Srpska crkva i doslednost

Piše Vladimir Dimitrijević

Od decembra 1990. godine, pa sve do 5. oktobra 2000. godine, Srpska pravoslavna crkva sve vreme bila je protiv vlasti Slobodana Miloševića, navodno nesposobne da brani naše nacionalne interese, pre svega KiM. Za vreme Miloševića, vikalo se na sav glas. Bilo je kletvi i anatema. Danas, kada je aktuelni režim praktično priznao nezavisnost Kosova vrh SPC ćuti, kao da se ništa ne dešava

Doslednost je retka, i zato dragocena osobina. Svi je očekujemo od drugih, a sami smo retko kada spremni da je upražnjavamo. Tako je i u ličnom, i u društvenom životu, a pogotovu u politici, u kojoj najveći broj delatnika misli da su moral i doslednost metafizičke kategorije koje su neprimenljive u stvarnosti.
Ovo je priča o doslednosti u izvesnim stavovima jedne od ključnih nacionalnih ustanova srpskog naroda – Srpske pravoslavne crkve, priča vezana za poslednjih dvadeset godina naše istorije.

BROZOMORA
Nije nikakva tajna da je Srpska pravoslavna Crkva za vreme Brozove Jugoslavije, bila ne samo marginalizovana, nego i getoizirana. Ko god se oglasio snažnijim glasom, bilo da je vernik, sveštenik, monah ili episkop, ućutkivan je bez milosti. U zatvor su, zbog „verbalnog delikta“, bačeni mitropolit crnogorsko-primorski Arsenije (Bradvarević) i episkop hvostanski Varnava (Nastić). U zatočenju su bili izloženi različitim ponižavajućim postupcima, počev od šišanja i brijanja i zabrane čitanja duhovne literature do teškog rada. Za to vreme, duhovni otac NDH, Alojzije Stepinac, imao je skoro hotelske uslove u zatvoru Lepoglava, a kasnije još bolje, dok je bio u konfinaciji u rodnom selu Krašiću.
Jedan od najpoznatijih slučajeva borbe „napredne“ države protiv „nazadne“ Crkve, koja ne sme da se meša u bilo šta van hrama, bio je slučaj hapšenja i zatvaranja na mesec dana vladike žičkog dr Vasilija (Kostića), jednog od najboljih srpskih episkopa XX veka. On je, rešenjem sudije za prekršaje SO Gornji Milanovac, Radovana Purića, od 27. aprila 1972. proglašen krivim zato što je 3. oktobra 1971. „na javnom mestu pored crkve i crkvene porte gde se održavaju seoski vašari u selu Brezni, za vreme osveštavanja renovirane crkve, pred masom od 1.500 do 2.000 okupljenih građana“: neistinito prikazivao sistem školovanja, obrazovanje i vaspitanje mladih; tvrdio da su današnji prosvetni radnici nepismeni, da nisu dostojni ni blato s cipela da skinu onima koji su vaspitavali velike srpske vojskovođe; da ne vaspitavaju omladinu kao buduće građane koji će braniti ovu zemlju, već da vaspitavaju od omladine siledžije koji će je rušiti, te da ukoliko se ne usprotivimo ovakvom vaspitanju – bićemo od ovakve omladine pregaženi pošto ih vode i vaspitavaju oni koji od njih nisu bolji, već i gori od njih; predlagao je za državnu srpsku Himnu: „Bože dragi ti što spase od propasti, čuj naše glase pa nam budi spas, moćnom rukom vodi i brani srpski rod, srpsku crkvu i sav srpski narod“ – čime je učinio prekršaj iz člana 2, tačka 4. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

Sabor SPC u jesen 1995. povlači potpis patrijarha Pavla sa dokumenta kojim se Slobodanu Miloševiću daje ovlašćenje da pregovara u Dejtonu, a kasnije i da nije dostojan da zastupa interese Srba na Kosmetu

NOVO DOBA U ODNOSIMA CRKVE I DRŽAVE
A onda je došlo novo vreme. Bilo je to vreme političkih i društvenih promena, i vreme Slobodana Miloševića. Ostavićemo po strani političku analizu tog složenog perioda, doba raspada SFRJ i rata protiv srpskog naroda, koji su vodile udružene sile NATO-a i bivše jugoslovenske braće. Osvrnućemo se samo na političku delatnost izvesnih u SPC, koji su, smatrajući da Miloševićeva vlast nije dobra po srpske nacionalne interese, kritikovali sve njegove poteze. Oni su nudili izlaze i okolnosti u kojima smo se našli samo (i jedino) putem uklanjanja te i takve vlasti.
Važno je reći: iako Crkva u to vreme nije dobila sve što je tražila (veronauku u školama i povraćaj nacionalizovane imovine, recimo), ona je, u odnosu na Brozovo doba, dobila neviđenu slobodu govora, delovanja i misije. Mediji su otvoreni za crkvene teme (TV serija „Bukvar pravoslavlja“, prenosi praznična bogosluženja, učešće crkvenih lica u kontakt emisijama). Škole su počele da slave Sv. Savu. Svuda su, često uz pomoć države, podizani hramovi i parohijski domovi. Otvoreni su javni prostori za verske tribine. I u materijalnoj sferi bilo je pomaka: dozvoljen je uvoz automobila za crkvene potrebe, i to po najpovoljnijim uslovima, a država je pomagala humanitarnu delatnost Crkve. Mnogo je učinjeno i u podizanju hrama Sv. Save na Vračaru, na čijim temeljima se prvi put posle rata služilo 1990. godine. Država je obilno pomagala obnovu Hilandara.
No…

U POTRAZI ZA APSOLUTNIM KRIVCEM
Još u decembru mesecu 1990, „Pravoslavlje“, novine srpske patrijaršije, objavljuju tekstove jednog jeromonaha (kasnije episkopa) i jednog đakona, kasnije sveštenika, profesora Bogoslovskog fakulteta SPC, gde se politička atmosfera u Srbiji naziva nepodnošljivom. Povodom demonstracija opozicije 9. marta 1991, opet se čuje kritički glas jeromonaha (a kasnije episkopa), koji podržava opoziciju, a kritikuje vlast.
Vanredno zasedanje SA Sabora SPC u januaru 1992, donosi saopštenje po kome „ničije pogodbe sa nosiocima vlasti u Srbiji, koja nema mandat da istupa u ime čitavog srpstva, ili sa organima jugoslovenske federacije, ili sa komandujućim strukturama jugoslovenske vojske, ne obavezuju srpski narod kao celinu, bez njegove saglasnosti i bez blagoslova njegove Matere, Pravoslavne srpske Crkve“. U martu 1992, jedan episkop na Studiju B tvrdi da je Miloševićeva vlast kao i Brozova, i da Milošević treba hitno da ode da bi Srbima bilo bolje.
Prolećno zasedanje SA Sabora, 1993. donosi Memorandum SPC, koji osuđuje vladajuće partije u Srbiji i Crnoj Gori kao naslednice komunističke metodologije. One, smatra Sabor, ne dopuštaju demokratski dijalog, niti daju Crkvi mesto koje joj pripada. Predstavnici Crkve, na čelu s patrijarhom, podržali su i skup DEPOS-a i studentske proteste juna 1992. U listu „Pravoslavlje“ pojavljuje se tekst u kome se vlasti u Srbiji porede s Turcima: „Iako takvi vladaju Srbijom, Srbi ih ne mogu smatrati svojim, jer Srbijom su dugo vladale i osmanlije, pa to nije značilo da su srpski državnici“.
I SA Sabor SPC 1993. tražio je da režim odstupi i preda vlast boljima. Sabor je osudio i prekid odnosa SR Jugoslavije sa Republikom Srpskom 1994, a čule su se i anateme protiv onih koji postavljaju granice na Drini. SA Sabor SPC u jesen 1995. povlači potpis patrijarha Pavla sa dokumenta, kojim se Slobodanu Miloševiću daje ovlašćenje da pregovara u Dejtonu.
Vrh Srpske crkve podržava zahteve opozicije i studenata u toku demonstracija, 1996/1997, kada jedan vladika sa studentima duva u pištaljku i probija policijski kordon (kasnije će taj vladika krstiti Čedomira Jovanovića, navodno vođu studenata i zažaliće zbog svoje nepromišljenosti). U okviru borbe protiv vlasti Slobodana Miloševića, uskraćuje se crkvena podrška njegovom savezniku u Crnoj Gori, Momiru Bulatoviću, a ista se ukazuje Milu Đukanoviću, koji, da bi dobio izbore, celiva mošti Svetog Petra Cetinjskog i obećava SPC „kule i gradove“. Te, 1997, jedan episkop, na Crkveno-narodnom saboru u Prištini, od Slobodana Miloševića skoro da zahteva samoubistvo(?!), da bi se Srbi na taj način „preporodili“.

Slobodan Milošević je tokom devedesetih često napadan od strane vrha SPC, iako tadašnjim vlastima ni u snu na pamet nije padalo, da razore hrišćanski moral srpskog naroda

SA Sabor SPC 1998. insistira da vlasti u Srbiji nemaju pravo da pregovaraju o Kosmetu sa Zapadom. Od sredine 1999. do 5. oktobra 2000. osnažuje se saradnja sa DOS-om i „Otporom“, radi smenjivanja Miloševića. U tome se ne biraju sredstva: 15. juna 1999, bez ičijeg potpisa, pojavljuje se „zahtev Sinoda“ da „aktuelni predsednik države i njegova vlada, u interesu naroda i za njegovo spasenje, podnesu ostavke, kako bi novi ljudi, prihvatljiviji za domaću i međunarodnu javnost, preuzeli odgovornost za svoj narod i njegovu državu“.
Uoči izbora 2000. godine, SA Sinod SPC poziva predstavnike vlasti da ne zastrašuju narod koji želi da „po svojoj savesti izabere vlast koja će biti priznata od svih u zemlji i van nje“.
Ostalo je istorija: 5. oktobra 2000. DOS dolazi na kormilo države, i vrh SPC oduševljeno kliče, verujući u obnovu simfonije Crkve i vlast imajućih.

KAD JA TAMO, A ONO MEĐUTIM
Iako je DOS učinio ponešto za Crkvu (veronauka je opet u školama, recimo), vrlo brzo se pokazalo da je u dosokratskom režimu mnogo jača srbofobna i pravoslavnofobna struja „drugosrbijanaca“. Crkva je, u to doba, počela da diže svoj glas protiv građanističke histerije antihrišćanstva i protiv globalističke reforme školstva Gaše Kneževića. Episkopi su izvesno vreme posećivali Hag i tamošnje srpske zatočenike na pravdi Boga. Objavljen je i Memorandum o Kosovu i Metohiji, gde su branjene čvrste pozicije o neotuđivosti svete srpske zemlje.
No, od 2005. godine, snažan stav Crkve kao da popušta. To se videlo prvo u primoravanju episkopa Artemija da povuče tužbu protiv NATO zemalja čije su KFOR trupe bile odgovorne za nesprečavanje pogroma na Kosovu 17. marta 2004. Nastavljeni pritisci na vladiku Artemija doveli su do uklanjanja istog sa uprave Eparhije raško-prizrenske, februara 2010, što se poklopilo sa nastojanjem vlasti u Beogradu da se Kosmeta oslobode i predaju ga NATO-u i Šiptarima, uz glumatanje patriotizma (briselski novogovor sa šajkačicom).
NATO gaulajter Piter Fejt zbog svega je hvalio vrh SPC, opredeljen za „umereniji pristup“, na šta je SA Sinod SPC odgovorio nemuštim saopštenjem u kome se Fejtovi saradnici optužuju za neadekvatan prevod njegove pohvalne rečenice.
Devedesetih godina, SA Sabor i SA Sinod SPC bili su politički „hiperaktivni“, i to: protiv AVNOJ-evskih granica kao međunarodno priznatih, protiv podrške Vatikana Tuđmanu i Izetbegoviću, protiv sankcija tzv. „međunarodne zajednice“, protiv „dejtonske izdaje Republike Srpske, protiv suda u Hagu (tvrdili su „da je u imenu Božjem konačni sud i pravda, a ne u instrumentalizovanom Haškom sudu“), protiv NATO bombardovanja Republike Srpske 1995. I, naravno, sve vreme protiv vlasti Slobodana Miloševića, kao nesposobne da brani naše nacionalne interese. Jedan episkop i teolog je, prevodeći starozavetne knjige, istima davao političke komentare, tvrdeći da su Bil Klinton i Slobodan Milošević lice i naličje jedne iste medalje, i poredeći sa biblijskim arhetipovima zla.

Ako su pojedinci iz vrhova SPC pozivali Miloševića na samoubistvo, zašto Tadića ne zovu bar na pokajanje, budući da za vreme ove „druge i sposobnije“ vlasti, Srbija propada munjevitom brzinom, a ostaci ostataka naše nezavisnosti i suverenosti krčme se

A SADA?
Slobodana Miloševića odavno nema – ni na vlasti, ni među živima. Ubio ga je Hag, protiv čijih laži je smelo i odgovorno svedočio. Pa ipak, razaranje Srbije i Srpstva se nastavilo, i to još žešće. Uprkos Rezoluciji 1244, koja je bila, makar na papiru, priznanje suverenosti i teritorijalne celovitosti Srbije na Kosmetu, naši SAD-EU „prijatelji“ priznali su „nezavisnost“ šiptarskoj secesionističkoj tvorevini, a sada bacaju ugarak u Rašku oblast. Naša EU budućnost zamenjena je vizijom Balkana i Srbije, kojom će gospodariti omiljeni NATO saveznik, Turska. Pod pritiskom Zapada nalazi se i Vojvodina, koja svakog časa može krenuti putem Kosova i Metohije.
No, to ne bi bilo toliko strašno (navikli smo!) da našim vašingtonsko-briselskim „saveznicima“ svesrdno ne pomaže kriptokvinslinška vlada u Beogradu, skrpljena od „patriota“ iz koalicije „Za evropsku Tursku“ (pardon: „Srbiju“!) Ta vlast je neposredno odgovorna za neuspeh diplomatske akcije u odbrani Kosmeta (jer su sve vreme pričali priču za maloumne, zvanu „I Kosovo i EU“), i za faktički zaboravljene najsvetije srpske zemlje. Ali, ta vlast je neposredno odgovorna i za politički požar u Raškoj oblasti, jer je s tamošnjim političarima sklapala svaki mogući „deal“, samo da bi dobila koji birački glas više. Ta vlast je odgovorna i za Vojvodinu, jer je donela statut ove pokrajine koji je uvod u njeno otcepljenje od Srbije.
Da i ne govorimo o prestupima sadašnje vlasti u oblastima kršenja pravila demokratskog poretka (do njega je vrhu SPC toliko bilo stalo za vreme Slobodana Miloševića). Ova vlast je odgovorna za donošenje zakona o totalitarnoj kontroli nad našim elektronskim komunikacijama, za čipovanje svih ličnih dokumenata i video – nadzor koji Srbiju pretvara u konc-logor, itd. Da je to svojevremeno uradio Milošević, bio bi stostruko anatemisan, baš iz vrha SPC!
A tek da mu je na pamet palo da traži zabranu upotrebe pojedinih reči (kao naš poverenik za ljudska prava!) A tek da je doneo zakon o favorizaciji sodomije i stao na čelo gej-parade! A tek da je do temelja razorio školstvo pod vidom reforme i „bolonjizacije“! Svojevremeno je predsednik Srbije optuživan i za „belu kugu“ (govorilo se: narod je u bedi, ne može da se rađa, mladi beže u inostranstvo!) a šta je sada, u „najboljem“ od svih režima, kad deset godina posle 5. oktobra, svake godine u Srbiji umre 30 hiljada ljudi više nego što ih se rodi? Da i za to nije kriv Milošević?
Usred ovog poloma, vrh SPC ćuti, kao da se ništa ne dešava. Ili se oglašava bledo i neuverljivo. Za vreme Miloševića, vikalo se na sav glas. Bilo je kletvi i anatema. A sad, povodom gej-parade, izvesno lice iz Patrijaršije se, pred novinarima, pozvalo na saopštenje jednog jedinog člana Sinoda SPC, koji je, 18. septembra 2009, usprotivivši se (oštro!) svakom nasilju na ulicama Beograda, izjavio da se SPC i ostale tradicionalne crkve i verske zajednice „protive pravu na javno izražavanje seksualne orjentacije ili bilo koje druge lične sklonosti, pogotovu ukoliko ono vređa pravo građana na privatnost i porodični život, njihova verska uverenja i neprikosnovenost dostojanstva ličnosti“. I to je sve!
Mada Crkva ima pravo da iz zajednice pravoslavnih isključi one političare koji krše zakon Božji i zapovesti Evanđelja (što je učinjeno pre Drugog svetskog rata, kad su kažnjeni srpski poslanici koji su u Skupštini glasali za Konkordat s Vatikanom), jedino što je primus inter pares učinio bilo je odbijanje da se sastane s gej-aktivistima u julu 2010. A narod očekuje jasan i glasan stav Majke Crkve, čija je uprava tako lepo umela da preporučuje za koga da se glasa u jesen 2000. godine.
Hajde da gej-paradu ostavimo po strani (mada se ostale pomesne crkve oštro i jasno izražavaju o sličnim manifestacijama u svojim zemljama). Ali, Kosovo! Ko se neće setiti jedne, skoro groteskne, letošnje odluke vrha SPC, da se moleban za Kosmet i pravdu Božju i ljudsku služi posle odluke Međunarodnog suda „pravde“ o pravu na secesiju kosmetskih Šiptara! A sad, kad se videlo da Vlastodržac & comp. sramno, u poslednji čas, brukajući nas pred Bogom i slobodoljubivim svetom menjaju rezoluciju o Lazarevoj zemlji pred Skupštinom UN, gde je sad Crkva da digne glas, i kaže da „ničije pogodbe sa nosiocima vlasti u Srbiji, koja nema mandat da istupa u ime čitavog srpstva /…/ ne obavezuju srpski narod kao celinu, bez njegove saglasnosti i bez blagoslova njegove Matere, Pravoslavne srpske crkve“, kao što je bilo rečeno 1992. godine? Nema nikog. Muk svuda. Oni koji su pozivali Miloševića na štošta, od povlačenja s vlasti do samoubistva, sad su zauzeti ućutkivanjem vladike Artemija i njegovog monaštva, valjda zato što je Artemije godinama govorio da srboupropastiteljska vlast u Beogradu trguje Kosmetom.
Ćuti se, a požar se prenosi na Rašku oblast, u koji je stolovao Nemanja i gde se rodio Sv. Sava. A Skupština zajednice srpskih opština na Kosovu i Metohiji vapije, u ime svih nas, Srpskoj crkvi:
„Posebno se obraćamo našoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi da javno i izričito odbaci ideju o eksteritorijalnosti manastira, crkava i ostalog duhovnog nasleđa srpskog naroda, Srbije i SPC na Kosovu i Metohiji. Prihvatanje te ideje značilo bi pristajanje uz nasilne i nelegalne akte u pravcu nezavisnog Kosova, jer je svima jasno da bi istorijsko i duhovno nasleđe Srba u Pokrajini moglo da bude eksteritorijalno samo u odnosu na nezavisno Kosovo.“
A vrh SPC ćuti, dok njen pravojerarh, u Beču, sredinom septembra 2010, obećava skoro ujedinjenje s rimokatolicima (a ko zna, možda i zajedničke „blagdane“, poput, Hrvatima omiljenog, praznika „Stepinčevo“).
Gde su sad da nenarodnu vlast NATO zombija, koja nas vodi pod čizmu Istambula, uporedi s vlašću osmanlija, kao što su to činili s vlašću Slobodana Miloševića?

Oni koji su pozivali Miloševića na štošta, od povlačenja s vlasti do samoubistva, sad su zauzeti ućutkivanjem vladike Artemija i njegovog monaštva, valjda zato što je Artemije godinama govorio da srboupropastiteljska vlast u Beogradu trguje Kosmetom

O DOSLEDNOSTI, JOŠ JEDNOM
Kao što smo na početku članka rekli, doslednost je retka i dragocena osobina – i pojedinaca, i institucija. Zato se ovaj tekst nije bavio političkom analizom ispravnosti ili pogrešnosti stava vrha SPC prema periodu u kome je na vlasti u Srbiji bio Slobodan Milošević, nego nastojanjem da se postavi pitanje doslednosti tog istog vrha SPC. Naime, ako se devedesetih godina 20. veka tvrdilo da Milošević ne ume da zastupa naše nacionalne interese, i ako se stalno tražilo da dotični ode s vlasti da bi došli drugi i sposobniji, šta je sada, kada je ta, „druga i sposobnija“ vlast na čelu Srbije, i kad Srbija propada munjevitom brzinom, jer vladajuća koalicija krčmi ostatke ostataka naše nezavisnosti i suverenosti? I ne samo to – vlasti Slobodana Miloševića ni u snu na pamet nije padalo da do kraja razara hrišćanski moral srpskog naroda, i organizuje sodomitske skupove, proglašavajući to najnovijim uspehom civilizacije! Zašto sad Crkva ćuti? Ako su pojedinci iz njenih vrhova pozivali Miloševića na samoubistvo, zašto Tadića ne zovu na pokajanje?
A možda je odgovor tragično jednostavan. Kao što je episkopat SPC za vreme Titove diktature bio izgnan u mišju rupu i dobijao packe za svaku, pa i najblažu, slobodnu reč, tako je i sada, u doba drugosrbijanskih vlastodržaca opasno govoriti slobodno i rodoljubivo (za šta, za vreme Miloševića, u Crkvi nikom nije falila dlaka s glave!)
Ako je to zaista tako, onda se rastanimo i sa poslednjom iluzijom o poslednjoj nepokorenoj nacionalnoj instituciji. Ali, u Boga se uzdamo da nije. I zato u ovom tekstu nije bilo prozivanja po imenu, jer potpisniku ovih redova ne pada na pamet da svoju Crkvu ruži i njenim starešinama soli pamet. On se samo nada da će Crkva smoći snage da bude dosledna, i da, posle svih iluzija, izdajnicima kaže „dosta!“, ma koliko to koštalo. Umeće to da ceni narod Svetog kneza, koji je znao da je „zemaljsko za malena carstvo, / a nebesko uvek i doveka!“

19 коментара

  1. Владимир

    У вези Слободана Милошевића.. Увијек сам се питао како је у Србији настала ова масовна хистерија против њега која и данас траје. Хвала аутору за овај преглед ближе историје јер ми је то сад мало јасније.
    Занимљиво је да народ овдје у РС Слободана сматра за патриоту и има велико поштовање према њему, а у Србији га сматрају за издајника итд. А нпр Радована овдје сматрају за псеудо-патриоту и криминалца, а у Србији носе његове слике на мајицама, итд. Још 1993 године у септембру су Бањалучани извели неку врсту револуције против Радована и његове екипе али се одустало да се не угрози опстанак земље..Одмах након рата, 1997 године су у БЛ били масовни протести на којима су спаљиване слике Радована, а његови партијски другови су бјежали са улице под кишом каменица, итд.. У Србији људи немају појма о томе.. Стављају Караџића и генерала Младића у исти кош, што је смијешно јер се ради о потпуно супротстављеним људима.. Младић је трпио Караџића због рата, а 1996 и 1997 да му је допао шака убио би га као зеца..

    Посебна тема је схватање побожности у РС наспрам Србије. У РС је народ углавном истински и домаћински побожан, људи су вриједни и моле се Богу. Попови и владике нажалост нису вође и инспирација те побожности него најчешће статисти или просто терет, и народ то зна и не скрива, али притом не одступају од Бога. У Србији народ је углавном безбожан а они који су побожни најчешће имају неки фанатични секташки дух, некакво инсистирање на ауторитетима свештеника и владика чак и кад су јавно недостојни. То није реална домаћинска побожност него јалово празновјерје.

    У вези закључка “Ako je to zaista tako, onda se rastanimo i sa poslednjom iluzijom o poslednjoj nepokorenoj nacionalnoj instituciji. Ali, u Boga se uzdamo da nije.”.. Јесте, нема непокорених институција у Србији, јер Србија је покорена земља. Јесте страшно што је земља покорена, али страшније је што народ то неће да схвати па да своје упованије коначно пренесе са националних институција на Бога. Бог може помоћи јер иако Србија јесте покорена али свијет није покорен. Ако Србији дође спасење, вјероватно ће доћи извана, из свијета, а не из њених распалих националних институција.

  2. Владимир

    Жао ми је што аутор није био јаснији у првом дијелу чланка, па нисам могао да схватим о којим “јеромонасима, епископима” говори. Да му ту није задрхтала рука, рекао бих да је чланак за десетку.
    Не слажем се да би то значило да он “ружи своју цркву и њеним старешинама соли памет”. Црква се ружи када сакривате истину а не када говорите истину. То није побожност него празновјерје.
    Пошто говоримо на тему дослиједности, ево будите дослиједни онда па примјените исти принцип на државу: немојте ништа говорити о државним старјешинама зато што би то значило да РУЖИТЕ државу и њеним старјешинама солите памет.

    Ако би неко ко разумије био тако љубазан да ми објасни барем приватно, на адресу [email protected], на које људе се ово односи:
    -Još u decembru mesecu 1990, „Pravoslavlje“, novine srpske patrijaršije, objavljuju tekstove jednog jeromonaha (kasnije episkopa) i jednog đakona..
    -Povodom demonstracija opozicije 9. marta 1991, opet se čuje kritički glas jeromonaha (a kasnije episkopa)
    -U martu 1992, jedan episkop na Studiju B tvrdi da je Miloševićeva vlast kao i Brozova
    -1996/1997, kada jedan vladika sa studentima duva u pištaljku i probija policijski kordon (kasnije će taj vladika krstiti Čedomira Jovanovića
    -Te, 1997, jedan episkop, na Crkveno-narodnom saboru u Prištini, od Slobodana Miloševića skoro da zahteva samoubistvo

    За овога не треба објашњење.. Јасно је ко је велики ауторитет за грчки језик и циганску реторику..
    Jedan episkop i teolog je, prevodeći starozavetne knjige, istima davao političke komentare, tvrdeći da su Bil Klinton i Slobodan Milošević lice i naličje jedne iste medalje, i poredeći sa biblijskim arhetipovima zla.

  3. Сваким даном, сатом се потврђује даје Милошевић(иначе син свештеника, сигурно је боље знао Библију него разни Драшковићи,Ђинђићи,Тадићи…) био врлики државник, ујединитељ, упркос тешким временима и критикама на његов рачун.
    Део цркве је био и остао недоследан, на нашу жалост . И Црква би више требала да почисти своје редове , криминалне, педерске, масонске,папско-послушничке, антиправославне кругове, …неки су претерано сујетни, и понашају се као непогрешиви папа.
    Данас , више него икада наша црква као да ћути,понаша се конформистички,као да се одриче Косова и Метохије.
    Изгледа да је један од разлога за смену Артемија(који није безгрешан, без сујете…), омекшавање ситуације у вези СВЕТОГ Косова и Метохије, али и Артемије је као из ината, припомогао да добар део монаштва напусти православне манастире на Косову и Метохији,Црној реци(која је у централној Србији), направио велику грешку, оставити манастире празне, шиптарима на тањир…. И нисам за писање писама,захтева сваки дан,трвење, слабљење цркве од било кога.
    Надам се да ће се појединци тргнути ,исправити, уозбиљити и наставити стопама Православља ,Светосавља, придржавајући се Косовског завета .
    Даће Бог да се сви ми уразумимо,исправимо, опростимо грехе једни другима и сложно,као наши преци бранимо Отаџбину!!!

    п.с. Истине ради и Артемије је око 2000 године најпогрднијим именима називао Милошевића и скоро хвалио НАТО, па кад је видео….И друге владике су раније имали оштру реторику, Атанасије,Амфилохије,…па кад су видели шта се сад дешава и нису толико оштри у критици, чини ми се. Умало да нису рашчинили епископа Филарета , који је бранио србство колико је могао, оптужујући га за подржку Милошевићу(који је успут створио Р.Српску, ујединио Уставом Србију).

    Владимире, изгледа да је и вама задрхтала рука, не рекосте , који је то владика са циганксом реториком, па други епископ…..

  4. Na svakom mestu može da se pogreši,a može i da se sve to
    popravi.Sad je vreme da se i u crkvi odvoji žito od kukolja.
    Nije u pitanju samo razgovor,već i insistiranje da se zapadni
    “prijatelji” svojski pokaju i da prestanu da nam čine dosta
    zla koje su činili vekovima.To naš kler neče “smeti” ni da
    pomisli,a kamoli da insistira na duhovnom proćišćenju odnosa.
    Naša crkva je pod upravom obaveštajne službe Engleske,a ne
    “svetog duha”.Ove i ovakve duhovne zajednice služe za zavođenje
    masa i za bogaćenje vodećih ljudi u crkvi.Oni su po pravilu u
    zajednici sa državnim činovnicima na vlasti,i upravljaju narodom
    posredno.Narod je sa svih strana “manipulisan” i skrenut sa svog
    ličnog puta samospoznaje.Time su vlastodršci postigli svoj cilj.

  5. Владимир

    Мислио сам да је очигледно.. Бивши епископ Атанасије је “велики ауторитет за грчки језик и циганску реторику”. Човјек коме је у СПЦ повјерено да преводи свете књиге јер је наводно свјетски признат теолог. Уствари је персонификација лошег стања у српској цркви и доказ да то стање није почело недавно него траје деценијама..

  6. Оливера Петровић

    Оно што је карактеристично за садашњу диктатуру у Србији јесте да са режимом сарађује сам врх Српске Православне Цркве. Без такве сарадње, предавање Косова Шиптарима без икакве борбе не би било могуће. Тешко је пронаћи сличан пример моралног суноврата црквених власти у ранијим периодима историје, укључујући и комунизам. (Узгред за аутора, “прозивање по имену” је управо оно што је потребно у сваком чињеничком осврту на прилике које су од значаја за историју и будућност једног народа.)

  7. Kazu nasi episkopi da u srpstvo nije obicaj da se slavi rodjenda nego od skora da mi pravoslavni srbi slavim rodjenje Isusa Hristosa i dalje kazu da je kult licnosti grijeh sto je u potpunosti tacno sa stanovista dogmata.U stvrnom zivotu desavaju se potpuno druge stavri sjetimo se samo one trke dva mjeseca kroz Jugoslaviju koja se na kraju zavrsavala 25 maja na JNA stadionu.Manje vise narod slavi rodjendane vise nego ikada godisnjice ove ili one braka ili necega drugog sve nam je u slavlju i jubileima a drzava pomalo ali sigurno nestaje.Posebno u ovom tekstu je vrlo vazan odnos prema predsjedniku Milosevicu koji nije imao sluha za duhovnost svojega roda ali da nije bio za spas drzave niko mu ne moze prigovoriti pogotovo danas gdje se mnoge stvari bolje vide u stavri jasne su kako nas narod kaze kao suza.
    Prvi koji je javno napao Milosevica je bio sada vec umirovljeni episkop Atanasije Jevtic ako se dobro sjecam rekao je ostali smo bez Karadjordja pa smo prezivjeli pa mozemo i bez tebe.Mozda je to tada moglo da stoi narocito ako ljudi iz Crkve nijesu znali mnogo toga sto je znao predsjednik MILOSEVIC,medjutim danas Crkva i rukama i nogama podrzava vlast koja vodi zemlju ka propasti i nekakvom ekumenizmu za koje i sami ioni koji u tome ucestvuju neznaju sta je u stvari to i sve mi lici po nacinu kao se ti skupovi vode na crveni barjak iz Kragujevca nekada.Na jednom kako kazu portalu procitao sam kako je Boris Tadic svaki dan bio uz krevet Patrijarha Pavla i kada je Patrijarh preminuo doslovno je rekao “sta cu ja sada sam”,recimo da je ovo istina dali ide to da se odmah iza smrti Patrijarha objelodani slucajno ili je to namjerno prosudite sami.Isto tako slusao sam da pojedin episkopi hvale crkvu Svetog Petra u Rim kao jednu nedostiznu ljepotu i slikarstvo u njoj ,ja licno nijesm bio tamo ali zahvaljujuci internetu dosta toga se moze vidjeti da su slikari bili majstori sigurno da jesu da su slike dobro uradjenje i to stoi ali da se Episkopi odusevljasvaju grckoj mitologiji i poirnografiji malo je cudno.
    Dali nasi u vrhu Crkve misle da ce im Papa Rimski spasiti Kosovo i Metohiju a nasi sada Svet ljudi Justin Popovic i Nikolaj VeLimirovic su za njih rekli “postoje tri pada u istoriji ljudske civilizacije jedan je Adamov drugi Judin a treci je Papin” sada me zivo interesuje ko je taj iz Srpske Pravoslavne Crkve koji ce pozdraviti Pau Rimskoga a ne uvrijediti Svetog Justina Popovica Nikolu Velimirovica a narocito Svetoga Savu i na kraju samoga Boga, kako ce to izgledati, a od skora su ga kanonizovali i sad rade sve protivu njegovog ucenja kada su govorili istinu onog dana kada su Justina Popovica proglasili Svetim ili onog dana kada ga popljuju ako Papa Rimski dodje u Srbiju.Sve mi se cini da kult licnosti kod nas nije iskorijenjen a ni u samoj Crkvi a to nije nimalo dobro nama treba vjera radi nas samih zato nam treba Svetosavska Crkva i svestenstvo sa Patrijarhom na celo koji u oltaru i na Svetoj liturgiju uspostavlja vezu sa duhom svetim i na rkaju sa samim Bogom to je ucenje pravoslavno ,kako ce izgledati ta liturgija na kojoj prisustvuje predstavnik Boga na zemlji Papa rimski ne treba nam oltar ne trebaju nam molitve on Papa je tu znaci mi smo spaseni jer je on predstavnik Boga na zemlji ,dali ste vi uopste svjesni cega ste se uhvatili ne idu zajedno Gospodo Srpski Episkopi Vladike i Patrijarh na celo sviju Vas, BOG i mamon u jednoj licnosti nit je bilo niti moze biti.

  8. Dok se god ne dogodi srpski preporod u vidu povećanja nataliteta Srbija će gubiti deo po deo no leka ima.

    Ovaj post širite po svim srpskim forumima i šaljite meilom prijateljima rođacima i poznanicima.
    Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, srbin, srpkinja prihvatite se ljubavi i pobjedimo neprijatelje njihovim oružjem visokim NATALTETOM.

  9. Поздрав из БЛ

    Одговор јесте трагично једноставан. И црквени оци су народ и из народа.А шта наш данашњи народ највише жели?Па да буду “бизмисмени”-ето трагичног одговора.Додуше,црква је одувијек поучавала: Бога моли,цара слушај! Дакле,срушите цара Бориса Нејаког и доведите јаког па ће и епископи промјенити пјесму.

  10. Горан Јевтовић

    За овакав текст се у нас Срба каже једноставно БРАВО МАЈСТОРЕ !
    Господине Димитријевићу, коме није јасно, из Вас одавно проговара сами Дух Свети!
    Хвала за сва Ваша писанија од којих, верујте, сузе из очију саме излазе!
    Свако добро и нека Вас Гопспод Исус Христос чува.

  11. Коме сада у Печату да верујемо?
    Господине Димитријевићу,
    овако пишете Ви:

    “No, od 2005. godine, snažan stav Crkve kao da popušta. To se videlo prvo u primoravanju episkopa Artemija da povuče tužbu protiv NATO zemalja čije su KFOR trupe bile odgovorne za nesprečavanje pogroma na Kosovu 17. marta 2004. Nastavljeni pritisci na vladiku Artemija doveli su do uklanjanja istog sa uprave Eparhije raško-prizrenske, februara 2010, što se poklopilo sa nastojanjem vlasti u Beogradu da se Kosmeta oslobode i predaju ga NATO-u i Šiptarima, uz glumatanje patriotizma (briselski novogovor sa šajkačicom).
    NATO gaulajter Piter Fejt zbog svega je hvalio vrh SPC, opredeljen za „umereniji pristup“, na šta je SA Sinod SPC odgovorio nemuštim saopštenjem u kome se Fejtovi saradnici optužuju za neadekvatan prevod njegove pohvalne rečenice.”

    “Oni koji su pozivali Miloševića na štošta, od povlačenja s vlasti do samoubistva, sad su zauzeti ućutkivanjem vladike Artemija i njegovog monaštva, valjda zato što je Artemije godinama govorio da srboupropastiteljska vlast u Beogradu trguje Kosmetom.”

    а овако Ваш колега из Печата Ратко Дмитровић:

    “16. 06. 2010. 00:00h | Piše: Ratko Dmitrović
    KOMENTAR: Artemije preči od boga
    Nakon smrti patrijarha Pavla jedan potpuno anoniman građanin Srbije rekao je, ispostavlja se proročki, sledeću rečenicu: “Srpska crkva sada ulazi u velike probleme i neka joj je bog u pomoći.” Baš to se događa, još od onih dana kada se birao novi patrijarh, a poslednje što trese instituciju u koju Srbi, bez obzira na sve, imaju najviše poverenja, u vezi je sa vladikom Artemijem.
    Čitaoci “Vesti” znaju o čemu se radi; Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve oduzeo je Artemiju eparhiju raško-prizrensku i naložio mu da napusti Kosovo i Metohiju. Juče smo pisali da monasi iz brojnih manastira SPC razbacanih širom Kosova napuštaju svoja staništa, ogorčeni zbog odluke Sinoda.
    Ko je ovde u pravu? Čiji je greh veći? Može li jedna ljudska odluka da bude iznad reči božje, ma šta god to značilo?
    Niko od živih episkopa i sveštenih lica Srpske pravoslavne crkve nije svetac, mada bi neki hteli da ih Srbi baš takvima doživljavaju i da se, u skladu sa tim, prema njima ophode.
    Srbi se i na ovom slučaju dele na one koji brane Artemija, bez rezerve i sa mnogo strasti, i na one koji ovog vladiku vide kao zaštitnika grupe kriminalaca u delu srpske crkve na Kosovu i Metohiji.
    Prvi kažu da je sve ovo urađeno sa ciljem da se Kosovo i Metohija i u duhovnom smislu preda Šiptarima jer je, kažu oni, Artemije bio poslednja brana odbrane Kosova i jedini u vrhu SPC koji se zalagao na liniji “Kosovo je Srbija”.
    Uz to, podsećaju, Artemije nije hteo da dočeka potpredsednika SAD Bajdena kada je ono dolazio u Gračanicu, niti je dao blagoslov za tu posetu, kao što svojevremeno nije blagoslovio dolazak predsednika Srbije Borisa Tadića na Kosovo.
    Da li je ovo tačno? Oko blagoslova za Bajdena i Tadića verovatno jeste, ali svakako nije tačno da je samo Artemije branio i brani Kosovo. Takva tvrdnja naprosto vređa zdrav razum i ne može da bude predmet rasprave. Ako je Artemije poslednja odbrana Kosova, onda od tog posla nema ništa.
    U tom smislu zabrinjavajuće je i sa stanovišta SPC vrlo opasno ponašanje gorespomenutih monaha. Oni su, eto, ljuti zbog smene vladike, pa se pakuju i odlaze sa Kosova.
    Ako se ne varam, a ne varam se, ulasku u monaški red Srpske pravoslavne crkve predstoji period podvižništva, mnogo teških iskušenja koje se okončavaju davanjem zaveta bogu. Taj zavet podrazumeva apsolutnu veru, apsolutnu poslušnost, skromnost (čak siromaštvo) i služenje crkvi i narodu po cenu sopstvenog života. Uostalom, činom monašenja čovek svoj život predaje bogu.
    Samo ponašanje po ovim kanonima očuvalo je Srpsku pravoslavnu crkvu kao instituciju i njeno pristustvo na Kosovu i Metohiji, uprkos 500 godina turske okupacije i zuluma.
    Kakvi su to monasi, sveštenici, duhovnici… kako god hoćete, koji zbog jedne ljudske odluke, bila ona ispravna ili pogrešna, svejedno je, napuštaju svetinje čije se trajanje meri vekovima? I šta će biti sa tim manastirima po njihovom odlasku? Hoće li ih preuzeti Šiptari i na taj način pribaviti krunski “dokaz” da su crkve i manastiri SPC na Kosovu ustvari “kulturno nasleđe albanskog naroda”.
    Trpljenje i molitva stubovi su svešteničkog života u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Tako je uvek bilo, a ako više nije onda je to potvrda da se i u ovu poslednju srpsku instituciju od ugleda uvukao onaj sa rogovima i repom i pridobio mnoge kojima su, nažalost, “mercedesi”, rezidencije sa liftovima do prvog sprata i đakuzi kade važnije od zavete onome koji sve vidi i na kraju za sve ispostavlja račun.
    izvor: Frankfurtske VESTI, 16.06.2010 ”
    Договорите се прво између себе, очигледно је да имате потпуно опречне ставове’!?
    Коме онда да верујем?

  12. Pa to vam je. Umesto da se Crkva brine za nase besmrtne duse (sto je Njen zadatak), mi smo dozvolili da popovi kroje politiku, da narod podgrevaju i hlade za ratove i trpljenja, vec prema interesima. Ljudi, nije sekularizam izmisljen badava, postoji GOMILA razloga zbog kojih Crkva i drzava MORAJU da budu odvojene. Korist je tako opsta, a od petljanja crkve u politiku i drzave u crkvu, ne desi se nista dobro.

    Ignorancija/ostrakovanje vere od strane drusva nije dobra, i to smo uvideli tokom SFRJ. Ali ni “inergija” ove vrste ne valja, ocas posla se probudite i Iranu ili Frankovoj Spaniji

  13. ‘sinergija”, izvinjenje na slovnoj gresci

  14. Доследност. Врло тешка и одговорна реч, коју користимо као део нечијег каректера или део врлине, ако могу тако рећи. Чини ми се да је српска доследнос на проби била уназад, већ неколико деценија. У овом случају и цео век. Нај доследнији смо били у власти, где смо увек хтели да се истакнемо као непркосновени владари који су иза себе хтели да оставе величину своје владавине од уједињења па до разједињења српског народа који је увек ради своје егоистичке владавине, на разно разне начине користијо српски народ као катализатор своје владарске моћи. Зато ме чуди да се црква у последњих три деценије, није држала доследно својих црквених закона и правила. Изгледа да се мали број попова држо црквених правила, чим су неки попови почели да се мешају у политику, ко да су почели следити римокатолички начин деловања, мешањем у политику. Кажу да је политика превртљива, вероватно. Ту превртљивост је учинијо сам човек, са својом недоследношћу у послу који обавља. Ајде што политичар мора да плива кроз разно разне ситуације, и ако, и у политици мораш бити доследан својој држави и народу. Међутим у последњој деценији се доследно руши Српсдка држава. Ма колико неко осуђиво Милошевића и његову политику, имо је грешака, стичем утисак да му нико и није пуно помого. Већ је сам морао да решава политичка питања, и то под великим притисцима. Где је црква морала да нађе начина да смири политичке страсти и без директног учешћа и пристрасности ка опозицији која је већ била припремљена још осамдесетих година да се уруши једна држава, само ради уништења једног народа са ових простора. Немогу се отргнути утиску да је црква своју подршку капитализовала на неки начин од ДОС-а, или њени појединци. Јетр сумљам да би демократе са Џинђићем на челу дошли на власт, који је бијо тројански коњ за рушење Србије. Јер без подршке споља, која је била очита, он неби дошо на власт, као и из Србије. Стога постављам себи и другима питање, кад ћемо бити доследни себи и другима у општем интересу?? Сигурно би нам било пуно боље свима нама, да смо доследни у сваком послу којим се бавимо, ко што смо доследни себи и својој породици. На крају и држава је једна велика породица, са свим својим добрим и лошим особинама које треба исправити, за добробит свих нас. Дали ћемо се икад погледати у огледало ? Сагледавајући све мане које треба исправити, валда је дошло време да се опаметимо већ једном !?!

  15. Иако има ствари код којих би се сложио са нпр. Владимиром, око сатанизације С. Милошевића, не би се баш сложио око подршке у корист истог у односу на др Караџића. Али то је мање битно, као шта ме фрапира прича о демонсртацијама из 97., као и о онима који су их предводили. Б. Плавшић и Додик, уз свесрдну подршку САД. Касније су осакатили РС, одузели јој војску, царину,ДБ…итд., а мислим да оном ко је мало боље упућен не треба објашњавати нјихове ефекте, а ни биографије дотичних.
    Не спадам у оне шта владику Артемија сатрају безгрешним, а још маље волим оне који га прогоне. Стицајем околности имао сам прилику 94.да упознам јеромонаха Саву Јањића, брата Дејана сам му тад познавао већ неко вријеме. Тада ни у највећем лудилу нисам могао да помислим да је тај човјек, иначе рођен у Требињу, постдипломац са Кембиџа, главни експонент ЦИА у СПЦ на КиМ.
    Тај јеромонах је сад десна рука Теодосију, а некад је био владики Артемију. Ако се владика Артемије одрекао, а и затражио опрост од Бога због молитвених доручкова у Вашингтону у друштву истог, ја му дајем сву подршку. А мени се ипак чини да јесте.

  16. Citam ovaj tekst i komentare, ali ne razumijem situaciju u kojoj se nalazi SPC. Jedino sto je
    jasno je ,da nas novi Patrijarh salje neke vrlo uznemirujuce znake. Njegove prve izjave su vec izazvale cudjenje. Tek izabran, pozurio se da pozeli ,javno , posjetu Pape, i to prije nego sto je Benedikt imao vremena da rece nesto iole pristojno o Srbima. Drugi udarac je dosao iz Beca kad je Irinej prakticno zakljucio da, ne samo Evropa, nego ni Rimska Crkva ‘nema alternativu’.
    U svemu ovome, sto je najvise cudno da nas Patrijarh ne racuna nista na Ruse i ostale pravoslavce- nego na katolike. Mozda misli da Srbi trba da se pridruze ovom ‘krstaskom’ ratu koji Nato vodi po svijetu? (Sutanovac je to vec blagoslovio). Ovdje ne treba zaboravit historiju. Dali Njegova Svjetlos ne zna da su krstaski ratovi bili katastrofalni za pravoslavce? Sluzili su rimskim papama da sruse Vizantijsko Carstvo pod izgovorom borbe protiv nevjernika.
    Tadic je imao itekako, uticaja u izboru novoga Patrijarha. Trebao mu je pop koji bi blagoslovio njegovu satrapiju. Sad ga ima.

  17. @Радомир Рељић

    Коме да верујете? Владимир Димитријевић је познати вишегодишњи православни публициста са мноштвом објављених књига на тему Православља, а Ратко Дмитровић један обични новинар који никад ништа није писао нити објављивао на тему Православља. И шта мислите ко је упућенији у дату тему онда?

    Ратко каже:

    “U tom smislu zabrinjavajuće je i sa stanovišta SPC vrlo opasno ponašanje gorespomenutih monaha. Oni su, eto, ljuti zbog smene vladike, pa se pakuju i odlaze sa Kosova.
    Ako se ne varam, a ne varam se, ulasku u monaški red Srpske pravoslavne crkve predstoji period podvižništva, mnogo teških iskušenja koje se okončavaju davanjem zaveta bogu. Taj zavet podrazumeva apsolutnu veru, apsolutnu poslušnost, skromnost (čak siromaštvo) i služenje crkvi i narodu po cenu sopstvenog života.”

    Само овај пасус говори да је Ратко површно упућен у читаву ситуацију. Прво, монаси нису отишли, јер су “ljuti zbog smene vladike” што је једна тешка небулоза, већ су отишли зато што им је Синод забранио да им в.Артемије и даље буде духовни отац, тј. да не сме више да их исповеда и духовно руководи ка Христу Богу, већ ће Синод да им наметне неког новог духовног оца. А отац је и даље отац па чак иако није више директор предузећа. У сваком случају то је био огроман духовни ударац на монаштво, који није забележен у историји Православља, да се неком забрањује да сам одлучи (а слободна воља?) коме ће поверити своју ДУШУ на путу ка Христу. А што се тиче монашких завета, Ратко ту мало фантазира, јер монах даје завете безбрачности, сиромаштва и послушности свом духовном оцу, а не нпр. завет служењу народу и сл. небулозе. Ако не верујете потражите мало на интернету о монашким заветима, па ћете схватити колики је дилетант Ратко Дмитровић.

  18. Petar@-Хвала на помоћи, али, моје питање није недоумица. За њега сам ја имао одређене(друге) разлоге. Хтео сам смо да покажем на примеру два отпуно супротна става(не 2 мишљења)-један који почива на знању и други на произвољним и намерним измишљотинама(Дмитровић). Ја верујем знању, које хвала Богу и сам делимично поседујем, а у потпуности верујем у ставове г-ина Димитријевића. Јер, делимо исто или слично мишљење, засновано на знању и чињеницама. Не на оном-што је баби мило, то јој се и снило.

  19. hm, hmm dragi Phether..RV, za tebe svi budu bili *diletanti*..hm, hm..zavet su dali i Pahomije, Kacavenda,Racinger,..itd..itd, naravno ne onom *striperu*.. itd, itd..hm, hmm mora de neko turio *fals opijum za narod*..trpaju kazu svasta,secer, misomor,..*lepe olovo na terazije*…??? hm, hmm a sta je to *staramajka snila Phether*..??

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *