spinovana njegova izjava?
Iranski predsednik, najpre, nije ništa rekao nego je  citirao  izjavu imama Homejnija. To ne mora, neophodno, da ga abolira od optužbe. Ali, Ahmadinedžad je rekao da je imam Homejni jednom izjavio, kako cionistički REŽIM (a ne državu), dakle režim sa njegovim cionističkim sadržajem treba zbrisati sa „stranice našeg vremena“, a ne sa „MAPE ZEMLJE“ kako je spinovano  na sve četiri strane sveta… Vapijuća razlika. Izraženo u aktuelnoj terminologiji, iranski predsednik je zastupao  „promenu režima“.
Britanski Bi-Bi-Si, američki „Asošijeted pres“, francuski „Mond“, američki „Tajm“ i cela serija drugih zapadnih velikih glasila, izvršili su „fejslift“ govora na  verziji iračke novinske agencije IRNA, tako što su  „režim u Jerusalimu“ proizveli u „izraelsku  državu“, a „zbrisanje sa lice vremena“ spinovali u  „brisanje sa mape zemlje“. Podvala je bila, zaista, impresivna. Ako pročitate persijski transkript govora, videćete da Ahmadinedžad nije nijednom izgovorio ni reč „nagše“ (mapa), kao ni „Izrael“, upotrebljavajući konzistentno, nimalo slučajno, samo reč „režim“ ili „cionistički režim“.
Ništa zato. Toni Bler  u Londonu odmah izleće sa svojim „gnušanjem“ i implicira potrebu oružanog odgovora na „verbalni delikt“ Ahmedinedžada. Džordž Buš u Klivilendu (2006), sugeriše da napad na Iran sada više „nije isključen“ jer iranski predsednik, eto, izjavljuje kako namerava da „razori našeg saveznika Izrael“. Sa izraelske strane „Jeruzalem post“, govori o iranskom predsedniku kao „budućem Hitleru“ koji predstavlja „smrtnu opasnost po svetski mir“ jer  se sprema  za „novi holokaust“. A, izraelska lobistička grupa u SAD – APAC, u oktobru 2006. godine, izlazi sa memorandumom pod naslovom „Reči mržnje: iranska rastuća opasnost“ i tu ide čak do Heraklovih stubova: „Iran preti da razori SAD, Evropu i Izrael“!
Sve to na osnovu  izjave koja  nikada nije data i  reči koje nikada nisu izgovorene.

Spinovanje izjave iranskog predsednika omogućilo je Toniju Bleru i Džordžu Bušu, da još 2006. godine impliciraju potrebu oružanog odgovora na „verbalni delikt“ Ahmedinedžada

BIĆE RATA
Hiljadu puta ponovljen spin postaje „opšte poznata činjenica“, pa već te 2006. godine bivši Bušov savetnik Ričard Klark, punim ustima saopštava, sada već „istorijski fakat“ da je predsednik Irana „već nekoliko puta“ ponovio kako ima nameru da „zbriše Izrael sa mape zemlje“. Skot Riter, američki čovek i bivši inspektor UN za  naoružanje, krokira Ahmadinedžada kao „idiota koji javno izgovara stupidne, opake stvari, na primer, da je cilj Irana da zbriše Izrael sa lica zemlje“.
Istini za volju, iranski predsednik je, da bi Americi gurao slamčicu u nos, sam sebi obilato podupirao kuću odozdo. Pita ga „Vašington post“ (septembar 2006. godine): „Da li ozbiljno mislite da Izrael treba zbrisati sa mape“? I umesto da kaže da to nikada nije rekao, i da čak nikada nije upotrebio reč „mapa“, Ahmedinedžad  odgovara: „Srednji istok je već 60 godina u ratu; 60 godina nije imao nijednog dana mira; 60 godina ljudi se proteruju sa njihovih vekovnih ognjišta… šta je i ko je svemu tome uzrok? Mi moramo da rešimo taj problem… Ostavimo palestinskom narodu da na slobodnom referendumu odluči i što god da odluči treba da bude poštovano“.
I onda, na ponovljeno pitanje, kaže: „Ljudi čiji koreni nisu u Palestini danas njom vladaju“.
-Dakle, vaš odgovor je da Izrael treba da bude zbrisan sa lica zemlje?
-Da li vi to tražite da vam kažem „da ili ne“? A da li vi poštujete pravo palestinskog naroda na samoopredeljenje? Da ili ne?
Araš Haruzi, poznavalac iranskih prilika, beleži u  kanadskom Centru za  pitanje globalizma „Global Riserč“, da je  pomenuti intervju tipičan za  susrete iranskog predsednika sa američkim novinarima. Ističe i kako su  američki novinari, Majk Valas i Anderson Kuper(Si-En-En), nekoliko puta postavljali Ahmadinedžadu  isto pitanje: da li ima nameru da  Izrael zbriše sa mape zemlje i uvek su dobijali povratno pitanje „A imaju li Palestinci njihova nacionalna prava?“
Sagovornik „Pečata“ u Vajtholu, vezan za temu Irana, ne osporava tvrdnju da je ova čuvena izjava Ahamadinedžada spinovana i  da  može, možda, da se kvalifikuje i za – kako kaže – „trač  stoleća“. Međutim, smatra da iranski predsednik „uživa da ne demantuje“ izjavu koju nije dao, ali da je, izjavio to ili ne, njegov projekat  uništenje Izraela, a ne  samo „cionističkog režima“.
U svakom slučaju, spinovana izjava od pre pet godina najednom je-indikativno- puštena u propagandnu  atmosferu proteklih sedmica. Do nedavno šanse  vojnog udara na Iran stajale su, otprilike, „fifti-fifti“. Ovih dana, pak, u krugovima nove koalicione, konzervativno-liberalne vlade u Londonu, primetna je zebnja da se u Vašingtonu  formira kritična masa, da jačaju  proponenti ratne solucije. Zagovarači izraelskog scenarija (ratne solucije), posebno društvo oko Džoe Libermana, predsednika senatskog Komiteta za unutrašnju bezbednost i Hoarda Bermana, predsednika Spoljnopolitičkog odbora Donjeg doma Kongresa, pritiskaju  Baraka Obamu da pređe Rubikon i, kao prvi sledeći  korak, limitira vek testiranja efikasnosti sankcija nametnutih Iranu. Traže što kraći rok.
U intervjuu londonskom „Fajnašel tajmsu“, Liberman  sumnja da će se sankcijama bilo šta da postigne: „Naš cilj je da zaustavimo razvoj iranskog nuklearnog programa ekonomskim i diplomatskim merama, ako je to moguće. Ali, moramo svima staviti do znanja  da smo spremni da upotrebimo vojnu silu, ako zatreba“. Mada, u gotovo istom dahu, Liberman „duboko sumnja“ da će sankcije prisiliti Irance da kleknu.
Pred američkim Savetom za  međunarodne odnose (29. septembra), Liberman prelazi crvenu liniju i kaže da je došlo vreme da se „ambigvalna mantra, po kojoj su sve opcije još uvek na stolu, povuče iz opticaja“. A Berman na to još precizira, u nekoj vrsti ultimatuma Baraku Obami, da administracija ima na raspolaganju „mesece, ne godine“ da proverava vrednost sankcija. Posle čega na stolu ostaje jedina opcija – bombardovanje Irana.
Biće, dakle, rata. Ma šta Ahamadinexad izjavio, ili ne bude izjavio. I kao u Vijetnamu, na Balkanu, u Iraku ili Avganistanu, Imperija će prvo da puca, pa tek onda da misli na posledice.

4 коментара

  1. Zoran Pavlovic

    Rusija moze da spreci ratni ishod ukoliko isporuci Iranu S300, i ukoliko ga obaveze iskljucivo na odbranu. Iran je u vrlo nezgodnoj situaciji, neprijatelj mu stoji iskrcan u Iraku, i ceka.

  2. Verujem se da ce to biti pucanj usopstvenu glavu!!!

  3. Verujem se da ce to biti pucanj u sopstvenu glavu!!!

  4. Odlican tekst. Cestitka Dejanu Lukicu koji je sa distace mogao da da napravi ovakvu lucidnu analizu situacije. Zivjeo sam i radio pet godina u Iranu i poznajem dosta dobro mentalitet toga naroda. Lukic se nije ogrijesio od nijednih mojih ‘predrasuda’ o toj zemlji.
    Moje misljenje je da se Izrael nece usudit da napadne Iran (on vise voli laksi rat tj ubijanje palestinskih ili libanskih zena i djece). Izrael ne bi bio u stanju da izdrzi reakciju Irana koja bi neminovno uslijedila. Njemu je neophodno da Amerika to uradi jer ona ima ( ili misli da ima)sredstva za jedan dugorocni rat. Tako da smo sad u fazi priprema da se iznudi americka intervencija u korist Izraela.
    Ovo nece ic bas lako, iako je Obama prostrt na patos pred AIPAK-om, jer Amerika sama ima stvarni strah od reperkusija koje bi uslijedjele takvoj avanturi. Bolje receno, Jevreji ce morat da ponove njihov podvig ‘oruzja za masivnu destrukciju’ ili onog 11-og Septembra, sa nekim spektakularnim ‘teroristickim’ napadom ‘iranskih terorista’ na Ameriku. Za to je Mossad fabulozno talentovan, ali nece im to ipak bit lako.
    Sto Lukic vrlo korektno zapaza je, da je Izrael, pored svih svojih slavnih pobjeda, na ivici histerije. Nije uopste uspjeo da se ustolici kao jedina regionalna sila na Srednjem Istoku, uprkost sto mu je Amerika unistila jezgro arapskoga otpora, agresijom na Irak. Izbezumljeni Jevreji sad hoce da im se unisti Iran, koji je preuzeo ulogu lidera muslimana od mlitavih i korumpiranih arapskih vlastodrzaca.
    Jevreji su sami sebe stvorili jednoga monstruma, razplinjajuci bijes od milijardu i tri stotine milijona muslimana. Ako se samo jedan u hiljadu od njih (vrlo optimisticka procjena) upusti u “dzihad”, imace Al Keda milijon tri stotine hiljada “shahida” na raspolozenju! Ocigledno je da , ako nastavi u ovakvom samo-ubilackom pravcu, Izrael ne moze prezivjet. Kolikogod da ima nuklearnih bomba. Jevreji nijesu ispali tako inteligentni kao sto se mislilo.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *