Bratoubilački rat u zemlji „malih Engleza“

Piše Dejan Lukić

Izbor za novog lidera Laburista, posle izgubljenih izbora, bio je ne samo pitanje personalne promene na vrhu Laburističke partije, večnog rivala konzervativcima, nego i pitanje, koliko daljeg kursa toliko i opstanka celog blerističkog projekta „Novih laburista“

Tokom proteklog septembra Britanija je živela u svojevrsnoj „psiho-drami“, bespoštednoj „bratoubilačkoj“ borbi za vođstvo u Laburističkoj partiji, posle njenog teškog parlamentarnog poraza od prošlog maja i odlazak u opoziciju nakon dvanaest godina vladavine Britanijom.
Bitka za lidersku poziciju u Partiji bila je i praktično i simbolički bitka za dušu celog levog pokreta na Ostrvu, ali i momenat u kome se odigravao obračun na rubu paradoksa između dva rođena brata iz političkog vrha  u zemlji.
Toni Bler, bivši lider laburista, najzaslužniji je – prvi paradoks – što je Partija, posle osamnaest godina tavorenja u senci konzervativaca, dobila tri uzastopna parlamentarna izbora, pa ih onda izgubila prošlog maja. Partiju sa svojevremenim jakim korenima u britanskom  levom tredjunionizmu, Bler je reformisao u „Nove Laburiste“, ali je već u njegovom drugom mandatu to faktički postala partija neke nove fele leve desnice.
U spoljašnjem svetu Bler se združio sa desnim i ultradesnim konzervativcima, zadržavši istovremeno frazeologiju levog centra. Njegovi lični i ideološki prijatelji, saborci u istom poslu  imperijalne  hegemonije, globalizma i prakse podivljalog liberalnog tržišta, bili su karakteri tipa Buš u Americi, Aznar u  Španiji, Berluskoni  u Italiji, Sarkozi  u Francuskoj.
Bler je napustio scenu i prepustio funkciju premijera i lidera Partije, pritisnut prokletstvom iračkog rata, predavši vrući krompir već dobro kompromitovanih laburista, Gordonu Braunu koji, za vreme kratkog mandata, praktično ništa nije menjao u Blerovom nasledstvu.
Izbori u Britaniji dobijaju se glasovima „malih Engleza“ (Litle Englanders) – srednje  klase, mase stanovništva u provincijalnoj i ruralnoj Engleskoj, Škotskoj i u Velsu. Na proteklim, majskim izborima, laburisti su izgubili, ni manje ni više nego pet miliona svojih tradicionalnih „malih Engleza“, što je bio dramatičan znak koliko su Blerovi „Novi laburisti“ izneverili ranije leve ideale. Sam Toni Bler je od „pukog siromaha“ u momentu kada je (1997) ušao u Dauning strit, postao multimilioner, biznismen, akcionar i „savetnik“ multinacionalnih kompanija i velikih američkih i švajcarskih banaka.

Poraz Dejvida Milibanda znači, po većini ocena na Temzi, jedno od raskršća u britanskoj politici, pre svega simbolizuje početak kraja blerističke epohe u Vestminsteru

PORODIČNA PSIHO-DRAMA
Izbor za novog lidera „Novih laburista“, nakon izgubljenih izbora, bio je, zato, ne samo pitanje personalne promene na vrhu Laburističke partije, večnog rivala konzervativcima, nego i pitanje, koliko daljeg kursa toliko i opstanka celog blerističkog projekta „Novih laburista“.
Sistem izbora za novog lidera Partije je složen, ali, pojednostavljeno, pobednik je onaj kandidat koji dobije najviše glasova takozvanog „izbornog koledža“, sastavljenog od četiri bloka: registrovanih članova Partije, bloka  laburističkih poslanika u Parlamentu, poslanika u Parlamentu EU i bloka glasača u tredjunionima (glavni finansijeri laburističke Partije).
U završnicu septembarskog izbornog trilera ušlo je pet kandidata, ali su, po svim sondažama, šanse imali samo dvojica: Dejvid i Ed Miliband, dva rođena brata. Pri tome,stariji brat Dejvid (45) imao je jasnu i ubedljivu prednost nad mlađim Edom (40). Kao ministar spoljnih poslova u Braunovoj vladi i perspektivni  politički aparatčik u Blerovoj, Dejvid je imao na svojoj strani  sve za pobedu- političko i parlamentarno iskustvo,umešnost spinovanja i staž u vrhu Partije. Na minus strani imao je samo okolnost da je bio žestoki blerista u zemlji u kojoj zvezda bivšeg premijera rapidno bledi i predstavlja više teret nego dobit.
Operacija prebrojavanja glasova iza hermetički zatvorenih vrata u izbornoj noći odvijala se u  pet rundi. U prva tri kruga raspoređivani su takozvani „preferencijalni“ glasovi na saldo dvojice kandidata sa najboljim skorom u sve tri prve runde. Preferencijalni glasovi na glasačkom listiću pokazuju (po broju od jedan do pet) kome glasač želi da prikloni svoj glas, ukoliko iz trke ispadne kandidat koji je bio njegov prvi izbor.
U svih pet krugova stariji brat, Dejvid Miliband, dobio je većinsku podršku  iz tri bloka – registrovanih članova Partije i laburističkih poslanika u Vestminsteru i Parlamentu EU. Pobednika je, međutim, u poslednjem krugu i samo „za prsa“ odlučila jedinstvena i masovna podrška tredjuniona mlađem bratu. Tri  najveće sindikalne grupe („Junajt“, „GMB“ i „Junison“) ubacile su, kako se kasnije ispostavilo, milion funti iz svojih kasa u kampanju za pobedu „Crvenog Eda“, kako ga je već prozvala većina britanskih listova, upravo zbog podrške radničkih sindikata.
Na tajnom sastanku bosova tredjuniona, u julu ove godine, sindikalci su odlučili da bace sve karte na brata koji je u predizbornoj kampanji pokazao da je sačuvao nešto od ideala radničkog pokreta.
Izbor Eda Milibanda za novog vođu Laburista bio je, zaista, prava  porodična psiho-drama. Stariji brat je sa razlogom  verovao, u fazi dok je započinjao kampanju, da mu niko od  prijavljenih kandidata ne može ugroziti pobednički marš. Jedino mu nije bilo ni na kraj pameti da će mlađi brat, iza njegovih leđa i bez dogovora u krugu porodice, ući u trku protiv njega i da će ga, na kraju, pobediti. Iznenadni ulazak mlađeg brata britanska štampa odmah je proglasila kao nož u leđa „crvenog Kaina žutom Avelju“.

Jedna od magistrala koja je razdvajala dva brata u predizbornoj kampanji bila je upravo tema iračkog rata. Ed je pričao na predizbornim skupovima da je Irak bio greška i krupan uzročnik poraza partije na majskim izborima

KOMUNISTIČKI BEZBOŽNIK
Kada se nakon usvajanja Lisabonskog ugovora-faktičkog ustava EU, otvorio prostor za uspostavljanje diplomatske mreže Zajednice, Dejvid Miliband je na  broju 10 u Dauning stritu bio viđen kao novi, prvi šef briselske diplomatije. A Gordon Braun je već u centrali Unije izlobirao, sve one koji su nešto značili, da Dejvidu Milibandu ne bi izmakla funkcija. Braun  je imao svoje lične razloge: planirao je da ambicioznog i bezobzirnog političkog  igrača i rivala za vođstvo partije, dislocira u Brisel, što dalje od  vestminsterske kuhinje. Miliband je odmah prozreo zaveru Brauna i kada su ga u Londonu već svi praktično videli u fotelji, u kojoj sada sedi baronesa Ešton, a Braun  trljao dlanove zbog dobro izvedenog manevra, Miliband izlazi pred mikrofone i saopštava da ga ponuda ne interesuje. Njega je interesovala partijska kruna.
Braun je bio bledi nastavak Tonija Blera, a u momentu Milibandovog „puča“ još i sa potpuno urušenim rejtingom, mladi blerista računa da mu je partijska kruna već praktično na glavi. Ali, ispalo je da ono što nije mogao da mu učini Gordon Braun, koji je ispao iz igre posle izgubljenih majskih izbora, učinio  mu je rođeni brat. Ujutru, na dan izbora Dejvid Miliband je imao u džepu, po sopstvenom priznanju, već napisan pobednički govor.
Šok je bio, zaista, monumentalan, i sa svim elementima trilera. Brat Kain pobedio je brata Avelja za 1,3 posto glasova. I kada je na konferenciji Partije u Mančesteru prošle subote, proglašen pobednik, trebalo je videti lice starijeg brata, na kojem se čitala sva drama završnice „bratoubilačkog obračuna“.
Dan nakon neočekivane pobede mlađeg brata nad starijim, visokotiražni tabloid konzervativne tendencije, londonski „San“ ( tiraž 4 miliona ) napisao je da su laburisti izglasali „komunističkog bezbožnika“, a glavni naslov je  glasio: „Crveni Ed: ne verujem u boga“. Teško da će ovaj pokušaj  diflamacije, značajnije zasmetati „crvenom Edu“ u zemlji koja je više sekularna nego što se moli bogu. Mada je, opet – i nasuprot – politički kuriozitet da nijedan dosadašnji vođa laburista u istoriji Partije, koji se oglasio kao ateista, nikada nije stigao do premijerskog mesta.
Tačno je, Ed Miliband je ateista, pa mu zato„San“ proriče već sada poraz na sledećim parlamentarnim izborima za tri do četiri godine. Toni Bler je  ovde jedini izuzetak. Oportunista kakvog ga je bog dao, čovek za sve religije, ideologije i valute, Bler se oglašavao kao gotovo mistični vernik zvanične državne Anglikanske crkve, da bi  po odlasku iz Danunig strita pre dve godine, prešao na veru svoje supruge, fanatične katolkinje i zajedno sa njom otišao Papi na poklonjenje. Ali, za Blera mnogi tvrde da je u dubini duše  vernik koliko i Vladimir Iljič Lenjin. Uostalom, njegovom alter egu, ključnom spin doktoru i sivoj eminenciji Dauning strita u vreme  Blera, omakla se svojevremeno čuvena izjava da „Na broju deset ne stanuje Bog“.
„Lično ne verujem u boga, ali imam veliki respekt za one koji u njega veruju“, izjavio je Ed Miliband za BBC Radio 5, na direktno pitanje: da li je,zaista, ateist?

IRAČKI RAT
Braća Miliband su sinovi jevrejskih roditelja, pristiglih u Veliku Britaniju kao izbeglice od nacizma. „Svakako, ja sam Jevrej, to je deo mog identiteta, ali ne u religioznom smislu“ pojašnjava Ed Miliband u izjavi za „Ivning standard“.
Obojica braće rasla su u kući izrazito levo orijentisanih roditelja koji su se uveliko bavili politikom, a nimalo religijom. Otac, Ralf, bio je intelektualac-marksista, pobegao 1940 iz Belgije od nacističkog nadiranja. Majka, Marion  Kožak, Jevrejka iz Poljske, bila je celog života levičarski aktivista.
Ralf Miliband je sahranjen, po vlastito izraženoj želji, pored groba Karla Marksa na groblju Hajgejt u severnom Londonu. Edova i Dejvidova majka je još živa i aktivna; član je britanske grupe „Jevreji za palestinsku pravdu“; bila je jedan od  organizatora nedavne operacije upućivanja jevrejskog broda u  Gazu, koji je pokušao da probije izraelsku ekonomsku blokadu Distrikta.
Dva brata, sinovi oca marksiste i majke „nepopravljivog levičara“ nisu, međutim, obojica ostali verni političkoj tradiciji porodice. Mlađi, „crveni“, ostao je (relativno) „u kontaktu“ sa idejama sa kojima je rastao u kući, stariji je, pak, kao rigidni blerista „izdao veru“.
Na proglašenju pobednika u Mančesteru „žuti“ brat je zagrlio „crvenog“  u emocionalnom prizoru koji je pobrao aplauz partijskih vernika, ali je odmah zatim sve spušteno u hladnu realnost kada je brat pobednik, najavljujući sa podijuma glavne smernice svoje buduće politike, saopštio, između ostalog, da je irački rat bio velika greška.
Dejvid Miliband bio je jedan od ključnih ljudi  u politici Blerovog (i Braunovog) intervencionizma i stamena podrška blerovom bratimljenju sa američkim neokonzervativcima i svetskom desnicom.
I dok je mlađi Miliband u Mančesteru javno anatemisao irački rat – do sada nezabeležen slučaj na jednom laburističkom forumu, na licu starijeg brata  podrhtavale su i gornja i donja usna. Sve kamere u sali odmah su napustile govornika i okrenule objektive, da zabeleže još jednu epizodu iz sage o porodičnoj psiho-drami. Tako smo mogli da gledamo kako, sedeći pored  Dejvida Milibanda, potpredsednik Partije, Harijet Harman, aplaudira Edu dok anatemiše rat u Iraku koji je, pak, fanatično podržavala kao član Blerove vlade.
„Zašto sada aplaudiraš, pa ti si glasala za rat“, došapnuo joj je bivši ministar spoljnih poslova. Nije bilo odgovora. Harmanova je nastavila da aplaudira preporučujući se, očigledno, za funkciju u vladi u senci.
Jedna od magistrala koja je razdvajala dva brata u predizbornoj kampanji bila je upravo tema iračkog rata. Ed je pričao na predizbornim skupovima da je Irak bio greška i krupan uzročnik poraza partije na majskim izborima. Dejvid je uporno,budući da je bio Blerov politički savetnik, saveznik i spin majstor, nastavio da brani iračku avanturu ponavljajući Blerovu apsurdnu glosu da je svet posle invazije Iraka  i likvidacije Sadama Huseina bolji nego što je bio  pre invazije.

Pet miliona laburističkih simpatizera, koji su na majskim izborima otkazali vernost politici Bler-Braun, kaznili su partiju za izneveravanje laburizma i njen odlazak u zagrljaj desnice

KRAH NOVIH LABURISTA
Dogmatski fanatična podrška blerističkom konceptu politike laburista, u suštini odvajanje Partije od ideja radničkog pokreta i podrška pogubnom ratu u Iraku, doneli su starijem bratu iz porodične psiho-drame – poraz. Pet miliona laburističkih simpatizera, koji su na majskim izborima otkazali vernost politici Bler-Braun, kaznili su partiju za izneveravanje laburizma i njen odlazak u zagrljaj desnice. Radnički sindikati su, sa svoje strane, prošle sedmice došli po svoje i kaznili Dejvida Milibanda.
Nakon što je na javnoj sceni zagrlio brata i čestitao mu pobedu, Dejvid Miliband je u svom apartmanu u hotelu „Midland“ u Mančesteru, imao još malo prilike da u prvim satima posle izgubljene bitke sa bratom, rekapitulira put koji je prošao od sina levih roditelja do konvertita u bleristički  oprtunizam i globalistički intervencionizam i da se još jednom presliša gde je sve i koliko pogrešio. Pre nego što je napustio konferencijsku salu obavestio je Partiju o odluci da ne učestvuje u vladi u senci svog brata. Bilo bi to, ispravno je rezonovao, samo nastavak porodične drame,  u službi brata sa kojim ne deli istu ideologiju.
I dok je na ramenu supruge Lujze, koja nije mogla da zadrži suzu u momentu kada je objavljen poraz supruga, kontemplirao svoju budućnost kao poslanika u  zadnjim klupama vestminsterskog parlamenta, ništa mu nisu olakšali,  neveseli kraj porodične i karijerne psiho-drame, utešiteljski telefonski  pozivi od – koga bi drugog, nego od ideoloških saboraca, Tonija Blera i  Hilari Klinton.
Poraz Dejvida Milibanda znači, po većini ocena na Temzi, jedno od raskršća u britanskoj politici, pre svega simbolizuje kraj projekta „Novih laburista“ i, sledstveno, početak kraja blerističke epohe u Vestminsteru. A koliko je Ed Miliband zaista „Crveni Ed“, u značenju otklona od Blerizma u laburističkoj  partiji, na spoljnom i unutrašnjem planu, tek će se videti. I tek kada i ako laburisti ponovo dođu na vlast. Za sada je samo izvesno da je „crveni brat“, bez obzira na to koliko je zaista crven, pobedio „žutog brata“,  ne obazirući se na to koliko je on žut.

2 коментара

  1. Jos za vrijeme Blera ‘Labour’ je postala partija koja se vise brinula za interese Izraela nego same Engleske. Sad su se dva jevrejska brata takmicila za njeno rukovodstvo. Dali se ocekuje ista novo?

  2. Демонстранти упали у зграду британске владе, тројица ухапшена

    ЛОНДОН – Око 3.000 људи демонстрирало је у Лондону због најављеног смањења у издвајањима за јавни сектор, а десетак људи је после протеста упало у владину зграду, после чега су тројица њих приведена.

    Радници и студенти су се окупили у Вајтхолу да изразе бес и огорчење због изјаве британског министра финансија Џорџа Озборна да ће влада, петогодишњим планом штедње, учинити највеће резове у издвајањима за јавни сектор још од Другог светског рата, смањујући бенефиције и број запослених.

    Полиција је ухапсила тројицу демонстраната пошто је њих 12, по завршетку протеста, упало у владину зграду у улици Викторија, известио је дневник „Гардијан”.

    Озборн је јуче потврдио да је наложио смањење трошкова за 83 милијарде фунти (130 милијарди долара) до 2015, што је, уз повећање пореза, оценио као неопходну меру за смањење буџетског дефицита, који је у 2009. достигао 156 милијарди фунти, пренео је Ројтерс.

    Број запослених у јавном сектору ће се смањити за чак 500.000, социјална давања ће бит знатно умањена, а на десетине планираних владиних програма ће бити обустављено.

    Британија има највећи буџетски дефицит од седам економски најразвијенијих земаља света, и он износи чак 11 одсто бруто домаћег производа.

    Одмах после формирања владе у мају, најављено је да та економска рупа мора да се попуни, и то што брже, да би земља престала да плаћа огромне камате и задржала свој беспрекорни кредитни рејтинг.
    Танјуг

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *