DRAGOMIR ANĐELKOVIĆ Postpetooktobarski geopolitički autizam

Piše Dragomir Anđelković

Od oktobra 2000. godine, na drugačijim osnovama nego ranije, Srbija je ponovo u ozbiljnom raskoraku sa globalnim geopolitičkim i ekonomskim trendovima. Uz to, brže i od zemalja koje su u sastavu EU, krenula je putem dekonstrukcije nacionalne države

Tokom druge polovine 19. veka, gotovo čitava Afrika pokorena je od strane evropskih kolonijalnih sila, koje su nastojale da obezbede sirovine i nova tržišta. Jedina veća afrička država koja je uspela da očuva nezavisnost bila je Etiopija. I ona je bila izložena različitim pritiscima, ali se sa njima ipak izborila. Najozbiljniju opasnost predstavljala je italijanska invazija iz 1896. godine. Međutim, energični etiopski car Menelik uspeo je da porazi Italijane. Slično su prošli i Englezi – „vlasnici“ najmoćnije kolonijalne imperije tog vremena – tokom nekoliko pokušaja da osvoje Avganistan.

SPASONOSNI ČASNI PORAZ
Ugrožene zemlje, ako imaju odlučno vođstvo i hrabar narod, i te kako mogu da pruže snažan otpor agresivnim velesilama, i da ih tako destimulišu da ih dalje kinje. Naravno, ishod nije uvek ružičast. Ako su kolonizatori imali veliki interes, ili su smatrali da je pobeda neophodna za njihov prestiž, istorija nas tome uči, angažovanjem velikih resursa, po pravilu, izlazili bi kao pobednici. Čak je i junačka Etiopija, kada se suočila sa fanatičnom fašističkom odlučnošću da italijanski afrički posedi budu prošireni, pošto je pružila žestok otpora 1935-36. godine, bila je okupirana. No, time što se oduprla koliko god je mogla, obezbedila je da ubrzo (1941), u promenjenim geopolitičkim okolnostima, ponovo oživi njena nezavisnost. Štaviše i da dobije značajno teritorijalno proširenje i izlaz na more.
Otpor nije bio uzaludan. Drugačije bi bilo da su, kojim slučajem, Etiopljani odbili italijansku invaziju – makar i uz privremeni gubitak dela zemlje koji se našao pod okupacijom – a onda, iscrpljeni ekonomskim sankcijama i željni boljeg života koji, navodno, evropski osvajači donose, rešili da prihvate da postanu italijanska kolonija. Da je tako bilo, kada bi Italija bila poražena, njihovu sudbinu bi,  na način koji samo njima odgovara, krojili pobednici. Ne da Etiopija ne bi mogla da realizuje svoje legitimne nacionalne pretenzije (izlazak na more), već bi možda bila i podeljena između, tada još kolonijalnih, evropskih sila.

PROĆERDANI SRPSKI OTPOR
Male zemlje ne mogu da oblikuju geopolitički kontekst u kome žive. Moraju da mu se prilagođavaju, ali to treba da čine tako da korist bude veća od štete. Radi toga neophodno je da prepoznaju nadolazeće trendove, zašta je odgovorna njihova politička elita. A i za velike države je opasno kada njihovi lideri, uhvaćene u zamku mentalne statike ili interesnog slepila, ne uviđaju kuda svet ide, a kamoli za male.
Nažalost, Srbi su u skorije vreme dva puta pali na ispitu geopolitičke zrelosti. Prvo nisu shvatili posledice rušenja Berlinskog zida, a onda nisu prepoznali da se već uveliko trese i evroatlantski bedem. Time što blagovremeno nismo uvažili ideološke želje pobednika u Hladnom ratu, njih smo nepotrebno revoltirali (što nije garant da iz geopolitičkih motiva prema nama ne bi postupili na isti način kao i ovako). Zatim smo nekritički, na štetu svojih vitalnih interesa, počeli da se prilagođavamo volji Vašingtona, zanemarivši da to treba raditi tako da koliko-toliko koristi nama, a ne da bi tek tako zadovoljili SAD.
Posle urušavanja SSSR-a, globalni poredak je radikalno izmenjen. Svet je umesto bipolarnog postao unipolaran. SAD, preostala supersila, izgubivši protivtežu, osilila se preko svake mere. U duhu srednjovekovnog poimanja hijerarhije među državama, Vašington je počeo da izgrađuje „Novi svetski poredak“. U njemu je Srbima, da li zato što se nisu prilagodili novim okolnostima ili načelno, namenjeno neprihvatljivo mesto. Tome smo se s pravom suprotstavili. No, nismo bili istrajni, i sigurno smo prošli gore nego što bi se desilo da su naši lideri bili odlučniji, a mi požrtvovaniji.
Postupali smo po principu kreni-stani, i u trenucima demoralisanosti pravili fatalne ustupke, lažno se nadajući da će preostale srpske interese SAD ostaviti na miru. No, srpska borba, iako manjkava, ipak je pokazala da SAD nisu svemoćne. Mogle su da slamaju otpor, ali za to im je bilo potrebno vreme, a onda kada je na drugoj strani postojala odlučnost i hrabrost, dometi njihovog delovanja bili su ipak ograničeni. A dok smo se mi, sa promenljivim entuzijazmom odupirali – i ipak sačuvali državno jedinstvo Srbije i Crne Gore, Republiku Srpsku i sprečili formalno izdvajanja KiM iz sastava Srbije (iako ne i okupaciju naše Južne pokrajine) – svet se polako menjao.

POLICENTRIČNI SVET
Ekonomski uzlet Kine bio je opsežan. Slično se dešavalo i sa čitavim nizom zemalja, od Latinske Amerike pa do južne Azije. U Rusiji je sazrevala svest da priče o „evroatlantskom partnerstvu“ nju vode u kolonijalni status. S druge strane, SAD i druge zapadne zemlje, ne uviđajući krajnje konsekvence životne filozofije koju su prihvatile, lakomisleno su radile u prilog svog dugoročnog slabljenja. Optimizam izazvan trijumfom u Hladnom ratu, ali i, u skladu sa interesima vladajuće elite, vulgarno shvatanje pobedničke neoliberalne  ideologije, imalo je fatalne ekonomske posledice. Došlo je do opšteg zanemarivanja rizika, pojave novih finansijskih instrumenata, plime nepromišljenog zaduživanja, zanemarivanja proizvodnje. To je kratkoročno podstaklo brzi privredni rast. No, nije prošlo mnogo vremena pre nego što se pokazalo da je on bio zasnovan na nerealnim osnovama.
Velika ekonomska kriza samo je dinamizirala trendove koji su i pre toga postojali. Pomeranje težišta svetske ekonomije van evroatlantskog prostora prati, mada još ne proporcionalno, preraspodela vojno-političke moći. Naravno, Amerika neće propasti, ali svet je već postao asimetrično policentričan. Drugim rečima, iako su SAD i dalje najmoćnija sila, prisutna širom sveta, neke druge države, pre svega Rusija i Kina, ne samo da im pariraju u pojedinim regionima naše planete, već su u njima osigurale dominantnu ulogu. A u narednim decenijama svet će, to je neminovno, postati i istinski policentričan. Sadašnjim prvorazrednim regionalnim silama pridružiće se još nekolik drugih, pa će prostor za globalnu hegemoniju dodatno biti sužen. Uz to, Kina će, gotovo sigurno, postati svetski takmac SAD.

SRPSKO SLEPILO
A šta je bilo sa nama? Baš onda kada je dinamiziranje, po nas povoljnih, globalnih promena bilo na pomolu, mi smo kapitulirali. Činjenica je da je 2000. godine bilo teško prepoznati opseg globalne transformacije, kao i da je mnogo toga osnovano moglo da se zameri tadašnjoj vlasti. Međutim, nismo smeli – zašta je bio kriv veliki deo demoralisanog naroda, a ne samo politička elita – da prihvatimo da radi normalizacije odnosa sa SAD i EU, počnemo da razaramo temelje na kojima počiva država. I to u uslovima kada Vašington čak ni deklarativno nije odustao od pretenzija prema nama, zbog kojih nas je ranije i vojno napadao (stvaranja tzv. kosovske države, centralizacija BiH).
Radi iluzija o „evropskom raju“ ali i iz partijsko-ličnih računa, naši novi lideri poveli su zemlju putem postepenog uništavanja vojske i specijalnih službi, dovođenja ekonomije u potpunu zavisnost od Zapada, potkopavanja identiteta. Iz nehata kada se radilo  o narodu i delu političkih struktura, ali na osnovu namere nekih naših nekritički prozapadno nastrojenih političara, ispalo je da smo 5. oktobra izabrali da započnemo kobni proces. Počeli smo da radimo ono što je, kroz maglu nijansi koje su sakrivale suštinu, tokom jedne decenije ruiniralo našu nacionalnu državu.
Pošto su SAD i zemlje koje ta sila predvodi priznale tzv. kosovsku nezavisnost, svakome dobronamernom, šta god da je do tada mislio, moralo je da postane jasno da se Srbija zaglibila u mulj, i da je, ako nastavi po starom, čeka sudbina postmoderne kolonije, i to svedene na teritorijalnu meru koju priželjkuju njeni strani gospodari. Iako je do tada sebi napravila veliku štetu, još je bez većih lomova imala mogućnosti da se udalji od ivice litice. I pri tom, nismo morali da povlačimo radikalne poteze. Dovoljno je bilo da zauzmemo čvrst stav, istinski počnemo da gradimo partnerske veze sa zemljama koje se prema nama ponašaju prijateljski, na odmeren način započnemo da konsolidujemo državu, odnosno odustanemo od daljeg pravljenja pogubnih ustupaka radi famoznih evropskih integracija. Međutim, ponovo smo dopustili da nas žedne prevedu preko vode.
Štošta je moglo i pre 2000. godine da se kaže za našu „glavu“, ali bar smo se do tada kako-tako držali na nogama. Tada smo sebi pucali u jedno koleno, počevši da razaramo faktore državne moći, da bi  2010. godine to uradili i sa drugim kolenom. U stvari, još 2008. godine popili smo opojno sredstvo koje nas je dovelo u takvo stanje da to sada uradimo, tj. da suštinski dignemo ruke od odbrane svog teritorijalnog integriteta. Da bi navodno ušli u EU, naši vlastodršci su obznanili da su do kraja spremni da udovolje zahtevima Vašingtona. A tu se, brzo ćemo se uveriti, nažalost ne radi samo o faktičkom priznanju Kosova, već i regionalizaciji (federalizaciji) Srbije, ulasku u NATO i učešću u tuđim ratovima, odricanju od bliskih veza sa Rusijom, zanemarivanju srpskih interesa u Crnoj Gori, dizanju ruku od Republike Srpske (koja je, na sreću, sposobna da se bori za svoje interese).

DALJA SAMODESTRUKCIJA?
Posle 5. oktobra potvrdili smo da ljudi sami sebi, zbog iluzija, mogu da naprave štetu koju nije bio u stanju da im učini najgori neprijatelj. Ista sudbina zadesila je Etiopljane. Antikomunističke snage, koje su 1991. godine, s razlogom, svrgle Mengistu, radi toga su se igrale sa sudbinom države, što nisu smele da čine. Sklopile su savez sa eritrejskim separatistima, a njihovu podršku platile pristajanjem na institucionalno otvaranje pitanja nezavisnosti te pokrajine. Kada su nove vlasti ušle u takvu kombinaciju – u čemu su i te kakvu ulogu imale zapadne sile i liberalne ideološke iluzije – proces se otrgao kontroli. Eritreja je 1993. godine postala nezavisna. Etiopija je time odsečena od mora i tako, u geopolitičkom pogledu, osakaćena, a nije uspela da kupi mir. Osokoljena popustljivošću Adis Abebe, novonastala država pokazala se nepopustljivom u vezi sa pograničnim sporovima, pa je 1998. godine izbio rat između nje i Etiopije. Uz velike žrtve ona je pobedila, ali nije više mogla da poništi priznanje Eritreje. A mnogo manje bi je koštalo, i bila bi u neuporedivo boljem geopolitičkom položaju, da nekoliko godina ranije nije popustila. To je nama pouka da ni indirektno ne smemo da legalizujemo kosovsku secesiju. Uostalom, Srbija, iako teško ranjena, još je sposobna da otpuzi dalje od jame u koju imaju zadatak da je strpaju kvislinzi koji je vode.
Gde bi nam bio kraj da u turbulentnim vremenima koja dolaze – kada će se kao pre Drugog svetskog rata nadigravati niz sila – imamo vojni i u nacionalnim okvirima održivi ekonomski potencijal iz 2000. godine? Ipak, još imamo šansu da zalečimo rane i prikupimo snagu, i tako sprečimo nove gubitke, odnosno sačekamo doba kada ćemo moći da vratimo bar deo onoga što nam je oteto. No, da bi se to desilo narod mora da se aktivira, a njega sistemski-opozicione stranke ne mogu da probude na teorijskim osnovama. To mogu da postignu samo ako krenu u narod i budu pružale praktičan otpor svakom narednom nacionalno-destruktivnom potezu vlasti.

Један коментар

  1. Tатијана

    Онај сукоб од 1914-е и пре, који воле да зову и Првим ратом, није никако готов. Сетимо се само похода на Сибир, кад год се указала прилика, и разних авантура по свим континентима на све четири стране, па онда експериментисања са овим и оним друштвено-политички и економски(пропагандним)уређењима, па се питајмо зашто цео тај циркус, који нема везе са оним што историја заиста јесте – схватимо да је одговор у некаквом настојању неких људи да на потпуно погрешан начин устроје свет. Само им треба дати до знања да нису сви изгубили компас и да има људи који разликују добро од лошег, пријатеља од непријатеља, нормално од ненормалног, црно од белог и да углавном, виде и чују онако како јесте.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *