Da li je pošteno umreti bogat?

Piše Miroslav Stojanović

Planetarna finansijska kriza drastično je uvećala ionako dubok jaz između bogatih i siromašnih. Šta se krije iza naprasnih izliva velikodušnosti i dobročinstava jednog broja milijardera?

Van granica zemlje, gotovo nepoznati nemački milijarder Gec Verner postao je, najednom, i bar na trenutak, planetarno poznat. Vlasnik velikog lanca drogerija DM – dve hiljade i dvesta filijala širom Evrope, trideset od njih u sedamnaest srpskih gradova, 34.000 zaposlenih, s godišnjim prometom od preko pet milijardi evra – odlučio je da sve svoje bogatstvo ustupi jednoj (neimenovanoj) dobrotvornoj fondaciji. Takođe, odlučio je i da sedmoro dece liši nasledstva.
Deca imaju pravo na solidno obrazovanje i dobar start u životu, al ne i na to da im roditelji obezbeđuju doživotno blagostanje, njima i njihovom potomstvu.
Uz to objašnjenje, išla je i Vernerova (pozajmljena) konstatacija da „nije sramota postati bogat, ali je sramota umreti bogat“.
Neverovatan potez nemačkog milijardera imao je takođe neverovatan medijski i javni odjek i žustra, protivurečna reagovanja. Pored ostalog, i u Srbiji.

SOCIJALNA EKSPLOZIJA
Ta reagovanja kretala su se u širokom rasponu, od snažnih aplauza i (uzaludnih) nadanja da bi njegov (zaista jedinstven) primer mogli da slede i drugi, do neskrivenog podozrenja u prave namere i Vernerovo „duševno zdravlje“. Srpski korisnici elektronske prepiske bili bi zadovoljni i da naši tajkuni „ništa ne daju samo da ne otimaju“. Dosta je onih koji sve to primaju s velikom nevericom, neki misle da je Nemac „prolupao“, drugi ga grde što krši „sveti hrišćanski red i običaj“ i lišava decu – nasleđa.
Vernerovo „osećanje stida“ pred sopstvenim bogatstvom, ne dele njegove nemačke kolege – milijarderi. Niko se, naime, od njih, bar ne za sada, nije odazvao na poziv dvojice američkih (mega) milijardera, Vorena Bafeta i Bila Gejtsa, koji su nedavno javno zatražili od nemačkih bogataša da „najmanje polovinu vlasništva“ ustupe dobrotvornim organizacijama.
Jedan od njih, Peter Kremer, hamburški brodovlasnik, ocenio je „dobročinstvo američkih milijardera“ (četrdesetak njih je izjavilo da bi, „kada za to dođe vreme“, a „najkasnije posle smrti“, moglo da sledi Bafetov i Gejtsov apel), kao „krajnje problematično“.
Kremer primećuje da se američki milijarderi između obaveznog poreza i poklona (koji se potom odbijaju od poreza), opredeljuju, iz ličnih interesa, za njih same korisniju varijantu – donacije. Ovom Nemcu smeta što američki bogataši preuzimaju ulogu države, „koja poseduje demokratski legitimitet“, i postavlja pitanje: ko ovlašćuje te ljude da odlučuju o tome gde će se upotrebiti toliki novac.
Ima, međutim, dosta onih, među politikolozima, sociolozima i filozofima, koji upozoravaju da se iza naprasne velikodušnosti super bogatih i njihove  sklonosti dobročinstvima, krije sve uočljiviji strah od „socijalne eksplozije“ čije bi posledice za njih mogle da budu fatalne.
Jaz između bogatih i siromašnih, naime, nikada nije bio tako drastičan i dramatičan. Potrošačka groznica, eksplozivno (i, kako će se ispostaviti, fatalno) baratanje akcijama, kreditima i nekretninama, dugo su prikrivali činjenicu da su trideset godina visokog privrednog rasta, na primeru Sjedinjenih Američkih Država, protutnjale mimo širokih masa, ne ostavljajući nikakav opipljiv trag i (pozitivan) uticaj na njih. Dok je u te tri decenije bruto nacionalni proizvod u ovoj zemlji uvećan za 110 procenata, prosečna godišnja zarada jednog Amerikanca ostala je „zaleđena“ ili se (čak) smanjivala: 1978. godine iznosila je 45.879 dolara, a 2008. godine 45.113 dolara. Zarada top-menadžera se, međutim, u tom periodu utrostručila.

„Nije sramota postati bogat, ali je sramota umreti bogat“: nemački milijarder Gec Verner

GLADNI U NAJBOGATIJOJ ZEMLJI SVETA
Još jedan podatak: godine 1979. trećina svih profita koje je zemlja ostvarila otišlo je u džepove samo jednog procenta Amerikanaca. A taj jedan procenat danas ubira šezdeset odsto svih profita i raspolaže sa 37 odsto ukupne narodne imovine, dok ogromna većina, osamdeset odsto stanovništva, drži u rukama (samo) dvanaest posto nacionalnog blaga. Još tom „stazom“: šef firme je u ovoj zemlji 1950. zarađivao, u proseku, trideset puta više nego obični radnik, danas je njegova zarada veća tri stotine puta.
Političari u Nemačkoj i SAD-u slavodobitno su i na sav glas obznanili kako je recesija zaustavljena, a da se dve moćne privrede opet snažno zahuktavaju. Zahvaljujući ponajviše – Kini: tržište najmnogoljudnije zemlje sveta i privrede koja nastavlja neverovatan uspon, još je nezasito.
Posledice velike finansijske krize, koja je uzdrmala planetu, nisu, međutim, ni izdaleka, iščilele. One su u Americi posebno drastične i dramatične. I, kako to obično biva, one teško pogađaju svet koji je u svemu tome bio nedužan: banke (i njihovi menadžeri) koje su sve to zakuvale, i koje je država spasavala od totalne propasti ogromnim finansijskim transfuzijama na račun poreskih obveznika, zgrću ponovo milijarde – broj milionera povećao se na izmaku krize u 2009. čak za sedamnaest odsto! – a srednja klasa se dramatično rastače i tone u siromaštvo: američko ministarstvo poljoprivrede upravo je, kako prenosi nemački „Špigl“,  saopštilo da pedeset miliona ljudi nema dovoljno hrane. Svaki osmi Amerikanac i svako četvrto dete upućeni su na kuhinje za siromašne. Neverovatan podatak za najbogatiju zemlju sveta, konstatuje nemački magazin.
U najvećem broju slučajeva, nije reč o „klasičnoj sirotinji“ i beskućnicima. Na kazan mnogi stižu u automobilima, jedinim još preostalim znacima dojučerašnjeg blagostanja onih koji su se nenadano i surovo suočili s nezaposlenošću – zvanični podaci barataju sa stopom nezaposlenosti od deset odsto, a procenjuje se da je, kad se uzmu u obzir oni koji su se pomirili sa sudbinom i digli ruke od (uzaludnog) traganja za poslom, ona realno sedamnaest odsto, tri puta više nego u bilo kojoj krizi do sada, ne računajući „veliku depresiju“! – i ogromnim dugovima. Seriozni hamburški nedeljnik citira jednu od vodećih američkih kolumnistkinja, Arijanu Hafington i njenu konstataciju kako se Sjedinjene Američke Države suočavaju s opasnošću da „postanu zemlja trećeg sveta“.

AMERIKA GASI SVETLA
Analitičari su zapazili fenomen koji je „rodila“ kriza: niko više u „zemlji neograničenih mogućnosti“ ne spominje „američki san“, zavodljivu sagu koja je decenijama predstavljala mentalnu vertikalu u američkom biću, da je svako kovač svoje sreće i da je pred svima otvoren put od siromaštva do blagostanja, a u evropskoj familiji (EU) ko ne govori o Evropi i (nadnacionalnim) integracijama.
Kad je o „američkom snu“ reč, decenijama najvećem izvorištu tamošnjeg optimizma, najnovija istraživanja otkrivaju sumornu činjenicu: većina Amerikanaca je tvrdo uverena da će njihovoj deci ići daleko teže nego njima: iako se privreda oporavlja, sve je manje posla, profiti opet eksplozivno rastu, ali, u istoj srazmeri, i siromaštvo.
Minulo je vreme jeftinih kredita i potrošačke groznice. Kod velikog broja građana istopile su se sve rezerve (60 odsto njih ne raspolaže nikakvom ušteđevinom). Njihove kuće su izgubile cenu, a dugovi pritiskaju kao mora: privatni dugovi iznose u ovom času neverovatnih 13, 5 biliona dolara.
Nobelovac Pol Krugman upozorava da „Amerika gasi svetla“, a „Vašington post“ konstatuje da se zemlja suočava sa „strukturalnim problemom“ i da je minula finansijska kriza bila samo dramatičan izraz duboke (unutrašnje) krize (kapitalističkog) sistema i neoliberalizma.
Iako je u ovom času reč o sistemu „bez realne alternative“, uočljivo je, posebno u intelektualnom, ne samo levičarskom svetu, „traganje za alternativama“. Primetno je „novo čitanje Marksa“, a proskribovana reč „komunizam“ javlja se kao intrigantan izazov.
Jedan od najuticajnijih (levičarskih) sociologa u Nemačkoj, šezdesetosmaš Oskar Negt, upozorava u najnovijoj knjizi „Politički čovek, demokratija kao forma života“, da živimo u fazi dramatičnih promena bez jasnih orijentira i istorijskoj situaciji u kojoj samo utopije deluju realno. Problemi sveta rada se dramatično zaoštravaju i u opasnosti je kohezija demokratskog društva.
Ovog naučnika posebno opseda, kaže, odsustvo svake realnosti u političkom ophođenju s krizom i kao drastičan primer spominje stvaranje fonda teškog 480 milijardi evra za spasavanje propalih nemačkih banaka. Ta drastična preraspodela u korist „onih gore“, uz teranje na drastičnu štednju „onih dole“ u drastičnoj suprotnosti je s emancipatorskim idealima prosvećenosti, pravde, solidarnosti i jednakosti. Sve to isključuje politički moral i ugrožava osnove naše demokratije.

Smeta mu što američki bogataši preuzimaju ulogu države, „koja poseduje demokratski legitimitet“, i postavlja pitanje ko ovlašćuje te ljude da odlučuju o tome gde će se upotrebiti toliki novac: Peter Kremer

UČENJE DEMOKRATIJE
Negt prihvata činjenicu da je s marksizmom, kao zatvorenim sistemom nepromenjivih i utvrđenih istina, gotovo ali konstatuje, istovremeno, da je  Marksov kritički metod i danas i te kako upotrebljiv. Ono što smo videli na američkom primeru, gde ogromno uvećavanje profita nije imalo adekvatnog odraza na blagostanje širokih masa i otvaranje novih radnih mesta, za Negta je globalna boljka (kapitalističkog) sistema: ceh kriza plaćaju oni koji su praktično izopšteni iz društva. Citira izjavu Helmuta Šmita iz vremena kad je bio kancelar, da „današnja dobit predstavlja sutrašnju investiciju u otvaranje novih radnih mesta preksutra“, uz konstataciju da se sada stvari kreću u suprotnom smeru: današnji profiti „proizvode“ sutrašnju nezaposlenost.
Nemački naučnik veruje, uprkos svemu, da socijalizam nije „prevaziđen“ i da je „slobodan razvoj jedinke uslov za slobodan razvitak svih“. Zbog toga zastupa tezu da se demokratija mora uvek iznova učiti, svakodnevno, čitav život. Ljudi nisu rođeni kao politička bića, kao takva su plod stalnog obrazovanja i učenja a ne antropološka konstanta. Potreban je, dakle, upravo u ovim vremenima velikih kriza i mogućih socijalnih lomova, politički angažman a ne bekstvo u privatnost.
Da otpisane ideje o socijalizmu, solidarnosti i socijalnoj pravdi „vise ponovo u vazduhu“, pokazao je i jedan nedavni skup u Berlinu, posvećen komunizmu, uz učešće nekoliko poznatih levičara, među kojima se našao i slovenački maher i uspešan samoreklamer Slavomir Žižek: na skup koji bi, koliko juče, došlo nekoliko političkih avanturista i brojnija ekipa tajnih agenata (tema zvuči „subverzivno“), došlo je više od hiljadu osoba.
Što se ledenog ćutanja o Evropi, usred Evrope, tiče, očigledno je da su se svi pod teretom krize zabavili sobom, tonući u političku provincijalnost. Nemci su se fiksirali na sopstvene ekonomske interese, Francuzi su okupirani političim aferama i, bar trenutno, ne pokazuju nikakav poseban interes za Evropu, osim da unija ostane i dalje zavisna od njenih vodećih članica, politički posmatrači su zapazili da tokom izbora u Engleskoj Evropa gotovo nije spomenuta. Nje se najčešće sete najmanji (i najslabiji) članovi evropske familije, a usta puna Evrope imaju samo oni koji grozničavo i na dužu stazu, uzalud kucaju na njena vrata.

Један коментар

  1. Ничија није до зоре горела.
    Синоћ је, иначе, ХРТ1 приказао филм Мајкла Мура Sicko, о здравственом осигурању у САД. Тежиште приче није на оних 50 милиона Американаца који немају осигурање, него на онима који га имају, а осигуравајуће компаније чине све да изврдају плаћање. Нека “Печат” пише мало о томе.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *