EKUMENIZAM Put ka jedinstvu ili bespuće unije?

Piše Vladimir Dimitrijević

Od 20. do 27. septembra 2010. u Beču su održani pregovori Mešovite pravoslavno- rimokatoličke komisije za bogoslovski dijalog. Sastanak se bavio veoma važnom temom – ulogom rimskog pape u Crkvi prvog milenijuma, pre no što je Rim otpao od hrišćanske punoće. U čitavom svetu vladalo je veliko interesovanje za ovu temu, a očekivanja su bila optimistična (tipa: „Uskoro se ujedinjujemo!“), mada je bilo i glasova protesta. Pokušaćemo da čitaocima opišemo kako je posle hiljadu godina otuđenja razgovor u Beču uopšte postao moguć

Sukobi između Prvog i Drugog Rima, Carigrada, počeli su još u 9. veku, kada je vlastoljubivi papa Nikola pokušao da rimske misionare nametne Bugarskoj, koja je bila u duhovnoj sferi Vizantije. Sveti Fotije Veliki, patrijarh konstantinopoljski, oštro se suprotstavio papi, ukazujući na činjenicu da se u Crkvi može imati samo duhovna čast, ali ne i monarhijska vlast. Do pomirenja je došlo kasnije, ali Rim, koji se sve više oslanjao (još od Karla Velikog) na germansku (franačku) moć u Evropi, nastavlja s vlastoljubivim pretenzijama, da bi 1054. kardinal Humbert stavio papsku anatemu na časnu trpezu crkve Svete Sofije u Carigradu. Patrijarh Mihailo Kerularije uzvraća anatemom, i molitveno opštenje se trajno prekida. Rim uvodi nova, pravoverju tuđa učenja, i postaje centar državne moći. Papini križari početkom 13. veka osvajaju i pljačkaju Vizantiju i progone pravoslavne. U to doba, Svete Sava autokefaliju Srpske crkve traži i dobija od izgnanog carigradskog patrijarha, koji stoluje u maloazijskom gradu Nikeji. Papi se obraća kao poglavaru „velike rimske države“ (a ne Crkve), a brata Stefana, koji je od pape bio primio kraljevsku krunu, kruniše po pravoslavnom obredu u  Žiči, na Spasovdan 1221. Time Sveti Sava zauvek opredeljuje Srbe kao narod Hristov, a ne papin.
Krajem 13. veka, vizantijski car Mihailo Paleolog, da bi svoju zemlju spasao od novih križarskih pohoda, u Lionu sklapa uniju s Rimom, priznajući papsku vlast. Sveštenstvo, monaštvo (naročito svetogorsko) i narod oštro mu se suprotstavljaju, i unija propada. Pred pad Carigrada, da bi dobio pomoć Zapada u borbi protiv Turaka, car Jovan VII Paleolog, posle dvogodišnjih pregovora u Firenci i Ferari, opet sklapa uniju s papom Eugenom IV. Unija se ruši zahvaljujući efeskom mitropolitu, Svetom Marku, koji, opet sa narodom Božjim, ustaje protiv izdaje vere, i trpi careve progone i hapšenja da bi odbranio Istinu. Njegov učenik, patrijarh carigradski Genadije Sholarije, anatemisaće uniju sa Rimom. Zanimljivo je da je srpski despot Đurađ Branković odbio da pošalje našu crkvenu delegaciju na pregovore s papom Eugenom, a kad su mu nudili da se pokatoliči, odgovorio je: „Moj narod me smatra nesrećnim, ali mudrim čovekom. Kad bih pod stare dane promenio veru, smatrali bi me nesrećnim ludakom“.
Za vreme turskog ropstva, papski dušelovci su se razmileli po Balkanu, Poljskoj i Ukrajini, preveravajući pravoslavne. Pape osnivaju tri kolegijuma za vaspitavanje misionara unijatstva: Grekum (za Grke), Ilirikum (za Srbe i Bugare) i Rutenikum (za Ruse). Čitave oblasti bivaju pounijaćene: od Zapadne Hercegovine do Zapadne Ukrajine. Katoličenja ima i u 19. veku. Pape sve vreme pozivaju pravoslavne pod svoje skute, ali patrijarsi i episkopi pomesnih crkava, čak i kad, zbog turskog zuluma, moraju da taktiziraju sa Vatikanom, nikad ne izdaju istine Jevanđelja. Godine 1848, istočni patrijarsi osporavajući papine pretenzije, odgovaraju da u Crkvi od Istoka ni jedan episkop sam po sebi, pa ni sabor episkopa, nema nezabludivost, nego sav narod Božji čuva veru.
A onda dolazi 20. vek.

STUB BORBE PROTIV RIMOKATOLICIZMA
Carigradska patrijaršija je stolećima bila stub borbe protiv rimokatolicizma,  u odbrani pravoslavnih naroda od unijaćenja i katoličenja. Sveta perjanica Crkve od Istoka je, međutim, ostavši u Turskoj, neoslobođena ni od Rusije, ni od Grčke, u XX veku, naročito u njenoj drugoj polovini, počela sve više da se oslanja na Vatikan u svom nastojanju da opstane na Bosforu. Pod pritiskom sila sekularizma, Carigrad je prešao na novi, papski kalendar, a 1927. godine nadbiskup Anđelo Ronkali, nezvanično je posetio carigradskog patrijarha Vasilija III. Bilo je reči o raznim stvarima, pa i o pitanjima jedinstva.
Posle tridesetak godina, 1959. godine, arhiepiskop Jakov koji se nalazio u Ženevi kao episkop melitonski, došao je u posetu Ronkaliju (onda papi Ivanu XXIII). Poslao ga je carigradski patrijarh Atinagora, „superekumenista“. Bila je to prva zvanična poseta nekog predstavnika Carigrada od 1597. godine. Susret se zbio svega dva meseca od papine izjave da će sazvati II vatikanski koncil, koji će rimokatolicizam razgraditi tzv. „ađornamentom“ („obnovom“ u skladu sa zahtevima vremena). Na II koncilu, tvrdilo se da su Pravoslavlje i papizam „sestrinske crkve“, a sva vlast II koncila usmerila se ka zaštiti papske nezabludivosti u uslovima sveta koji se menja. Svepravoslavna konferencija održana 1963. na Rodosu, „prepoznala je“ promene u odnosu Rima prema Pravoslavnoj crkvi, pa je rekla da je postao moguć dijalog „na ravnoj nozi“, a 1964. uočeno je, opet na Svepravoslavnoj konferenciji, da treba da se stvore uslovi da to bude „dijalog ljubavi“. Carigrad je slao zvanične posmatrače na zasedanja II vatikanskog koncila. To je pod pritiskom sovjetske vlasti učinila i Moskva.
Najzad, jedan svešteni „tabu“ u plemenu Novog Izrailja je prekršen. Bez svepravoslavnog dogovora, na svoju odgovornost, patrijarh Atinagora i papa Pavao VI sreli su se u Jerusalimu 1964. Zatim su se patrijarh i papa sreli u Carigradu i Rimu 1967. godine. U katedrali Sv. Petra u Rimu, Atinagora je govorio da je njegov susret s papom „sveopštem pogledu izložio teški greh podele Crkve, na takav način, da danas nema nijedne pomesne crkve, niti odgovornog hrišćanskog pastira i učitelja, koji ne uviđa više nego hitnu potrebu da se ta greška ukloni“.
Godine 1965, a kao „gest dobre volje“, Vatikan i Carigrad uklonili su anateme iz 1054. Zašto? Kako kaže ekumenistički propagandista carigradskih vidika, sveštenik Tomas Ficdžerald: „Sada istoričari prepoznaju da je razdvajanje crkve Rima i crkve Konstantinopolja bilo postepeno otuđenje koje se zbilo između XI i XIII veka. Ovo otuđenje bilo je karakteristično uglavnom preko različitog shvatanja autoriteta pape rimskog, i bilo je usložnjeno političkim i kulturnim činiocima“. Anateme su „skinute“ 7. decembra 1965, a u zajedničkoj izjavi papa Pavao VI i patrijarh Atinagora utvrdili su da osećaju dejstvo „Božje blagodati“, koja danas „vodi“ Rimokatoličku crkvu i Pravoslavnu crkvu, skupa sa svim hrišćanima, ka prevazilaženju razlika, da bi ponovo bili „jedno“, kao što je „Gospod za njih molio svog Oca“.
Ova izdaja naišla je na osudu pravoslavnih, a naročito Svetogoraca koji su izvesno vreme prekinuli opštenje s Carigradskim tronom.
Godine 1972, na presto je došao patrijarh Dimitrije, koji je nastavio vatikanoljubivu politiku svog prethodnika. Isticao je da buduće jedinstvo ne sme da bude uniformno i homogeno u oblicima i izrazima, „nego u istovetnosti vere i učenja, blagodati i ispovedanja u Hristu, uz puno poštovanje za predanjske ustanove, koje potvrđuje svedočenje istorije i bogoslovlja obe Crkve“.
Patrijarh Dimitrije i papa Ivan Pavao II sreli su se u Carigradu, na dan Sv. Andreje Prvozvanog (po papskom kalendaru), sveca – zaštitnika Konstantinopolja. Papa je pohitao, godinu dana pošto je izabran, da nastavi „dijalog ljubavi“. Prilikom njihovog susreta, objavljeno je formiranje Zajedničke međunarodne komisije za bogoslovski dijalog između Pravoslavne crkve i rimokatolika. U zajedničkoj izjavi, papa i patrijarh proglasili su da je „očišćenje kolektivnog sećanja značajan ishod dijaloga ljubavi i neophodan uslov za budući napredak“. Još 1965, arhiepiskop američki Carigradske patrijaršije, Jakov, osnovao je, skupa sa predstavnicima kanonskih Pravoslavnih crkava „Pravoslavno–rimokatoličke bilateralne konsultacije“, zarad zauzimanja zajedničkog stava po raznim, pre svega socijalnim pitanjima.
Međunarodna komisija za bogoslovski dijalog počela je da izdaje saopštenja – 1982. o svetotajinskom poimanju Crkve; 1987. o vezi između vere, Sv. Tajni i jedinstva Crkve; 1988. o značenju rukopoloženog sveštenstva, a 1993. o uniji i unijatizmu (Balamandski sporazum).
Patrijarh Dimitrije je kao zadatak komisije odredio „rešavanje sadašnjih razlika jedne po jedne“, da bi se jednog dana došlo do Pričešća iz iste Čaše.
Posle smrti patrijarha Dimitrija, 2. XI 1991. na carigradski tron je došao još jedan ekumenista, školovan, posle Carigrada, u Rimu, Ženevi i Minhenu, Vartolomej. Pored svepravoslavnih skupova poglavara pomesnih crkava, održanih 1992. u Carigradu i 1995. na Patmosu, kao i redovnih putovanja po pravoslavnim zemljama, Vartolomej je nastavio da ide putem svojih prethodnika. U intervjuu datom „Turkish Daily News“ u novembru 1991, neposredno posle izbora za prvostojatelja Crkve Carigrada, patrijarh Vartolomej je istakao da u ekumenskom pokretu postoji kriza, ali da je dužnost svih pravoslavnih da u njemu i dalje učestvuju da bi kriza bila prevladana. Kasnije je izjavio: „Ko god kaže da je protiv cilja kakav je puno hrišćansko jedinstvo, taj je protiv volje Božje“ („The Tablet“, 1. mart 1997, str. 301.)

Sveti Sava se papi obraća kao poglavaru „velike rimske države“ (a ne Crkve), a brata Stefana, koji je od pape bio primio kraljevsku krunu, kruniše po pravoslavnom obredu u Žiči, na Spasovdan 1221: time Sv. Sava zauvek opredeljuje Srbe kao narod Hristov, a ne papin

BALAMANDSKI SPORAZUM
Godine 1993, u Balamandu u Libanu, članovi Komisije za pravoslavno-rimokatolički dijalog utvrdili su da je „klasična“ unija s Rimom „prevaziđena“.
U dokumentu iz Balamanda, pravoslavni i rimokatolički delegati su „priznali“ da su Crkva Hristova i – „Sestrinske crkve“ (tačke 12. i 14.) Ovome je prethodio niz vatikanoljubivih izjava pravoslavnih prvoepiskopa. Pozdravljajući papu Pavla VI u bazilici Sv. Petra u Rimu 26. oktobra 1967, patrijarh Atinagora je rekao da mu šalje celiv mira i ukazuje poštovanje kao „arhijereju starijeg Rima, nosiocu apostolske blagodati i nasledniku plejade svetih i mudrih muževa, po časti i rangu prvom u činu prestola hrišćanskih crkava, koje obuhvataju vaseljenu“. Godine 1975, 7. decembra, povodom desetogodišnjice skidanja anatema iz 1054, patrijarh Dimitrije pozdravio je Pavla VI, „Episkopa Rima i Svetu Rimsku crkvu, u dobromirisnom tamjanu Pentarhije Jedne, Svete, Saborne i Apostolske crkve, u kojoj Episkop Rimski predsedava po nalozima ljubavi i časti /…/ Nalazeći se u nazidateljnom bratskom opštenju sa Vašom Svetošću, prvom po činu i časti u Telu Gospodnjem, celivamo Vas celivom svetim“.
I papisti su uzvraćali istom merom. Unijatski sveštenik Dimitrije Salahas, redovni učesnik u radu Mešovite bogoslovske komisije, 5. juna 1990. godine je izjavio: „Kako Katolička, tako i Pravoslavna crkva veruju, nepokolebivo i duboko osećaju, da obe nastavljaju postojanje nepodeljene Crkve, zato što u njima postoji Jedna, Sveta, Saborna i Apostolska crkva“. Sada je Salahas unijatski biskup u Atini.
Obraćajući se papi Ivanu Pavlu II na vatikanski Petrovdan 29. juna 1990, mitropolit halkidonski Vartolomej (budući patrijarh) je izjavio da će se rešenja o jedinstvu Crkve od Istoka i rimokatolicizma naći „u okviru evharistijske eklisiologije“.
Papa Ivan Pavao II je 5. juna 1991. godine u Bjalistoku u Poljsko,j rekao da izraz „Crkve Sestre“ nije samo „plemenita fraza“, nego u sebi sadrži „fundamentalni ekumenski eklisiološki princip“. A 5. decembra 1992. godine mitropolit švajcarski Damaskin, odgovorni sekretar za pripremu Svetog i Velikog Sabora Pravoslavne crkve (iz Carigradske patrijaršije) izrazio je žaljenje što još ne uspevamo da na svetskom nivou ostvarimo „bogoslovske i eklisiološke posledice“ uverenja da su Pravoslavna crkva i rimokatolicizam „Crkve Sestre“. Papski predstavnik u Balamandu, već pomenuti Dimitrije Salahas, 20. jula 1993. godine kaže da pojam „Sestrinskih crkava“ označava da u svakoj od ovih Crkava „postoji blagodat i spasenje“.
Tu je i poznata priča o „dva plućna krila“. Papa Ivan Pavao II, u toku ekumenističkog bogosluženja u bazilici Sv. Petra u Rimu, 7. 12. 1991. izjavljuje da su „Katolicizam i Pravoslavlje u stvari dva plućna krila hrišćanskog nasleđa Evrope“; to je ponovio patrijarh Vartolomej, dočekujući kardinala Edvarda Kasidija, 3. XII 1992. u Carigradu. Inače, priču o „dva plućna krila“ Evrope u upotrebu je uveo ruski unijata, književnik Vjačeslav Ivanov.
U članu 16. „Balamandskog sporazuma“ rečeno je da unijati imaju puno pravo da se uključe u „dijalog ljubavi“, iako je Svepravoslavna konferencija na Rodosu (od 1. do 15. novembra 1964.) tražila da se svi unijati odstrane iz pravoslavno-rimokatoličkog dijaloga, jer su „Unija i dijalog – stvari nespojive“. Pa ipak, u delegaciji rimokatolika koji su učestvovali u razgovoru s pravoslavnima na Patmosu i Rodosu 1980, od 28 zapadnih delegata, osmorica su bili unijati.
„Balmandski paragrafi“ 24, 28 i 29. pozivaju pravoslavne i papističke sveštenike da na terenu rade zajedno, uzajamno se savetuju, i da koriste zajednička mesta za bogosluženje…
Sve je išlo kako je zacrtano: godine 1992. održan je sabor unijatskih episkopa u Lavovu na Ukrajini. Po prvi put za četiri stoleća, unijati su pozvali predstavnika Carigradske patrijaršije. Došao je episkop Vsevolod koji je 26. maja 1992. unijatske biskupe pozdravio u hramu otetom od pravoslavnih. Tom prilikom, on je izgovorio sledeće: „Voljena braćo! To je prvi put posle četiristo godina da se episkop iz Konstantinopolja obraća Vama, grkokatoličkim jerarsima Kijevske crkve. Sačuvajte tu crkvenu riznicu koja pripada svima nama. Vaš sabor je – naslednik kijevskih mitropolita /…/ Velika crkva Konstantinopolja svagda se starala, po meri svojih snaga, o Ukrajincima. Ona je i sada spremna da pomogne Ukrajini. Lično sam srećan što sam se za vreme ovog sabora molio s vama“.
Inače, Balamandski sporazum su potpisali predstavnici Carigradske patrijaršije, Aleksandrijske patrijaršije, Antiohijske patrijaršije, Moskovske patrijaršije, Rumunske patrijaršije, Kiparske crkve, Poljske crkve, Albanske crkve, Finske crkve. Srbi i Bugari nisu.

Godine 1995, od 27. do 30. juna, patrijarh Vartolomej je posetio Rim, izjavivši da je glavni cilj susreta „konačno jedinstvo razdvojenih crkava“

ORJENTALE LUMEN
Oštra reakcija pravoslavne javnosti svela je Balamand na ništa, ali je zato već 1995. godine, od 27. do 30. juna, patrijarh Vartolomej posetio Rim. Pre posete je izjavio da je glavni cilj svih susreta „konačno jedinstvo razdvojenih crkava“. Patrijarh je bio prisutan u bazilici Svetog Petra dok je papa služio misu. Papa i patrijarh održali su besede posle čitanja Evanđelja na grčkom i latinskom, razmenili liturgijski „poljubac mira“ i zajedno čitali Simvol vere, bez filioque. Papa i patrijarh blagosiljali su okupljene sa balkona hrama Sv. Petra. U papsku katedralu, za vreme ovog sramnog čina, udario je grom.
U zajedničkoj izjavi, Ivan Pavao II i Vartolomej I su naglasili da je komisija za dijalog „bila u stanju da izjavi da naše crkve jedna drugu prepoznaju kao sestrinske Crkve, zajednički odgovorne za očuvanje jedne Crkve Božje, u vernosti Božjem domostroju, i na jedan naročit način koji se tiče jedinstva“. Obraćajući se svojim vernicima, tražili su od njih da „osnaže duh bratstva koji proističe iz jednog krštenja i učešća u svetotajanskom životu. U toku istorije, i u novijoj prošlosti, bilo je napada i činova nasilja na obe strane. Pošto se spremamo da ovom prilikom molimo Gospoda za Njegovu veliku milost, pozivamo sve da oproste jedni drugima i da pokažu čvrstu volju da će uspostaviti nove odnose bratstva i aktivne saradnje“.
Susreti su se nastavili, da bi kulminirali na praznik Sv. Andreja Prvozvanog, po grigorijanskom kalendaru, 30. novembra 2006. kada je papa Benedikt XVI dočekan u Fanaru kao „najsvetiji i najblaženiji episkop Rima“, kome je dopušteno da nosi omofor na Sv. Liturgiji i da, u toku Božanske službe, čita „Oče naš“.
Za vreme svog pontifikata, Ivan Pavao II se trudio da se što više dodvori pravoslavnima. Usred napada novoustaške vojske Franje Tuđmana na Slavoniju 2. maja 1995. godine, uputio je svojim vernicima poslanicu „Orientale Lumen“, u kojoj poziva rimokatolike da se „češće koriste duhovnim bogatstvima Istočnih Otaca, koja će čitavog čoveka uzdići do kontemplacije božanskih tajni“. Hvaleći Pravoslavnu crkvu zbog očuvanja drevnih duhovnih, liturgijskih i monaških predanja, papa je pozvao na nastavak dijaloga između Istoka i Zapada svim sredstvima, kao i zajednička poklonička putovanja i međuparohijske aktivnosti zarad duhovne pouke. Komentarišući „Orientale Lumen“, otac Aleksej Jang kaže: „Ne čudi činjenica da u ovom dokumentu papa ne pominje stvarne razlike između dve crkve. To je lajtmotiv savremenog ekumenizma: nikad ne raspravljaj o stvarima koje nas dele, koliko god važne i duboke one bile; raspravljaj samo o onim stvarima koje su „slične“. Takva filosofija može dovesti samo do lažnog jedinstva /…/“.

RAVENA
Posle izvesnih prekida, dijalog je nastavljen u Beogradu 2006, a zatim, u oktobru 2007. godine, u italijanskom gradu Raveni.
Tema je bila – vlast u crkvi Hristovoj, i uloga Rima i Carigrada kao prvih po časti u poretku Patrijaršija. Delegacija Ruske crkve, zbog pretenzija Carigrada da pravoslavnost autokefalnih Crkava bude definisana kao opštenje sa Vaseljenskom patrijaršijom, napustila je skup. U dokumentu iz Ravene se, po prvi put, pominje i mogućnost da papa u, zasad neostvarenoj, „ujedinjenoj Crkvi“ opet bude prvi. Kako prvi? Prvi među jednakima ili prvi kao „namesnik Hristov“? To tek treba da se vidi.
Susret u Raveni je prošao, ali se (bar neformalno), nastavio u Srbiji, u okviru pravoslavno-katoličke radne grupe „Sv. Irinej“. Šta se desilo u Srbiji, saznajemo iz „zajedničkog priopćenja za javnost“, objavljenog u listu Beogradske nadbiskupije „Blagovest“ (11/2007, novembar):
„Na poziv episkopa braničevskog Ignjatija, u Srbiji je od 31. oktobra do 4. novembra, održan četvrti susret pravoslavno-katoličke radne grupe „Sveti Irinej“. Teolozi su svoj zajednički rad započeli na Teološkom pravoslavanom fakultetu u Beogradu, a bili su nazočni beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar i vladika bački Irinej Bulović. Nakon sednice, sudionici su se uputili u Veliku Planu, gdje je nastavljen zajednički rad. Tijekom svoga rada mogli su se pomoliti i duhovno okrijepiti u poznatom obližnjem manastiru Pokajnici. Zajednička pravoslavno-katolička grupa „Sveti Irinej“ utemeljena je 2004. godine u Padenbornu u Njemačkoj, gde je održan i prvi susret. Članovi ove grupe su 13 katoličkih teologa iz Belgije, Njemačke, Francuske, Italije, Nizozemske, Austrije, Poljske i Sjedinjenih Država, kao i 13 pravoslavnih teologa iz Carigradskog patrijarhata, Antiohije, Moskve, Srbije, Rumunjske i Bugarske, zatim pravoslavnih Crkava iz Grčke, Poljske, Slovačke, Estonije i Sjedinjenih Država. Drugi je susret teologa održan novembra 2005. u samostanu Penteli u Atini, u Grčkoj, dok je treći decembra 2006. bio u benediktinskom samostanu Chevetogney u Belgiji. Tijekom četvrtoga radnog susreta, teolozi su se bavili temom „Nauka i praksa o papinskom primatu u srednjem vijeku“! To je bio nastavak rada sa prošle sjednice u Chevetogneu. Teolozi su proučavali pitanje papinskog primata u povezanosti s gregorijanskom reformom kalendara i koncilom ujedinjenja u Lionu 1274. i Ferari/Firenci 1438/39. Iznijeli su motrišta zapadnih i istočnih teologa na to vrijeme. Utvrđeno je da je za razumijevanje papinskog primata u srednjem vijeku nužno staviti ga u povijesni kontekst onoga vremena, ali također vidjeti i posljedice tog čina. Na koncu su susreta sudionici nazočili pravoslavnoj liturgiji te misi u katoličkoj crkvi Krista Kralja u Beogradu. U ime svih sudionika se za gostoprimstvo vladiki braničevskom Ignjatiju zahvalio dr Gerhard Feige, biskup iz Magdeburga iz Njemačke, a izrazio je i svoju zahvalnost za financijsku pomoć u organiziranju susreta njemačkoj dobrotvornoj organizaciji „Renovabis“ i „Zakladi Konrad Adenauer“. Sljedeći će se susret teologa pravoslavno-katoličke radne grupe „Sv. Irinej“ održati novembra 2008. u Beču.“

Delegaciju SPC u Raveni predvodili su vladika bački Irinej i vladika braničevski Ignjatije

REAKCIJA NA RAVENU
Odmah posle skupa u Raveni, grupa srpskih intelektualaca (među kojima su bili i Žarko Komanin, Vojislav Lubarda, Predrag R. Dragić Kijuk, Miodrag Đurić, Miloš Kovačević, Tiodor Rosić, Ljubomir Protić, Duško M. Petrović, Vera Bojić, Ljubica Miletić i Angelina Marković), potpisuje apel „Ravenska konkvista“, koji glasi:
„U italijanskom gradu Raveni, predstavnici rimokatoličke crkve (na čelu sa kardinalom Valterom Kasperom) i prisutne delegacije pravoslavnih crkava (predvodio ih mitropolit Jovan Zizjulas) – potpisali su 27. oktobra 2007. dokument o načinu ujedinjavanja ove dve hrišćanske crkve.
Dokumenat od 46 tačaka je donet s ciljem prevazilaženja raskola od 1054. (Velika šizma – tj. izdvajanje rimokatolika iz izvornohrišćanske zajednice) odnosno neslaganja oko poretka prvenstva. Dokumentom se utvrđuje da „Rim kao Crkva zauzima prvo mesto u poretku“ (prvo sedište) univerzalne hrišćanske crkve, a da papi „pripada mesto primata na svim nivoima“, odnosno mesto „prvog (protos) među patrijarsima“.
Takva odluka Međunarodne komisije za teološki dijalog između rimokatolika i pravoslavaca, ne samo da unosi zabunu među pravoslavne Srbe (jer papa kao „biskup Rima“ nije sazivao ni jedan od sedam Vaseljenskih sabora koji su obavezujući za pravoslavne) već i odbojnost spram nametnute sabornosti s obzirom na istoriju papske crkve od 1054. do danas.
Insistiranje na primatu rimokatoličke crkve i pape kao njenog prvosveštenika ne samo da ne uzima u obzir crkvenu tradiciju Antiohijske, Aleksandrijske, Jerusalimske i Vaseljenske carigradske patrijaršije – već isključivo potvrđuje da se u ovom uslovljavanju temelja za ujedinjenje nalazi jedino želja da se dosegne nekontrolisana moć.
Na skupu u Raveni nisu bili predstavnici Bugarske pravoslavne crkve dok je delegacija Ruske pravoslavne crkve demonstrativno napustila sastanak Komisije za ujedinjenje što je učinila i 2006. u Beogradu.
Ravenski dokumenat nema snagu obavezujućeg crkvenopravnog dokumenta pošto će tek biti predstavljen na Saboru SPC maja 2008. to jest na Svetim arhijerejskim saborima pravoslavnih crkava. Ujedno to je i razlog da se o najnovijoj ekumenskoj farsi definitivno iskristališu stavovi pravoslavnih crkava, čiji su pojedini arhijereji zapali u tešku zabludu.
S obzirom na milenijumsku patobiografiju papske crkve, zatim njeno saučestvovanje u genocidu nad Srbima tri puta u 20. veku, te ideologiju rata kojim se uspostavlja mir tokom raspada Jugoslavije 1991-1995. i uporno prećutkivanje bombardovanja Srbije i Crne Gore 1999. kao i šiptarskog varvarstva posle 1999. na Kosovu i Metohiji – srpski intelektualci izražavaju svoje ogorčenje zbog ispolitizovanog i lakejskog ponašanja predstavnika SPC.
Potpisnici ovog APELA protiv „Ravenske Konkviste“ traže od svoje majke Crkve da se ogradi od prestupa delegacije u kojoj su bili vladika bački Irinej (Bulović) i vladika braničevski Ignjatije (Midić).
Najzad, otimanje za primat najbolje potvrđuje namere i prirodu papske crkve, koja je vekovima bila u službi antipravoslavne politike kao što je u svom izopačenju, još 1870, uzdigla za „najglavniji dogmat“ prenošenje temelja hrišćanstva „sa Bogočoveka na prolaznog čoveka“.
Za pravoslavni komonvelt prvi i večni arhijerej jeste i biće Gospod Isus Hristos i tom poretku srpski arhipastiri moraju da revnuju, kao i verujući narod kome služe. Odlučenje od tako uspostavljenog ustrojstva jedinstva pravoslavne Crkve i jedinstvenosti Crkve ravno je otpadanju od domaće Crkve.“
Uprkos ovom apelu, koji je naišao na veliki odjek u javnosti, pregovaranje se nastavilo.

„Nijedna istorijska crkvena zajednica ne može pretendovati na to da je Crkva, ako je prestala da teži jedinstvu sa drugim Crkvama“, teza na koju se poziva srpski patrijarh Irinej, pripada mitropolitu pergamskom Jovanu Zizjulasu, i poriče osnovni stav pravoslavne eklisiologije

IZVORI PRAVILA VERE
Posle Ravene, nastavilo se: pripremni rad na dokumentu o ulozi pape u Crkvi prvog milenijuma usvojen je na Kritu 2008, a o njemu su vođeni razgovori na Kipru 2009. i 2010. u Beču.
Ali, o čemu je reč?
Od svoga osnivanja, Crkva Božja nije znala ništa o dogmatu o „papskoj nezabludivosti“. Taj dogmat je, međutim, kamen temeljac današnjeg papizma, i pape ga se ne mogu odreći, jer bi time uništili sve osnove svoje zemaljske moći i vlasti. Pravoslavni taj dogmat ne mogu prihvatiti, jer bi prestali da budu pravoslavni. O čemu se, zapravo, vodi polemika?
Rimokatolička crkva je usvojila dogmat o papskoj nezabludivosti na Prvom vatikanskom koncilu, a formalno ga je proklamovao papa Pio IX, 18. jula 1870. To učenje tvrdi.
„Ovo je dogma kojom je božanski otkriveno da rimski pontifeks poseduje onu nepogrešivost koju je božanski Iskupitelj želeo za Svoju Crkvu. Odluke pontifeksa nepogrešive su po pitanju Crkve i ne mogu se promeniti“. U „Katekizmu Katoličke crkve“ (Biskupska konferencija Hrvatske, 1994) piše: „Kolegij ili zbor biskupa nema vlasti osim ako se ne shvaća zajedno sa rimskim biskupom (papom, nap.V.D.) kao svojom glavom (…) Rimski biskup, kao glava biskupskog zbora, ima NEZABLUDIVOST snagom svoje službe kada, kao vrhovni pastir i učitelj svih vjernika, koji svoju braću utvrđuje u vjeri, definitivno proglašuje nauku vjere i morala.“
Italijanski bloger Sandro Magister objavio je 23. januara 2010. tajni kritski dokument „Uloga episkopa Rima u zajednici Crkve u prvom milenijumu“ (The Role of the Bishop of Rome in the Communion of the Church in the First Millenium). Čim je Sandro Magister objavio dokument, to je izazvalo pometnju među majstorima „tajne diplomatije“. Papski Savet za jedinstvo hrišćana izrazio je žaljenje zbog otkrivanja informacija. Po saopštenju Saveta, na Kipru je usvojen stav da se sadržaj kritskih dogovora ne saopštava do konačnog potpisivanja.
Kako kaže ruski teolog Roman Veršilo: „U dokumentu se tvrdi da je, pre otpadanja Rima od Pravoslavne crkve, Rimskoj crkvi bilo priznavano prvenstvo nad svim pomesnim crkvama i na Zapadu i na Istoku. Rimska crkva je priznavana kao „izvor pravila vere“. Njeno prvenstvo se, tobož, zasnivalo na tome što su Rimsku crkvu osnovali Sveti Petar i Pavle i što je, navodno, postojao „osećaj njihovog živog prisustva u Rimu“ (The Sense of the Living presence), kao i time što su oni u Rimu pretrpeli mučeništvo i bili pogrebeni, kao i činjenicom da je Rim bio prestonica carstva i centar gde su se ukrštale saobraćajnice. Prvenstvujući položaj Rima, dokument Komisije pripisuje samom rimskom episkopu. Na toj osnovi rimskom episkopu priznaje se prvenstvo časti. Papa se proglašava naslednikom Svetih Apostola Petra i Pavla u sasvim (rimo) katoličkom smislu. Dalje se u tekstu razjašnjava da se primat pape ne sastoji samo u časti, nego i u vlasti („The Eastern and Western Traditions recognised a certain ‘honour’ (timi) of the first among the patriarchal sees which was not purely honorific… It entailed an ‘authority’“). U dokumentu se tvrdi da Vaseljenski Sabori nisu mogli zadobiti status vaseljenskih bez učešća episkopa Rima. Štaviše, u duhu potpunog papizma na papu se primenjuje 34. Apostolsko pravilo, o tome da episkopi svakog naroda treba da znaju prvoga od njih i da ništa ne čine bez njegovog rasuđivanja. Drugim rečima, poglavari pomesnih crkava od apostolskih vremena tobož priznaju papu za prvog, za glavu i ništa nisu činili bez njegovog rasuđivanja, kako bi trebalo da čine i sada. Na kraju, papi se daje da ima ulogu sudije ako okrivljeni episkop bilo koje Pomesne crkve zaželi da mu se obrati“. Suštinski zaključak skupa na Kritu, čiji je završni dokumenat potpisan 3. oktobra 2008, sastoji se u tome da su Istok i Zapad bili u evharistijskom opštenju, bez obzira na „različita mišljenja“; „zajedničko predanje“ prvog milenijuma treba da posluži kao „model obnove punog opštenja“ Istoka i Zapada danas. Kritski dokument je, od Srba, potpisao episkop braničevski Ignjatije (Midić).

Da li je tačno da katolička crkva već godinama finansira SPC, i to preko penzionisanog bečkog nadbiskupa Franca Keniga, njegovih fondacija i donacija, pre svih organizacije Pro Oriente

UOČI BEČKIH PREGOVORA
Od 4. do 6. juna 2010. papa se našao na Kipru, gde mu je  dobrodošlicu pružio Sv. Sinod Kiparske Pravoslavne crkve. Kiparski Sinod, uplašen zbog protesta pravoslavnih vernika i monaštva u jesen 2009, kada se pravoslavno-rimokatolička komisija za dijalog sastajala na ovom ostrvu, tražila je od Kiprana da ćute i da se spreme za dolazak pape, „bez projave fanatizma i anticrkvenih protesta“. Da su pretnje ozbiljne, pokazuje činjenica da je kiparski arhiepiskop Hrizostom stavio pod epitimiju sveštenike i narod koji su protestvovali oktobra 2009, rekavši:
„Ko se ne slaže s vođenjem dijaloga neka ide u drugu Crkvu“ (draži mu je papa od sopstvene pastve?).
Jedan od ključnih razloga za papofiliju kiparskih sinodalaca na čelu s arhiepiskopom Hrizostomom je maštarija o tome da će Vatikan podržati državne vlasti Kipra u njihovoj borbi za ujedinjeno ostrvo, a protiv turske okupacije. Tako je bilo i u 15. veku, kada su car Jovan Paleolog i većina vladika Carigradske patrijaršije potpisali uniju s papom Eugenom IV, nadajući se da će im Zapad pomoći u borbi protiv Turaka. Carigrad je pao 1453. godine, a pomoć Zapada nije stigla, osim simbolične.
Ali, otpora je bilo i u Grčkoj.
Sveštena mitropolija pirejska, okupila je 28. 4. 2010, povodom Dana bogoslovlja, na stadionu Irinis i Filis, u prisustvu velikog broja klirika i vernog naroda, susret na temu „Prvenstvo, sabornost i jedinstvo Crkve“. Skup je organizovao jedan od najhrabrijih grčkih klirika, mitropolit pirejski Serafim, s ciljem da se progovori o opasnostima tzv. „papskog prvenstva“ uoči pregovora Pravoslavno-rimokatoličke komisije za bogoslovski dijalog, koja, kako rekosmo, nastavlja svoj rad septembra 2010. u Beču.
Arhiepiskop atinski i cele Grčke, Jeronim, pozdravio je skup, a prisustvovali su mu i grčki episkopi.
Skup je imao dve sednice, na kojima su govorili: mitropolit pirejski Serafim, jeromonah Luka Grigorijatski, profesor Arestidis Papadakis (Univerzitet u Merilendu, SAD), protojereji dr Georgije Metalinos i dr Teodor Zisis, sveštenik Atanasije Ngocopulos i prof. dr Dimitrije Celengidis.
Na osnovu predavanja, moglo se zaključiti sledeće: Jedinstvo po prirodi pripada Crkvi kao Telu Hristovom i kao zajednici u Hristu. Istinita Crkva je jedna. Jedinstvo Crkve, u svim oblastima, zakonodavnim i harizmatskim, sasvim je Bogonadahnuto utemeljeno, i pre svega se pojavljuje u Evharistiji.
U Ispovedanju vere Carigradskog sabora iz 1727. godine, piše da „Istočna Crkva nikad nije dobijala bilo kakvu glavu, osim Gospoda našeg Isusa Hrista, koji je, po Ocima, zauvek osnivač i osnova Crkve“.
Prema pravoslavnoj eklisiologiji, „prvi“ nikad nije shvatan kao samodovoljna vlast, nego samo kao prvi po časti u saboru Crkve konkretne oblasti. Na Istoku nikad nije bilo prvenstva vlasti, a pentarhija Pravoslavnih crkava u prvom milenijumu štitila je Istok od nesabornosti i samovolje pojedinaca.
U I milenijumu nije bilo papinog „prava“ da se meša u crkvene poslove, i svojom apsolutističkom vlašću određuje šta i kako se mora činiti. U ovom dobu, mnoge su odluke donete uprkos papskim stavovima, i cela ih je Crkva prihvatila.
Učesnici skupa u Pirejskoj mitropoliji istakli su: „Posle shizme 1054. godine sve jače stremljenje papa da prigrabe vlast nad celom Crkvom potpuno razara bogonadahnuto ustrojstvo mističkog tela Crkve, priprema plan (za ukidanje) i faktički ukida sabornost kao Bogom nadahnutu službu tog Tela, uvodi u Crkvu svetovni način mišljenja, precrtava jednakost časti među episkopima, prisvaja apsolutno pravo vlasti nad čitavom Crkvom. U biti, to uklanja Bogočoveka i kao vidljivu glavu Crkve učvršćuje nekakvog čoveka. Time se, na neki način, ponavlja praroditeljski greh.
Istinsko jedinstvo postiže se zahvaljujući jedinstvu u veri, bogosluženju i crkvenom pravu. To je praobraz jedinstva drevne Crkve, koju dosledno i katoličanski produžava Pravoslavna Katoličanska crkva. Metod unijaćenja uvodi lažno jedinstvo, zasnovano na jeretičkoj eklisiologiji, zato što, pored dopuštanja raznolikosti u veri i bogosluženju, jedinstvo ispada zavisno i od priznavanja papskog prvenstva, i ukida saborno ustrojstvo upravljanja Crkvom, koje je ustanova božastvenog prava. Raznoobraznost postaje prihvatljiva samo u drugostepenim pitanjima lokalnih tradicija i običaja.
Posle Prvog vatikanskog koncila, (1870), a naročito posle Drugog vatikanskog koncila (1962 -1964), papsko prvenstvo više nije samo obična kanonska pretenzija, nego neophodan dogmat vere, suštinski nužan za spasenje vernih. Odbacivanje istog znači padanje pod anatemu Prvog vatikanskog koncila, koja je na snazi i posle Drugog vatikanskog koncila“.
Mitropolit pirejski Serafim je istakao: „Kroz jeretičko i bogohulno učenje o prvenstvu vlasti episkopa Rima i iz njega proistekle duhovne posledice (kakve su nezabludivost pape i apsolutističko – monarhistička vlast nad čitavom njegovom religioznom zajednicom), papstvo se razvilo u apsolutno – monarhijski sistem mističkog pogleda na svet i dovelo do unakažavanja samog shvatanja Crkve. Papizam je prihvatio novo rimsko-franačko paganstvo pod nekakvom duhovno maskom i time lišio mističke slobode u Hristu svakog svog sledbenika. Ishod je bio da je papizam poslužio kao neizbežan i koban uzrok padanja u stotinu jeresi i otpadiju od Jedne, Svete, Saborne i Apostolske Crkve, kao i postavljanja nepremostivih prepreka za moguće obraćanje iz istih“.
Učesnici skupa su, kad je današnji dijalog pravoslavnih i papista u pitanju, utvrdili da je crkveno opštenje moguće uspostaviti tek kada se papisti odreknu zabluda – filioque, učenja o tvarnoj blagodati, nezabludivosti pape, čistilištu, itd. Učenje o papskom prvenstvu mora biti ukinuto i ne sme se raditi na nekakvom „prihvatljivom tumačenju“ istog. Na kraju, skup je osudio pokušaj da se jedinstvo uspostavi putem sinkretističke priče o „jedinstvu u različitostima“.
Cilj papskih strateških igara još početkom devedesetih godina 20. veka, u svojoj knjizi „Pravoslavlje i ekumenizam“, opisali su arhimandriti Serafim i Sergije: U vezi sa ovim karakteristično je pismo grčkog pravoslavnog sveštenika o. Antonija (Atanasiadisa) upućenog listu „Ortodoksos Tipos“, u kome se kaže: „…Na proslavu 1000-godišnjice Krštenja Rusije bio je pozvan i istaknuti pravoslavni bogoslov – o. Majendorf, kome je u razgovoru o bogoslovskom dijalogu, jedan kardinal rekao nešto vrlo značajno: „Putem dijaloga mi rimokatolici nastojimo da pravoslavni shvate neophodnost ujedinjenja oko Fanara (tj. Carigradske patrijaršije). A kada u tome uspemo, pravoslavni će shvatiti da im je neophodan Rim kao centar Crkve!““

Pravoslavna javnost širom sveta susret patrijarha Irineja sa bečkim katolicima, prokomentarisala je kao spremnost da se hita, koracima od sedam milja, u zagrljaj sa Rimom

SRBI U DIJALOGU
Niz političkih analitičara u Srbiji primetio je da se vrh SPC, još od sredine prve decenije ovog veka, politički preorijentisao, slično vladajućim elitama kod nas, koje neprestano mantraju da „Evropa nema alternativu“. Međutim, preorijentacija je počela ranije, i to kao PROORIJENTACIJA, koja ima veze sa bečkim rimokatoličkim fondom Pro Oriente, koji je osnovao austrijski kardinal Kenig.
Briga fonda Pro Oriente, utemeljenog 1964. (koji ima ispostave u Beču, Gracu, Salcburgu i Lincu), su pravoslavne, monofizitske, nestorijanske i druge istočne hrišćanske zajednice, s kojima se sarađuje i upućuje im se materijalna pomoć. Papa Ivan Pavao II je veoma cenio doprinos ove organizacije ciljevima vatikanskog ekumenizma: povodom petnaestogodišnjice „Pro Oriente“, on je istakao da je Beč, osnivajući istu, odlično odgovorio ekumenskim inicijativama Drugog vatikanskog koncila da se „obrati dužna pažnja naročito pitanju porekla i razvoja Crkava na Istoku, i prirodi odnosa koji su postojali između njih i Rimske stolice pre odvajanja, i da se ispravno vrednuju ove činjenice“.
„Pro Oriente“ je imao značajnu ulogu i na prostorima bivše Jugoslavije. Naime, 24. avgusta 2000. godine, nedeljnik „NIN“ je objavio sledeću informaciju:
„Poseta zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Beogradu isplanirana je i dogovorena u Vatikanu i Beču a ne, kako se nagađalo, u Zagrebu i Beogradu, doznao je zagrebački nedeljnik „Nacional“ u diplomatskim krugovima u Zagrebu i Rimu. Nadbiskup Bozanić, kao specijalni izaslanik Vatikana, upućen je u poverljivu misiju kojoj je bio cilj – uspostavljanje komunikacija sa predstavnicima umerenog krila u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Premda je službeno najavljeno da je nadbiskup Bozanić krenuo pre svega u posetu vernicima katolicima u Sremu i Saveznoj Republici Jugoslaviji, njegov put je imao mnogo šire značenje. Nadbiskup Bozanić putovao je u Srbiju kao svojevrsni izaslanik Vatikana sa zadatkom da premosti dosadašnji prekid u međusobnoj komunikaciji. Uz to, nadbiskup Bozanić imao je još jedan zadatak: trebalo je pre izbora u Srbiji da pruži podršku svima u SPC-u, koji se suprotstavljaju diktaturi Slobodana Miloševića. Da se na poseti nadbiskupa Bozanića insistiralo i u Vatikanu i u međunarodnoj zajednici, potvrdio je i teolog Adalbert Rebić. On je kazao kako ‘međunarodni činitelji već dulje vrijeme insistiraju da se ključni ljudi Katoličke i Pravoslavne crkve što prije sastanu’. Poseta je organizovana, kako saznaje „Nacional“, posle širih konsultacija Vatikana sa evropskim političkim ekspertima za Srbiju… Vatikan sprovodi politiku prema SPC-u na više nivoa. Jedna je zaista senzacionalna: KATOLIČKA CRKVA VEĆ GODINAMA FINANSIJSKI POMAŽE SPC. Čini to preko penzionisanog bečkog nadbiskupa Keniga, njegovih fondacija i donacija.“
Informativna služba SPC je sve ovo demantovala. Ali, evo deset godina posle 5. oktobra 2000, naslednik patrijarha Pavla prima nagradu od Pro Oriente, i drži programski govor sasvim u duhu planova Drugog vatikanskog koncila. Patrijarh Irinej je primivši, nimalo kurtoaznu, Povelju Zaštitnika fondacije, održao besedu (na liniji stavova glavnog carigradskog ekumeniste, titularnog (bez pastve) mitropolita Jovana Zizjulasa), čija je dogmatika istisnula dogmatiku oca Justina s Bogoslovskog fakulteta u Beogradu. Iskaz patrijarha Irineja da „nijedna istorijska crkvena zajednica ne može pretendovati na to da je Crkva, ako je prestala da teži jedinstvu sa drugim Crkvama“, pripada Zizjulasu, i poriče osnovni stav pravoslavne eklisiologije: Crkva je Jedna, Sveta, Saborna i Apostolska, i ona ne teži jedinstvu „s drugim Crkvama“, nego sve priziva sebi kroz povratak Istini, koja je Hristos.
Patrijarh srpski Irinej u Beču je čak nagoveštavao mogućnost izmene bogoslužbenog kalendara – radi zbližavanja sa inoslavnima. Prisustvovao je i proslavi čisto rimokatoličkog praznika Najsvetijeg imena Djevice Marije, koji je papa Inocencije XI proglasio opšteobavezujućim, posle pobede Jana Sobjeskog nad Turcima pod Bečom 12. septembra 1683. Pitamo se: da li je patrijarh slučajno posetio Beč baš tada? Iako je činjenica da srpska crkvena opština u Beču slavi 150-godišnjicu baš 2010, Srbima se moglo otići i ranije i kasnije. Ovako, stiglo se na katoličko-austrijski praznik, a i napravljen je entuzijastički ekumenski uvod u susret Komisije za dijalog pravoslavnih i rimokatolika.
Patrijarh srpski je s puno zanosa govorio i o proslavi 1700-godišnjice Milanskog edikta u Nišu 2013. (iako Niš s Milanskim ediktom ima veze koliko i otkriće Amerike s putovanjem Marka Pola).
Nije nimalo slučajno da je pravoslavna javnost širom sveta patrijarhov susret s bečkim katolicima, prokomentarisala kao spremnost da se hita, koracima od sedam milja, u zagrljaj sa Rimom. Sajtovi poput veoma ugledne „Ruske narodne linije“ i moskovskog časopisa „Blagodatni oganj“ objavili su niz kritičkih komentara svojih čitalaca ovim povodom.
Dakle, proorijentacija SPC se nastavlja.

OPROSTI MI PAPE
Dva dana pre kraja susreta u Beču (20-26. 9) mitropolit Jovan Zizjulas i nadbiskup Kurt Koh pojavili su se na konferenciji za štampu. Zizjulas je izjavio da „između crkava nema ni senke nepoverenja. Ako budemo išli ovim putem, Bog će naći načina da se nadiđu sve preostale teškoće i da se dve crkve potpuno ujedine.“
Nadbiskup Koh je sa zadovoljstvom trljao ruke – „Kritski dokumenat“ je suštinski usvojen! „Došli smo do priznanja činjenice da je u početku istorije Rim igrao naročitu, prvenstvujuću ulogu. O tome ćemo još razgovarati (šta to prvenstvo znači), ali već je skup u Raveni 2007. postigao dogovor da na svakom crkvenom nivou mora da postoji poglavar, ‘prvi’“, rekao je Koh.  Zizjulas se složio izjavivši da je u prvom mileniju Hrišćanstva papa u Crkvi imao posebnu ulogu, pri čemu se dotični „konsultovao“ sa drugim episkopima (papa se, uzgred budi rečeno, i sada konsultuje sa biskupima, ali – on odlučuje).
I Koh i Zizjulas su izjavili da će biti ostvaren novi model jedinstva „sestrinskih crkava“, kao rezultat uzajamnog prilagođavanja. Po Kohu, papisti će sebi priuštiti malo „pravoslavne sabornosti“, a pravoslavci će priznati papski primat – i „mirna Bačka“! Zizjulas je uveren da će skori pravoslavni Vaseljenski sabor, uredivši odnose među pomesnim crkvama doprineti ekumenskom projektu. Najavljeno je takođe da će posle sjedinjenja zajednica, i zapadna i istočna Crkva, sačuvati svoju organizaciju i svoj tip „duhovnosti“.
Očito, reč je o starom modelu Unije (sa izvesnim modifikacijama) – priznaš papu, a sačuvaš svoj obred i „duhovnost“. Deja vu!
No, Pravoslavna crkva zna (u skladu sa učenjem Poslanice Istočnih Patrijarha iz 1848. godine): veru Evanđelja ne čuvaju samo episkopi (pogotovo ne oni koji su, iako doktori teologije, spremni na sve vrste kompromisa da bi se  dodvorili Vatikanu), veru čuva sav narod Božji. Narod Božji neće prihvatiti nikakvu uniju s nepokajanim papom, ma šta komisije o tome tvrdile. Ni u Rusiji, ni u Grčkoj, ni u Rumuniji, ni u Gruziji, ni u Bugarskoj (Bugarska Crkva odbija svaki dijalog te vrste), a pogotovo ne među Srbima. Jer između nas i pape stoji Jasenovac, a ne ružičnjak.

Ruska pravoslavna crkva demantovala je da se vode pregovori o zbližavanju IStoka i Zapada: patrijarh RPC Kiril

RUSKO NJET
Da put ka uniji neće biti nimalo jednostavan, pokazuju reakcije RPC.
Sveti Sinod Ruske crkve je, na svom zasedanju 26. jula 2010. odlučio da u Beč, na pregovore komisije za dijalog pravoslavnih i rimokatolika, pošalje delegaciju. Njen član, arhimandrit Kiril (Govorun), dao je intervju ukrajinskoj agenciji RISU o tome šta se od dijaloga očekuje. Na pitanje novinara Tarasa Antoševskog šta će biti predmet razgovora, otac Kiril je istakao da će to biti kritski dokument o ulozi rimskog pape u Crkvi prvog milenijuma, ali će isti morati da pretrpi radikalne modifikacije, jer Ruska crkva nije učestvovala u njegovoj izradi.
Po Govorunu, osnovno je, ipak, pitanje primata u Pravoslavnoj crkvi, jer papsko shvatanje primata je neprihvatljivo za obe struje u pravoslavlju, koje pregovaraju s rimokatolicima. Jedna struja smatra da je uloga prvog među jednakima u Crkvi od Istoka samo počasna, dok su sve autokefalne crkve potpuno nezavisne u svom delovanju. Druga – carigradska, uglavnom veruje da primat časti podrazumeva i izvesnu vlast.
Sukobi između Moskve i Carigrada, naročito zbog pitanja parohija u Estoniji, čija se grupa sredinom devedesetih odvojila od Moskve i priključila Carigradu, rešavani su na nedavnom međupravoslavnom skupu u Šambeziju, tako da predstoji normalizacija odnosa dveju Patrijaršija. Po ocu Kirilu, to će doprineti stabilizaciji svetskog pravoslavlja.
S obzirom da će bogoslovska komisija u narednom periodu raspravljati o ulozi pape u drugom milenijumu, kada se papa proglasio „namesnikom Hristovim“ i „nezabludivim po pitanjima vere“, niko ne zna tačno koliko će ti pregovori trajati, i da li će se uspešno okončati. Iguman Filip (Rjabih), iz moskovskog odeljenja za spoljne poslove Crkve  takođe je (za „Interfaks“) izjavio da je pitanje papine uloge „najkomplikovanije“, jer je odnos prema ovoj instituciji najvažniji za rimokatolike. Iguman Filip je naglasio da je inicijalni dokument s Krita već bio kritikovan na Kipru, ističući da će ruska delegacija nastojati na tome da konačni tekst mora sadržati potpuno pravoslavnu poziciju,  kad je odnos prema papi u pitanju. On ipak misli da su pape Ivan Pavao II i Benedikt XVI učinile iskorak prema pravoslavnima pristajanjem da se o ovoj osetljivoj temi uopšte raspravlja.
No, prevelika popuštanja Vatikana ne mogu se očekivati. Mitropolit australijski Stilijan, koji je, u ime Fanara, do početka 21. veka bio sapredsedavajući komisije za dijalog (inače, bivši student i prijatelj sadašnjeg pape), napustio je dijalog razočaran, zato što se Vatikan nije odrekao unijata i unijatstva. On sada oštro kritikuje mitropolita Jovana (Zizjulasa), smatrajući njegove stavove previše popustljivim.
Zanimljivo je napomenuti da je papa rimski u julu 2010. na čelo komisije za dijalog s pravoslavnima postavio dugogodišnjeg prijatelja i saradnika, nadbiskupa Kurta Koha, koji je na tom mestu zamenio, donedavno nezamenljivog, kardinala Valtera Kaspera. Takođe, papa Benedikt XVI je uoči bečkih pregovora pozvao na molitvu za jedinstvo, s obzirom na to da savremeni izazovi nalažu ujedinjenje svih hrišćana.
Pa ipak, upravo zahvaljujući odlučnom stavu Ruske crkve, papina molitva ostala je bez ploda: arhiepiskop Ilarion (Alfejev), desna ruka Patrijarha Kirila, demantovao je tvrdnje o najskorijem zbližavanju Zapada i Istoka:
„Za razliku od tvrđenja štampe… nikakav pomak nije postignut. Sve sednice su bile posvećene diskusiji o ulozi episkopa Rima u prvom milenijumu. Na ovu temu, Koordinacioni odbor Komisije je prethodno izradio dokument, čija je početna verzija razmatrana još prošle godine na Kipru. Radna verzija tog dokumenta je ‘procurela’ u medijima i objavljena je“.
Vladika Ilarion je rekao da se od Beča mnogo očekivalo, a da se suštinski ništa nije desilo. Ruska delegacija je odbila da potpiše kritski dokument tražeći podrobnu doradu istoga.
Mitropolit Ilarion primetio je da je dokument pripremljen na Kritu „strogo istorijski po svojoj prirodi“ i, govoreći o ulozi episkopa Rima, gotovo ne pominje episkope ostalih lokalnih crkava prvog milenijuma, što stvara pogrešnu predstavu o tome kakva je bila raspodela vlasti u drevnoj Crkvi.
Pored toga, dodao je predstavnik Moskovske patrijaršije, dokument nema jasnu i preciznu izjavu o tome da nadležnost episkopa Rima u prvom milenijumu nije širena na istok. Mitropolit se nadao da će ovi propusti biti popravljeni tokom finalizacije teksta.
Prema njegovim rečima, posle duge rasprave, Komisija je odlučila da ovaj dokument treba da se usavrši i da će konačna odluka o njegovom statusu biti doneta na sledećem plenarnom sastanku komiteta, čija se sednica očekuje za dve godine. U međuvremenu će biti pripremljen novi dokument nacrta koji se bavi istim pitanjima, ali isključivo sa teološke tačke gledišta.
Za pravoslavnu stranu je očigledno da se u prvom milenijumu nadležnost rimskog episkopa isključivo ticala  Zapada, rekao je mitropolit Ilarion, dok je na Istoku, jurisdikcija bila podeljena na četiri patrijaršije  – Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jerusalim:
U ovom slučaju „episkop Rima nije imao direktnu nadležnost na Istoku“, uprkos činjenici da su mu se u nekim slučajevima, istočni episkopi obraćali kao arbitru u teološkim sporovima.
„Razmatrani podaci nisu imali sistematski karakter i ni na koji način ne mogu se tumačiti u smislu da je episkop Rima bio uvažavan na Istoku, kao onaj koji ima vrhovni autoritet u celoj vaseljenskoj Crkvi“ – rekao je Mitropolit, izražavajući nadu da će se na budućim sastancima Komisije katolička strana složiti sa tom pozicijom, koja je, prema njegovim rečima, potvrđena brojnim istorijskim dokazima.
Dakle, kako bi naš narod rekao, opet „Jovo nanovo“. Pregovori se nastavljaju, ali sve dok papa bude želeo vrhovnu vlast i nezabludivost, njihov uspešan završetak ne može se očekivati.

4 коментара

  1. Питање постављено у наслову сматрам чисто реторичким.

  2. Odlicno je sto pisete o ovoj najvaznijoj temi ali ubuduce vas molim bez fotografija. Ne mmogu ocima da vidim ove kvazipravoslavce i kriptokatolike.Do sada bi i poslednjoj seoskoj ludi trebalo da bude jasno sta je ekumenizam i kakva je to njihova ljubav i jedinstvo.
    Iz iste je kuhinje kao i bratstvo i jedinstvo i isto ce tako i da se zavrsi – tragicno po srpske istinske pravoslavce-.
    Sto se tice “ruskog njet” mislim da se tu grdno varate.Ovaj kiril je veci katolik od svih nasih nesrecnika sto izgubise veru a dobise sestru i papu , a i sami znate da medvedev i putin oce u nato.

    1
    2
  3. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, srbin, srpkinja prihvatite se ljubavi i pobjedimo neprijatelje njihovim oružjem visokim NATALTETOM.

    2
    1
  4. Oduvek sam se pitao ko je sveštenstvu dao tu ulogu ili bolje rečeno moć, da zastupaju Boga na zemlji! Mora da su oni neki posebni ljudi. Sa nekim posebnim darom. Nije lako biti posrednik između nekog ko je tako nestalan, nepredvidiv i prepun mana, a sa ponekom vrlinom sa jedne strane i sa druge strane sa jednim nadnaravnim i svemoćnim entitetom kao što je Bog i Božiji sin. Znamo mi zapravo, da je za njih, sveštenstvo najvažnija osobina ljudskog roda prostota, tupost i oportunizam, a da a najvažnija osobina nedokučivog Boga njegova nedokučivost.
    Nisam vernik. Sebe smatram tradicionalnim pravoslavcem. Volim da odem u crkvu ili kako popovi insistiraju da se kaže “hram Božiji”.
    Volim i da popričam sa ponekim sveštenikom. Jedino kada mi na slavi pop pročita iz onog njegovog ćitabeta, da se eto milimo i zdravlju lokalnog vladike, meni se sve smuči, jer mi stalno na pamet padaju oni, istina nedokazani, pedofili.

    I znam jednu stvar, a to je da ako ovi naši jadovani u mantijama naprave bilo kakav savez sa rimokatolicima, ja ću na slavu zvati ruskog popa, a ako ga nema onda makar i nekog lokalnog Hodžu. Pa u istog Boga verujemo, a i bliži su mi nekako od onih zapadnjaka. Ako ništa drugo svi su Srbi…barem ovde.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *