Rusija do Tbilisija

Piše Bogdan Đurović

Moskva instalira S-300 i gradi pešadijsku, pomorsku i vazduhoplovnu bazu u Abhaziji i Južnoj Osetiji, očigledno shvatajući da je posle odluke haškog suda međunarodno pravo prestalo da važi i da se suverenitet brani isključivo silom

Posle odluke Međunarodnog suda pravde u Hagu, ozbiljni ruski mediji dosta pišu o presedanu koji je uspostavljen tumačenjem ovog suda da jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom. A poslednjih dana, kao što se i očekivalo, sve češće se prave poređenja Srbije i Gruzije, odnosno Kosova i Metohije sa Abhazijom i Južnom Osetijom. Ruski analitičari prave i paralelu između Republike Srpske Krajine i Abhazije i Osetije, izjednačujući Hrvatsku i Gruziju sa nacističkom Nemačkom. A sve to, dodaju oni, nastavak je starog plana Zapada protiv Rusije. Nekada su tetošili Hitlera, očekujući da će se on obrušiti isključivo na SSSR, a u novije vreme takvu ulogu preuzeli su manji igrači poput Zagreba, Tirane i Tbilisija.

AMERIČKA DRŽAVA GRUZIJA
Formalni cilj gruzijskog predsednika Mihaila Sakašvilija bio je „uspostavljanje ustavnog poretka“, a pravi – uništiti sve rusko i prorusko i stvoriti krajnji pritisak na Moskvu, piše pukovnik Vladimir Anohin, potpredsednik Akademije geopolitičkih problema (AGP), na čijem je čelu čuveni general Leonid Ivašov.
„Gruzijske snage su 2008, nesumnjivo baš pod pritiskom svojih gazda, napale Osetiju. To podseća na RSK, kada su Srbi prihvatili sporazum o prekidu vatre i plan Z4, a sledećeg dana, takođe pod pritiskom SAD-a, Hrvatska je napala Krajinu“, podseća Anohin. „Knin je u plamenu i za nekoliko dana teritorija je očišćena. `Međunarodna zajednica` ćuti. I 2008. isti scenario, uništenje svega `njihovog`. Da Sakašvili nije bio američki sluga, do sukoba ne bi ni došlo. Ali, CIA ga je naučila da ne žali ni ruske ni gruzijske žrtve. Za njih je najvažnije je da gruzijski nacisti nastave da sprovode svoju agresivnu politiku. Sukob je direktno izazvan iz SAD-a, za Vašington je to bilo izviđanje bitkom, jedino tako je mogao da vidi koliko je Rusija spremna i koliko može daleko da ide. Gruzija je samo jedna od američkih kolonija, koja služi kao mišolovka. SAD, da ima mogućnosti, napao bi Rusiju sam, a ne preko Gruzije“, analizira ruski ekspert.
Ali, Sakašvili već priprema nove akcije. Njegova je želja da toliko nabilduje vojnu mašineriju, da ona prevaziđe ranije pokazatelje. „Kao i svakog fašistu, predsednika Gruzije vuče revanšizam. U ovom prelepom delu planete ponovo će poteći krv. Da, Sakašvili će loše da završi“, predviđa Anohin. Da je vrag odneo šalu, svedoče i reči predsednika Medvedeva prilikom nedavnog razgovora sa južnoosetijskim kolegom Eduardom Kokojtijem, kada je podvukao da Moskva neće izmeniti kurs podrške Chinvaliju i da će Osetinima omogućiti „da se razvijaju i da ne budu istrebljeni u genocidu“. Da bi ove reči bile ubedljivije, Moskva ih potkrepljuje vojnom bazom kod Chinvalija, na stotinak kilometara od gruzijske prestonice. I sve dok Tbilisi bude pod kontrolom Vašingtona, ova baza će tu stajati, kao garant zaštite ruskih interesa na Kavkazu.
Prethodno, 8. avgusta, na dvogodišnjicu izbijanja sukoba, Medvedev je posetio prestonicu Abhazije, Suhumi. Zvanični Tbilisi je odmah reagovao rečima da se Medvedev ponaša kao sovjetski lideri i da ne poštuje suverenitet i „svetski priznate norme i principe međunarodnog prava“! Bezočno, zaista. Jedva da je mesec dana prošlo od kada su Sakašvilijevi mentori sve te svetski priznate norme i principe izgazili đonovima u Hagu. Otuda je jasno da njega boli nešto drugo. To je pre svega S-300, sistem protivvazdušne odbrane koji Moskva instalira u Abhaziji. Njime će štititi ne samo ovu republiku, njene građane i svoje vojnike, već i obližnji Soči, gde su u punom jeku grandiozni pripremni radovi za zimsku Olimpijadu 2014. godine. Jer, Sakašvili je u više navrata pretio da „neće dozvoliti“ da se ta Olimpijada održi. Ali, sva je prilika, ako ovako nastavi, da neće ni dočekati 2014. na mestu predsednika Gruzije.

„Moskva neće izmeniti kurs podrške Chinvaliju i da će Osetinima omogućiti da se razvijaju i da ne budu istrebljeni u genocidu“: Dmitrij Medvedev

TBILISKI PAŠALUK
S-300 je, međutim, tek pola muke za njega. Osim velike, moderne pešadijske baze u južnoosetijskom Chinvaliju, Rusija trenutno gradi i dva nova vojna kompleksa u Abhaziji – mornarički i vazduhoplovni. To je vojna luka u Očamčiri, koja će imati zadatak da speči svaku diverzantsku i terorističku aktivnost iz pravca Gruzije, zbog čega će biti opremljena svim sistemima zaštite pod vodom, nad vodom, iz vazduha i sa kopna. Na isti način biće „upakovan“ i vojni aerodrom u Bomboru. Postaju jasni razlozi Sakašvilijeve nervoze: megalomanske vojne pripreme mogu se pokazati kao uzaludne. Njegova vojska neće moći nos da promoli iz Tbilisija, jer će Abhazija i Južna Osetija biti valjano zaštićene. A ako ipak pokuša, može mu se desiti da mu ruski specnaz i padobranci zađu duboko iza leđa i dovrše posao iz 2008, kada je, po mnogima, trebalo ići do kraja i počistiti „fašistu iz Tbilisija“, pa uspostaviti trajni mir na Kavkazu. Ali, đavo Sakašviliju ne da mira. Kao da mu je malo sveg zla koje je naneo sopstvenom i drugim narodima, pa još priziva Amerikance da u krnjoj Gruziji postave elemente svoje protivraketne odbrane!
Njemu je u poslednje vreme sve bliži i beloruski lider Aleksandar Lukašenko, koji koristi sve moguće načine da izbegne priznavanje Južne Osetije i Abhazije. „On je rekao: svečano obećavam da ću sve uraditi u najkraćem vremenu“, preneo je nedavno Medvedev Lukašenkove reči povodom priznavanja bivših gruzijskih pokrajina. Ali, Baćka iz Minska ima drugu računicu. Njega muče reči evropske komesarke (i bivše austrijske šefice diplomatije) Benite Ferero Valdner, koja kaže: „Naša pozicija u odnosu na Južnu Osetiju i Abhaziju je poznata i nepromenjena. Mi ne priznajemo nezavisnost tih zemalja. Ako Belorusija prizna njihovu nezavisnost, to će veoma pokvariti naše odnose i prikočiti sve naše inicijative za zbližavanje“. Otvoren, dakle, pritisak na suverenu državu. I Lukašenko ćuti. Ali, vrišti do neba zbog navodnih pritisaka iz Moskve po istom pitanju, zaklinjući se da je Belorusija suverena država i da nju niko ne može da ucenjuje. Niko – osim Brisela, Vašingtona i još nekih zapadnih prestonica. Sve to ga nije sprečavalo, međutim, da skrcka 52 milijarde dolara za 16 godina svoje vladavine, koliko je dobio iz Rusije u vidu poklona.

Cilj Mihaila Sakašvili je da se uništi sve rusko i prorusko i da se stvori krajnji pritisak na Moskvu. Rezultat – svođenje Gruzije na Tbilisi

EPOHA NOVOG KOLONIJALIZMA
Posebna je priča, a to se najbolje vidi iz izjave evropske komesarke, kako Brisel mirne duše primenjuje dvostruke standarde prema Gruziji i Srbiji, iako je ova druga i zvanično zatražila status kandidata u elitnoj evropskoj ligi. Dok nezavisnost dvaju pokrajina, države koja nije ni u kakvom odnosu sa njom, EU ne priznaje, dotle teritoriju svoje buduće (?) članice deli šakom i kapom, komada, decentralizuje, demilitarizuje… Međutim, kako zaključuje ruski komentator Aleksandar Terentjev, odluka MSP-a odigrala je pozitivnu ulogu u procesu srpskih euintegracija, jer bi u suprotnom zvanični Beograd „morao da zauzme nepopustljivu poziciju i tako pokopa nade u pristupanje EU“. Terentjev ocenjuje da će Beograd pokušati da zadrži bar sever Kosmeta, a da će ostatak priznati, uz malo nećkanja. Na tom putu, ohrabrenje može stići i iz Generalne skupštine UN, ako „srpska“ rezolucija propadne na jesen.
Odluka MSP-a ne samo što je presedan, nego potkopava same temelje modernog svetskog poretka, baziranom na Vestfalskim sporazumima iz 17. veka kojima se naglašava suverenitet i teritorijalni integritet država, smatra američki politikolog Valter Rasel Mid. Umesto toga, prioritet dobija „pravo na samoopredeljenje“, princip koji je na Pariskoj mirovnoj konferenciji 1919. zastupao američki predsednik Vudro Vilson. Profesor Londonske škole ekonomije Džejms Ker Linsdej smatra da odluka haškog suda ima „revolucionarni karakter“, jer samo u Africi ima 50 Kosova i ona označava „nastanak epohe neokolonijalizma, koju karakteriše grozničava preraspodela sfera uticaja među velikim silama“. Kao potvrdu ove teze, može se navesti i izjava Ale Jazikove, eksperta ruskog Instituta Evrope, koja objašnjava da Amerikanci stvaraju veliku Albaniju, jer žele na njenoj teritoriji da grade vojne pomorske baze, odakle bi trajno kontrolisali Mediteran i ulaz u Jadransko more.
Kako je primetio kolumnista Dejli telegrafa Ed Vest, posle odluke haškog suda, pojaviće se mnogo pretendenata na nezavisnost širom sveta, pa će Generalnu skupštinu UN morati da projektuju da bude veličine stadiona Vembli, da bi stali predstavnici svih država. Da se poslužimo Vestovom sportskom terminologijom: u utakmici za Kosovo počelo je da teče zaustavno vreme, a srpski tim bez dvojice isključenih igrača gubi protiv reprezentacije sveta sa 2:1. Šta se može očekivati? Pa, u fudbalu je sve moguće.

2 коментара

  1. Vrijeme je da budete jedinstveniji nego ikad prije, jacate svoju ekonomiju i vojsku i budete ono sto ste uvijek i bili Veliki borci za pravdu.

  2. ђорђе петровић

    па, Србија је спортска нација и у односу на своју величину заиста може да се похвали значајним бројем изузетних спортиста…
    нека буде што бити не може – нека буде борба непрестана!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *