Upotreba Tišme

Piše Aleksandar Dunđerin

Da li je objavljivanje dela iz Tišmine zaostavštine najavilo da će ovaj pisac uskoro biti izložen „novom čitanju“ koje će u obzir uzeti nepostojeće postmoderne i desadovsko-pornografske poetičke i kulturološke aspekte njegovog stvaralaštva?

Da nije bilo Maksa Broda, koji je posthumno objavio sabrana dela Franca Kafke, ovaj pisac verovatno nikada ne bi postao jedna od najznačajnijih književnih pojava u 20. veku. Da nije bilo Sonje Tišme, nedavno počivše supruge Aleksandra Tišme (1924-2003), javnost možda nikada ne bi ugledala „Pisma Sonji“ (2006) – prepisku koja je bacila potpuno novo svetlo na bračni odnos ovo dvoje ljudi i istovremeno našeg značajnog književnika predstavila kao mnogo kontroverzniju ličnost nego što se do tada smatralo; a verovatno ne bi bila ni upoznata sa romanom „Ženarnik“ (2010), koji je Akademska knjiga iz Novog Sada uvrstila kao 19. knjigu edicije Tišminih celokupnih dela.
Koliko nam je, međutim, ovo otkriće pomoglo, ili možda ipak odmoglo, da bolje shvatimo pojedine aspekte stvaralaštva Aleksandra Tišme, a pre svega poetičke i kulturološke perspektive njegovog književnog opusa?
Pre nego što pokušamo da odgovorimo na ovo pitanje, pošteno bi bilo primetiti da edicija zaslužuje pohvalu, te da je u kontekstu kritičkih izdanja Tišminih sabranih dela čak i poželjno objaviti ponešto i iz književne ostavštine pokojnog pisca, a pogotovo rukopis koji, možda, ima potencijal da „piščevom portretu donese neku sitnu, ali zanimljivu crtu“. Naravno, štampanje dela iz zaostavštine pisca neizostavno mora da prati adekvatna napomena priređivača, dovoljno stručnog, iskusnog, ali i do poslednjeg detalja upoznatog sa celokupnim stvaralaštvom autora čiji rukopis objavljuje. U toj napomeni (predgovoru) priređivač je dužan da odredi vrednost, mesto i značaj do tada neobjavljene knjige, kao i razloge zbog čega se odlučio na takav čin.
Na prethodno postavljeno pitanje ne može se, dakle, dati potpun odgovor ukoliko se podjednaka pažnja ne pokloni kako „Ženarniku“, tako i predgovoru Ivana Negrišorca, koji je priređivač ovog romana, inače književnik i proučavalac literature kojeg dosadašnji rad u kulturno-umetničkom i naučnom kontekstu preporučuje za obavljanje tako kompleksnog i odgovornog posla.
I pored toga, i u samom „Ženarniku“, i u odluci za uvrštavanje ovog romana u Tišmina sabrana dela, ali i u predgovoru Ivana Negrišorca – previše je nedostataka koji bacaju sumnju da ovaj projekat nije realizovan uz poštovanje svih nabrojanih kriterijuma koji prate oblikovanje jedne ozbiljne edicije.

CARSTVO ZLOČINACA
U pomenutom predgovoru najmanje je sporna morfološka i semantička analiza „Ženarnika“. Činjenica je da je Tišma radnju romana smestio u prostor nekakve „mitske izmaglice“, u daleku, neprecizno određenu prošlost, koja donekle upućuje na savremenu predstavu robovlasničkog društva. Čitav roman predstavlja svedočanstvo Potkušenjaka, glavnog junaka dela, istovremeno i pripovedača, o egzotičnoj zemlji po kojoj neprekidno ratuju divlja plemena, narodi i države, i u kojoj vlada jedino zakon jačeg, dakle isključivo nasilje kao sredstvo za dosezanje svakog cilja.
Kompozicija romana oblikovana je jednostavno, po modelu linearnog sižea, događaji su, dakle, hronološki poređani, tako da je u „Ženarniku“ veoma lako uočiti nekoliko celina koje postepeno vode radnju ka konačnom raspletu. Razbojnička družina Gospodara napada vojsku Amberije, brutalno ubija sve njene vojnike osim Potkušenjaka kojeg zarobljava i obrezuje. Gospodar ne samo da odlučuje da poštedi Potkušenjaku život, nego ga čak proglašava i za njegovog najbližeg saradnika (!?). Ovaj zbog toga mora da prisustvuje sadističkim scenama iživljavanja Gospodara nad ženama, prethodno otetim iz okolnih sela. Kada robova i žena ponestane (pošto se seksualno isprazni na njima, Gospodar ih ubija), družina zločinaca kreće u nekoliko uspešnih pohoda na „novo, sveže meso“, čineći svakovrsna zla. Međutim, u poslednjoj akciji, u kojoj su razbojnici osvojili čak i kneževinu Solzeju, a Gospodar se smestio u dvor – i odjednom postao pristojan ljubavnik kneževe udovice (!?) – izbija pobuna, i glavni Gospodarev ratnik izdaje svog vođu, koji na kraju biva ubijen, što dovodi i do potpunog rasturanja banditskog carstva.
Svaka od opisanih celina ispunjena je jedino scenama zla, seksualnih zlostavljanja, nasilja i straha. I ničim drugim.
Ideja da je zlo slobodno razliveno po čovekovoj duši, jedna je od važnijih obeležja čitavog Tišminog stvaralaštva. Da bi iskazao tu esenciju zla, Tišma je verovatno svesno pokušao da uđe u jednu, imajući u vidu njegov književni senzibilitet, rizičnu avanturu, koja bi, da je uspela, zaista otkrila nekog novog, sasvim drugačijeg autora. On je, naime, najpre smestio radnju u daleki, nepoznati svet sa obrisima prostora fantastike, a potom je pažnju fokusirao na minimalni socijalni ambijent (carstvo zločinaca) u kojem postoje samo telesna uživanja i sadistički oblici zadovoljavanja strasti. A onda je upao u zamku. Da bi prikazao svet bez bilo kakvih moralnih skrupula, bez i trunke ljudskosti, bez opterećenja koje donosi postojanje ljubavi, Tišmi su se kao jedino rešenje nametnuli antijunaci svedeni na potpuno ogoljene i psihološki nimalo iznijansirane likove kojima identitet obezbeđuje tek to što vrše zverstva nad drugima.
Takav postupak, međutim, nije nikada bio svojstven ovom piscu, i stoga je on i imao tolike probleme tokom rada na „Ženarniku“, te zato verovatno i nije želeo nikada da ga objavi. Aleksandar Tišma je književnik koji je uvek težio empirijskoj tačnosti, nadograđujući realističko-naturalističku doktrinu nenametljivom ironijskom distancom, ali i modernističkim osećajem za psihološko portretisanje likova, što je njegovo realističko svedočenje o stvarnosti u kojoj je i sam učestvovao činilo kompleksnim i višeznačnim, ponekad čak i tajnovitim.
Odsustvo egzistencijalne punoće i psihološke širine likova u romanu koji sledi logiku realističke poetike, moralo je da dovede do nepremostivog problema motivacije, bez koje zamišljeni obrti deluju neuverljivo i neuspelo. Zato čitalac ne može da dokuči šta je zaista nagnalo Gospodara da Potkušenjaka proglasi za parnjaka, otkud preobražaj u ponašanju i govoru bandita po osvajanju Solzeje, i, konačno, kako su se najbliži saradnici, koje je rukovodio jedino strah od vođe, odjednom odlučili da učestvuju u pobuni i ubistvu Gospodara. Mnogo je, zaista mnogo deus ex machina u „Ženarniku“.
Zbog ovih manjkavosti – kojima bi se, iz istih razloga, mogle pridružiti i one koje se tiču krajnje monotonih, neinformativnih i jednih te istih dijaloga – „Ženarnik“ pre deluje kao skica nego kao završen roman dostojan umeća njegovog autora. Kao skica, on krije u sebi neke segmente koji bi, da je Tišma uspeo da ga završi i kako-tako umetnički oblikuje, mogle „piščevom portretu doneti neku sitnu, ali zanimljivu crtu“. A ovako mogu samo da zbune poštovaoce Tišminog dela, koji će čitajući „Ženarnik“, bez neophodnih i nedvosmislenih upozorenja u predgovoru, u čudu posmatrati nedostatak karaktera, stilsku osiromašenost, nagle i nemotivisane obrte, izveštačene dijaloge; kao da je „Ženarnik“ pisao neki srednjoškolac kojeg niko nije upozorio da književnost nije njegova vokacija.
Stoga bi ovo posthumno objavljeno delo Aleksandra Tišme moralo da sadrži barem oznaku „nedovršeno“. A upravo to u svojoj obimnoj studiji priređivač ni u jednom trenutku ne saopštava.

„Razvrat ipak ne zadovoljava. Posle njega ostaje neprijatan ukus uzaludno utrošenog vremena, baš kao posle čitanja lakih knjiga. Skoro da je onda i bolje trošiti vreme zaista uzalud, bez cilja, to jest, i bez razvrata: tada tog ukusa, tog samosažaljivog kajanja nema“: Aleksandar Tišma o Ženarniku

BOG RAZVRATA
Istina, Ivan Negrišorac na nekoliko mesta u predgovoru ističe kako „Ženarnik“, posmatran u estetskoj ravni, „zaostaje za onim najboljim što je Tišma stvorio“. Ipak, čudno je da za priređivača nisu bila dovoljna zapažanja samog autora o svom delu, izrečena u „Dnevniku 1942-2001“ (2001), pa da iz njih izvuče zaključak kako je u pitanju štivo za koje je njegov autor smatrao da ne zaslužuje da se objavi, i kojeg on zapravo nije do 2001. godine uspeo da završi. Negrišorčeva primedba da bi Tišma da nije verovao u vrednost „Ženarnika“ sam uništio svoje delo, naprosto je nenaučna, jer se istom logikom može zaključiti da bi Tišma to delo sigurno objavio da je verovao da ima bilo kakvu vrednost.
Ali, upravo pomenute beleške, napisane između 1973. i 1991. godine (navodno je toliko dugo Tišma stvarao delo, i to baš ovo izuzetno skromnih estetskih i umetničkih kvaliteta!?), kojih je zaista mnogo, a neke od njih i Negrišorac pominje na početnim stranama predgovora, svedoče šta je Tišma mislio o svom delu. „Hvatam se polako u koštac sa Ženarnikom, ali uz stalno žaljenje što tu temu ne mogu da osavremenim… Sanjani likovi i događaji mimo su stvarnosti, njene groteske, dakle neupotrebljivi“; „Razvrat ipak ne zadovoljava. Posle njega ostaje neprijatan ukus uzaludno utrošenog vremena, baš kao posle čitanja lakih knjiga. Skoro da je onda i bolje trošiti vreme zaista uzalud, bez cilja, to jest, i bez razvrata: tada tog ukusa, tog samosažaljivog kajanja nema“. Već ova dva citata iz „Dnevnika“ svedoče da Tišma uopšte nije bio zadovoljan svojim romanom „Ženarnik“, što potvrđuje i beleška u kojoj on, navodeći mišljenje Milice Nikolić, konstatuje da je „Ženarnik“ „omladinski roman“ koji je najbolje uništiti. Konačno, sam Aleksandar Tišma, upravo 1991. godine, definiše ono što je napisao, sledećim iskazom, takođe u „Dnevniku“: „Moja knjiga Ženarnik je pornografska bljuvotina“.
Možda je ova poslednja dnevnička napomena i nagnala Negrišorca da „Ženarnik“ posmatra kao ostvarenje koje otvara nove poetičke i kulturološke perspektive u sagledavanju celokupnog stvaralaštva našeg pisca, koji, navodno, po mnogo čemu, a pre svega po provokativnosti i potrebi da se, u postmodernističkom maniru, prodre u svet Drugog, predstavlja čak i rodonačelnika nekih kasnijih tendencija.
„U poetičkom smislu treba konstatovati da je Tišma sačinio istinski roman desadovskog tipa, jedan od najizrazitijih te vrste u srpskoj književnosti“, zaključiće Negrišorac u poslednjem poglavlju predgovora.
Neke paralele između „Ženarnika“ i „stvaralaštva“ Markiza de Sada moguće je povući. Uostalom, na to upućuje već i sam naslov Tišminog nedovršenog dela, koji je zapravo i jedina svetla tačka čitavog romana. Ženarnik je imenica koja je stvorena po tvorbenom modelu kao i imenice „golubarnik“, „živinarnik“, „pilićarnik“, „kokošarnik“. U tom smislu, Negrišorac jeste u pravu kada konstatuje da po tom modelu „nova reč, ženarnik, ukazuje na tretman žene uporediv sa jatom pernatih životinja koje čovek koristi kako god poželi“. Ideja o svođenju žene isključivo na objekat čija se funkcija iscrpljuje u tome da bude predmet za razne oblike perverznih užitaka, dakako, ima uporište u desadovskoj filozofiji. Ali Tišma u „Ženarniku“ ni izbliza nije kao De Sad veličanstven u monstruoznoj pikturalnosti kojom oblikuje pojedine pornografske narativne situacije.
Nije ovo prvi put da se traga za odjekom stilskih i poetskih specifičnosti Markiza de Sada u srpskoj beletristici. Pri tome se gotovo redovno previđa da bi te desadovske slike toka svesti, čak i kada bi bile poetizovane, predstavljale nezaobilazan ilustrativni primer ne samo pornografije, nego i nemorala, besprizornosti, odvratnosti, blasfemičnosti, ništavila. U tim bizarnim erotsko-pornografskim prizorima junak, recimo, dovodi mladu devojku u kuću, seksualno se iživljava nad njom, onda je „truje kiselinom za izradu bakroreza, a dok ona umire opšti sa njom doživljavajući orgazam“; „tuče je do besvesti, u krilu nevinosti i prirode, umačući svoj polni organ u krv koja lipti iz njenih usta, preseca joj grkljan, a onda svršava u njezinoj krvi“; „obavija voštani konac oko njenih dojki, zateže ih i odseca, i grize tu nabubrelu masu iz koje šiklja krv u njegova usta“; i za to vreme „zastrašujući urlici, užasna bogohuljenja, otimaju se iz njegovih nabreklih grudi, plamenovi kao da sukljaju iz njegovih očiju, pena kao da ga obliva, njišti, deluje samom sebi kao nekakav bog razvrata“.
To je De Sad u svojim najboljim izdanjima – bog razvrata. Takvog markiza u srpskoj književnosti, međutim, nikada nije bilo, a ne može se, naravno, prepoznati ni u stvaralačkoj figuri Aleksandra Tišme. Evo najbrutalnije scene u „Ženarniku“: „Gospodar kleče nad nju, raširi joj silom butine i zari zube u njenu podlakticu. Ona kriknu, a on je slobodnom šakom udari po obrazu. Žena muklo jauknu.“

ANAHRONI TABU
A šta i da je Aleksandar Tišma u „Ženarniku“ dosegao stepen bizarnosti i morbidnosti koji je karakterisao De Sadovo „stvaralaštvo“? Čak ni to 1991. godine, a kamoli danas, ne bi „šokiralo“ čitaoca, ne bi predstavljalo „rušenje tabua“, nikakvo izneveravanje „horizonta očekivanja“. Uostalom, dela Markiza de Sada prevođena su na srpski jezik još 1971. godine, a njegova izabrana dela publikovana su 1989. Osim toga, pornografija je prodrla u svetski umetnički kontekst tokom devedesetih godina prošlog veka (upravo kada se osetila prva značajnija kriza postmodernizma), zalazeći čak i u najuglednije galerije i muzeje. Izgleda da je samo još srpska kulturna elita uverena kako afirmacijom pornografskog diskursa u umetnosti doprinosi „ukidanjima tabua“ i daje originalan doprinos nacionalnoj kulturi. O takvoj zabludi svedoče i neka najsvežija ostvarenja iz oblasti književnosti (recimo „Ćerka“ Davida Albaharija, vidi www.pecat.co.rs/kultura) ili filma (na primer „Srpski film“; vidi tekst Miodraga Zarkovića „Snimaj srpski da te ceo svet zamrzi“ u ovom broju).
Međutim, takve anomalije ne dešavaju se prvi put u našem kulturno-umetničkom kontekstu. Najpre nas je devedesetih godina prošlog veka deo tada hvaljenih proučavalaca književnosti uveravao kako je dominantna matrica srpske književne umetnosti postmodernizam (nalazeći njegove korene još kod Iva Andrića!?), a sada se, sve manje bojažljivo, nameće teza kako srpska književnost ima potencijal za vrhunsku pornografsku prozu, čiji bi koreni, možda, mogli biti pronađeni upravo u „Ženarniku“.
Zato nije bez osnova pretpostaviti da će i Aleksandar Tišma uskoro biti izložen „novom čitanju“, koje će, Ivan Negrišorac je to nedvosmisleno u predgovoru „Ženarniku“ najavio, u obzir uzeti i do sada neuočene (postmoderne i desadovsko-pornografske) poetičke i kulturološke perspektive njegovog stvaralaštva. No, za to je sam Tišma kriv. Nije, poput Iva Andrića, na vreme spalio svoja neuspešna dela. Tu hrabrost, jasno je, nije imao. Radio je na „Ženarniku“ istrajno i iscrpno, vraćao mu se po sopstvenom svedočenju bezbroj puta ali nikako nije uspeo da ga do kraja uobliči, na kraju pomirljivo prihvatajući činjenicu da ga „razvrat ipak ne zadovoljava“.
No, nekima od nas izgleda pričinjava zadovoljstvo da Tišmu proglasi, ako zatreba, i za boga razvrata. Ima u svemu tome neke podle logike, da i autora „Upotrebe čoveka“ – upotrebe.

Један коментар

  1. Какав Стерија и Љубомир Мицић, ово је врх…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *