MEMOARI TONIJA BLERA „Putovanje“ egomanijaka

Piše Dejan Lukić

Dugo očekivani memoari Tonija Blera konačno su stigli u britanske knjižare. Sedam stotina stranica pod naslovom „Putovanje“; fascinantna promenada  taštine i šminkanje istorije u slavu lične promocije

Londonski dnevnik „Dejli Mejl“, napisao je svojevremeno da  je Toni Bler „čovek koji, naprosto, ne zna da izgovori iskrenu reč“. „Putovanje“ jeste, zaista priča čoveka  kojem je verbalizacija iskrene reči, veliki problem.

IGNORISANJE ŽIVOTA I SMRTI – DRUGIH
Komentarišući pojavu „Putovanja“, kolumnista „Sandej Tajmsa“, Dominik Loson iznosi preovlađujući utisak posle iščitavanja svih sedam stotina stranica: „Neki eks premijeri su manje eks od drugih. Ili, na drugi način rečeno, teško doživljavaju gubitak političke moći do te mere da ih nikada ne napušta opsesija kako će nacija jednog dana da shvati svoju grešku što se lišila njihovih usluga“. Po Bleru, greška što su ga Britanci praktično odbacili i što je morao da, praćen prokletstvom iračkog rata, ode, nije u njemu nego u Britancima.„Bler zna bolje nego bilo ko drugi da je njegova svekolika reputacija, lična i politička, otrovana već konvencionalnim ubeđenjem Britanaca da ih je u rat sa Irakom poveo na osnovu laži; da je lično isfabrikovao i prekrojio obaveštajne  podatke o navodnom Sadamovom oružju za masovno uništavanje“
Secirajući „Putovanje“ Loson ima da kaže nešto još otrovnije za bivšeg premijera: „Ono što svakodnevno  pritišće unutrašnji, emocionalni svet čoveka koji  kroz celo „Putovanje” uporno provlači svoju ‘moralnost’, nije saznanje da ga toliko ljudi mrzi, nego što značajan broj ljudi veruje da je, upravo, lišen ljudskih osećanja i griže savesti zbog  tolikog broja mrtvih, Britanaca i Iračna“ Ništa ne izranja tako transparentno iz  Blerovih memoara kao „bagatelno ignorisanje žiovota i smrti tih hiljada ljudi“, dijagnosticira Loson.
Tokom nedavne javne istrage o uzrocima iračkog rata, Toni Bler je izjavio da  se ne  kaje i da bi, maltene,sve još jednom ponovio.
Ironično, u poglavlju „Odlazak“ Toni Bler kao da vlastitom rukom  želi da potvrdi ovaj utisak – kao „ čitalac pročitanog rukopisa“: . „U toku prvog mandata moj odnos sa sa Britancima bio je kao neka vrsta ljubavi i braka. Narod me je voleo i verovao mi. U drugom termu oni su, međutim, imali utisak da sam prestao da se brinem o njima. Postao sam (tako su mislili) arogantan. Doživljavali su me kao čoveka koji ih je napustio. Drugim rečima, razišli smo se, Britanija je postala suviše mala za moje egoističke ciljeve“.
Bler objašnjava da se „razišao“ sa Britancima zato što ga oni nisu shvatili. I zato što je visoke ideale uvek pretpostavljao jeftinoj popularanosti  i povlađivanju često pogrešnim instinktima javnosti. Dakle, narod je često grešio, reč je o mesiji koju vodi, a ne sledi.
„Putovanje“ za koje je Toni Bler do sada inkasirao više od šest miliona funti, pokrenulo je već prvog dana boravka knjige u knjižarama, talas kontroverznih reagovanja, daleko više negativnih, nego pohvala. Osnovni zaključak je da je čovek koji je  pre samo tri godine morao da napusti funkciju, izgubivši nekadašnju popularnost, zaista nesposoban da verbalizuje iskrenu priču koja bi mogla da  izdrži kriterijum istorijskog proveravanja..

Bler je u vreme agresije na Srbiju uporno nastojao da Klintonu otvori oči da bi „trijumf Miloševića“ bio nepodnošljiva cena, a da je jedna stvar neprikosnovena: „NATO ne sme da izgubi“

„SPASILAC BALKANA“
Blerovi memoari su, međutim,  dragocen  rukopis za nas u Srbiji i na Balkanu. Njegova priča o  Kosovu, tridesetak stranica, jeste i vredno otkriće. Sada  smo bar načisto – i tu nam Bler pruža svojeručni dokaz – ko je u zločinu razaranja Srbije 1999. godine, bio ključni zločinac, inspirator, teoretičar i arhitekt, sve zajedno.
Bler je ponosan  na ono što je učinio na Kosovu. Pripisuje sebi da je spasilac Balkana koji mu, stoga, duguje, valjda, večnu zahvalnost. Piše da ga je napad na Kosovo  naučio „mnogim stvarima“, o njemu samom kao i o načinu na koji uspešni vladari sveta  treba da dejstvuju u časovima velikih odluka. Kaže da je Kosovo fundamentalno promenilo njegov sveukupni pogled na svet, na  način kako treba voditi spoljnu politiku. I da ne bi kod čitaoca ostavio nikakvu dilemu, Bler zapisuje da je od samih početaka kosovske krize postavio sebi u zadatak da problem  ne „pacificira“, nego da ga „reši“, ovako ili onako, milom ili silom.
Na  227. stranici „Putovanja“ beleži,tako: ”Otpočetka sam bio potpuno spreman  na vojno rešenje…Bio sam nepokolebljivo zauzeo stav da stvar ne pacifikujem, nego da je dovedem do kraja“.
To je, dakle, od početka  rešio, ali problem su bili i Evropa i Amerika. I u Briselu i u Vašingotnu su se kolebali.  Kako da ih slomi, da  iz stanja oklevanja  krenu u akciju?  „U ovakvim prelomnim situacijama Evropa je briljantna u izdavanju zvučnih saopštenja o namerama koje, pak,  ispare čim dođe momenat za konkretnu akciju“, kritikuje  Evropu  Bler.
Ali Evropa nije, ključ; Evropa sve i da se odluči da udari, ne može bez Amerike i prvo što Bler smera da učini jeste da obradi  neodlučnog Bila Klintona. U ovoj fazi Klinton je, veli, bio miljama daleko od  rešenosti da udari vojnom silom na Srbiju. Ovo oklevanje i predomišljanje „krajnje otežava i moje lične odnose  s Bilom. Za njega je  javno mišljenje u Americi bilo veliki problem, za razliku od  potonjih  američkih intrvencija u Iraku i Avganistanu. Amerikance je teško bilo pridobiti za tezu da je na  Kosovu u igri i nacionalni interes koji bi zavređivao vojnu akciju…Za  Amrikance, kao i za samog Klintona, Kosovo je,manje-više,  bilo evropska afera koju treba sami da rešavaju“.
I Bler  se baca na planiranje  kako da pridobije Klintona.   Već je, kao što  sam kaže, bio nepokolebljivo odlučio da  Srbiju treba napasti, Miloševića ukloniti sa vlasti, a „albanske muslimane“( akcenat na“muslimane“, prim D.L) „spasiti presije, pogroma, masovnih likvidacija, silovanja      i etničkog čišćenja…Stvar ne može da se reši samo diplomatijom“. To je, kako kaže, pokazalo iskustvo iz Bosne.
Bler se savetuje sa svojim političkim i vojnim saradnicima u Londonu kako da krene u napad na Klintona. Ali, pre toga, treba da obavi posao u evropskoj kući. „U prvoj polovini januara (1999) krenuo sam u stvaranje konsenzusa za vojnu akciju. Moja strategija bila je da najpre krenemo sa serijom oštrih saopštenja i, uporedo, nastavkom diplomatske akcije, ali da jasno stavimo do znanja da smo, ako to ne uspe, spremni da krenemo vojskom“.

PITANJA MORALA
Zašto je bio  nepokolebljivo opredeljen da se Srbija  kazni, ne isključjujući kopneni udar,  postavlja Bler sam sebi pitanje i odmah na njega odgovara: „Fundamentalno, to je bilo pitanje morala.Što je, u nekom smislu, determinisalo  ceo moj pogled na spoljnu politiku i vojne intervencije uopšte… Verovao sam da, ako ovo  ostavimo da fermentira i dozvolimo da etničko čišćenje ide svojim putem, to će se posle preliti na druge krajeve Evrope… Tu, na Kosovu, ljudi se masovno izgone iz njihovih kuća, tu gledamo ubistva, silovanja, divljaštva, likvidacije celih porodica i, često, sadizam… I sada, posle svega,osećam se ponosnim što te ljude nismo ostavili na cedilu, ali istovremeno osećam  užas pri pomisli šta se sve moglo desiti  zbog oklevanja  evropskih partnera da  intervenišu“.
U ovom delu „Putovanja“ kroz svoj politički život na vrhu Britanije, Bler  se obilato pomaže falš podacima koji su sa stanovišta objektivne istorije već uveliko dovedeni u pitanje ili, naprosto, kompromitovani. Za njega je, na primer, u  Bosni i dalje  poginulo dve stotine hiljada ljudi, bošnjaka naravno. Račak je bio, bespogovorno masovni „divljački masakr“ civila „muslimana“. Silovanja, proterivanja i pljačke vršila su se u razmeri nepojmljivoj za kraj 20.veka“.
Sve to, ma koliko da je netačno,diskutabilno, preuveličano,  i faktografski kompromitovano, Bleru i danas posle dvanaest godina služi da bi  u „Putovanju“ zapisao kako mu  je Kosovo bilo „moralni šok“ koji ga je, eto, jedino rukovodio u politici oko balkanske krize.
I Bler se, vođen „moralnim imperativom“ baca od samog početka  na akciju  da izdejstvuje  koaliciju za udar na Srbiju. Radi istovremeno  po dve linije – američkoj i evropskoj.U Evropi najviše sa Žakom Širakom i Gerhardom Šrederom. Nemački kancelar, iz razumljivih unutrašnjih i ustavnih razloga, okleva da Nemci intervenišu. A kada ga je Bler konačno obradio, „nevoljno“ pristaje, ali  postavlja striktan uslov da  kopnene snage neće biti upotrebljene ni pod kakvim okolnostima. Ne samo nemačke oružane snage, nego ničije. „Ovo je na svoj način ujedno  pokazalo  punu meru evropske impotencije“, jer je Toni Bler već tada imao u vidu  da posle vazdušne kampanje koja posrće, usledi kopneni napad.
Ni sa Amerikom nije u ovoj fazi  bilo ništa bolje.

Autor tvrdi da ga je napad na Kosovo naučio „mnogim stvarima“ o njemu samom kao i o načinu na koji uspešni vladari sveta treba da dejstvuju: Toni Bler i Hašim Tači

„INTENZIVNA OBRADA“
„Odlučio sam  da intenzivno obrađujem Klintona za  intervenciju, ne samo vazdušnu  nego,  ako zatreba, kopnenu“. U toku ovog Blerovog  „obrađivanja“ Klintona konverzacija se vodi između, kako kaže, dva „blizanca  po političkim pogledima“, „kvintesencijalnih modernista“, dva šampiona „progresivne politike“ kakvim sebe Bler narcisoidno oslovljava  kroz celo „Putovanje“. (Loson ga bagatelno naziva „neofilijakom“)
Bler, zatim, zapisuje da mu je otpočeteka bilo jasno da bez Klintona neće obaviti posao. „Znao sam da sve zavisi od mojih ličnih onosa sa njim. Ako uspem da ga pridobijem (za akciju) imamo šansu. Ako ne uspem, siguran sam da se Evropljani neće  sami ni pomaknuti. Ponovićemo grešku iz Bosne“.
U januaru i februaru 1999. Bler svakodnevno zivka Klintona. Govori mu da se na Kosovu dešavaju „nepojmljive stvari“ (kao da CIA ne zna šta se tamo dešava). Dešava se „varvarski teror nad  kosovskim muslimanima“. Bler zna kako  to „muslimani“ dobro prolaze kod Klintona pa mu neprestanao udara u tu žicu. U „Putovanju“ dozvoljava da je stalnim pozivima već bio „dosadio“ Bilu i zapisuje  da je u to vreme američka štampa počela da mu prigovara  kako takvim pritiscima stvara Klintonu  neprilike u zemlji koja nema apetit za vojnu akciju.
Ali Bler ne popušta i Klinton konačno „dolazi na brod“.
„Bil i ja smo se na kraju složili (Klinton dobrim delom pod uticajem supruge  Hilari) da NATO krene u akciju serijom vazdušnih napada. U početku  i na moje nezadovoljstvo,  u Americi je javno saopšteno da napada kopnenih trupa neće biti. Ali, istini za volju,bez takvog saopštenja ne bi bilo ni  američkog pristanka na vazdušni napad, pa sam bio mišljenja da je i to već nešto, a da ćemo kasnije videti  kako da to ograničenje zaobiđemo“.
Kada je u martu počeo vazdušni napad, ni Klinton, ni Brisel nisu bili pridobijeni za Blerov program druge faze  konflikta – kopnenu invaziju. Ali bilo je i onih koji su taj  koncept podržavali. „ Pedi(Ešdaun) je bio na mojoj strani.Poslao mi je pisanu noticu u kojoj me upozorava da će kopnena invazija biti neizbežna  i da svi moramo već da radimo na njenoj pripremi…Kasnije, usred vazdušne kampanje, Pedi se vratio sa terena  i ubedio me da mi nemamo šansu da na ovaj način (bombardovanjem) pobedimo. Kaže mi: ovaj rat ovako gubimo“.
Vazdušni napadi su tada  već ostajali bez  „validnih ciljeva“, a Vesli Klark „dobar dečko“, nije imao podršku da udari na neograničeno široku lepezu ciljeva  po Srbiji“. Generelani sekretar NATO, Havijer Solana, „čovek prve klase“, bio je „uklešten  između suprotnih mišljenja, da ne kažem, lične sujete svojih političkih bosova“.
I Bler se u tom času krize odlučuje da eskalira stvar, da krene na sve ili ništa.

APSURD JE BIO SVE BLIŽI
„Posle dve sedmice bombardovanja zaključio sam: što je dosta dosta je. Ovako se dalje ne može. Ako ovako nastavimo čeka nas  poraz. Katastrofa. I doneo sam defintivnu odluku. Spreman sam da  na ovom izgubim posao, ali da idemo na sve, do kraja. Da sve bacimo na kartu pobede… Idemo da stvari uhvatimo za vrat. Sa moje strane, ubaciću sve žetone u igru kako bih pridobio predsednika Klintona da se obaveže na kopnenu invaziju“.
Ali, da bi dobio Klintona, Bler mora najpre da pridobije  NATO, odnosno evropsku stranu u njemu. „Prvo sam pozvao NATO i razgovarao sa generalom  Veslijem  Klarkom i Havijerom Solanom. Na moje iznenađenje, umesto da ga  prihvate sa rezervama kao što sam se pribojavao, oni su moj plan dočekali raširenih ruku“.
Posle dobro obavljenog posla u Briselu, sa „dobrim dečkom“ i „čovekom prve klase“, Bler naziva  generale i ministre odbrane zemalja  potencijalnih učesnica u kopnenoj invaziji. I, kako piše, svi mu odobravaju napominjući da je očigledno kako se samo iz vazduha ne može izvojevati pobeda, odnosno ukloniti Milošević.
„Vazdušni napadi su nastavljeni, ali sa svakim novim danom, apsurdnost isključivanja opcije kopnene invazije postajala je sve očiglednija“.
Sa Solanom, (i Klarkom)u džepu Bler još jednom kreće na Klintona. Zove ga telefonom, šalje mu pisane poruke i urgira  da odmah počne sa planiranjem kopnene invazije.  U međuvremenu nastoji da se proširi lista ciljeva  koje će Klark gađati po Srbiji. Posle prve serije napada na Klintona, već u sledećoj sedmici šalje mu  još jednu pisanu poruku u kojoj obećava da će obezbediti 50 hiljada  britanskih vojnika ako Klinton priloži 150 hiljada Amerkanaca, koliko će, po savetu Blerovih generala, biti potrebno za invaziju.„Znao sam da Evropljani  ne bi ušli sa nekim značajnijim brojem i da  moramo da se oslonimo na Amerikance“.
Bler se u ovo vreme očigledno ponaša kao da nije deo Evrope nego Amerike. Uporno, međutim, nastoji da  Klintonu  otvori oči da bi „trijumf Miloševića“ bio nepodnošljiva cena, a da je jedna stvar neprikosnovena: „NATO ne sme da izgubi“.
U maju (18,19 ) 1999. Bler još jednom pismeno urgira kod Klintona i, paralelno, naziva evropske lidere.Evropljanima se obraća pitanjem na koje  traži jasan odgvoor: „Da li je vaša crvena linija da NATO ne sme da izgubi, ili je vaša crvena linija da NATO neće da upotrbi kopnenu vojsku“.
Odgovori ne stižu željenom brzinom niti jasnoćom, ali sve to odjednom kompenzira novi momenat. Prvi put od kako je sebi postavio kao cilj  da  kopnenom vojskom, ako bude potrebno, slomi Srbiju, Bler primećuje da je Klinton počeo da popušta „pozitivnije manevriše oko  podrške kopnenoj invaziji“ Oseća da sada stvar kreće nabolje. A prvog juna, Dejvid Miliband (bivši Blerov šef diplomatije) zadesio se u društvu sa  Klintonom na Floridi odakle javlja da je Klinton i končno prelomio stvar i da je još samo ostalo da vidi kako će to da deluje na američku javnost.
Ovde Bler beleži: „Kako je naša odlučnost da upotrebimo  i opciju kopnenog napada rasla, Miloševićeva pozicija počela je da se obrušava. U momentu kada je evropski pregovarač, Marti Ahtisari, stigao u Beograd, Milošević je bio već spreman na kapitulaciju“.
Ostatak je istorija.

Po Bleru, greška što su ga Britanci praktično odbacili i što je morao da, praćen prokletstvom iračkog rata ode, nije u njemu nego u Britancima

KLARK JE HTEO SUKOB SA RUSIMA
Poslednji redovi Blerove hronike kosovskih zbivanja govore o dramtičnoj epizodi kada je, na samom kraju krize, ruska vojna kolona iz Bosne krenula da zauzme aerodrom u Prištini. Piše kako  je to zapretilo da minira ceo njegov posao. „Vesli Klark je bio poludeo i zatražio od političkog vrha da  se sukobi sa Rusima”. Tražio je  da  general, Majkl Džekson, komandant britanskog kontingenta koji je držao sektor aerodroma, uđe u okršaj sa ruskom kolonom. „Tući se ili ne tući“ sa Rusijom,ispisuje Bler šekspirovsku dilemu i,kao i tokom celog „Putovanja“,pripisuje sebi zaslugu velikog državnika za velike i ispravne strateške odluke u  dramtičnim momentima. U ovom slučaju  to je bio nalog  generalu Džeksonu-koji je, uzgred, mislio da je  Klarkova namera „prava budalaština“- da  igra igru, meko manevriše, ignoriše Klarka  i ostane hladan“.
Boris Jeljcin je uskoro izjavio da je  pokret ruske kolone bila greška. I vojni sukob NATO-a sa Rusijom izbegnut je, eto, zahvaljući Blerovoj državničkoj  delekovidosti.
Slučaj sa ruskom kolonom na aerodromu u Prištini dao je Bleru zlatnu priliku da se u „Putovanju“ raspiše i  o svojim odnosima sa Kremljom. U pogledu Jeljcina dozira stvar: „Bio je hrabar, ali pomalo nepredvidiv“, eufemizam za  Jeljcinovo često pijanstvo.
Za Vladimira Putina nije se pretrgao u pohvalama. Sa njim je, kaže, imao u početku dobre odnose koji su se zatim „ohladili“ kada se ispostavilo da Putin nije  plišani ruski medved i poslušan kao što je Bler očekivao od njega, budući da ga je za predsednika Rusije  praktično imenovao „kooperativni“ Boris Jeljcin. Bler Putina u „Putovanju“ etiketira kao „suštinskog nacionalistu“.
„Vladmir je počeo da veruje kako mu Amerikanci nisu dali mesto koje on misli da mu u svetu pripada. Još gore: Amerikanci i Zapad u celini, po njemu, opasuju Rusiju prozapadnim demokratijama, neprijateljski raspoloženim prema Rusiji. Uzalud sam pokušavao da ga uverim da mi samo podržavamo demokratske težnje tih naroda i da u tome nema ništa  protiv Rusije“.
U suštini, Bler u ovom delu memoara gotovo na neprikriven način  slika Putina kao  paranoika ,pa zbog toga njih dvojica nisu mogli da uspostave bolje odnose. Bler piše da je tome takođe doprinelo i Putinovo mišljenje o Blerovoj doktrini spoljnog intervencionizma. Putin je tu Blerovu doktrinu smatrao „u najboljem slučaju nepogodnom, a u najgorem, opasnom… Za Putina je uvođenje moralnog elementa (kao razloga za intervencije) ozbiljna greška“.
Posle Kremlja, Bler se ponovo vraća na Kosovo i kaže da  „Kosovo nije umanjilo moj apetit za spoljne intervencije“. Naprotiv, njegovo kosovsko iskustvo bilo je „formula kojom treba  rešavati probleme svugde gde se za intervenciju nađe jak razlog“.
I dalje, posle dvanaest godina, fasciniran uspehom  modela na koji  treba rašavati svetske probleme, Toni Bler pokazuje gotovo morbidnu ravnodušnost i istovremeno autizam, prema faktu da je njegov „model Kosova” doneo svetu toliko krvi, nesreće, žrtava i ljudskih patnji, kao što sada pokazuje Irak i Avganistan. Za njega „Intervencija u obaranju diktatorskih režima opravdana je samom prirodom tih režima, a ne time što bi  oni predstavljali neposrednu opssnost po naše nacionalne ineterese. Takva intervencija je jasno odbijanje uskog gledanja na nacionalne interese i  postavlja politiku intervencionizma u kontekst globalizacije“. „Moralni motiv“ je, dakle, tu suština i služi  kao okidač vojnih pohoda na „neuspele države“ i njihove „diktatore“..
Problem „Putovanja“ i Blera lično je, međutim, to što je intervencija koju je kao svoju doktrinu formulisao u Čikagu, u proleće 1999. godine, istovremeno sama sebi  kriterijum i mera morala. I što je Kosovo danas upravo kompromitacija doktrine u praksi; što je Kosovo upravo „neuspela država“ , propala tvorevina, rana i tinjajuće žarište u srcu Evrope. A Irak i Avganistan tragedije koje su mu, ironično, upravo došle  glave u politici. Ništa zato. Bler je od moralnih intervencija napravio  krezovski kapital. Relativni siromah koji je 1997. ušao u Dauning strit broj 10, danas je  bogataš težak više od 20 miliona funti. I ako pročitate „Putovanje“, videćete  da se čovek ni za šta ne kaje, niti ga grize savest… Naprotiv. Narcis se ovom knjigom preporučuje za Panteon velikana.

Један коментар

  1. Sećam se zapadnih državnika npr. Fransoa Miterana, Vili Branta, Helmuta Šmita ,Bruna Krajskog itd.,osobe od digniteta i svetskog formata i onda se pojavljuje “nasmejani” Bler i napaljeni seksualac Klinton, Sarkozi…!!!
    “Nasmejani Bler” je naravno arhetip dvorske lude ali i egzemplar na kojim je granama zapadna demokratija.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *