BEOGRADSKI SINDIKAT Viteška gerila

Piše Aleksandar Dunđerin

Kako se dogodilo da jedna subkulturna pojava, uz to još i neutemeljena u srpskoj (popularnoj) muzičkoj tradiciji, dostigne nivo kulturnog, društveno prihvatljivog i poželjnog fenomena, koji ima snagu da reprezentuje nacionalne, duhovne i tradicionalne vrednosti?

Sredinom ove godine, rep grupa Beogradski sindikat odlučila je da svoj najnoviji album („Diskretni heroji“) okači na sajt i omogući njegovo besplatno slušanje. Nimalo čudno, budući da članovi ovoga benda redovno ističu kako stvaralaštvo iza kojeg se krije ideja i ideal, ne sme da bude na prodaju. Takvu doslednost između reči i dela Sindikalci su mogli da ostvare i zahvaljujući činjenici da im egzistenciju obezbeđuju drugi poslovi, pa se stoga muzikom mogu baviti iz ljubavi i entuzijazma.
Međutim, kada se „Diskretni heroji“ pažljivo preslušaju, akcenat se sa rasprave o položaju i opstanku umetnosti u eri potrošačkih društava, odnosno o njenoj tržišnoj vrednosti, nužno mora prebaciti u lokalni (ali i u globalni) društveno-politički diskurs. Jer, Beogradski sindikat je, pre svega zahvaljujući nosećoj numeri sa albuma „Welcome to Srbija“ („Dobrodošli u Srbiju“; deo teksta pesme izdvojen je u posebnom okviru), proteklih meseci digao veliku medijsku prašinu, postajući muzički fenomen čiji se provokativni potencijal, na ovim prostorima može uporediti još jedino sa „novim talasom“ sedamdesetih godina prošlog veka. Ali, dok su jugoslovenski pankeri i rokeri u kulturološkom, ali i svakom drugom smislu, predstavljali alternativu glavnom toku muzičkih, umetničkih i društvenih dešavanja u SFRJ, Sindikalci su samo od manjeg dela kulturne javnosti (isključivo provladinog) označeni kao „opasni momci“ koji deluju subverzivno. Taj deo javnosti, u stihovima pesme „Dobrodošli u Srbiju“ uočio je „otvoreni poziv na terorizam“, afirmaciju anarhije i terorističkog razračunavanja nezadovoljnih masa, sejanje „govora mržnje“, raspirivanje „haosa i bezumlja ulicama Beograda“, pretnje smrću i krvavog obračuna kalašnjikovima. Veći, pak, deo javnosti, pre svega one naglašeno patriotske kulturne i političke elite, pesme Beogradskog sindikata već duže vreme iščitava na sasvim drugačiji (u suštini, ispravniji) način, posmatrajući,  paradoksalno, ovu hip hop grupu kao važnu kariku u nacionalnoj mejnstrim priči.
Kako se dogodilo da jedna, u osnovi, po svim umetničkim parametrima, subkulturna pojava, uz to još i neutemeljena u srpskoj (popularnoj) muzičkoj tradiciji, dostigne nivo kulturnog, društveno prihvatljivog i poželjnog fenomena, koji ima snagu da reprezentuje nacionalne, duhovne i tradicionalne vrednosti?

ŽIVOT BEZ ISKRIVLJAVANJA
Beogradski sindikat je imao tu sreću da nastane na kraju jedne i na početku druge epohe u istoriji Jugoslavije, odnosno Srbije. Osnovan je, naime, u martu 1999. godine, samo nekoliko dana pred NATO bombardovanje SRJ, fuzijom tri mlade hip hop grupe („Red zmaja“, „Tumz“ i „MC Flex“). Prvu pesmu „Divljina“, Beogradski sindikat snimio je decembra 2000. godine, dakle svega dva meseca posle „petooktobarske revolucije“, tako da svoj društveno-kritički angažman „osmočlana gerilska rep formacija“ nije ni mogla da usmeri na vladavinu Slobodana Miloševića. Zato je bunt iskazala negativno konotirajući svetsku novokomponovanu elitu (predstavnike globalne liberalne demokratije), sav bes iskaljujući na srpsku postpetooktobrasku vlast koja je državu i narod bacila u okrilje „novog svetskog poretka“ („Prethodnice evropskog kriminala već skoro deceniju više nisu na zapadu… kao što je nekad bilo“). Otuda je i parola „Beograd je svet“, kao jedan od značajnih simbola petooktobarskih revolucionara, u potonjim pesmama tumačen u izrazito negativnom kontekstu, uz naglašavanje da je nepravda u Srbiji samo deo mozaika svetske nepravde, „koju sastavlja neko moćan, daleko od naših očiju“.
Na samom početku, Beogradski sindikat je, dakle, sebe pozicionirao kao marginu, bez ikakve ambicije da postane centar. Njihov poetski modus vivendi mogao bi se, najprostije, izraziti njihovom omiljenim motoom – život bez iskrivljavanja. U tom smislu, rep je u slučaju BS-a analogan panku: beskompromisna borba protiv sistema, i to na ulici.
Iz pobrojanih razloga sasvim je logično što će upravo Beogradski sindikat biti tvorac prve antirežimske pesme od petog oktobra. U pitanju je numera „Govedina“, nastala septembra 2002. godine. U toj pesmi Sindikalci su jasno označili dve mete koje će gađati u svom stvaralaštvu. Prva su nosioci kapitala, odgovorni za ekonomsko siromašenje naroda i države, ali i za primat materijalnih vrednosti u odnosu na duhovne; drugi su političke elite svih boja, odnosno pojedinci i partije koje zloupotrebljavaju i manipulišu narodom. Leksički ogoljenim stihovima, bez bilo kakvih lirskih digresija ili stilskih ukrašavanja, sa jasnim asocijacijama i aluzijama, „Govedina“ daje precizne nacrte karaktera gotovo svih sedamnaestoro lidera DOS-a, ujedno na brutalan način slikajući mnogobrojne anomalije društva u kojem živimo. Ova pesma „gerilce iz Sindikata“ svrstala je u red beskompromisnih „umetnika“, koji se ne plaše margine i ne podilaze stihiji vladajućeg mnjenja.

Welcome to Srbija A ja im kažem: Izdajnici palite od mene, slušajte dobro sada ovo saopštenje, oformili smo frakcije, ekipe su spremne, kao Bader-Majnhof ima sve da vas sjebem. Spreman kao Hamas repetiram kalaš, ko Novembar ja te vrebam dok ne postaneš moj talac. Kao Apis, Crna ruka, za prevrate sam znalac, ko Beogradski sindikat držim čvrsto pravac. Ovo je pitanje života i smrti, i ove reke krvi pustili ste prvi. Sateran u ćošak ja nemam izbor drugi, svestan sam da gubim, ali biće vaših žrtvi. Ovo je pitanje života i smrti, proklinjem vas Bogom jer me terate da mrzim. Odgovor je teror ne bi li me čuli, preživeti neću, ali biće vaših žrtvi. Rasprodajete državu, šibicarite lovu, puštate stoku da jedni druge kolju, ne prljate ruke, to nije za gospodu, ubijate Srbiju bez otiska na pištolju. Dok vi okrećete glavu od muke i bede, držite medije koji mogu sve da srede, narod štrajkuje glađu jer nema šta da jede, pre će umreti glasno, nego tiho da izblede. Od metroa u Tokiju, do voza u Bombaju, po svaku cenu da za našu borbu znaju, život je jeftin kada izbor ti ne daju, zato naplatićemo kožu da poruke traju.

U POTRAZI ZA KULTOM ETOSA
Ipak, „Govedina“ je ukazala na još jednu bitnu odliku angažmana „Beogradskog sindikata“. Anticipirajući u toj pesmi nezavisnost Kosova, te odvajanje Crne Gore iz Državne zajednice, ali i osamostaljivanje Vojvodine („Džukački sindikat!/ Repovi sa Kosova!,/ Nova govedina!,/ Crna Gora, Vojvodina…“), BS je pokazao i zainteresovanost za teme od šireg društvenog i nacionalnog značaja. Od te pesme, paradigma njihovog delovanja postaće okrenutost (kroz dijalog) ka Bogu, porodici, prijateljima, gradu, zavičaju, narodu, a tek posle toga i celokupnom čovečanstvu. Osim toga, u izgrađivanju vrednosnog koda, Sindikalci će biti usmereni ka potrazi za kultom etosa. Njega će pronaći u drevnim kulturama, pa tako i u srednjovekovnoj Srbiji. Otuda je, recimo, viteštvo jedan od lajtmotiva njihovog celokupnog pesničkog opusa („Na bojnom polju“).
Prihvatajući kolektivni princip, odnosno sabornost i „zajedničarenje“ kao osnovnu idejnu potku svog delovanja, Beogradski sindikat se, kako u pesmama, tako i u javnim nastupima, trudio da saopšti slušaocima niz istina koje je najveći deo njih mogao sa odobravanjem da prihvati, čak i ukoliko im uhu nije prijao agresivni zvuk i jednoličan ritam hip hop muzike. Tako se od članova BS-a moglo čuti kako je „međunarodno prisustvo na Kosovu zapravo okupacija“, da „Srbija nije suverena već vazalna država“, da u „Evropskoj uniji ne teku med i mleko već sve veća nezaposlenost i pad ekonomije“, da „NATO ne predstavlja bezbednost već ratove i razaranja“, da se „moderna demokratija pokazala kao sistem u kome naš glas nema nikakvu vrednost, niti moć da bilo šta promeni“…
Takođe, Beogradski sindikat – za razliku od, recimo, rok i pank sastava sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka – posebno interesovanje pokazuje za tradicionalne moralne vrednosti, oštro i eksplicitno kritikujući srpsko društvo koje ih je u prvoj deceniji 21. veka potpuno napustilo, društvo u kojem „sve ima svoju cenu, al’ nema ništa u poštenju“, gde „umesto da se igraju – klinci se iglaju u venu“, „gde uzori su lopovi, dileri, pevačice“, u kojem „klinke ne porastu, a već su postale jebačice“ („Dobrodošli u Srbiju“). Živeći u jednom takvom društvu, potpuno apatičnom i besperspektivnom, osiromašenom i amoralnom, obeščašćenom i obezduhovljenom, nemali deo naroda sasvim dobro razume poruku i najnovije pesme Beogradskog sindikata, iščitava u njoj krik očajanja čitave Srbije, a poziv na terorizam interpretira, u metaforičnom ključu, kao put ka revolucionarnom moralnom pročišćenju.

NEVLADIN BEND
U naznačenom kontekstu i treba tražiti razloge prihvatanja Sindikalaca, od velikog dela patriotski orijentisanih kulturnih i političkih elita. Zbog svega toga je jedan od članova BS-a Feđa Dimović rado prihvaćen sagovornik i autor na nekim, u kulturološkom smislu, reprezentativnim sajtovima (Nova srpska politička misao ili Fond Slobodan Jovanović; „Pečat“ je takođe objavio intervju sa Dimovićem u broju ???), a sam bend rado je viđen na manifestacijama iza kojih stoji patriotski nevladin sektor, poput „Porodične šetnje“, održane 9. oktobra 2010. godine u organizaciji Srpskog sabora „Dveri“.
Posle svih užasa koji su zadesili državu i narod u proteklim decenijama, ustanički otpor, odnosno revolucionarni poklič i izraziti aktivizam Beogradskog sindikata, izraz je biološke borbe za goli opstanak, izvan i iznad bilo koje ideologije. Trajanje „beogradskim reperima“ mogao bi da obezbedi upravo taj istorijski trenutak, a ne samo činjenica, potvrđena istorijskim iskustvom, da su slični subkulturni fenomeni uvek dobro došli i nezadovoljnom narodu i zastupnicima ekonomske i političke moći – prvima za utehu, pražnjenje i buđenje nade, a drugima kao ventil koji će izduvati mogući talas pobune.
„Muzika“, odnosno „pesništvo“ Beogradskog sindikata, ni u kom slučaju ne može nadglasati tišinu kojom se mogu opisati dešavanja na prostoru muzičke umetnosti na tlu Srbije. Ali u kontekstu savremenih popularnih muzičkih tendencija, i nezavisno od pomenutog „istorijskog trenutka“, ova „rep gerila“, u nedostatku kvalitetne konkurencije, ostavila je neizbrisiv trag na alternativnoj sceni prve decenije 21. veka. A ukoliko njihova poruka – što im je, kako kažu, najvažniji cilj – dopre barem i do jednog klinca i klinke, koji će zbog njih odlučiti da se ne drogiraju ili ne izbodu nekoga nožem, već da ostanu zdrave glave, i da razmišljajući i učeći, u budućnosti učine Srbiju plemenitijom – onda njihova misija možda zadobije i okvire koji su van domašaja shvatanja ispisnika ovih redova.

8 коментара

  1. Svaka cast za ovo! Oni su nasa nada.

  2. Cvaka cast Sindikatu i Fedji Dimovicu. Citam redovno njegove tekstove, koji su uvek odlicni.

  3. Драгиша

    Људине, ето то је БС. Браво и хвала!

  4. Bez rijeci,..Savrseno tacno…Ova grupa ljudi su nasi predvodioci, zajedno sa fantasticnm Cvijanovicem koji je objavio nevjerovatan tekst o ,,Paradi Ponosa,, Srecna sam sto ovakvi ljudi postoje! Veliki pozdrav iz Banjaluke!

  5. namece nam se stereotip o nesposobnosti novih klinaca,pink kulturi,propalosti drzave… narocito nama u provinciji. sve to nam rade da nas obeshrabre da dignemo glavu i verujemo u bolje jer ovako najlakse vladaju nama. Ali, u ovoj nasoj srbijici iznova se radjaju neki novi klinci, sa velikim srcem, sa idejom i harizmom. puno mi je srce kada ih gledam na porodicnoj paradi, anti pedersko-rezimskim demonstracijama, crkvama, tribinama.. i mnogo ih je vise no sto izgleda, retko izlaze iz “garaza”..ali su tu kada zatreba. i ako nekoga brine da su u manjini, neka se ne uzbudjuje- kvalitetni ljudi nikada i nigde i nisu bili u vecini

  6. Srpskom narodu najmanje što treba je neki novi rat. Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve srpske krajeve srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, srbin, srpkinja prihvatite se ljubavi i pobjedimo neprijatelje njihovim oružjem visokim NATALTETOM.

  7. Beogradski sindikat 4ever……Nedamo Kosovo i Srbiju….ljudi su carevi……sto oni ne vode drzavu

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *