DANIJEL CVJETIĆANIN Evroatlantske vrednosti i nasilje

Piše Danijel Cvjetićanin, Univerzitet Singidunum

Ako vlast u Beogradu prihvata da se u globalnoj politici povinuje zakonu jačega, onda ne treba da se pita zašto je i deo „običnog sveta“ prihvatio da komunicira jezikom batine?

Direktor Građanskih inicijativa, M. Dereta očekivao je, povodom „Parade ponosa“ 10. oktobra, još brutalnije sukobe na ulicama Beograda. To je, iste večeri, saopštio u razgovoru na TV B-92. Mora da je bio razočaran što se njegova očekivanja nisu ispunila. Verovatno je Mreža građanskih inicijativa imala pripremljen još jeziviji plan represije protiv huligana, od onog koji najavljuju i sprovode Ministarstva pravde i policije. Nije isključeno da Deretin plan podrazumeva i obračun sa svim oblicima srpskog nacionalizma. Možda bi taj plan podrazumevao i konačno rešenje srpskog pitanja – u domenu „rekonstrukcije mentalnog sklopa“?
U svom redovnom komentaru u „Politici“, M. Dereta podozreva da postoji „neko“ u čijoj interpretaciji Srbija znači mržnju prema drugima, Evropi i svetu, kao i anarhiju u kojoj jači i beskrupulozniji otima sve. I taj „neko“ podstiče nasilje (ne slučajno) upravo u trenutku kada se popravljaju odnosi između SAD i Srbije…

NASILJE JE OSNOVNA EA–VREDNOST
Ali čak i najgorljivije pristalice evroatlantskih integracija ističu, u eksplicitnoj ili implicitnoj formi, da je priznavanje prava jačega – osnovna vrednost koju treba da podelimo sa našim zapadnim prijateljima. Sve nevolje u koje je zapala Srbija poslednjih dvadeset godina, po njima, posledice su opiranja toj očiglednoj istini. Umesto da smo jačima priznali pravo da od naše zemlje, naroda i privrednih resursa rade šta im je volja (što su oni na kraju, primenjujući silu, i učinili) mi smo se, kao čudaci (ili ludaci), opirali, uzdajući se u Međunarodno pravo i kodekse civilizovanog ponašanja! Ili možda u svoje, hiljadama puta slabije, snage?
Razbijanje SFRJ i izazivanje krvavog građanskog rata jednim je delom posledica ambicija osokoljenih republičkih političkih elita, ali je većim delom proizvod uverenja da će secesija uspeti – zato što najveće svetske sile tako žele, a svoju želju mogu da nametnu oružjem. Šta je drugo, ako ne gola sila, razlog secesije Kosova, kao i sistematskog etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske, ili iz Sarajeva?
Pa i danas se naši evroatlantski aktivisti čudom čude zašto se „neko“ u Srbiji opire priznavanju Kosova, kada će nam ono – opet silom – biti nametnuto? Ma mora da su u pravu što se čude, ali onda ne treba da se pitaju zašto je i deo „običnog sveta“ (čak i maloletnog) prihvatio da komunicira jezikom batine i lanca? Tim pre što je taj deo sveta permanentno indoktriniran petooktobarskom glorifikacijom nasilja na ulicama (Džo bagerista je dovezao bager, da bi efikasnije rušio naš Beograd… Zanima me šta o tome misli Saša Čordić ).

FILM, TELEVIZIJA, PARLAMENT
Uostalom, zar nasilje nije značajan uvozni proizvod? Filmovi, literatura, navijački klubovi… Pogledajte imena huliganskih navijačkih grupa – skoro sva su na engleskom jeziku (Ultrabojs, Saut femili, Hed hanters, Šedouz, Ikstrim boj, Brejn demidž…) Šta mislite, gde su naši huligani tražili svoje uzore i obrasce ponašanja? Da li u Londonu i Liverpulu, ili možda u Kuršumliji?
A niko više ne krije istinu da televizija podstiče primitivizam i glorifikuje nasilje. Urednici se time hvale, ističući ne samo da povećavaju gledanost, nego i da postaju značajni „opinion mejkeri“. Bravo! Primetili ste, takođe, kako na TV izgledaju „razgovori“ sa neistomišljenicima režima, kojima se nasilnički upada u reč, a ne tako retko, razgovor dobija formu isledničkog ispitivanja.
A šta reći o Parlamentu, čije sednice prenosi Javni servis? Tamo je snaga reči i argumenata toliko degradirana, da oni koji poseduju fizičku nadmoć (većinu) veoma retko osećaju potrebu da obrazlože svoje stavove, ili da polemišu sa oponentima. Poslanici vladajuće većine prisutni su jedino kada se glasa. A na česte nasilničke obrasce ponašanja predsedavajućih ne treba ni da podsećam.
Primere dominacije nasilja nad razumom daje i Vlada, koja na primer, i pored snažnih argumenata u javnosti protiv prodaje „Telekoma“, mirno donosi odluku o prodaji, uzdajući se u golu silu, sa obrazloženjem da joj je novac očajnički potreban za pobedu vladajuće koalicije na sledećim izborima (ne znam da li je ovaj razlog već obnarodovan).

BANANA-ZEMLJE I NASILJE
Nisam pristalica teorije zavere. Ali ne mogu da se otmem utisku da neka „nevidljiva ruka“ pravi od Srbije banana–zemlju. Poznato je da su u takvim zemljama socijalne napetosti visoke, a teror i kriminal su stalne  komponente društvenog ambijenta. Incidenti huliganskih (navijačkih) grupa, kao i povremeni opšti „juriš na samoposluge“ (par dana masovne i neometane pljačke prodavnica), služe kao ventil za relaksaciju narodnog gneva i oslobađanje od frustracija zbog velikih socijalnih razlika.
Uveren sam da su naši EA–prijatelji zadovoljni razvojem situacije u Srbiji. Oni to, u svojim izjavama i ne kriju. U narednih nekoliko godina, Srbija će, pored razularenih uličnih bandi navijača i narko-dilera, imati (možda) i poneki gerilski pokret? Takav ambijent uvek može poslužiti kao dobar izgovor za obračun sa političkim protivnicima, koji žele da ugroze kompradorsku vlast.

2 коментара

  1. Profesore u banana državama a Srbija jeste ta, sledi ono što ste anticipirali.
    Ovaj Dereta? Bili Vi profesore u Hrvatskoj mogli da “pametujete” o Hrvatima ?!? Ne stavljam Vas naravno u istu ravan sa Deretom, jer ste superiorniji od njega u svakom pogledu ali za vas bi bilo “Srbe na vrbe” i kada bi imali 100% argumentaciju.
    Kojekakvi agitatori demokracije mogli bi više da se angažuju na fenomenu “Tompson”…, bili bi korisniji i jednima i drugima, ovako ja ih odmah diskvalifikujem, afirmisani “internacionalisti”,sećate se možda Tomislava Marčinka, ovakvi likovi me asociraju na njega. Lep pozdrav.

  2. Поган рад тих “невладиних организација”, разних Дерета, је виђен и у другим слабо-развијеним и банана државама, али овлики безобразлук, сиктање, кадијање, није виђено нигде сем у Србији, нажалост.Тај рад плаћеника је део мера западних тајних служби ради постизања поганих циљева запада, није то “теорија завере”, већ практично-смишљена мисија хуља, завади па владај.
    Ми овако похарани, презадужени, са квази-менаџерима, квази-политичарима, квази-аналитичарима, квази-стручњацима , грабимо у економско-социјалну тмину. Постајемо мушмула држава!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *