RATKO DMITROVIĆ Zbog čega „Oluja“ ne može u Holivud

Piše Ratko Dmitrović

Čuveni Branko Lustig tvrdi da je Ivo Gregurević idealan da igra Tuđmana, a Goran Višnjić generala Gotovinu, predlaže Šerbedžiju, kao i mnoge svetski poznate glumce, ali dodaje nešto što je Hrvate potpuno obeshrabrilo u nakani da „Oluji“ navuku holivudsko odelo

Da nešto ipak nije u redu sa „veličanstvenom vojnom akcijom Oluja“, da je voda sa tog kamena pomalo mutna, pokazali su i ovi avgustovski dani a zaključak te vrste došao je i sa hrvatske strane. I to, zamislite, od hrvatskih filmadžija.
Zagrebački nedeljnik „Globus“ , u oskudici svega i svačega u letnjim mesecima, pokrenuo je inicijativu da se snimi film o akciji „Oluja“ ali sa vrhunskom holivudskom produkcijom, najboljim scenaristima, velikim imenima svetskog filma…Rečju, spektakl. Uzor im je bio Veljko Bulajić i njegova „Bitka na Neretvi“ što u ideološkom smislu, uslovno rečeno, znači da bi Hrvati bili partizani a Srbi Nemci. Uzgred i četnici, kao i na Neretvi.

DEŽURNI DOMOBRANITELJI
Ali, tu se dogodi malo čudo; novinari „Globusa“ pošalju ideju na 15 adresa poznatih i manje poznatih hrvatskih režisera sa molbom da svako od njih uradi siže jednog takvog filmskog spektakla i umesto očekivanog dobiju, bez izuzetka, odgovor da je holivudski spektakl na temu „Oluje“ obična budalaština.
Umesto toga, rekli su, treba snimiti priču o malim ljudima, sudbinama koje su se u danima „Oluje“ odvijale daleko od očiju javnosti, dramama koje su zauvek ostale u krugovima porodica, hrvatskih ili srpskih, svejedno. Gotovo svi su poslali okosnice svojih priča, ali nigde očekivanih tema o „Oluji“, nigde ni traga veličanju te akcije, ni delića slave koja bi išla uz „veličanstvenu akciju hrvatske vojske“.
Takav stav pobudio je kod dežurnih hrvatskih domobranitelja sumnju u državotvornost tamošnjih sineasta i reakcije tipa: „Njima je umjetnost važnija od Hrvatske“. I ovi i „Globusu“ bili su iznenađeni, pošto su verovali da će se filmski stvaraoci iz Zagreba i Splita, posebno mlađi, zalepiti na ideju o holivudizaciji „Oluje“.
Jedini koji je odbio učešće u anketi bio je Antun Vrdoljak. On je poručio da će svakako, bez Holivuda, snimiti film o „Oluji“ i da će to predstavljati njegov filmsko-umetnički testament.
A kakvih je sve bilo predloga? Krsto Papić, jedan od najznačajnijih, možda i najboljih hrvatskih režisera, ima u glavi priču o Srbinu koji se bori na hrvatskoj strani a protiv svojih sunarodnika i rođaka. U toj borbi prolazi kroz strašne situacije, podeljenih osećanja, neshvaćen ni kod jednih ni kod drugih. Papić je, što je svakako interesantno, rođen 1933. godine, u selu Vučji do, kod Nikšića. Prema popisu iz 2001. godine u tom selu živelo je svega 30 stanovnika, 29 Srba i jedan Crnogorac. Papić je, uz ostalo, iza sebe ostavio i hvale vredne filmove: Lisice, Izbavitelj, Tajna Nikole Tesle, Život sa stricem…
Interesantnu filmsku priču ima Ognjen Sviličić. On bi „Oluju“ predstavio kroz praćenje dve grupe vojnika, hrvatskih i srpskih, koji su u stvari civili a sa početkom „Oluje“ oblače uniforme i uzimaju oružje u ruke. Srpska grupa upada u zasedu i bude zarobljena. Na strani Hrvata je i jedan viši referent iz sela Vrlika, kod Knina, koji među zarobljenicima prepoznaje svog bliskog rođaka ali to skriva od drugih. Pomaže mu da pobegne ali ovaj u begu ubija jednog hrvatskog vojnika. Onaj iz Vrlike prosto poludi od besa, upada sa svojima u jedno srpsko selo i sravni ga sa zemljom, uskoro hvata onog Srbina koji je pobegao, svog rođaka, ubija ga i završava na vojnom sudu.
Zanimljivu ali istovremeno i zamršenu priču nudi manje poznata Biljana Čakić Veselić. Da ne ulazim preduboko reći ću da se radi o američkoj novinarki i njenom asistentu koji dolaze u Hrvatsku da bi istražili zločine nad Srbima, počinjene u „Oluji“. Tako nešto Srbi od Amerikanaca, naravno, nikada neće dočekati ali ovde govorimo o filmskoj fikciji.

ŽESTOKE REAKCIJE
Spektakla se kloni i u Srbiji već zaboravljeni Fadil Hadžić. Taj neumorni radnik, rođen 1922. godine u Bileći, snimio je dvadesetak filmova a ostaće zapamćen po ostvarenjima „Desant na Drvar“ i „Sarajevski atentat“. Osnivač je nekoliko zagrebačkih satiričkih teatara a poslednji film koji je snimio zove se „Zapamtite Vukovar“. Završen je pre dve godine i kritika ga je sasekla kao repu. Nisam siguran ali mislim da ni jedna distributerska kuća u Hrvatskoj nije bila zainteresovana da pusti taj film u bioskope.
Hadžić poručuje da se „Oluja“ ne može snimati bez velike pripreme i sagledavanjem svega što se tih prvih dana avgusta, 1995. godine, događalo u Krajini. U tom smislu podseća da je pripremajući se za „Desant na Drvar“ pročitao više od 50 knjiga. Teško mu je verovati na reč s obzirom šta je sve u tom filmu predstavio a šta sakrio od publike.
Dalibor Matanić, čiji je film „Kino Lika“ izazvao žestoke reakcije u Hrvatskoj, najviše zbog scene u kojoj je krmača predmet ljudske seksualne potrebe, ima želju da „Oluju“ predstavi kroz priču o mladom hrvatskom gardisti koji jedva čeka da selo u kojem je rođen oslobodi od „srpske okupacije“. Na tom putu sreće američku novinarku koja mu se pridružuje i napokon ulazi u selo gde zatiče Srbina, prijatelja iz detinjstva, koji nije uspeo da pobegne. Gardista i ta cura iz Amerike uspevaju da ga prebace u Srbiju a u toj operaciji, znate već, plane strasna ljubav. Matanić bi, ako mu daju pare za ovakav film, kako sam reče učinio sve da ulogu zarobljenog Srbina igra Sergej Trifunović.
Okončaćemo ovo sagledavanje mašte hrvatskih reditelja o filmskoj obradi „Oluje“ stavom Jakova Sedlara. Radi se o bivšem reprezentativcu Jugoslavije u vaterpolu koji je uspostavom nezavisne Hrvatske, doživeo nacionalno proviđenje i sada u toj državi nema većeg poštovaoca Pavelića i Stepinca od Jakova Sedlara. Bavio se taj i Blajburgom, snimao dokumentarce o Tuđmanovom životu, o holokaustu u Srbiji (nije greška), neustrašivim hrvatskim braniteljima, ukazivanju Gospe u Međugorju (glavne uloge igrali su mu nekada velika imena Holivuda, Martin Šin i Majkl Jork) i o svemu što Hrvate može da predstavi kao čednu žrtvu a Srbe kao monstrume i ubice.
Sedlara u Hrvatskoj ozbiljno shvataju i cene samo otvorene proustaške grupe i ekstremna desnica, dok ozbiljni autori, iz bilo koje oblasti, odbijaju mogućnost da se nađu u istoj prostoriji sa tim čovekom. E , sad, kako njemu polazi za rukom da sakupi novac za sve te nazovi filmove koje je snimio, zna, navodno, Andrija Hebrang iz HDZ-a i neki hrvatski krugovi u Americi.

VREMENSKA DISTANCA
U ovom slučaju treba shvatiti ozbiljno ono što je Sedlar rekao za „Globus“ a rekao je da bi, ako mu daju novac, „Oluju“ predstavio kao veličanstvenu akciju hrvatske vojske i američkih obaveštajnih službi. Brza i efikasna pobeda hrvatske vojske u „Oluji“ ne bi bila moguća bez Amerikanaca, tvrdi Sedlar, i dodaje da o tome ima mnogo do sada javnosti nepoznatih dokumenata i podataka.
Realizaciju holivudskog spektakla „Oluja“ Hrvati ne mogu ni zamisliti bez Branka Lustiga, Jevrejina rođenog u Hrvatskoj (Osijek) koji je preživeo Aušvic. Nakon Drugog svetskog rata posvetio se filmu, producirao „Kozaru“ i „Bitku na Neretvi“, nakon čega shvata da je to mali okvir za njegove ambicije pa koristi činjenicu da Holivud u potpunosti kontrolišu Jevreji i postaje jedan od najznačajnijih producenata na svetu, dobitnik više Oskara, čovek bez koga ne bi bilo filmova: „Šindlerova lista“, „Kad jaganjci utihnu“, „Gladijator“, „Pad crnog jastreba“…
Lustig nema ništa protiv „Oluje“ kao spektakla, vrlo je jasan u podeli na dobre i loše u građanskom ratu bivše Jugoslavije, Srbe vidi kao okupatore, Hrvate kao žrtve, nema ni jednu dilemu kako i gde postaviti tačku posmatranja i predstavljanja onoga što se događalo u Hrvatskoj devedesetih godina, ali upozorava ekipu iz zagrebačkog „Globusa“ na dve po njemu vrlo važne činjenice. Prva je da se ovakav film ne treba snimati još najmanje trideset godina, a druga da je za to ostvarenje, po današnjim parametrima, potrebno najmanje 150 miliona dolara.
Lustig savršeno razume svet u kojem živi i nastupajući sa pozicije Hrvata kaže: „Mi taj film moramo da radimo za svet, a ne za sebe“. Srbi to nikada nisu shvatili.
Bez obzira što predlaže veliku vremensku distancu za film o „Oluji“ Lustig je odgovorio na znatiželju zagrebačkih novinara i rekao da bi u njegovoj „Oluji“ zagrebački glumac Ivo Gregurević bio genijalno rešenje za ulogu Tuđmana, a Goran Višnjić za ulogu generala Gotovine. Gregurević je za Holivud potpuna nepoznanica, što se ne može reći za Višnjića koji je holivudska zvezda u usponu. Lustig predlaže i Šerbedžiju za neku od uloga, mada kaže kako nije siguran da bi ovaj to i prihvatio.
Naravno, Lustig dodaje kako se podrazumeva da većinu glavnih uloga igraju svetski poznati glumci, bez kojih nema gledanosti i vraćanja uloženog novca. U tom smislu interesantan je, bez sumnje, Erik Bana, australijski glumac koji je u spektaklu „Troja“ sjajno odigrao lik Hanibala i čak zasenio Breda Pita, kao Ahila.
Bana dolazi iz hrvatsko – nemačke porodice, njegov otac Ivan rođen je u malom mestu Dubica, nedaleko Siska, u današnjoj Hrvatskoj. Preziva se Banadinović što je Erik zbog lakšeg izgovora skratio na Bana. Inače, Banadinovića i danas ima u nekim selima toga kraja, kao što je Topolovac, na reci Savi. Bilo ih je i u selu Gornji Bjelovac, kod Kostajnice ali su, kao borci na srpskoj strani, nakon „Oluje“ otišli u Kanadu.
Dakle, hoće li biti holivudskog spektakla „Oluja“? Neće, iz više razloga.

9 коментара

  1. a hoce li biti srpskog spektakla „Oluja“?
    brani li nam ko?

    ‘ajte molim vas
    onaj mason Kusturica i vitez zemlje Francuske (pljujem ali BAS BAS pljujem na tu zemlju i pljujem na njihove vitezove) predstavlja Srbe kao Cigane
    uzgred koliko dzipsija je DS&Co uvezlo iz belog sveta posle 2000-te? pazite to su sve ljudi bez papira i identiteta…kome to luda Srbija (drugo ime za takvu zemlju ne postoji) pere biografije i pravi novi zivot?za 10 godina dobice i Akademiju nauka, ‘ajd da se kladimo?
    onaj Paskaljevic seta francuske pudlice sa Dinkicem (1000 jevrova-man) i sa nasim novcima pravi promocije sopstvenih filmova po belom svetu…cujem mnogo je zaduzio neke albanske glumce, hvale ga po novinama, blago njima sa nama ovakvima
    a onaj Dragojevic snima nekakvu Paradu
    to je onaj za koga se danima pisalo da je pokusao da siluje jednu pevacicu Anu Stanic, da je ta vest procurela u javnosti neke zapadnoevropske zemlje ovaj isti bi ZA PRIMER i NAUK zavrsio pritvoru pa i u zatvoru, ali ovde? jooook, proslo nekoliko dana , bruka mora da se sakrije a ovaj djilkos (cije mezimce?) mora da snima filmove po narudzbini

    ali ima li i drugih reditelja u Srbiji?
    Gde je Koljevicev sin? on kao bik Ferdinand iz crtaca bere cvece i mirise nmirise mirise …????

  2. Da,tacno je “Oluja”je opsezna tema za bilo koga rezisera.Ako ce se
    napraviti film,koji bi dostojno predstavio istinu u vezi “Oluje”,
    onda bi se moralo ukljuciti i ucesce americke profesionalne vojske,
    kako u obucavanju hrvatskih vojnika,tako i u sinhronizovanoj pomoci
    u bombardovanju srpskih izbeglica.Maja ja dobro rekla,da ne trebamo
    ici dalje iz Srbije.Trebamo videti filmove nasih bajnih srpskih
    rezisera o temama iz poslednjeg rata,gde su Srbi obavezno glavni
    krivci za sve sto se dogodilo.Takvi filmovi su poslani u svet da bi prezentovali novu srpsku kinematografiju.Trebamo se “diviti”
    umecu i istinitosti u filmovima Paskaljevica,Markovica,Dragojevica i drugih,koji prave filmove po
    narudzbi.Ovim reziserima bi trebalo dati da naprave film “Oluja”
    Hrvati i ostali bi ostali zadivljeni njihovim scenarijom.

  3. “Inače, Banadinovića i danas ima u nekim selima toga kraja, kao što je Topolovac, na reci Savi. Bilo ih je i u selu Gornji Bjelovac, kod Kostajnice ali su, kao borci na srpskoj strani, nakon „Oluje“ otišli u Kanadu.
    Dakle, hoće li biti holivudskog spektakla „Oluja“? Neće, iz više razloga.”
    Прво, издвајам овај цитат, којим аутор завршава свој- “хрватски-уметнички кутак.Као новинар и уредник франкфуртских “Вести”, другу Дмитровићу је и те како позната чињеница о истрагама и прогонима, који се врше против Срба, који су учествовали у задњем “братоубилачком” рату у јединицама Војске РСК И Војске РС.
    Зато наводим његов следећи цитат:
    ” Krsto Papić, jedan od najznačajnijih, možda i najboljih hrvatskih režisera, ima u glavi priču o Srbinu koji se bori na hrvatskoj strani a protiv svojih sunarodnika i rođaka. U toj borbi prolazi kroz strašne situacije, podeljenih osećanja, neshvaćen ni kod jednih ni kod drugih. Papić je, što je svakako interesantno, rođen 1933. godine, u selu Vučji do, kod Nikšića.”
    и предлажем му, као мом старом знанцу, да би му улога овог Папићевог Србина, по свему одговарала.

  4. Свима онима, који сумњају у “патриотизам” друга Дмитровића, предлажем да мало “прошетају” до рубрика-коментари читалаца-у онлине издању франкфуртских “Вести”, у којима је друг Дмитровић “случајно” уредник. Ту ће се свако наћи затечен антисрпском кампањом, која се свакодневно, несмањеном жестином води против свега оног, што носи предзнак-српски.
    Сваки покушај скретања пажње на такву уређивачку политику остаје без одјека(не објављује се) а пљување по Српству је “примерено, пожељно и перманентно у покрету”.
    Зато ме, лично, изненађује његов “ангажман” на овим страницама, иако је вероватно-ствар уредничког реципроцитета.

  5. Ratko Dmitrović je veoma dobar novinar i ova rubrika mu je gotovo bez mane.
    Drugo,frankfurtske “vesti” nisu informativne vec petparacke novine na ciju uredjivacku politiku nijedan novinar, pa ni Dmitrovic, NE UTICE. Utice njihov vlasnik kome je Evropa zacrtala politiku kao uostalom i svim organizacijama takozvanog “nevladinog sektora”. Takva politika je zacrtana u Ustavu Evrpske Unije, Izvolite procitati, ako ste pismeni na engleskom ili nemackom.
    Znaci vlasnik je “Vesti”registrovao kao glasilo koje se nece baviti politikom vec ce prepricavati dogodovstine iz zivota ljudi u pecalbi i to u duhu evropskog “morala”!
    To je opšte poznata stvar. Dakle,nadasve je zlonamerno blacenje “druga Dmitrovica” koji uzgred budi receno ne propušta priliku da nemilosrdno ošine po komunistima i svemu komunistickom.
    Predznak “drug” mu ne pristaje, doduse mnogi nekadasnji drugovi su
    danas u Petoj koloni, eto Sonje Bi-serko, poslusnog sluge nato-zlocinaca a otac i majka su joj borci NOB-a a i sama je bila clan SKJ i sluzbenik ministarstva spoljnih poslova. Ima ih ko kusih pasa, tih nato-drugova! – eto i Ivan Vejvoda sin slavnog Vejvode, prvog direktora TANJUG-a i potonjeg ambasadora u Rimu, Londonu …
    Prema tome, ostavite Ratka D. na miru da radi svoj posao koji on sasvim dobro i uspesno radi.

  6. Olga,Pariz@-Прочитајте мало боље и Ваше и моје коментаре,упоредите их и покушајте да објективно извучете неке закључке:
    1. Ви знате колико се на подручју УСА и Канаде прогањају Срби, који су се у задњим ратовима ставили на браник отаџбине. На стотине их је осуђено у овим земљама. Све иницијативе потичу од србомрзаца, значи по пријавама хрватских и муслиманских злотвора, којима је освета једини мотив. “Другу” Дмитровићу је та “подлост” веома позната и неразумљиво је, да и он, као по наруџби, овако јавно нуди имена српских родољуба. Мислим да редакцији “Печата”, а ценим оно што раде, није забрањено скренути пажњу на тај “пропуст”.
    2. Ако је “друг” Дмитровић тако успешан, како Ви пишете, онда нема потребе да распродаје свој “морални дигнитет” једним петпарачким новинама(како Ви кажете за Вести) и то још као уредник. Нешто не штима или је логика постала загубљена дисциплина!? Укуцајте у интернет-Артемије пречи од бога-и можете сами да прочитате дупле стандарде на којима почива његов “посао”, како Ви то опет лепо кажете. У том тексту он Артемију набија рогове и реп, као његове главне “религиозне одреднице” и товари му кривицу за губитак Космета. Реаговао сам -отвореним писмом-које он није хтео да објави. Зато је искористио моју адресу(због слања писма) да ми неколико пута упути скривене претње и тражи адресу боравка(кобајаги) ради објаве истог. Могу да документујем а и јавно је публиковано(отворено писмо и наша приватна преписка).
    3.Како он шиба по комунистима, како Ви кажете, мени је непознато. Ја сам се лично изненадио кад сам видео да он пише за “Печат” и написао сам то у коментару. Видевши колумне г-на Вучелића у ф-им Вестима, закљичио сам да је то ствар “уредничког реципроцитета”.
    Пишем слободно, отворено, поткрепљено чињеницама и посебно, растерећен било каквих “дресова”.
    4. Ја не завршавам коментаре опаскама, као што Ви то упућујете мени, и сматрам се слободним. Та слобода не искључује право аргументоване критике. “Другу” Дмитровићу и Вама упућујем најискреније жеље за дуг, здрав, сретан и успешан живот.
    То што неко поседује дупле стандарде, ради по наруџби или нечијој потреби, ни у ком случају не сме убијати Ваше, моје, наше или било чије право-да се о томе изнесе јавно мишљење. Једноставно, судбина и правило јавног деловања, на шта свако мора бити спреман кад се упусти у те воде.
    5.Његово писање можете упоредити са писањем босанског академика Муханеда Филиповића или хрватског писца Миљенка Јерговића. Кад кажем “упоредити”, мислим на то којој је публици њихово штиво упућено:српској, хрватској или “босанској”. “Посао” којим се неко бави, а поготово не послодавац, не сме бити аргумент или оправдање за повремене излете моралног посрнућа. Лични, морални и сваки други дигнитет не постоји ако се распродаје на различите делове.
    Желим Вам свако добро

  7. 1.Tridesetogodisnji rat

    Prva Kosticeva brosura iz serije “Primjeri hiljadugodisnje kulture Hrvata” izasla je u Cikagu 1953.g. u izdanju Srpske narodne odbrane u Americi. Odnosi se na hrvatske podvige u XVII v., u Tridesetogodisnjem ratu i njome Kostic zapocinje svoje argumentovano dokazivanje da klanje srpskih zena i djece, pljacke, rusenje crkava i spomenika, unistavanje srpskih knjiga u Drugom svjetskom ratu nije nikakav presedan niti istorijski incident, nego zakonomjerni rezultat hrvatskog istorijskog hoda i krajnji domet njihovog kulturnog i civilizacijskog razvoja. “Ali ne samo da su Hrvati u ovom nasem decenijumu pokazali svireposti kojih bi se svaki Hun ili Avar stidio, nego uopce je sva njihova istorija puna grozote, izdaja, otimacine, kradje, pljacke, ubistava nevinih i bespomocnih. Nema nijednog savremenog naroda, to znaci jos preostalog naroda, o kome se istorija tako odvratno izrazila kao sto su Hrvati. Njihova djela opisuju se sa puno grozote, Gdjegod su se pojavili, svuda su osramotili svoje ime i opoganili sve koji su s njima saradjivali.”

    Jos je 1653.g. u Frankfurtu na Majni izasla cuvena knjiga “Evropska pozornica”, koja je dozivjela mnogo izdanja, i u svakom se pise o stravicnim hrvatskim zlocinima, tiraniji nad civilnim stanovnistvom i nezasitom pljackaskom karakteru. Tako se kroz opis zbivanja u 1621.g. govori o velikoj gomili Hrvata, “koja je poslje borbe kod Praga izvrsila veliki pljen ne samo od neprijatelja nego i od prijatelja, i koja je na vise mjesta sasvim varvarski gazdovala pomocu pljacke, otimacine i pozara prema zenama i muskarcima, a onda napustili duznost i uputili se prema Poljskoj, bila od Madjara sacekana i potucena.”

    U istom djelu pod medjunaslovom “Hrvati zlo gazduju u zemljama markgrofa od Durhala”, koji uopce nije ucestvovao u ratu, opisuje se kako su Hrvati ubijali, pljackali i palili sve do granice Virtenberga. “Sve su kukavno opustosili, razbijali su dna buradi, presjecali krevete i rasipali perje, djeci su odsjecali glave a potom ih u komade sjekli, a i roditelje su bijedno udesavali ako su ih se domogli, a nisu ih odmah umorili.” U odjeljku koji je u registru oznacen pod naslovom “Hrvati gazduju u Brabantu gore nego Turci” opisuje se kako su se “Hrvati vrlo varvarski ponasali, oni su razbijali sanduke i kovcege, ljude strahovito mucili i zlostavljali, niti su stedili lica duhovnog niti svjetovnog staleza, ponekad su mjesta zapalili i pri tome zasijana polja sramno upropastili. U Bezbeku (u zemlji prijatelja) pocinili su strahovita nedjela. Neki Hrvati su pokusali da otrgnu jednoj zeni dijete iz narucja, da bi ga zivo isjekli…, ali posto ga je ona cvrsto drzala, odsjekli su joj prste, a njenom muzu grkljan presjekli. Na taj nacin su bili ozloglaseni da tako postupaju, da ce ih se ljudi citave generacije sjecati… Zbog njih su se seljaci povlacili iz svih mijesta. Izvjesni vojnici iz brda s one strane Some predali su se bili njima jer su im ovi (Hrvati) obecali da ce im pokloniti zivot, pa ipak su im odsjkli noge i ruke, a potom ih u komade isjekli.”

    a) Magdeburska tragedija

    U drugom tomu te monumentalne hronike, koji je stampan 1679.g. nastavlja se opisivanje hrvatskih zvjerstava. 1630.g. “Hrvati su takodjer pljackom i drugim necovjecnim djelima (kao npr. u Teledru, Dekmenu, Velu i okolini) sve opustosili, pojedine ljude i zene uzeli sobom, sa njima vrlo tiranski postupali, nekima otkinuli noseve i usi, jdnom covjeku iskopali oba oka i ruke odrali, ni djecu nisu stedjeli, pa ni neutralna lica, cak su zlocine vrsili i nad podanicima grofa Henriha od Berga, i svuda varvarski postupali.” Kada je sleska vojska 1631.g. u Branderburgu razoruzala jednu gomilu hrvatskih soldata iz austrijske carske vojske, kod Hrvata su nasli “pojase pune zlata odnosno srebra uz tijelo, ili citave ploce zlata i srebra nabijene na prsima, na celima, na uzdama konja, i na sedlima, pistoljima i sabljama.”

    Kada je te iste godine odvojen Magdeburg, u njega su kao lesinari usli Hrvati. “Tada je zapravo pocelo i pljackanj, otimanje, mrcvarenje, sramocenje djevojaka i zenam i postupalo se preko svake mjere uzasno i grozno. U crkvi sv.Katarine oni su pedesettrojici, uglavnom zena, sasvim nemilosrdno odrubili glave, te su one pronadjene mrtve sa savijenim i preklopljenim rukama. Neke su zene prilikom porodjaja od tiranskih vojnika pogubljene. Uopce ne moze da se opise ni izrece kakav je to bio jad, kakva bijeda i zalost… Oni su, ipak, pored konja i nesto stoke, odveli sobom u logor mnogo zena i djevica sa nesto muskaraca, povezane lancima. Zenske su tu zloupotrebljavali u njihovoj djavolskoj pozudi na bijedan nacin, da su mnoge, narocito male djevojcice od deset ili dvanaest godina, koje takodje nisu postedili, morale platiti glavom.”

    Kada su se poslje pijanki, orgija, pljacke i zlocina Hrvati povukli, “10.,11.i 12.maja se tako zalosno jaukanje i deranje od preostale djece culo, koja su stalno dovikivala oca i majku i koja zbog nerazumnosti nisu mogla da saopce cija su. Neka su sjedila pored svojih pobijenih roditelja koji su na ulicama lezali u krvi, i uvjek su dozivali i vikali: o tata, o mama! Neka su djeca sisali njihove mrtve dojke i pri tome tako zalosno se derala da bi se i kamen u zemlji smilovao i da bi se najokrutniji tirani pokrenuli na samilost.” Bensen citira i izvjestaj gradskog pisara Magdeburga Danijela Fraja prema kojima su i saveznicki vojnici upozoravali civilno stanovnistvo da se cuva Hrvata jer oni sve redom ubijaju, pa i on sam svjedoci kako su kroz probijenu kapiju “Hrvati prohujali i pored nas sve zivo posjekose.”

    Bensen pominje i izvjestaj magdeburskog esnafskog starjesine koji je uzasnuto kazivao: “Posto su mnogi Hrvati prebrodili Labu (Elbu, rijeku), jer je voda bila vrlo mala, i tako nase ljude opkolili i mnoge pobacali u vodu i smaknuli, to se rdjavo zbilo jedno zalosno klanje i ubijanje da niko koga je neprijatelj zatekao nije bio postedjen, ni zene ni djeca, tako da se to ne moze dovoljno opisati.” Slicno i vrlo upecatljivo ovi dogadjaji se opisuju u knjizi “Slesko oruzje” iz 1631.g. i u istorijskom dokumentu poznatom kao “Pisma iz Cerbsta” od 11.januara 1631.g. “Slesko oruzje” povodom hrvatskih zlocina u Magdeburgu donosi i citav niz novih pojedinosti, pa i sljedeci detalj: “Dva vojnika su nasla jedno malo dijete gdje dreci lezeci na ulici, svaki ga je od njih uzeo za nozicu i po sredi rascupao.”
    Za Magdeburg su vezani neki važni događaji europske povijesti, primjerice opsada grada tijekom tridesetgodišnjeg rata (1618 – 1648), kad je katolička vojska poslije više neuspješnih pokušaja slomila otpor utvrđenih protestanata i nakon ulaska u grad masakrirala stanovništvo.

  8. Tezi slucaj da ce Hrvati snimiti njihovo vidjenje “Oluje” ni nakon trideset godina kako im Lustig predlaze. Cikaski Srbi tuze Amere sto su pomagali Hrvate kad su u Oluji padale bombe po glavama srpskih zena i djece a cija je krivica bila samo ta sto su Srbi u Hrvatskoj. Dakle , nije se radilo o “domovinskoj ” ratnoj operaciji nego namjernom istrebljivanju jednog naroda sa odredjene teritorije i to uz pomoc Amerikanaca.A ni jedan bar priblizno stvaran film ne moze zaobici Amerikance kao pomagace Hrvata .
    Svi pamtimo malog Srbina od sest godina koji uz pomoc cigle da dosegne do gasa, vozi traktor sa stvarima koje su mu preostale od “doma ” iz rodne mu Krajine.( Predlog za G. Dmitrovica da nam napise clanak o tom sada vec odraslom covjeku)
    bas i ne mogu da shvatim kako su komentari dosli na pitanje srpskih rezisera ali ako cemo o njima :”srpski rezisera – to je izgubljen slucaj”. Npr. , Paskaljevicu je vaznije da stavi protezu na misterioznu kerusu Milu nego da rezira humanu pricu. Ne pravi pitu onaj ko ima nego onaj ko umije a evidentno je da reziseri u Srbiji -ne umiju.
    Ali zato cete uskoro gledati debutantski reziserski pothvat Angeline Jolie koja ce snimiti ” nepoliticki ” film o Srbinu i Muslimanki u Bosni. Kao Srbin ju siluje a ona se svejedno zaljubljuje u njega.Sudeci po Jolie-evoj sklonosti ka sado-mazohizmu ( nedavno su se pojavile njene sado – mazo fotografije u javnosti, na njima nije bas dobro “ispala”) moramo ocekivati da cemo ne samo kao do sada biti gori od Hitlera nego cemo jos biti okarekterisani kao seksualno nastran narod.
    A ti , Radomire Reljicu, nadji sebi drugu zanimaciju a ne da nas smaras sa opanjkavanjem Dmitrovica. Kamo srece da su i ostali novinari kao Dmitrovic.

  9. Мешати Кустурицу са евроатлантским подрепашима је срамотно, Мајо проваљена си, поздрави своју Биљану Србљановић а такође, да не чују деца, и Цинцаревић-Кораћ-Тадић-Чеда-Бисерко екипу. Да сте ви живи и здрави нама, нећете још дуго.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *