Nušić uz fudbalere

Piše Marko Marković

Slavni komediograf doprineo je da odemo na Olimpijske igre u Anversu 1920. godine

28. avgust 1920. godine. Datum za pamćenje! Tog dana, pre devet decenija, naša fudbalska reprezentacija odigrala je prvu zvaničnu utakmicu. Startovali smo na Olimpijskom turniru u Belgiji. Savladala nas je Čehoslavačka sa 7:0.
U drugom meču izgubili smo i protiv Egipta (2:4), pa smo tako eliminisani u konkurenciji od ukupno 14 izabranih timova.
A o prvom meču nacionalne selekcije zapisano je da je u stvari jedva i stigla do Anversa.
Citiramo:
„Fudbaleri su na spisak olimpijskih putnika dospeli gotovo u poslednji čas, na inicijativu zagrebačkog nogometnog posaveza budući, da je raniji stav Jugoslovenskog olimpijskog komiteta bio da u Belgiju putuju LAKOATLETIČARI.“
U Beogradu, 5. jula 1920. godine održano je i izborno takmičenje za sastav lakoatletske ekipe. Međutim, postignuti rezultati nisu davali previše izgleda za uspeh na olimpijskoj sceni!
Jugoslovenski nogometni savez, čije je sedište bilo u Zagrebu, kao i sedište JOK /tada Jugoslovenski olimpijski odbor/ uputio je zvaničan predlog, da u Anvers /sada Antverpen/ putuju fudbaleri!
To je prihvaćeno i ostalo je samo da se obezbedi 40 hiljada belgijskih franaka.
Za zemlju koja je u ratu doživela teška razaranja to je bila ogromna suma!
Ipak, uz posredovanje načelnika Ministarstva prosvete BRANISLAVA NUŠIČA – Vlada je izdvojila traženu sumu. Ona je „pokrivala troškove za 11 fudbalera, ali ne i trenere, dok putovanje rezervi nije uzimano u obzir, pošto, po tada važećim propisima, nisu bile dozvoljene zamene – čak ni u slučaju povreda!?
Budući da je sve činjeno u poslednji čas, čak je i prijava za učešće na Igrama zakasnila, naši Olimpijci stigli su u Anvers u petak u podne, posle tri dana i tri noći provedenih u vozu, a već u subotu u 10 časova čekala ih je prva utakmica.
Na teren protiv Čehoslovačke, najvećeg favorita za zlatnu medalju, prvi savezni kapiten doktor VELjKO UGRINIĆ – ČIKO izvedeo je jedini mogući sastav:
VRĐUKA /Građanski/ – ŽUPANČIĆ /Hašk/, ŠIFER /Građanaski / – TAVČAR /Ilirija/, CINDRIĆ /Konkordija/, RUPEC /Građanski/ – VRAVIĆ /Građanski/, DUBRAVČIĆ /Konkordija/, PERŠKA /Građanski/, GRANEC /Građanski/, RUŽlĆ /SK Jugoslavija/.
Katastrofi od 0:7 svakako je doprinela i povreda RUPECA već u 10-om minutu, pa je to olakšalo posao strašnom rivalu.
U ekipi se, ipak, našao i „atletičar“!?
Naime JOVAN RUŽIĆ, jedan od najboljih fudbalera svog doba u želji da učestvuje na Olimpijskim igrama, nastupio je na izbornom takmičenju i pobedio u skoku u dalj i troskoku, ali je sticajem okolnosti postao Olimpijac u najpopularnijem sportu.
On je prvi Srbin – fudbalski reprezentativac! U njegovoj biografiji zapisano je, između ostalog, da je kao vojnik prešao u Albaniju, pa pre Olimpijskih igara u Anversu igrao u Francuskoj, a zbog siline šuta dobio je laskavi epitet „JOVA – TOPOVSKO ĐULE“.
Posle Drugog svetskog rata fudbal je u novoj Jugoslaviji naglo dobio izuzetne dimenzije. Vrhunska klasa reprezentativaca došla je do izražaja, između ostalog i tako, što smo uzastopno nastupili na četiri mondijala!
Bili smo u Brazilu 1950. godine, pa onda u Švajcarskoj 1954. godine, u Švedskoj 1958. godine i u Čileu 1962. godine.
Isto tako i na olimpijskim turnirima beležili smo izvanredne rezultate. Tri puta,  zaredom, stizali smo do srebrnog odličja u OI u Londonu 1948. godine, u Helsinkiju 1952. godine i u Melburnu 1956. godine, da bismo 1960. godine uzeli i najblještavije odličje. Dakle, „samo“ 40 godina posle onog debakla u Anversu protiv Čehoslovačke – 0:7.
Pa i nije se tako mnogo čekalo na ovakav obrt! A sama priča sa Olimpijskih igara u Italiji i put do finala imaju svoju uzbudljivu priču. Da ne pominjemo ostale susrete, u polufinalu u Napulju, kada smo se sastali sa domaćinima – AZURIMA.
Posle 120 minuta rezultat je bio – 1:1. Tada se nisu izvodili penali. Odlučivao je žreb. Arbita Kandibinder, iz Zapadne Nemačke pročitao je – JUGOSLAVIJA!
Tako je došlo do odlučujućeg okršaja sa DANSK0M. Golovima Galića, Matuša i Kostića, na stadionu „Flaminica“ u Rimu, pred oko 40 hiljada gledalaca, poveli smo sa 3:0, a rival je počasni gol postigao u poslednjim sekundama, kada je sve bilo gotovo. Ali, za taj meč vezana je zanimljiva pojedinost. Naš kapiten MILAN GALIĆ, u 38. minutu uputio je sudiji, LO BELU sočnu psovku, koju je ovaj odmah shvatio. I pošto je „preveo“ šta je pisac hteo da kaže pokazao mu je put u svlačionicu. Tako je pehar primio BORA KOSTIĆ.
A podsetimo se, taj veliki uspeh postigli su: VIDINIĆ – ROGANOVIĆ, JUSUFI – ŽANETIĆ, DURK0VIĆ, PERUŠIĆ – ANKOVIĆ, MATUŠ, GALIĆ, KNEZ, KOSTIĆ.
Posle ZLATA u Rimu, evo, do sada punih pola veka, uglavnom smo na Olimpijskim turnirima prolazili „KAO BOSI PO TRNJU“. A jedini sličan zapažen domet ostvaren je u Los Anđelsu 1984. godine – BRONZA. Malo i premalo, s obzirom šta smo uspeli u periodu od 1948. do 1960. godine.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *