Balkanski pohod Hilari Klinton

Piše Nikola Vrzić

Američka državna sekretarka na Balkan nije donela gotova rešenja za  probleme u Bosni i oko Kosova i Metohije, zato što očekuje da probleme rešimo sami – na način na koji nam ona kaže da to učinimo

Na aerodrom „Nikola Tesla“ boing 757 sleteo je u utorak u tri popodne. Beograd je stao mirno. Pa je ostao da stoji još četrdesetak minuta, dok se Hilari Klinton, sveže isfenirane kose, nije uputila ka Palati „Srbija“ i svom domaćinu Borisu Tadiću. Američka državna sekretarka koketno se nasmešila srpskom predsedniku, pogledala ga odozdo, blago nakrivljene glave, i položila svoju ručicu među njegove šake. Razgovor u četiri oka, iza zatvorenih vrata, potom je počeo…
Od lepote tih osmeha, toplog rukovanja i milog tapšanja po leđima, jedva prikrivenog erotizma kakvog nije bilo ni kad je u poseti bio Gvido Vestervele, malo ko je obratio pažnju na simboliku onoga što je u Beogradu okružilo Hilari i njenu pratnju. A okružila ih je pustoš i tišina; ni pešaka, ni automobila, tek poneko zalutalo kuče na ispražnjenim ulicama srpske prestonice. U utorak pre podne, pak, u Sarajevu, pozdravili su je špaliri oduševljenih građana, u sredu je u Prištini dočekali neki drugi razdragani građani i bilbordi s njenim likom i spomenik njenom mužu Bilu. Kontrast u odnosu na Beograd sasvim rečit i simboličan. I sasvim u skladu s onim što je Hilari Klinton imala da poruči svakome ponaosob u ova dva i po dana tokom kojih je protutnjala Balkanom.

USLOVI ZA AMERIČKU PODRŠKU
Zašto je američka državna sekretarka, uopšte, i posetila ove naše krajeve? Kakve je poruke donela? Kako će izgledati dalje angažovanje Vašingtona na sređivanju zapadnobalkanskih zamrznutih konflikta i potencijalnih žarišta? Konačno, kako će izgledati  rešenje srpskog pitanja na Balkanu, ako se Sjedinjene Američke Države o tome budu pitale u meri u kojoj žele da budu pitane?
Iz svega što je prethodilo dolasku Klintonove, kao i iz onoga što je sekretarka poručila zvaničnicima u Sarajevu, Beogradu i Prištini, štošta može da se nasluti a malo šta da nas obraduje, uprkos svim pokušajima spinovanja u režimskim medijima i poslovično nezavisnim analizama. Klintonova, naime, jeste pružila podršku evropskim integracijama, ali pod uslovom da ispunimo uslove – od lomljenja kičme Republici Srpskoj i pristajanja na „Dejton 2“ do odustanka od daljeg protivljenja nezavisnosti Kosova. A, zauzvrat, kakvu podršku u famoznim evropskim integracijama od Klintonove možemo da očekujemo, izuzev verbalne koja nju ništa ne košta, a nama ništa ne donosi, pokazao je već ove srede holandski parlament…
Dolazak Hilari Klinton moguće je objasniti kao signal shvatanja Vašingtona da je došlo vreme da se stavi tačka na tinjajuće balkanske sukobe. Naravno, tačka treba da bude stavljena u skladu sa američkim interesima. Glavna nepoznanica ostaje pitanje u kojoj će meri i na koji način Vašington i Brisel koordinirati svoje pristupe; da visok stepen koordinacije postoji, pokazuje nedavni susret Klintonove i Ketrin Ešton, evropske komesarke za spoljnu politiku i bezbednost, u Vašingtonu, kao i to što je finalna destinacija tekuće evropske turneje nekadašnje prve dame SAD upravo Brisel. Kako sada stvari stoje, neposredno izvođenje radova, organizaciju i posredovanje u pregovorima, biće prepušteni Evropskoj uniji, dok se Stejt department pojavio da bi budućim pregovaračima rekao o čemu smeju da pregovaraju, poručio im da će budući proces pratiti pomno, i teško njima ako bude primoran da se umeša ponovo…
Istovremeno, dodatne motive za dolazak Klintonove na Balkan treba tražiti i u činjenici da se za nešto više od dve nedelje, 2. novembra, u SAD održavaju „mid-term“ izbori za 37 (od 100) mesta u američkom Senatu; jeftini poeni sa Zapadnog Balkana, prizori onolikog uvažavanja koji dočekuju prvu damu američke spoljne politike – sve i ako birači u Indijani ili Oregonu i nisu baš sigurni gde mu dođe taj Zapadni Balkan – svakako neće odmoći vladajućim demokratama.
Ili nas je, pak, Klintonova posetila iz dobrote svog srca, zahvalnog zbog prijateljskog držanja Beograda? Tako, makar, procenjuje komentator „Politike“ Boško Jakšić: „U krajnjoj liniji, i sam dolazak Hilari Klinton je neka vrsta nagrade toj politici.“
Pa, da vidimo kako smo to nagrađeni, i kako ćemo da preživimo nagradu koju smo dobili. A kako izgleda ta prijateljska politika Srbije videlo se u danu koji je prethodio dolasku Klintonove, i svojevrsnom crvenom tepihu prostrtom iz Beograda i ka Prištini, i ka Sarajevu. Srbija je, naime – makar prema pisanju prištinske štampe, pisanju koje ovde nije demantovano – dala saglasnost za predsedavanje Kosova CEFTA-om, sporazumom o slobodnoj trgovini u centralnoj i jugoistočnoj Evropi; a istog dana, u ponedeljak, beogradski Apelacioni sud poništio je prvostepenu presudu Iliji Jurišiću, osuđenom na 12 godina zatvora zbog pokolja u Tuzli, ukinuo mu pritvor i pustio ga da se vrati u Bosnu.
Inače, ako je neko i pomislio da je takvu odluku sud doneo nezavisno i po svojoj savesti, treba podsetiti na avgustovsko pismo Harisa Silajdžića Borisu Tadiću, u kojem je od njega tražio da oslobodi Jurišića, te skrenuti pažnju na komentar Dragoljuba Mićunovića, predsednika Političkog saveta Demokratske stranke, dat povodom oslobađanja Ilije Jurišića: „Ovo je još jedan gest sa srpske strane kako ovim stvarima treba prići mirno i istražiti situaciju, a ne ići u dalje zaoštravanje.“ Ukratko, sve je to u skladu sa „politikom nultog konflikta sa susedima“ koju je 2. oktobra na sednici Glavnog odbora DS-a proklamovao Boris Tadić, politike koja se u praksi svodi na to da Srbija velikodušno daje sve, a ne dobija (pa i ne traži) ništa za sebe.

Hilarin marš Balkanom započeo je u Sarajevu. Državna sekretarka poručila je bosanskim političarima ono što je bilo i najavljivano: da Bosna treba da uđe u EU, još radije u NATO, ali da pre toga treba da sredi stvari u sopstvenom dvorištu

DEJTON DVA
Hilarin marš Balkanom započeo je u Sarajevu. Državna sekretarka poručila je bosanskim političarima ono što je bilo i najavljivano: da Bosna treba da uđe u EU, još radije u NATO, ali da pre toga treba da sredi stvari u sopstvenom dvorištu. Rečima Hilari Klinton: „Zato mislim da kretanje ka EU i NATO-u kao sredstvu koje će ujediniti naciju ima veliki smisao. SAD su govorile i nastaviće da govore protiv svih koji podrivaju progres i stabilnost BiH.“ Ključne reči ovde su dve – ujedinjenje nacije. Šta se krije iza ove fraze, pojasnio je „Vašington post“ u tekstu sastavljenom na osnovu razgovora sa Džejmsom Stajnbergom, zamenikom američke državne sekretarke, i Kurtom Volkerom, vašingtonskim diplomatom koji je „učestvovao u formulisanju američke politike prema Bosni“. Glavni problem Bosne, kako se navodi, jeste nefunkcionalan politički sistem uspostavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom – slaba centralna vlada sa dva polunezavisna entiteta. Otuda, „put Hilari Klinton predstavlja intenziviranje američkih napora za sprovođenje ustavnih reformi u Bosni, proces koji neki nazivaju Dejtonom 2“. Problem, kako se dalje navodi, predstavljaju Srbi, koji se protive jačoj centralnoj vladi kakvu, opet, podržavaju muslimani i Hrvati. Srbi su „loši momci“ i zbog rezultata izbora – muslimani i Hrvati izabrali su političare koji se opisuju kao umereni, dok su se Srbi opet priklonili tvrdokornim nacionalistima.
A o kakvim je umerenjacima reč pokazao je najistaknutiji među njima, predsednik Socijaldemokratske partije BiH Zlatko Lagumdžija, u intervjuu londonskom „Tajmsu“ objavljenom na dan posete Hilari Klinton. Pripretio je, naime, novim ratom: „Kao premijer BiH neću se libiti da odobrim upotrebu fizičke sile kako bih sprečio bilo kakvo otcepljenje. (…) Ili ću naći način da legitimno zaustavim Dodika u kršenju Ustava fizičkom silom, nad kojom imam ovlašćenja, ili ću biti smenjen a neki ludi radikali će preuzeti moju dužnost i to će učiniti.“
Zajednički stav Vašingtona i Sarajeva je, dakle, da Republika Srpska mora da pristane na samoukidanje milom ili silom; Dejtonom 2 ili oružjem. Da li je Hilari Klinton i od Beograda zatražila da podrži ovaj proces? Takvi nagoveštaji postoje, a kada se setimo skupštinske deklaracije o Srebrenici, ovonedeljnog oslobađanja Ilije Jurišića i onako pohvaljene Tadićeve politike „nultog konflikta sa susedima“, neki  budući pritisak Srbije na Republiku Srpsku da prihvati centralizovaniju Bosnu i te kako je zamisliv…
Podrška Miloradu Dodiku, premijeru RS, stigla je pak od Rusije, odmah po odlasku Klintonove. Baš kao Dodik od Klintonove samo dan ranije, tako je i ruski ambasador u BiH Aleksandar Bocan-Harčenko zatražio ukidanje Kancelarije visokog predstavnika, naglašavajući istovremeno i „poštovanje Dejtonskog sporazuma i entitetsko uređenje i ovlašćenja“. Najzad, nije nevažna ni činjenica da su reči podrške Republici Srpskoj od ruskog ambasadora stigle posle njegovog sastanka sa predsednikom Skupštine RS Igorom Radojičićem.

HOLANDSKO NE
Opasne signale iz Sarajeva zaglušila je, pak, EUforija koja je srpskom javnošću zavladala posle sastanaka Klintonove sa srpskim zvaničnicima, u utorak popodne. Kako i da ne zavlada kada nam je poručila da možemo da budemo lideri ne samo u regionu, već i u čitavoj Evropi! Pomešala nas je, doduše, nakratko sa Sirijom, ali ne menja to mnogo na stvari jer su šanse Sirije da bude lider Evrope otprilike jednake šansama Srbije da to postane.
No, ostavimo sad cinizam, lapsuse i gorku šalu, i pogledajmo šta nam je konkretno Hilari Klinton ponudila, a šta je od nas zatražila zauzvrat. Govorila je o „posvećenosti radu SAD sa Srbijom“, partnerstvu, miru i napretku, kretanju ka svetlijoj budućnosti što dalje od mračne prošlosti i tako ukrug… Sve u svemu, niz lepih reči i fraza koje ne znače baš ništa konkretno, uz stavljanje akcenta na „podršku SAD evropskom putu Srbije“. Beograd je, kako izgleda, očekivao da, za do sada pokazanu kooperativnost, bude nagrađen prosleđivanjem kandidature za članstvo u EU; „Blic“ je, čak, u sredu na naslovnu stranu stavio ekskluzivno otkriće: „Državna sekretarka SAD je posle sastanka sa predsednikom Srbije obećala da će iste večeri pozvati holandsku vladu i zatražiti da se odmrzne kandidatura Srbije, saznaje ‘Blic’ u vrhu srpske delegacije.“
E, sad, ili Klintonova nije znala broj telefona holandske vlade, ili je Holanđani ne slušaju, ili je sekretarka obmanula svoje beogradske sagovornike kad im je rekla da će zvati Holandiju, ili su njeni beogradski sagovornici obmanuli „Blic“, ili je to samo „Blic“ omanuo…, tek, holandski parlament se u sredu izjasnio o srpskoj kandidaturi. Dobili smo jedno jednoglasno „ne“. Do sledećeg izveštaja Serža Bramerca, glavnog tužioca Haškog tribunala, a onda ćemo videti…
Sa druge strane tog velikog ništa koje smo dobili, stoji nešto duži i mnogo konkretniji spisak onoga što moramo da učinimo zauzvrat.
Za početak, to je „okončanje saradnje s Haškim tribunalom“ tj. hapšenje Ratka Mladića i Gorana Hadžića. Na to se Tadić, u obraćanju novinarima, i javno obavezao, i to je obaveza za koju znamo odranije.
Problem, međutim, leži u tome što se nije razgovaralo samo o Hagu.

Hilari Klinton pored spomenika Bilu Klintonu u Prištini

AMERIČKI ZAHTEVI
Saznadosmo, tako, da je Srbiji predloženo da se priključi NATO-u; ili, kako to novinarima reče Hilari Klinton, „meni je sasvim jasno da je Srbija na putu velikog partnerstva u evroatlantskoj zajednici“. Ovaj je deo sekretarkinog izlaganja nekako uspeo da promakne ovdašnjim analitičarima, možda i zato što je učlanjenje Srbije u savez koji ju je bombardovao i okupirao deo teritorije još isuviše osetljiva tema da bi se otvoreno spominjala.
Što se, pak, Kosova tiče, ostvaren je korak dalje u odnosu na prošlogodišnju posetu Džozefa Bajdena, potpredsednika SAD, Beogradu, kada su se Tadić i on „složili da se ne slažu“ po tom pitanju. Slaganje oko neslaganja, međutim, više nije dovoljno, i od srpskih vlasti je zatraženo nekoliko sasvim konkretnih poteza.
Zatraženo je, najpre, da se odustane od svake ideje o podeli Kosmeta, ideje koju su beogradski zvaničnici neformalno, stidljivo, pokušali da uvedu u igru. Istovremeno, što je i prihvaćeno, Beograd i Priština treba da sednu za sto i počnu pregovore. Naravno, ne pregovore o statusu, jer je to završena priča, već pregovore o nizu „praktičnih“, „tehničkih“ pitanja. („Određena pitanja poput statusa, suvereniteta i teritorijalnog integriteta Kosova nisu otvorena za diskusiju,“ kazala je Klintonova posle susreta s Hašimom Tačijem). Da je i ovome već udovoljeno, pokazuje niz Tadićevih izjava u poslednjih mesec dana. Traži se od Beograda, a Beograd i na tome već radi, da se Kosovu omogući članstvo u različitim međunarodnim organizacijama – CEFTA tu, naravno, odmah pada u oči.
Najzad, od Srbije se zahteva i da prestane da lobira protiv daljih priznanja kosovske nezavisnosti, što je zahtev kojeg dosad nije bilo. Baš ćemo da vidimo koliko će još Vuk Jeremić da putuje…
Jedino što nam još uvek nije rečeno da moramo da uradimo jeste da i sami priznamo nezavisno Kosovo. Naglasak je na onom „još uvek“, sudeći makar prema svemu što provejava kroz uticajnu, odlično obaveštenu zapadnu štampu koja, opisujući odnose Srbije i Kosova, uporno govori kako Srbija „još uvek“ nije priznala nezavisnost Kosova. A na sličan se način izrazio i predsednik Hrvatske Ivo Josipović, u intervjuu bečkom dnevniku „Prese“: „Niko ne može Srbiju da natera da Kosovo odmah prizna…“ Kada će se to „odmah“, ili ono „još uvek“, okončati? Možda kada pregovori Beograda i Prištine zaista i otpočnu, budući da se na Zapadu očekuje da to bude razgovor „ravnopravnih strana“…
A pregovori će, kako je rečeno posle susreta koje je Hilari Klinton imala u Prištini, početi uskoro. Šta Srbi mogu da očekuju od Hilarine poruke premijeru Kosova Hašimu Tačiju? Srbi mogu da očekuju podršku onim Srbima koji su ušli u kosovske institucije, samoupravu za opštine do nivoa određenog Ahtisarijevim planom (bez specijalnog statusa za sever pokrajine), i malo šta drugo. Ali i to današnje malo sutra će se možda pokazati kao nedostižno. Tako, makar, zlokobno zaključuje „Glas Amerike“: „Prema mnogim procenama, kako u Srbiji, tako i u svetu, ovo je poslednja prilika u kojoj Beograd još može da dobije dobre političke ponude. Ukoliko se i ovoga puta bude pokazao kao nedorastao sagovornik – sva je prilika da u nekim narednim razgovorima Beograd može da očekuje mnogo manje od onoga na šta danas računa…“

7 коментара

  1. Može i SAD i Tadić da priznaju što god im je milo.Kosovo i Metohija su srce i kolevka Srbije.Pa valjda neće proći 500 godina da se promeni odnos snaga na svetskoj političkoj sceni.

  2. Kakva drskost gospođe Klinton i kakva omađijanost našeg predsednika Tadića!Oteli su nam deo teritorija i dali drugima i u sred Beograda nam u lice kaže da se o statusu Kosova više nema šta da priča!Gospođa sekretarka je pravi otimač tuđeg dobra i trebalo bi je izvesti pre Preki sud!No, ona samo sprovodi zadatu politiku.A ovi naši Srbi totatlno su bez dostojanstva i postuoaju sa zatvorenim očima ponižavajući i razgrađujući Srbiju Srbiju!Umemo li mi,pobogu,povući Rusiju za rukav???Jednim dogovorom sa Rusijom stvar bi bila rešena!Zato ovaj režim moramo pod hitno zameniti-dok sve nije kasno.

  3. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara ” čije su ovce onoga je i livada ” niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, srbin, srpkinja prihvatite se ljubavi i pobjedimo neprijatelje njihovim oružjem visokim NATALTETOM.

  4. *Slično je sa zapadnoevropskim zemljama koje su osim na udaru trećeg sveta, ugrožene od, sa cenom radne snage konkurentnijih, zemalja Istočne Evrope. Prelivanje kapitala putem investicija i trgovinskog deficita iz zemalja starog kapitalizma u zemlje novog kapitalizma je uzrok svetske ekonomske krize. U zemljama starog kapitalizma realno nedostaje kapitala. Američki i zapadnoevropski radnik postaje sve nekonkurentniji.*

  5. Nasilno pokrštavanje Srba u Sremu

    Sadržaj
    1 Hapšenje pravoslavnih sveštenika i njihovih porodica
    2 Rušenje i pretvaranje pravoslavnih crkava u rimokatoličke
    3 Nasilno pokrštavanje Srba
    4 Otpor naroda pokrštavanju i represalije
    5 Tempo i intenzitet terora i zločina

    Hapšenje pravoslavnih sveštenika i njihovih porodica

    U duhu opšteg plana vlade NDH za uništenje srpskog naroda, u Sremu polovinom 1941. godine otpočelo je masovno hapšenjem pravoslavnog mirskog i monaškog sveštenstva. Najpre su, negde u leto, a prema naređenj ustaškog logora u Šidu, pohapšeni svi pravoslavni sveštenici u šidskom srezu, pa su zatim sa porodicama upućeni prvo u logor Caprag a odatle posle tri nedelje prebačeni u Srbiju. Isto tako su pohapšeni i proterani i sveštenici iz vukovarskog i vinkovačkog sreza. Kao što je i prisilno iseljavanje Srba, tako je i progon pravoslavnog sveštenstva spadao u nadležnost “Ravnateljstva za ponovu” u Zagrebu.
    Jedan deo sveštenstva je još prvih dana okupacije, predosećajući da mu preti opasnost, pobegao u Srbiju. Manji broj je pobijen, tako da je praktično sveštenstvo bilo nestalo iz Srema. U isto vreme sa progonom sveštenstva doneseno je više zakonskih odredaba i drugih pravnih akata kojima je sve institucije srpske pravoslavne Eparhije i Mitropolije u Sremskim Karlovcima i pravno i stvarno oduzela i pokretnu imovinu opljačkala, a nepokretnu predala hrvatskim i nemačkim vojnim organizacijama. Tako je 25. avgusta “Ravnateljstvo za ponovu” izdalo odluku kojom proglašava da je imovina srpske pravoslavne Eparhije i Mitropolije u Sremskim Karlovcima postala svojina NDH. Devetnaestog septembra 1941. Pavelić je izdao zakonsku odredbu o preuzimanju svih pomenutih institucija u vlasništvo NDH. U ovoj zakonskoj odredbi se precizira da je celokupna imovina Karlovačke gimnazijske zaklade, Srpskog narodno-crkvenog klerikalnog školskog fonda i drugih ustanova i zavoda imovina NDH i da se stavlja na raspolaganje ustaškoj mladeži, ustaškim bojnama itd. Poznati dobrotvorni internat gimnazije u Karlovcima zvani „Stefaneum”, u kojem su siromašni đaci dobijali besplatnu hranu, ustaše su pretvorile u kasarnu 16. ustaške bojne.
    U toku septembra 1941. u Sremu je boravila komisija Državnog muzeja iz Zagreba, koja je obišla sve fruškogorske manastire, popisala, izdvojila i odnela iz njih sve umetničke i istorijske vrednosti. Tu na prvom mestu spadaju razni skupoceni i retki predmeti koji imaju umetničku i istorijsku vrednost, a takvih je u manastirima bilo mnogo, zatim velike i bogate manastirske biblioteke itd.

    Rušenje i pretvaranje pravoslavnih crkava u rimokatoličke

    Jula 1941, kada je bilo završeno hapšenje srpskih pravoslavnih sveštenika, a naročito posle postavljanja komesara u fruškogorske pravoslavne manastire, okupatorska vlast NDH je pokušala da srpske pravoslavne manastire i crkve pretvori u katoličke i da na mesto pohapšenih i proteranih pravoslavnih sveštenika postavi katoličke Kao što su pokušali da srpske pravoslavne manastire pretvore u katoličke, tako su i mirske srpske pravoslavne crkve pokušali da pretvore u katoličke. To se vidi iz dopisa Biskupskog ordinarijata iz Đakova br. 842 od 14. februara 1942, u kojem se kaže da su misionari poslati u ona sela vukovarskog sreza u kojima ne postoji katolička crkva, sa zadatkom, da svaki u svom mestu, a u sporazumu sa nadležnim vlastima, župskim uredom i žiteljima mesta koji su najavili prelazak u katoličku veru, pristupe preuređenju srpske pravoslavne crkve u rimokatoličku crkvu. U tom smislu izvršeno je adaptiranje pravoslavne crkve u Vukovaru. Prema jednom drugom izveštaju Biskupskog ordinarijata iz Đakova br. 2733 od 8. juna 1942, koji je upućen državnoj komisiji Hrvatskog državnog muzeja u Zagrebu, kaže se da su pravoslavne crkve u Lazama, Markušici, Trpinji, Borovu, Boboti, Pačetinu i Bršedinu pretvorene u katoličke. U sklopu brojnih zločina vršenih u Sremu na planu uništenja srpskog naroda ulazi i rušenje srpskih pravoslavnih crkava.

    Nasilno pokrštavanje Srba

    Pošto su izvršili dekolonizaciju bivših kolonista, razvlastili dobrovoljce, uništili i stvarno i pravno organizaciju srpske pravoslavne crkve, a upravu nad manastirskim ekonomijama uzeli u svoje ruke, ukinuli mnoga srpska nacionalna obeležja, zabranili ćirilicu, upotrebu srpskog imena i srpskih amblema i drugih oznaka, proterali ili pobili pravoslavno sveštenstvo i mnoge ličnosti koje su se ranije istakle u javnom životu ocenjeno je da je došao povoljan momenat da se izvrši još jedan širi talas zločina nad srpskim narodom i da ga nateraju da pređe u katoličku veru. Kako se iz dokumenata vidi, to je otpočelo, uglavnom, u kasnu jesen novembra-decembra 1941. i trajalo do februara 1942. godine.
    Najpre su pozvani još neotpušteni činovnici Srbi da se pokatoliče. Rečeno im je da u državnoj službi mogu ostati samo oni koji se prekrste. Neki od njih u nemoći i očajanju popustili su da bi očuvali goli život. S tim u vezi Predstojništvo kotarske oblasti Zemun donelo je odluku kojom se naređuje svim potčinjenim organima vlasti da pozovu sve službenike grčko-istočne vere da u roku od mesec dana dostave potvrdu crkvenih vlasti da su primljeni u katoličku, odnosno grkokatoličku, muslimansku ili evangelističku veru i da su upisani u matične knjige tih vera. Ko nije hteo da to učini, otpušten je iz službe.
    «Gradsko poglavarstvo» u Vukovaru izdalo je 30. decembra 1941. proglas kojim je pozvalo sve penzionere i penzionerke srpske-pravoslavne vere da se od 2. do 8. januara prijave «Gradskom poglavarstvu», soba br. 4 i da sa sobom ponesu rešenja kojima im je dodeljena penzija. U proglasu se navodi da se to traži radi očevidnosti. Međutim, prilikom prijavljivanja saopšteno im je da im se dokumenti oduzimaju i da će biti lišeni prava na penziju zbog toga što su Srbi.
    Da bi pokazala koliku pažnju pridaje pokrštavanju, ustaška vlada je organizovala pri Ministarstvu poseban odsek, a u župama posebne referate koji su imali zadatak da vode politiku pokrštavanja.
    Dobivši ovakva uputstva i ovlašćenja, NDH vlasti na terenu otpočele su sa sprovođenjem u život ovog nasilja. «Gradsko poglavarstvo» u Vukovaru najpre je izdalo naredbu o reviziji obrtnika. U naredbi je rečeno da svi obrtnici imaiu da podnesu svoje obrtnice «Gradskom poglavarstvu». Kada su ih oni predali, rečeno im je da ih mogu dobiti natrag samo kada donesu potvrdu od crkvenih vlasti da su prešli na katoličku veru. U srpskim selima zapadnog Srema išlo se dotle da se od berbera Srba oduzimao alat sa obećanjem da će im biti vraćen kada pređu u katoličku veru; seljacima je zabranjeno da izlaze u polje na rad, da nose pšenicu u mlin, obustavljeno im je davanje šećera, soli, šibica, petroleuma itd. U pojedinim selima Srbima je zabranjivano da praznuju svoje crkvene praznike ako oni padaju u dane kada nisu i katolički praznici. U nekim selima načelnici i beležnici opština išli su kroz polja i hapsili i tukli seljake Srbe, koji su se zatekli na radu u polju.
    Takav teror sa ciljem nasilnog pokrštavanja primenjivan je i u Sremskim Karlovcima. U nekim selima dobošar je pozivao domaćine da dođu u opštinu, crkvu, kafanu ili školu radi pokrštavanja uz pretnju da će oni koji se ne odazovu biti kažnjeni, a u drugim su ustaše išle od kuće do kuće i terale ljude u opštinu na sastanak. Pozive i formulare koji su uz njih bili predviđeni za one koji su izjavili da će preći na katoličku veru uručivali su obično opštinski beležnici, negde opštinski načelnici ili policajci, a negde učitelji. U isto vreme i katolička crkva, odnosno njena nadležna organizaciona jedinica, đakovačka biskupija, poslala je na teren sveštenike da kao misionari pomognu organima okupatorske NDH vlasti u vršenju pritiska nad srpskim narodom da pređe u katoličku veru. I visoki državni funkcioneri angažovali su se u ovom zločinu. Živan Kuveždić, ministar poljoprivrede u vladi NDH, održao je januara 1942. govor na konferenciji u selu Banoštru u kojem je, pored ostalog, rekao: „Crni Vas dani čekaju ako se ne pokrstite.

    Otpor naroda pokrštavanju i represalije

    Kada sve to nije dalo željene rezultate, ustaška vlast je pristupila težim prinudnim merama i zločinima. Tako su u Neštinu ustaše noću upadale u kuće pojedinih ljudi, dizale ih iz kreveta i tukle puškama i batinama tražeći od njih da se pokrste. Neki od ovih ljudi su se posle žalili na zverstva ustaša velikom županu Jakobu Elikeru posle čega su pohapšeni i batinani, a jedan od njih je pod batinama umro u samom zatvoru. U Čereviću je vršen dramatičan pritisak nad Srbima. Ustaški tabornik Marko Corić, u zimu 1941. i početkom 1942. godine, uz pomoć ustaša i domaćih Nemaca uhapsio je oko stotinu Srba, zatvorio ih u zgradu žandarmerijske stanice i stan pravoslavnog sveštenika i zahtevao od njih da pređu u katoličku veru. Kada niko nije hteo da to učini, on ih je tukao od čega su dva lica umrla, a ostale je pustio kući. Krajem decembra 1941. u malom selu Đipši pozvani su u opštinu svi seljaci koji su imali 10 jutara zemlje, gde im je jedan ustaša održao govor pozivajući ih da se pokrste. Pošto su oni to odbili, govornik im je zapretio da će ih iseliti u logor ili pobiti. Međutim, ipak se niko nije pokrstio. L. Jovanović, u građi za hroniku Višnjićeva, piše da su ustaše silom doterale u školu i opštinu 105 ljudi sa namerom da ih nateraju da se pokrste. Drugih 100 doterali su u kafanu. Praktično, bili su pokupljeni svi domaćini. Ustaški tabornik Senc i učitelj Cerovački govorili su im kako su Srbi bili prvo Hrvati, pa su kasnije prešli u srpsko-pravoslavnu veru i da zbog toga sada treba ponovo da se vrate katoličkoj veri. Pošto to niko od prisutnih nije odobravao, oni su zapretili da će onima koji se ne pokrste biti oduzeta imovina, a oni proterani u Srbiju ili logor. Pod takvom pretnjom i pritiskom većina je pristala da pređe u katoličku veru. Sutradan trebalo je da se izvrši i verski obred prekrštavanja. Učitelj Cerovački je odmah telegramom tražio da iz Zagreba dođe katolički sveštenik koji će to izvršiti. Velika borba protiv pokrštavanja vođena je i u Rivici. I tu je, slično kao u Višnjićevu, bivši seoski učitelj Slavko Bakulić bio glavni organizator ovog zločina. Pošto i pored svih pretnji o oduzimaniu zemlje i proterivanju u Srbiju ili logor niko nije hteo da se pokrsti, Bakulić je izmislio poseban oblik pritiska. Svi oni koji nisu hteli da se pokrste, kao i njihovi sinovi, morali su noću po velikoj zimi da po nekoliko časova bez smene stražare oko sela. Neki su, da bi zaštitili svoje sinove, izjavili da će se pokrstiti.

    Tempo i intenzitet terora i zločina

    Iz svega što je o pokrštavanju napred rečeno može se konstatovati sledeće: Tempo i intenzitet terora i zločina nije bio jednak u celom Sremu. U zapadnim i severozapadnim delovima Srema: vinkovačkom, vukovarskom, iločkom srezu i u nekim mestima sremskokarlovačkog i sremsko-mitrovačkog sreza teror je bio najveći, dok je u centralnom delu sremsko-mitrovačkog i severnim delovima rumskog sreza bio znatno slabiji. U južnom delu rumskog sreza, celom staropazovačkom i zemunskom srezu ili ga uopšte nije bilo, ili je bio u znatno blažoj formi. Domaćim Nemcima nije bilo u interesu da srpsko stanovništvo u Sremu pređe u rimokatoličku veru. Zato u onim mestima u kojima su domaći Nemci imali vlast nije ni vođena veća kampanja oko pokrštavanja. U zločinima i teroru u vezi sa pokrštavanjem učestvovali su pored ustaša i najveći deo rimokatoličkog klera na čelu sa nadbiskupom đakovačke biskupije Akšamovićem. Pokrštavanje je samo prividno imalo versko obeležje. U konkretnim sremskim uslovima ono je u stvari bilo nacionalni i politički problem. Nacionalni zbog toga što se pokrštavanjem želelo da izvrši denacionalizacija srpskog naroda, a politički zbog toga što se kroz ovu akciju vršila politička diferencijacija.

  6. Hilari je stvarno veliki srpski prijatelj gledajte kako nam se u oči smeje. No ipak je veći prijatelj Albancima kojima poklanja srce Srbije Kosovo. Ili Hrvatima kojima su Amerikanci pomogli protjerati Srbe iz Republike Srpske Krajine i uraditi najveći genocid i etničko čišćenje nakon 2 svetskog rata. Sad rade na uništenju Repunlike Srpske , odvajanju Raške i Vojvodine itd. Jadni mi ako je Hilari uz nas.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *