DANIJEL CVJETIĆANIN Dva koloseka Evrope

Piše Danijel Cvjetićanin, Univerzitet Singidunum

Dvolični standardi jedne visoko birokratizovane strukture, kakva je Evropska unija, mogu da dovedu do mučnih posledica. Jedna od njih je ekološki incident u Mađarskoj

Mnogi su ostali bez daha kada se pokazalo da ni najviši standardi Evropske unije nisu dovoljni da spreče ekološke incidente velikih razmera, kakav se nedavno dogodio u mađarskoj fabrici aluminijuma. Svi znaju da je Mađarska, prilikom prijema u EU, uspešno „zatvorila“ i poglavlje o ekološkoj zaštiti, gde se, između ostalog, propisuje da se sir i kajmak na pijacama ne smeju prodavati sa otvorenih tezgi, što će podići troškove i možda upropastiti mnoge male poljoprivredne  proizvođače u zemljama EU. Ali su zato standardi o zaštiti od incidenata u velikim industrijskim sistemima, izgleda, nedovoljno razrađeni. Pogodite zašto? Da li zato što EU nema iskustva sa industrijskim kapacitetima? Ili možda zato što su prljave tehnologije gurnute na istok, gde za ekološke rizike Stara Evropa ne pokazuje veliku brigu.

ZAGAĐENJE I KONKURENTNOST
Iako se nadamo da ovaj incident neće prerasti u ekološku katastrofu, privredne posledice, ne samo za Mađare, već sada su očigledne. Kada počnete da mislite o perspektivama ribarstva na Dunavu, biće vam jasnije da smo svi, makar delom, u tom mulju. A cela Mađarska je stekla stravičnu reputaciju ekološki ugrožene zemlje (i privrede). Zamislite samo kako će se potrošači odnositi prema njenim poljoprivrednim proizvodima? Koliko će potražnja za njima padati? Čak brže nego cene, pošto  niko ne voli da jede sir, ma koliko bio ukusan, a da se pri tom pita, da li su krave pasle na livadama „obogaćenim“ teškim metalima?
Slika o udaru na konkurentnost Mađarske može biti još gora, kada se uzme u obzir najglasniji stav modernog marketinga: da je istina, koja i ne mora da bude tako crna, potpuno beznačajna u poređenju sa percepcijom istine. A percepcija kvaliteta mađarskih poljoprivrednih proizvoda je, u ovom trenutku, u senci blata i mulja sa smrtonosnim primesama teških metala. I ukoliko se češće bude emitovala informacija da nikakve opasnosti po okolinu i zdravlje ljudi ne postoje, utoliko će taj osećaj ugroženosti građana postajati sve jači.
Da li će snalažljivi trgovci ostvariti grandiozne profite, razvijajući „biznis prepakovanja“, kada, u računu profita, uzmu u obzir niske  cene mađarskih proizvoda, iz opšteg straha od teških metala, i visoke cene iste te vrste robe na regionalnom tržištu, zbog izostanka mađarske ponude? Tržišna utakmica poznaje i paradokse, a toliko hvaljena snalažljivost preduzetnika nekada ume da pokaže i mračniju stranu.
Vidimo da dvolični standardi jedne visoko birokratizovane strukture, kakva je Evropska unija, mogu da dovedu do mučnih posledica. Jedna od njih je  ekološki incident u Ajkaiu, ali postoje i mnogi drugi, takođe vredni pomena.

I RAST I PAD
Tako naprimer, evropska administracija neprestano sugeriše Srbiji  da smanji nivo opšte potrošnje, odnosno broj administrativnih radnih mesta na svim nivoima državne uprave, a istovremeno utiče i na formiranje brojnih (novih) državnih nadleštava i agencija. Razlog je jasan: Evropska unija i sama formira nove agencije, komitete, savete, sekretarijate, komesarijate, komisije… i povećava kapacitet sopstvene administracije, zaboravljajući da je malobrojna državna administracija bila, tokom dugog niza godina jedan od glavnih uzroka dobrih privrednih performansi. U odsustvu državnih direktiva i uplitanja, kapitalistička privatna inicijativa mogla je da se razmahne, a da ipak ima čvrst oslonac u snažnom pravnom poretku. Čak i svoju današnju efikasnost, evroatlantske privrede (SAD i EU) mogu da zahvale jednostavnom i jasnom zakonodavstvu (i organizaciji uprave) iz tog perioda. Kao i inerciji administrativnog sistema, koji još uvek snažno štiti vitalne institute slobodne privrede – ugovor, svojinu i prostorni red.
Primetićete da se stanje u ovom pogledu značajno menja poslednjih godina, pa evropsko zakonodavstvo postaje sve zamršenije i nejasnije. Srpski lideri se nalaze pod pritiskom dva suprotna toka preporuka: da redukuju troškove administracije (i smanje broj zaposlenih koji terete državni budžet), i da osnivaju sve nove i nove administrativne i paraadministrativne institucije (servise, NVO…) i tako povećaju troškove budžeta.
Pošto nije moguće, istovremeno, ispuniti obe vrste zahteva, reforme u Srbiji su dobile šaljive oblike, a njihova besmislenost lako može da se prekrije praznim frazama evropskog novogovora. Spontano se formira model kapitalističke komandno – partijske privrede, sa snažnim osloncem na izrazito slab pravni poredak, čiji je cilj širenje nesigurnosti i straha od svemoćne ruke stranačkih kabadahija. Evroatlantskim gazdama ovo nimalo ne smeta, dabome, pod uslovom da instalirani lideri obezbede, pre svega, interese zapadnog kapitala. Istina je, poslušnost evroatlantskim instruktorima jeste osnovna vrlina naših posleoktobarskih vlada i lidera, ali kada stižu protivrečne instrukcije, čak i najbistrije i najvernije kuče počinje besmisleno da juri za svojim repom.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *