BOSA ROSIĆ Zaborav caruje na vrednim belezima prošlosti

Razgovarao Svetislav Tijanić

Naša sagovornica, jedan od autora projekta „Staro selo“ u Sirogojnu, govori o poraznom stanju srpskih pravoslavnih grobalja kod nas i susednim zemljama i pojašnjava kako su širom Srbije nastali kameni spomenici poznati kao krajputaši

Radeći na istraživanjima narodne arhitekture Staroga Vlaha, vezane za izgradnju Etno-parka u Sirogojnu, i proučavajući taj deo materijalne kulture srpskog naroda, ugledni etnolog Bosa Rosić, jedan od inicijatora osnivanje Muzeja pod otvorenim nebom „Staro selo“ u Sirogojnu,  dobar deo radnog veka posvetila je istraživanjima grobalja i nadgrobnih belega  Srba. Njena monografija na tu temu pod nazivom „Šarena sela“ (1999) izazvala je, s razlogom, ogromno interesovanje stručne i naučne javnosti. Uz monografiju „Sveti Georgije u Dabru“ (2001), gde je jedan od autora, i knjigu „Oko zlatiborsko“ (2003), vezanu za mitologiju i običaje Zlatibora, u svoje uspešne projekte ugradila je prošle godine izuzetno vrednu monografiju „Pomenici na kamenu“ o narodnim spomenicima od 1804. do 1815. godine u zapadnoj i centralnoj Srbiji. Danas se ova uporna Zlatiborka smatra jednim od najboljih poznavalaca funerarne umetnosti u srpskoj tradiciji, pa je već godinama važna karika u projektu SANU „Položaj srpske nacionalne manjine u susednim zemljama“.
Akademik Dobrica Ćosić ocenjuje da je tim poduhvatom Bosa Rosić učinila „rodoljubivi podvig“, kao „strasni tragalac za belezima zapamćene i zaboravljene prošlosti, borilac za pamćenje nacionalnog bivstvovanja, njegovog istorijskog smisla i značaja“. Sa timom iz Narodnog muzeja u Užicu, u kome su još Ivana Todorović, etnolog, i Zoran Domanović, fotograf, ona realizuje elaborat pod nazivom „Srpska groblja i nadgrobni belezi u susednim zemljama“. Prva zemlja, mimo Srbije, koja je u celosti istražena je Rumunija, a predviđen je rad i u Mađarskoj, Albaniji, gde je nedavno bila, i Italiji. Ta tema je i okosnica našeg razgovora za Pečat

Generalno, u kakvom su stanju srpska pravoslavna groblja ovde i u svetu, i kako se Srbi odnose prema grobovima svojih najmilijih i svojih daljih predaka?
U Rumuniji su, recimo, groblja ista kao i u Srbiji. Zarasla u korov ili porušena. To znači da je odnos Srba prema svojim precima nikakav i za svaku osudu. U gradovima, gde postoje komunalna preduzeća, groblja se održavaju, a u selima je, blago rečeno, haos. Isto je i u Albaniji, gde smo upravo boravili na kratko uz podršku Ministarstva za dijasporu Srbije, i gde ćemo, ako bude sredstava, nastaviti ovaj posao kada završimo Rumuniju. Ta ocena nije ishitrena, ona je rezultat mog dugogodišnjeg rada i impozantne zbirke od oko 20.000 očišćenih od korova, snimljenih i uvedenih u kompjuter srpskih pravoslavnih nadgrobnih spomenika.

Da se, na trenutak, vratimo Sirogojnu. Sve je odatle i počelo, a vi ste uložili ogroman trud u taj reprezentativni muzej srpskog graditeljstva?
Sakupljajući objekte i predmete za taj etno-park, kako je u početku glasio naučni termin za njegov naziv, ja sam detaljno istražila veliki deo Starog Vlaha u koji spadaju opštine Čajetina, Užice, Nova Varoš i Priboj. Prikupljeno je 38 drvenih objekata koji su otkupljeni, preneti u Sirogojno i postavljeni. Za stalnu etno-postavku u okviru muzeja prikupljeno je 1.300 predmeta. Naziv „Staro selo“ muzej je dobio kasnije, i to na pomalo neobičan način. Sretnem jednom baku Ljubinku Matović, pletilju iz Sirogojna, koja je čuvala decu jednog mog kolege, i pitam: „Gde si to bila sa decom?“, a ona mi kaže: „U ovom tvom starom selu“. Odmah sam to zapisala, predložila da se muzej tako zove, to je prihvaćeno pa mi smeta kada taj muzej danas zovu Etno-selo.

Pravoslavna crkva u Ljesu

Vaš projekat „Na svetim vodama Lima“ iz 1993. godine jedan je od najznačajnijih poduhvata Narodnog muzeja u Užicu?
Formirali smo tim u kome sam ja istraživala etnografski deo u crkvama Sveta Janja, Uvac, Mažići kod Priboja i Pustinja u Prijepolju. Između ostalog, u iskopavanjima u Mažićima otkriven je medicinski pribor iz srednjeg veka za komplikovane operacije, što nas je osokolilo i dalo nam dodatnu snagu u istraživanjima i obnovi tih odavno porušenih srpskih srednjovekovnih svetinja. Pošto uz sve te komplekse postoje i brojni grobovi, tada sam se i opredelila za proučavanje grobalja i nadgrobnih belega, a 2004. godine predala sam SANU projekat za proučavanje grobalja i nadgrobnih belega srpskog naroda u zemljama u okruženju. Već pet godina radimo istraživanja u Rumuniji, iz razloga što je u toj zemlji srpski narod najmnogobrojniji. U taj projekat u zadnje dve godine uključila su se Ministarstva za kulturu i za dijasporu.

Iz kog perioda je bio najstariji srpski pravoslavni spomenik koji ste obradili?
Nažalost, pre dolaska Turaka naši spomenici su bili dugačke kamene ploče položene po grobu. Na njima su bili urezani krstovi, a natpisi su bili veoma retki. Tradicija takvih spomenika prestaje dolaskom Turaka. Spomenici se pod Turcima najčešće grade od drveta koje je, razumljivo, brzo propadalo. I, da se grob ne bi sasvim izgubio, u visini glave i pod noge pokojnika stavljana je ripa (kamen) u prirodnom obliku, nađena u okolini.  Nema, opet kažem, nažalost, starih spomen-obeležja, izuzev vrlo retkih kamenih spomenika iz viševekovnog robovanja pod Turcima. Ali, kada je vaspostavljena država koja nije postojala četiri veka, prota Mateja Nenadović izdaje naredbu da će se vladati po starim zakonima, pa se spomen-obeležja ponovo postavljaju kao u predtursko vreme: položene ploče po grobovima ustaničkih starešina u portama crkava ili manastira, a za obične vojnike – ako su imali sreće – rodbina je gradila spomenike po seoskim porodičnim grobnicama. Tada se ploče počinju uspravljati, podizati, a termin „podići spomenik“ zadržao se do danas, i sasvim jasno govori o razvoju funerarne umetnosti u srpskoj tradiciji.
Pronađeno je preko stotinu očuvanih spomen-obeležja ustanicima Prvog i Drugog srpskog ustanka, a najviše ih je podignuto poginulim vođama Karađorđu Petroviću i Milošu Obrenoviću, kao i Vuku Stefanoviću Karadžiću. Mnoge zajedničke kosturnice koje se nalaze na poprištima borbi, međutim, još uvek su neobeležene. Izgleda kao da se izginulim, običnim borcima, nije poklanjala zaslužena pažnja. Ali, kako je i moglo, kada je sirotinja bila po zbegovima, iz svake kuće je neko poginuo, a više je bilo gladnih nego sitih. Ožalošćene majke su i u takvoj situaciji želele da se zna kakav je dika bio njihov jedinac. Ko onda to da napiše? Kao i uvek u teškim situacijama, srpski narod se obraćao crkvi i njenim časnim duhovnicima koji su jedini u tadašnjoj Srbiji bili pismeni i koji su ispisivali poruke na spomenicima. Kamenorezačko-spomenarska delatnost razvila se tek posle Prvog srpskog ustanka, i to prvo u Dragačevu, gde su koristili kamen peščar pogodan za obradu. Ali, on je lošeg kvaliteta, pa o tim prvim spomenicima, nažalost, govore samo retke fotografije. U selu Velike Sugubine kod Rekovca knez Miloš je 1830. godine podigao spomenik Levčanima koji su 1815. izginuli u boju sa Turcima, i ta godina može se smatrati za početak državnog obeležavanja značajnih datuma i ličnosti u Srbiji kroz spomen-obeležja.

U Dragačevu su najbrojniji spomenici „krajputaši“ čije poruke izazivaju pažnju. Ima ih, naravno, širom Srbije, ali zanimljivo je saznati – kako su oni nastali?
Krajputaši su prazni grobovi. Oni nemaju mrtvaca, jer je on poginuo i ostao negde na ratištu. Kod kuće mu rodbina podiže spomenik, ali na mestima koja su prolazna. Na raskrsnicama, najčešće. Plavo obojeni spomenici s belim ratnicima, naoružanim kao da će iskočiti iz spomenika i zauzeti svoju busiju za borbu, postavljani su da budu opomena kako se čuva otadžbina i podstrek za nacionalnu borbu protiv Turaka. Obično su, dakle, bili pored puta, i takav vid obeležavanja potiče iz stare Grčke. Građeni su od kamena peščara, i prozvani su krajputaši. Kada se kaže „krajputaš“, uvek se misli na borce koji su poginuli u ratu. Istina, i spomenici Krcunu i Svetoliku Lazareviću su „krajputaši“, pošto su oni sahranjeni sasvim na drugoj strani, tim spomenicima je samo obeleženo da je tu neko poginuo. Kod krajputaša podignutih poginulim junacima rodbina bi „sahranila“ njegovu odeću pa se tu palila sveća, a onda bi majka zatražila da je „sahrane pored sina“, zatim bi to zatražio i otac, i tako se počelo „izlaziti“ iz grobalja što nije dobro i što nije srpski pravoslavni običaj. Tu pojavu odomaćenu u mnogim selima treba suzbiti i sahranjivati mrtve na grobljima, a ne pored puta i u dvorištima ili na sopstvenim imanjima.

Drveni spomenici: pravoslavno groblje u Stančevu u Rumuniji

Stanje srpskih pravoslavnih grobalja u našoj zemlji je, očito, posledica nebrige. Dobro znamo kakva je situacija tamo gde su srpska groblja bila na udaru ustaša, muslimana, a pogotovu Albanaca. Kakvo je stanje u Rumuniji i Albaniji?
O srpskim grobljima na Kosovu i u Hrvatskoj odavno se sve zna, ali u Rumuniji nije ratno stanje, a ima grobalja koja su uništena. O tim grobljima praktično niko više ne brine, jer su potomci ili pomrli ili su se odselili. Srpska groblja u Grčkoj su veoma uređena, o našim vojničkim grobljima na severu Afrike „Pečat“ je nedavno pisao, a ja još da dodam da u mestu Jindrihovice u Češkoj postoji spomen-kosturnica koju je podigao kralj Aleksandar. Austrijanci su, naime, kada se zaratilo, mobilisali u Srbiji dečake od 18 godina i uputili ih na rad u svoje pokrajine. Jedna od njih je bila Češka. Stradali Srbi su pokopani zajedno sa Rusima u Jindrihovicama, a spomen-kosturnicu je obnovio Đoko Stojčić kada je bio naš ambasador u Češkoj.

Šta je ostavilo na vas najveći utisak tokom petogodišnjeg angažovanja u Rumuniji?
Na prostorima ove, nama dobrosusedske zemlje, u Pomorišju, Srbi najduže žive od svih zemalja u kojima su živeli. Kada smo u jednom srpskom selu upitali meštanke srpske nacionalnosti da li su nekada bile u Srbiji, misleći na prostore bivše Jugoslavije, pogledale su nas i čudeći se u glas rekle: „Pa ovo je Srbija“. Važan je i sledeći primer. Prošle godine smo krenuli u Rumuniju dan nakon smrti blagopočivšeg Patrijarha srpskog gospodina Pavla. Kako su nas tog ponedeljka ujutru rano iz Beograda ispratila crkvena zvona,  tako su nas u svim srpskim crkvama u Rumuniji dočekivala. Pošto su ljudi znali da dolazimo, ulazak naših kola u svako srpsko selo značio je zvonjavu crkvenih zvona u znak žalosti za Njegovom svetosti. Očigledno je glas o našem prispeću išao brže od nas. Ispred crkava su nas sačekivali Srbi s kapama u rukama krsteći se, odajući time počast blaženopočivšem srpskom Patrijarhu. Bili su to veoma dirljivi prizori. U njihovim očima ogledala se i velika tuga i ponos,  i nada da ćemo se, kao u odavanju pošte Patrijarhu, jednom složiti i biti ono što treba da budemo. Naročito je bio potresan jedan susret u aradskom selu Saravoli, gde smo zatekli skoro punu crkvu, kada je jedna baka  iz nedara izvadila novčanicu od deset leja  i ugurala nam u ruke za pomoć srpskoj crkvi u Srbiji. Novčanicu čuvamo u muzejskoj dokumentaciji kao potvrdu da srpska duša i bratska ljubav ipak postoje.
Velike  panonske prostore Vlaške, Moldavije, Mađarske, ili kako se najčešće nazivaju, prekodunavske zemlje, u kojima žive Srbi još od velikih seoba šestoga i sedmoga veka, Srbi počinju brojnije da naseljavaju posle prodora Turaka na Balkansko poluostrvo. Tamo se seli uglavnom srpsko plemstvo koje dobija posede, a najverovatnije da ih i kupuje od tadašnjih vladara, gde naseljavaju srpski živalj koji dovode sa sobom. Srpsko plemstvo nije živelo po gradovima već na svojim posedima u prelepim dvorcima. Materijalni ostaci ovih plemićkih dvoraca još se raspoznaju u Pomorišju, a pisana dokumenta i narodna tradicija s ponosom čuvaju uspomene na slavno srpsko plemstvo. Današnje srpske crkvene opštine u Rumuniji, zajedno sa svojim sveštenstvom, poslednjih nekoliko godina na seoskim crkvama postavljaju skromne mermerne ploče sa ispisanim podacima, da bi i na taj način čuvali od zaborava svoju istoriju.
U istraživanjima koja, su obavljena u Rumuniji 2004, 2008. i  2009. godine, ukupno su istražena dva grada, 24 sela, 30 crkava, dva manastira, 34 groblja i 3032 nadgrobna spomenika. Ostao je još deo koji se nalazi na levoj strani Dunava, u takozvanoj Dunavskoj klisuri, pa bi skoro čitavo područje na kome živi srpski narod u Rumuniji bilo etnografski istraženo. Iza ovih istraživanja sledi štampana monografija o istraženom području. Očekujemo da će taj budući pisani dokument  bar delimično  dati  odgovore na mnoga pitanja koja nedostaju o životu Srba pred pad Srbije i za vreme turskog ropstva. Za taj period, kao što se zna, veoma su oskudni istorijski podaci i on se smatra najnerasvetljenijim vremenom u srpskom narodu. Uporednom metodom o životu Srba u Banatu, koji su mnogo kraće  živeli u turskom ropstvu, moglo bi se doći do novih saznanja. Zato nam i predstoje nova i opsežnija istraživanja kojima bismo upotpunili dosadašnja znanja.

Ostaci pravoslavnog groblja u Albaniji

Utisci iz Albanije su vam još uvek sveži. Kako ste videli „zemlju orlova“ s pozicije istraživača srpskih grobalja i nadgrobnih belega?
Multidisciplinarna istraživanja albanskog prostora na kome su živeli Srbi, a i danas ih ima mnogo, mora da obezbedi država Srbija. To Srbi tamo očekuju, i računaju da neće biti problema sa albanskom državom. Ima, međutim, i posla za nas obične ljude.  Srpsko-crnogorsko udruženje „Morača-Rozafa“ u Skadru ima svoje prostorije, dosta članova, organizuju i časove srpskog jezika, ali nemaju knjiga na srpskom jeziku. Bilo kakve knjige srpskih pisaca su im dobro došle, i ja bih zaista iskoristila ovu priliku da pozovem čitaoce „Pečata“ da se organizujemo i pošaljemo knjige u Skadar. Pavle Jahoja Brajović, naš domaćin u Albaniji, predsednik Udruženja „Morača-Rozafa“, uspeo je da okupi brojne Srbe pravoslavce, Srbe muslimane i Srbe katolike, i da se bori za očuvanje srpskog jezika u Albaniji i srpskih običaja. Nijedan spomenik na srpskom groblju u toj zemlji nije ispisan ćirilicom, sve je latinica, a umesto srpskog -ić na kraju prezimena stoji -Q. Pavle Brajović objašnjava da je to -ić  još 1934. godine zabranio kralj Medzogu kome je naš kralj Aleksandar-ujedinitelj pomogao da dođe na vlast. Medzogu je ukinuo i škole na srpskom jeziku, što je bio glavni razlog da Srbi u Albaniji skoro zaborave ćirilicu.
U  selu Raškule,  naziv ovog sela potiče od Nemanjića dvora koji su ovde bili, a narod ih je zvao „raške kule“, nalazi se crkva Sv. Đorđa, Nemanjića zadužbina koju je podigao Sveti Sava. I ona je kao i sve druge u ruševinama. Katolici su je prisvojili i ogradili, napravili mali amfiteatar i tu dolaze i drže svoje mise. Najstariji Srbin u Skadru, koga zovu Gano, musliman, inače je sjajan pevač sevdalinki koje su se zahvaljujući njemu i očuvale. On ih je uprkos terora u kojem su živeli, na privatnim skupovima sa zadovljstvom pevao i prenosio potomcima. Zbijajući šale na  račun svojih  godina (preko 75), pred nama je ostavio amanet da kad bude umro pored hodže njegovoj sahrani prisustvuje i pravoslavni sveštenik. Samo, kaže, ne zna gde će biti sahranjen, jer je srpsko groblje u Skadru davnih šezdesetih godina prošlog veka razoreno, preorano i na tom mestu je sazidana bolnica.
Ravnica Vraka koja se pruža pored Skadarskog jezera sve do ispod Prokletija, sa selima  Dobrač, Golem, Štojnovi, Grilj, Omara, Kamenice i Borič mali i veliki, oduvek je  bila srpska. Svi toponimi su srpski, legende su očuvane, ispod samih Prokletija su bili letnjikovci Nemanjića, Balšića dvori, stari srpski manastiri i crkve od kojih stoje samo zidine. Pored samog puta nalazi se nova crkva Sv. Trojice, sazidana pre 12 godina, čiju je izgradnju pomogao Njegova svetost, naš počivši Patrijarh Pavle sa sredstvima koja iznose više od jedne četvrtine. U blizini ove nove crkve nalaze se ruševine stare crkve Sv. Trojice u Vraki koja je sazidana 1854. godine. Posle represije do koje je došlo 1966. godine ova crkva je pretvorena prvo u salu Doma kulture, pa u biblioteku. Onda je napuštena i danas je u ruševinama. Nekada je oko crkve bilo veliko srpsko groblje, a sada smo našli samo dva oborena spomenika, jedan je bez napisa, samo sa krstom, a na drugom piše: „Ovde je poranjen Milovan Martinović sa sinom svojim Jovanom.“
Sve ostale bogomolje u Skadru sagrađene su u poslednjoj deceniji 20. veka, jer je  još 1966. godine Enver Hodža naredio da se poruše, da svi stanovnici Albanije postanu ateisti i Albanci. Sve nacije koje su živele u Albaniji, odnosno svi njihovi članovi, morali su sami uzeti šiptarska imena, zaboraviti svoj maternji jezik i sva prava koja su nacionalne manjine imale zagarantovana pravilima Ujedinjenih nacija. Posle smene Enverovih pristalica, narod kao da se budi iz dugogodišnje more, osvešćuje se  i počinje vraćati svoja prava. Zidaju se uporedo katoličke i pravoslavne crkve, kao i džamije.
U Skadru i okolini živi veliki broj Srba. Tamošnje srpske vođe misle da ih ima bar 50 odsto od čitavog stanovništva, a ima dosta i pravoslavnih Albanaca koji održavaju naš običaj – krsnu  slavu, iz čega se može naslutiti da su to poarbanašeni Srbi. Sve to, jednom rečju, govori da su na ovim prostorima neophodna multidisciplinarna naučna istraživanja koja će izvesti stručne ekipe iz naše zemlje, i pomoć matice – kako svi zovu Srbiju.

___________________

Uloga elite

Šta je vaš savet, ili preporuka, da se stanje popravi, kako ne bismo, kako to mnogi žele, bili narod bez predaka i prošlosti?
Mi u Srbiji kao da svesno radimo na tome da budemo narod bez predaka i prošlosti. U Rumuniji, recimo, ako selo ili grad, imaju pet žitelja Srba, na tabli stoji i srpski naziv tog mesta. I to – ćirilični. Srbi u Rumuniji su se za to izborili zahvaljujući svojoj intelektualnoj eliti. Ćirilicu treba da čuvamo kao oko u glavi, ali naša elita očito ne misli tako. Evo, od Beograda do mora ni na jednoj kafani nije ćirilični natpis. Ljudi nazovu butik stranim imenom, a ne znaju ni šta im znači ta reč. Često je pogrešno i napišu. Mora da postoji neko ko to odobrava, ko o tome odlučuje. Odatle se počinje. Pogotovu ne smemo da zaboravimo svoje dedove, bake, svoje pretke i svoje srpsko poreklo. Tu nam ne treba pomoć, već samo dobra volja. Srpske nacionalne manjine u svetu su u neuporedivo težem položaju od nas. Oni najčešće nemaju nikakva nacionalna prava, i zato očekuju da mi njima pomognemo. A mi, opet, očekujemo da oni, nazovimo ih  gastarbajteri, pomognu nama. Tako ispada da u ovom slučaju radimo po onoj narodnoj: „Seljak donosi žito u vodenicu, gleda vodeničara i razmišlja: Evo kuma, samleće bez ujma. Vodeničar gleda seljaka, pa i on razmišlja: Evo kuma, daće dva ujma“. A vreme neumitno prolazi.

___________________

Iz bogate naučne biografije

Bosa Rosić, etnolog po profesiji, zajedno sa dr Nikolom Pantelićem, etnologom, dr Darom Drljačom, etnologom, i Rankom Findrikom, arhitektom, inicirala je osnivanje Muzeja pod otvorenim nebom „Staro selo“ u Sirogojnu koji ove godine obeležava tri decenije postojanja. Tokom više od 20 godina provedenih u Sirogojnu, ona je u tom jedinstvenom muzeju uradila i izuzetno vrednu etnografsku postavku sa 1.300 eksponata. U Narodnom muzeju u Užicu, gde je nastavila svoj uistinu plodonosan rad, takođe je uradila stalnu etnografsku postavku „Užice, nastanak i razvoj“, zatim i izložbu „Od Ljubiša do Akademije“, vezanu za život i rad jedinog zlatiborskog akademika Miladina Pećinara, da bi potom postala jedan od najaktivnijih učesnika za srpski narod veoma značajnog multidisciplinarnog projekta „Na svetim vodama Lima“.

2 коментара

  1. Poštovana gospiođo Rosić,

    Milonja Obradović i njegov brat Miloš iz s. Lubnice, pored Berana, su bili borci Limskog odreda u I svetskom ratu. Milonja je poginuo, a Miloš preževeo.

    Njihov unuk Goran Obradović iz Beograda, bi voleo da sazna da li postoji pisani trag o borcima Limskog odreda; neka knjiga ili istorijski zapis; neko spomen-obeležje na kome su upisana imena poginuli boraca i sl. Kkao što ste pokazali u svom istraživanju kameni beleg komandantu bataljona Vasilija Lukovića. Molimo vas za neku adresu ili telefon za kontakt.

    tel. Gorana Obradovića o641271140

    Uz iskrenu zahvalnost i poštovanje

    Goran Obradović i
    Živko Teodosić

  2. Поштовано Уредништво,
    Поштовани господине Тијанићу,

    Не сумњам да сте схватили из мог претходног мејла да сам га послао у уверењу да га шаљем госпођи Боси Росић. Био сам на тел. вези са мојим пријатељем Гораном Обрадовић, и истовремено претраживао по интернету за неким трагом његовог деде Милоње Обрадовића, па сам мејл послао одмах. Мало касније сам схватио да је то портал “Печата”, па Вас љубазно молим да ми, (ако имате, наравно) доставите мејл адресу г-ђе Росић, да јој се обратимо, или јој проследите наш мејл.

    Љубазно Вам захваљујем,

    Живко Теодосић

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *